Novo:

Zvonimirova krunidbena zavjernica – trijumf Grgura VII.

Zvonimirova krunidbena zavjernica – trijumf Grgura VII.

Čin Zvonimirova krunjenja obavljen je u Solinu 8. listopada 1075. ili 1076. godine. Naš zadatak ovdje nije da se bavimo godinom Zvonimirove krunidbe, već da pokušamo analizirati što je taj čin značio za tadašnju hrvatsku državu, za njezinog kralja, velikaše i konačno za obični puk. Pritom se najbolje koristiti Zvonimirovom krunidbenom zavjernicom. Iako nije sačuvana u originalu u njenu vjerodostojnost ne bi trebalo sumnjati. Prvobitno je zavjernicu prepisao kardinal Deusdedit oko 1091. i unio je u Collectio canonum. Danas se nalazi u Vatikanskoj biblioteci u kodeksu Liber censuum, koji se odnosi na posjede rimske Crkve. Tu ju je unio 1192. godine papin camerarius Cencije. (1)
Crkva sv. Petra i Mojsija u Solinu ('Šuplja crkva') – Krunidbena crkva kralja Zvonimira

Crkva sv. Petra i Mojsija u Solinu ('Šuplja crkva') – Krunidbena crkva kralja Zvonimira

Zavjernica govori o događaju kojim papin poslanik Gebizon početkom listopada 1075. ili 1076. uvodi u službu Kraljevstva Hrvata i Dalmatinaca vojvodu Hrvatske i Dalmacije Zvonimira. Uz svoje narodno ime Zvonimir uzima i kršćansko ime Demetrije. Kako je blagdan Sv. Demetrija toga dana vjerojatno se ovaj čin i obavio istog dana.(2) Nakon što je na općem narodnom skupu proklamiran za novog kralja, Gebizon mu je predao znakove kraljevske časti – mač, žezlo i krunu. Osim toga predaje mu i papinsku zastavu kao znak njegove vjernosti i podložnosti papi. Upravo oko tog odnosa Grgura VII. i Zvonimira vodila se u hrvatskoj historiografiji velika rasprava. Je li Zvonimir stupio u vazalni odnos prema papi ili ne? Ovdje se neće o tomu opširno raspravljati, tek ću upozoriti na nekoliko činjenica. Na početku zavjernice Zvonimir ističe da je “zadobio vlast od našega gospodina pape Grgura“, te da je shodno tomu od strane Gebizona “uveden u upravljanje Kraljevstvom Hrvata i Dalmatinaca“ (3) Ove riječi su dovoljno jasne. One su potpuno u skladu s reformnim shvaćanjima Grgura i njegovih prethodnika, posebno ako imamo u vidu njihovo viđenje odnosa duhovne i svjetovne vlasti. Zvonimirova vlast je naime dobivena iz papinih ruku, papa je univerzalni vladar, koji ima moć nad svjetovnim vladarima i pravo da im upravo on podjeljuje kraljevska prava. Sjedne strane, vidjeli smo, papa odbija mogućnost laičke investiture, a s druge sebi zadržava pravo postavljanja i posvećenja svjetovnih vladara. Jedna rečenica sa samoga kraja zavjernice još više pojačava tvrdnje o vazalstvu hrvatskog vladara prema papi. Zvonimir naime, u trenutku izgovaranja zakletve papi kaže da će kraljevstvo koje mu je Gebizon predao u ruke „vjerno držati“ i nikada ga neće “Svetoj Stolici oteti niti njega niti pravo na njega“ (4)Same po sebi ove se rečenice doimlju dovoljno jasne. Nasuprot pobornika ovakvog tumačenja F.Šanjek je, analizirajući Zavjernicu, ustanovio da ona nema bitnih obilježja vazalske prisege karakterističnih za feudalne zakletve zapadne Europe srednjeg vijeka.(5) Kada se raspravlja o karakteru Zvonimirove zavjernice treba imati na umu nekoliko važnih stvari; Kao i većina dotadašnjih papa Grgur je od svjetovnih vladara tražio u prvom redu vjernost. Odatle u njegovim ispravama često riječi kao što su fidelitas, fidelis, miles s. Petri (S. apostolicae Sedis).(6) Pritom mu je bilo jako važno da ti njegovi fideles s. Petri budu poslušni. Njegova svjetovna četa trebala je ustvari služiti pri provođenju njegovih svjetovnih i crkvenih namjera. Oni su tako primjerice upotrebljavani protiv nedostojnih i nepokornih biskupa te uopće protiv sviju protivnika reforme. Treba se samo prisjetiti njegovog poziva danskom kraljeviću i njegove možebitne uloge u zarobljavanju hrvatskog kralja. U tom kontekstu treba promatrati i odnos Grgura i Zvonimira. Grgur je u Zvonimiru našao prijatelja i osobu vrijednu povjerenja, koja je trebala provesti njegovu reformnu politiku na ovom za papu izuzetno trusnom području. Zauzvrat Zvonimir od pape, kao jednog od centara moći tadašnjeg svijeta, prima krunu. Zbog toga mu u znak svoje pune zahvalnosti obećava biti vjeran te se ponašati u skladu s reformnim stajalištima Rima.

