KLAUDIJEVA OSOBNOST, OBITELJSKI I RANI ŽIVOT

Car Klaudije rođen je kao Tiberije Klaudije Druz Neron Germanik (Tiberius Claudius Drusus Nero Germanicus) 1. kolovoza 10. godine prije Krista, za vrijeme konzulovanja Julija Antonija i Fabija Afrikanca u Lugdunumu (današnji Lyon) u Galiji (današnja Francuska).[i]Njegovi roditelji bili su Neron Klaudije Druz i Antonija, te je imao dvoje starije braće, Germanika i Livilu. Klaudijev otac bio je vojskovođa za vrijeme Tiberijeve vladavine, a uspješno je ratovao u Armeniji, Partiji, Hispaniji, Germaniji, Dalmaciji, u Alpama i Galiji.[ii] Otac ga je ostavio kao dijete, a gotovo cijelo djetinjstvo patio je od dugotrajnih bolesti, tako da je duševno i tjelesno oslabio pa su ga i u zrelijim godinama smatrali nesposobnim ni za kakvo državno ili privatno zvanje. Današnji stručnjaci smatraju da je bolovao od jednog oblika paralize. Njegova obitelj često ga je odbacivala i potiskivala u pozadinu. Majka Antonija govorila je da je on nakaza od čovjeka koju priroda nije dovršila, nego samo započela, [iii] te mu je često pripisivala obilježja gluposti i ludosti. I njegova baka Livija (Augustova žena) prezirala ga je, te je s njim razgovarala vrlo rijetko, jedino kada ga je trebalo ukoriti ili opomenuti. Klaudijeva sestra Livila isto nije imala pohvalnih riječi za svoga brata, nego ga je prezirala kao i ostali. Klaudije je najviše cijenio svoga oca Druza i brata Germanika koji su bili veliki vojskovođe. Klaudije je dugo vremena, pa i kada je postao punoljetan bio pod tuđim nadzorom i pod vodstvom odgajatelja. U početku mu je učitelj bio Katon kojega je postavio August. Ubrzo je novim učiteljem postavljen filozof Atenodor koji je Klaudija prvi naveo na povijest, te ga učio pravilno izgovarati slova. [iv] Budući car bio je oduševljen povijesti Tita Livija pa mu je on postao učitelj povijesti uz asistenciju Sulpicija Flavija, koji je na nagovor Livije trebao Klaudija odvratiti od povijesti, ali bez uspjeha. Uz sve probleme koje je Klaudije imao, vrlo marljivo se bavio književnošću i povijesti od rane mladosti, a često je objavljivao svoje pokušaje, ali to mu nije pomoglo da stekne neki ugled niti da u javnosti pobudi veću nadu u svoju budućnost.[v] Ugleda i dostojanstva na njegovoj vanjštini nije nedostajalo, bio je visoka ali ne mršava stasa, lijepa lica, sijede kose i puna vrata. Ali kod hodanja noge su ga izdavale jer su bile preslabe, a kod veselog ili ozbiljnog posla mnoge su ga stvari nagrđivale: nepristojan smijeh, još ružnija srdžba, jer su mu se pri tom pjenila usta, pleo jezik, a glava bi mu se tresla uvijek, a osobito kad je radio neki posao. Nazivali su ga mnogim pogrdnim imenima: Klaudije Slaboumni, Onaj Klaudije, Klaudije Mucavi, Kl-Kl-Klaudije, Siroti stric Klaudije.[vi] Car August naredio je Tiberiju da posini Klaudijeva brata Germanika, iako je imao nasljednika Kastora, i tako ga prenio iz Klaudijevskog u Julijevski rod. Tako je Klaudije postao glavom starije loze Klaudijevaca i stupio u posjed novca i imanja naslijeđenih od svoga oca. Također je postao i skrbnik svoje majke Antonije, a ona je to doživjela kao poniženje. Klaudije je još za vrijeme svoga strica cara Tiberija tražio od njega da mu dozvoli obavljanje neke javne službe, što je Tiberije odbio. Svoju karijeru Klaudije je započeo za vladavine svoga nećaka, cara Kaligule, te je najprije 37. godine vršio konzulsku službu (consul suffectus) zajedno s carem u trajanju od dva mjeseca. Nakon tri godine dobio je i drugi put konzulsku službu. Katkada je predsjedao kod predstava u Kaligulino ime. No, uz sve dužnosti koje je obavljao nije ni sada bio pošteđen poruga, posebno od strane Kaligule koji mu je podmetao razne šale, tražio je od njega goleme količine novca, ponižavao ga u Senatu i slično. Prema Dio Kasiju Klaudije je postao još boležljiviji pred kraj Kaliguline vladavine.