Čitava zavjernica odiše tim duhom. To su mjesta u zavjernici na koja bi trebalo više obratiti pažnju i proučavanje povjesničara. Zvonimirovu vjernost ne bi trebalo gledati isključivo kao znak feudalne podložnosti, već bi je valjalo promatrati kao znak spremnosti hrvatskog vladara da vjerno provodi Grgurove reforme na području Kraljevstva Hrvatske i Dalmacije.  Zvonimir tako obećava da će “bdjeti nad životom biskupa i svećenika, đakona i podđakona kako bi živjeli pobožno i u skladu sa zakonom“.(7)Na području istočne obale Jadrana to je bilo jako osjetljivo pitanje. Ono se u prvom redu odnosi na moralnu čistoću svećenstva, što znači da će se Zvonimir boriti protiv ženidbe svećenika, nošenja brade i duge kose te drugih sličnih pojava, nemoralnih prema stavovima reformnog Rima. Imajući u vidu što se sve na našoj obali prethodno događalo po tom pitanju više je nego izvjesno da je pred Zvonimirom stajao nimalo lagan zadatak. To su bile vjekovima uvriježene navike dalmatinskog svećenstva i vjerojatno će trebati puno vremena, čitav jedan proces da bi se takve pojave iskorijenile. Posebno se to odnosi na niže svećenstvo, koje je bilo jako teško nadzirati, dok se većina dalmatinske hijerarhije u sljedećem razdoblju toga vjerojatno pridržavala. Novi hrvatski kralj isto će tako „raskidati nedozvoljene rodbinske veze, te će utemeljiti zakoniti brak prstenom i svećeničkim blagoslovom i utemeljeni brak neće dozvoliti da se razori“. Od 11. st Crkva ima sve veći utjecaj na instituciju braka, tako da reforma zadire i u pitanje bračnih i obiteljskih odnosa. O tomu je nedavno pisala Z. Janeković Roemer. Crkva sada istupa sve oštrije protiv laičkog shvaćanja braka, koje se u mnogočemu ne poklapa s crkvenim reformama, s ciljem da se po tom pitanju uvede što više reda. Uz zabranu ženidbe svećenika tu se radi i o zabrani ženidbe rođaka do četvrtog koljena, što je dotad bila uobičajena pojava, zabrani bigamije isl. Na taj način Crkva će početi sve više utjecati na svakodnevni život europskog stanovništva, što će između ostalog ubrzati prodor kršćanstva u sve pore društva. Da je i to išlo jako sporo svjedoči nam primjer splitskog priora Formija iz 11. st., koji ima dvije žene –  Magi i Bite.(8) Isto tako Crkva se bori protiv razvoda braka, što će izazvati burna negodovanja pristalica laičkog braka.(9) Ovim novim crkvenim mjerama položaj žene donekle će se popraviti, iako je on i dalje bio jako težak. Posebno težak bio je položaj udovica. Nakon muževe smrti one su bile prepuštene same sebi bez sredstava za život. Najčešće su se stavljale pod zaštitu svojih muških rođaka, a ako takva mogućnost nije postojala onda su se mogle nadati da će dobiti kakvu pomoć od gradskih vlasti ili od Crkve.  U tom pogledu jako je važno Zvonimirovo obećanje da će se “protiviti prodavanju ljudi“ te da će “zaštićivati siromahe, udovice i siročad”. Postavlja se pitanje kakav je zaista bio položaj puka u Hrvatskoj, kakav je primjerice bio položaj seljaka?