CAREVI BRAKOVI I PRIVATNI ŽIVOT

Klaudijev ljubavni život bio je neobičan za jednog pripadnika rimske visoke klase. Edward Gibbon je iznio mišljenje da je Klaudije jedini od petnaest careva koji nije imao muškarce i dječake kao ljubavnike. To je mišljenje temeljio na Svetonijevu zapisu – „imao je veliku strast za žene, ali nikakvog interesa za muškarce“.[vii] Svetonije i drugi povjesničari ovo koriste protiv Klaudija i optužuju ga da je bio izmanipuliran svojim ženama, posebno Mesalinom i Agripinom. Klaudije se ženio četiri puta. Njegov ljubavni život i nije bio tako sjajan. U ranoj mladosti imao je dvije zaručnice, Emiliju Lepidu i Liviju Medulinu, ali se od obje rastao. Prvu je otpustio kao djevicu i zbog političkih razloga, a Livija je umrla na dan vjenčanja od bolesti. Prvi brak Klaudije je skopio sa Plaucijom Urgulanijom. Urgulanija je u tom braku rodila sina Klaudija Druza, no on je umro u ranoj dobi. Od Urgulanije se Klaudije rastao jer je sumnjao u njenu upletenost u Apronijino ubojstvo. Nakon razvoda Urugulanija je rodila djevojčicu, Klaudiju, no Klaudije ju nije priznao kao svoju. Otac djevojčice bio je jedan od Klaudijevih oslobođenika. Ubrzo poslije toga, vjerojatno 28. godine Klaudije se ženi drugi puta sa Elijom Petinom. Imali su kćer Klaudiju Antoniju. Smatra se da su se razveli iz političkih razloga.

Treći put Klaudije se ženi 38. godine sa Valerijom Mesalinom, s kojom ga je upoznao Kaligula i priredio im vjenčanje.[viii] Mesalina je ubrzo rodila kćer Klaudiju Oktaviju, a nakon Klaudijevog proglašenja za cara, i sina nazvanog Tiberije Klaudije Germanik, poznatiji pod imenom Britanik. Brak s Mesalinom završio je tragično. Stari povjesničari iznose kako je Mesalina bila nimfomanka i nevjerna Klaudiju. Tacit i Dio Kasije govore o njenom natjecanju s prostitutkama i o organiziranju orgija za žene viših klasa, te da je manipulirala javnosti (senatorima) i Klaudijem koji joj je slijepo vjerovao. Godine 48. Mesalina se udala za svog ljubavnika Gaja Silija u vrijeme dok je Klaudije boravio u Ostiji. Izvori se ne slažu nije li se prije razvela od cara ili je to bila namjera uzurpacije carskog trona. Sve je rezultiralo pogubljenjem Gaja Silija i Mesaline zbog izdaje. Klaudijev oslobođenik Narcis sastavio je popis optužbi protiv Mesaline da je bludnica, lopov, lažljivica, ubojica i izdajica Rima, te ju je Euod, također Klaudijev oslobođenik pogubio mačem.[ix] Nakon svih događanja Klaudije je u Senatu izjavio: „Budući da me u svim mojim ženidbama prati nesreća, ostat ću od sada neženja, a ako prekršim riječi, ne protivim se da me svojim rukama probodete!“ Usprkos ovoj izjavi Klaudije se još jednom oženio. Ubojstvom Mesaline unesen je nemir u carski dom jer se kod oslobođenika javilo nadmetanje tko će izabrati ženu Klaudiju, koji nije podnosio život u beženstvu, a bio je ropski podložan prohtjevima svojih žena.[x] Predložene su tri kandidatkinje za Klaudijevu ženu. Prva je bila Lolija Paulina, Kaligulina nekadašnja žena, druga je bila Elija Petina, Klaudijeva druga žena, te Agripina mlađa, Klaudijeva nećakinja, Germanikova kćer. Za carevu ženu izabrana je Agripina mlađa. Pripadala je julijevskom rodu po majci, a klaudijevskom rodu po ocu Germaniku, Klaudijevom bratu. Budući da je bila Klaudijeva nećakinja taj brak je trebalo ozakoniti. Zato je Klaudije nagovorio nekoliko senatora da predlože da cara treba prisiliti na ženidbu s Agripinom jer je to od najveće koristi za državu, te da se i drugima dade dopuštenje za takvu ženidbu koja je do tada smatrana incestom.

Brak s Agripinom bio je baziran na političkim razlozima. Agripina je bila veoma ambiciozna žena. Iz prijašnjeg braka imala je sina Lucija Domicija kojega je Klaudije posinio i oženio ga svojom kćeri Klaudijom Oktavijom. Nakon posinjenja Lucije Domicije je nosio ime Neron. Na Agripinin nagovor Seneka je vraćen iz progonstva s Korzike, gdje ga je poslao Klaudije, te je postavljen za Neronovog učitelja, a dijelio je Agripinine poglede na svijet. Agripina je imala velik utjecaj na Klaudija, te ograničila utjecaj oslobođenika. Ona se željela pred svima pokazati kao prava vladarica, te je zahtijevala sve počasti koje su se iskazivale njenom mužu. Dobila je i pravo da može kovati novac sa svojom slikom uz carevu sliku. Ona je prva Rimljanka koja je zasnovala koloniju sa svojim imenom Colonia Agrippiensis (Köln). U dvoru nije trpjela raskalašenost, no ako bi to išlo u prilog njenom vlastohlepnom probitku nije od toga zazirala.[xi] Agripina se smatrala glavnim krivcem za Klaudijevu smrt, te smrt njegova oslobođenika Narcisa i svoga drugog muža Krispija Pasienija (Crispius Pasienius).[xii] Uspjela je sinu Neronu osigurati carsko prijestolje i putem Klaudija legalizirati njegovu vlast. Žene su, posebno Agripina, doslovno, Klaudija stajale života.

KLAUDIJE KAO POVJESNIČAR

Klaudije se od svoje rane mladosti počeo baviti pisanjem, a posebno zanimanje je pokazivao za književnost i povijest. Njegova su glavna djela Etruščanska povijest u dvadeset svezaka, Povijest Kartage u osam svezaka, te Etruščanski rječnik. Osim toga sastavio je četrdeset jedan svezak o Augustovom preustroju religije poslije uspostave mira na nagovor bake Livije, a objelodanio je i rječnik sabinskog jezika. Klaudije je bio poznavatelj latinskog, grčkog, etrurskog, feničkog, numidskog, egipatskog, oskičkog i fališčanskog jezika.[xiii] Bio je zainteresiran za rimsku tradiciju i stare običaje. Kao ljubitelj kockanja napisao je i knjigu o toj igri. Svoj uzor u pisanju nalazio je u povjesničara Tita Livija. Napisao je i osam svezaka autobiografije koju je koristio Svetonije u pomanjkanju informacija za svoje djelo „Dvanaest rimskih careva“. Nažalost, nijedno od djela cara Klaudija nije sačuvano. Klaudije je bio izvor za Svetonija, Tacita i Plinija Starijeg.[xiv]