Podaci o tomu izuzetno su oskudni, ali neki indirektni zaključci ipak se mogu izvući, ako se usporede malobrojni podatci iz hrvatskih izvora sa onima iz ostalih dijelova Europe. To je doba kada i u Hrvatskoj dolazi do ubrzanog napredovanja feudalizma. Prisutna je sve veća trgovina zemljom, koja prelazi iz ruke u ruku. Vjerojatno se trguje i sa drugim stvarima, primjerice samim plodovima sa zemlje. Novac postaje sve više prisutan u svakodnevnom životu, što svakako podrazumijeva vrlo razvijenu trgovinu i obrt, koji su prethodno omogućili akumulaciju izvjesnih novčanih sredstava. Zvonimir će tako papi davati tribut od 200 bizantskih zlatnika godišnje. I dok u ranom srednjem vijeku novac nije igrao toliku ulogu on sada postaje glavno sredstvo plaćanja. Rijetki podaci i nalazi govore o postojanju bizantskih zlatnika na hrvatskom tlu i u ranijem razdoblju, međutim taj novac tada nije imao ulogu platežnog sredstva, bar ne u onom smislu kakav je bio u 11. st. U ranom srednjem vijeku novac predstavlja vrijednost koju rijetki trgovci tezauriraju i čuvaju za “crne dane“, dok je on u 11. st već naveliko u svakodnevnom opticaju (10). Na taj način sve se više akumulira bogatstvo, posebno kod nekih društvenih slojeva, prije svega kod Crkve. Dio Zvonimirove zavjernice koji govori o Zvonimirovom poklanjanju samostana sv. Grgura u Vrani papi najbolji je primjer za potvrdu ovih tvrdnji. On naime papi daruje samostan sa svim njegovim bogatstvima. Tako primjerice srebrnu škrinju, dva križa, kalež i pliticu, dvije zlatne krune ukrašene dragim kamenjem, evanđelistar pisan srebrom. Sve su to dragocjenosti koje su i u ono vrijeme predstavljale izuzetno bogatstvo. Neke od tih dragocjenosti, poput krune ukrašene dragim kamenjem ili evanđelistara pisanog srebrom predstavljaju izuzetne primjerke umjetničkog obrta. Njih se moglo ili kupiti u inozemstvu, što je naravno koštalo ili su pak bili napravljeni u samoj Hrvatskoj. U tom slučaju to svjedoči o razvijenom obrtu. Na to se odmah nadovezuje trgovina, pa onda nije nikakvo čudo da se takav polet dogodio u Hrvatskoj 11. st.(11) Evidentno je, dakle, da su se neki slojevi na društvenoj ljestvici izuzetno obogatili. Spomenuo sam već primjer crkvenih dobara. Hrvatski kraljevi još od ranog srednjeg vijeka vode računa o tomu da darivaju crkvene institucije. Primjera za to ima još od doba kneza Mislava, a što vrijeme odmiče takvih primjera je sve više. Jako puno darovnica sačuvano je iz doba Petra Krešimira IV., koji daruje samostane i ostale crkvene ustanove . Naravno da ni Zvonimir nije mogao zaostajati za tim, pa i on kreće tim stopama. Iz njegovog doba sačuvano je više darovnica i potvrdnica raznim crkvenim ustanovama, što je sasvim u skladu s njegovim obećanjem papi da će čuvati crkve, njihove posjede, brinuti se o crkvenoj desetini i sl. Stoga ne čudi što baš u 11. st. dolazi do gradnje reprezentativnih crkvenih zdanja, ranoromaničkih građevina, koje po svojoj grandioznosti uopće ne zaostaju za onim europskim.