ZAKLJUČAK

Car Klaudije čiji je život i vladavina opisana u ovom radu, bio je svakako zanimljiva povijesna ličnost o kojoj se malo toga uči, iako se o njemu dosta toga zna. Bio je prvi rimski car koji je rođen izvan Italije, prvi koji je nakon Augusta proglašen bogom, prvi koji je naklonost pretorijanaca kupio novcem, prvi koji je oslobođenicima dao velike ovlasti u upravljanju carstvom i jedini od petnaest careva koji nije imao homoseksualnih sklonosti.  On je bio jedan sposoban vladar i veliki graditelj. Nepravedno je što ga je njegova vlastita obitelj cijeli život omalovažavala, vrijeđala i sudila o njemu na temelju nekih fizičkih i duševnih nedostataka. Usprkos tome vladao je onako kako je najbolje znao. Kao uzrok Klaudijeve slabosti prihvaćena je paraliza, dok mnogi suvremeni teoretičari ističu cerebralnu paralizu, među njima i Ernestine Leon i Barbara Levick. Što se tiče careve osobnosti, bio je pretjerano povjerljiv i lako izmanipuliran svojim ženama i oslobođenicima, ističu izvori. Opisivan je kao jedna paranoična, ravnodušna, glupa i zbunjena osoba. No novije studije daju drugačiji pogled na Klaudija, stvarajući sliku o inteligentnom, školovanom, načitanom i svjesnom vladaru, te pravednom. Smatra se kako je Klaudije u svome djelovanju bio direktno povezan sa židovskim kraljem Herodom Agripom, no teško je reći koliko je on u svemu tome imao svoje prste. Klaudije je bio car koji je imao republikanski pogled na svijet, te je njegova vladavina bila temeljena na principatu, što je bio povratak na Augustov model vlasti.

Car je široku popularnost stekao dijeljenjem žita i ostalih namirnica građanima Rima, te su pod njegovom vladavinom izvedeni mnogi javni radovi koji su bili važni za infrastrukturu Carstva.

Klaudijevoj vladavini principata se najviše zamjera velika moć koja je dana njegovim ženama i oslobođenicima, prodavanje službi i građanskog prava, te velik broj žrtava iz senatorskih redova i aristokracije. Posebne zaslugu mu se daju zbog razvoja provincija, uvođenja provincijalaca u Senat i osnivanje kolonija. Po mom mišljenju on je bio jednako velik i sposoban car kao isto tako i velik povjesničar, te je šteta što nijedno njegovo djelo nije sačuvano jer bi se sigurno na temelju tih povijesnih studija moglo pobiti mišljenje o nesposobnom i ludom caru, o budali koju su svi ismijavali.

Kroz svoju vladavinu pokazao se kao skroman vladar koji nije tražio nikakve prevelike počasti. Iako ga je njegova obitelj ponižavala umjesto da ga je podržavala, on ih je poštivao i javno im iskazivao počasti. Cijeli je život potiskivan u pozadinu, vrijeđan i ismijavan, a zapravo je postao značajan vladar i genij s velikim intelektualnim sposobnostima. Jednako kako je živio tako je Klaudije i umro, ismijan od početka do kraja svoga života. Sada je na suvremenoj povijesnoj znanosti red da pobije neke od izvora i dokaže koja su izviješća o Klaudijevom životu preuveličana i lažna kako bi se neke povijesne činjenice bolje razumjele i da bi se napokon utvrdio razmjer Klaudijeve povijesne važnosti, kako ne bi ostao zakinut za mjesto u povijesti koje mu pripada, te kako ne bi više bio degradiran.

POPIS KORIŠTENE LITERATURE

1. VESNA MUNIĆ BAUER – Povijest starog vijeka, Udžbenik za prvi razred gimnazije; Alfa; Zagreb; 1998.
2. THE CAMBRIDGE ANCIENT HISTORY , X.svezak :The Augustan Empire 43.pr.K – 69.po.K. – J.A.Cook ; A.Lintott ; E.Rawson ; Cambridge ;1996.   ( str.  667. – 701. )
3. JEROME CARCOPINO – Rim u razdoblju najvišeg uspona carstva; Naprijed; Zagreb; 1981.
4. CATHERINE CHAMONTIN – Rim: najveće kulture svijeta; Zrinski d.d.; Čakovec; 2005.
5. DENISE DERSIN – When Rome ruled the world; Time – Life Books; Alexandria; 1997.
6.  ROBERT GRAVES – Klaudije i Mesalina; Rad; Beograd; 1960.
7. ROBERT GRAVES – Ja, Klaudije; Tipografija Mrkoci; Zagreb; 1999.
8. PIERRE GRIMAL – Rimska civilizacija; Beograd; 1968.
9. JOHN HAZEL – Who’s  who in the Roman world; Routhledge; London; 2001.
10.  INTERNETSKE STRANICE –

www. wikipedia.org

www.forumromanum.org/literature/apocolocynthosis.html

                                      www. csun.edu/~hcfl1004/claualex.html

                                     www.fordham.edu/halsall/ancient/48claudius.html

                                           www.fordham.edu/halsall/ancient/tacitus-ann11a.html

                                       www. bbc.co.uk/history/

                                     www.roman-emperors.org/claudius.htm   

1.  BARBARA LEVICK – Claudius; Yale University Press; Yale; 1990.
2.  PETAR LISIČAR – Grci i Rimljani; Školska knjiga; Zagreb; 1971.
3.  NIKOLAJ ALEKSANDROVIČ MAŠKIN – Istorija starog Rima; Naučna knjiga; Beograd; 1987.
4.  RONALD MELLOR – The historians of ancient Rome; Routhledge; London; 2004.
5.  THE OXFORD HISTORY OF THE ROMAN WORLD –  John Boardman,  Jasper Griffin, Oswyn Murray; Oxford University Press; Oxford; 2001.
6.  IVAN RABAR – Poviest carstva rimskog; Matica hrvatska; Zagreb; 1888 –1889.
7.  MIHAIL IVANOVIČ ROSTOVCEV – Istorija starog sveta: Grčka i Rim; Matica srpska; Novi Sad; 1990.
8.  LUCIJE ANEJ SENEKA – Pretvorba božanskog Klaudija u tikvu (Apocolocynthosis); VPA; Zagreb; 1986.
9.  ALKA ŠKILJAN, HRVOJE ŠARINIĆ, DRAGO ŠTAJDUHAR, MELITA I MILAN RAKOČEVIĆ – Povijest svijeta, I dio.; Marjan Tisak; Split; 2005.
10.  KORNELIJE TACIT – Anali; Matica hrvatska; Zagreb; 2006.
11.  GAJ SVETONIJE TRANKVIL – Dvanaest rimskih careva: Klaudije; Zagreb; 1956.
12.  OTTO VEH – Leksikon rimskih careva: Od Augusta do Justinijana I.; Slap; Jastrebarsko; 2001.
13.  COLIN MICHAEL WELLS – The Roman Empire; Cambridge; 2000.
14. JOHN J.WILKES   –  Iliri;Laus;Split;2001
15. JOHN J.WILKES – Dalmatia,History of the provinces of the Roman Empire;London;1969.

Bilješke:

[i] Svetonije, Claud.13, 194.

[ii] Svetonije,Claud.13

[iii] Svetonije, Claud.13, 195.

[iv] Levick 1990.

[v]  Svetonije, Claud.8, 195.

[vi] Graves, 1999., 1.

[vii] Svetonije, Claud 13

[viii] Levick 1990.

[ix] Tacit,Ann.12.

[x] Tacit, Ann.12, 425.

[xi] Rabar, 1888.-1889., 124

[xii] CAH, 673.

[xiii] Rabar 1888.-1889.,121.

[xiv] CAH, 668.