O dobrim odnosima Zvonimira i Crkve svjedoči i 'darovnica u kamenu' – Baščanska ploča

O dobrim odnosima Zvonimira i Crkve svjedoči i ‘darovnica u kamenu’ – Baščanska ploča

Iz svega rečenog dade se zaključiti kako je opsežna reforma unutar Katoličke crkve, poznata i pod nazivom grgurovska reforma u punom smislu riječi sredinom 11. stoljeća zahvatila i hrvatske krajeve. Uz brojne poteškoće i protureformna djelovanja reformna nastojanja su se održala, a svoj su puni procvat po svemu sudeći doživjela u vrijeme hrvatskoga kralja Zvonimira. Kao osoba od papinog punog povjerenja Zvonimir je još prilikom krunjenja obećao vjerno provoditi reformne odredbe na području svojega Kraljevstva. Premda o uspješnosti tih njegovih obećanja i nastojanja nemamo direktnih podataka, ne bi trebalo sumnjati da se hrvatski vladar tih obećanja i držao. Reforme Grgura VII. i njegovih prethodnika bile su toliko opsežne da su zahvatile veliki dio svakodnevnog života, kako svećenika tako i vjernika, a veliki dio njih sve do danas predstavlja važan aspekt svakodnevnog života na kršćanskom Zapadu.

Literatura

T. ARHIĐAKON: Kronika , ur. i prev V. Rismondo, Split 1977.
M. BRANDT, Neki elementi socijalno – ekonomskih odnosa u Zvonimirovo doba, Zbornik radova: Zvonimir kralja hrvatski, Zagreb, 1997.
J. LE GOFF, Das Hochmittelalter, Frankfurt am Main, 1999.
I. GOLDSTEIN, Hrvatski rani srednji vijek, Zagreb, 1992.
Z. JANEKOVIĆ-ROEMER, Obiteljski odnosi u hrvatskom društvu 11. stoljeća, Zbornik radova: Zvonimir kralj hrvatski, Zagreb 1997.
H. JEDIN, Velika povijest crkve,  III/I, Zagreb 1971.
N. KLAIĆ, Da li je postojala Dalmatinska marka Bečke ilustrirane kronike, Zgodovinski časopis,
19/20, 1965./66.
N. KLAIĆ, Pobjeda reformnog Rima na Jadranu za pape Grgura VII. , Vjesnik  HARiP 28/1985.
D. MANDIĆ, Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti, Rim, 1963.
M. MATIJEVIĆ-SOKOL, Kralj Zvonimir u diplomatičkim izvorima, Zbornik radova: Zvonimir kralj hrvatski, Zagreb 1997.
M. ŠAMŠALOVIĆ, Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, Zagreb, 1967.
F. ŠANJEK, Zvonimirova zavjernica u svjetlu crkveno – političkih odrednica grgurovske reforme, Zbornik radova: Zvonimir kralj hrvatski, Zagreb 1997.
F. ŠIŠIĆ, O podrijetlu i zasužnjenju hrvatskog kralja Slavića, VHAD, n. s. vol III., Zagreb 1903.
F. ŠIŠIĆ, Priručnik izvora za hrvatsku povijest, Zagreb, 1914.

Bilješke

  1. M. MATIJEVIĆ-SOKOL, n. dj., str. 45. – 47.
  2. D. MANDIĆ, Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti, Rim, 1963.
  3. Pri izradi teksta koristio sam prijevod Mire Matijecvić Sokol iz već spominjanog rada
  4. M. MATIJEVIĆ-SOKOL, n. dj., str. 45. – 47.
  5. F. ŠANJEK, n. dj. str. 27. – 37.
  6. H. JEDIN, n. dj. str. 421.
  7. M. MATIJEVIĆ-SOKOL, n. dj., str. 45. – 47.
  8. ISTO, str. 117. – 124.
  9. Francuski kralj Filip I. ekskomuniciran je zbog bigamije i razvoda braka
  10. I. GOLDSTEIN, Hrvatski rani srednji vijek, Zagreb, 1992.
  11. M. BRANDT, Neki elementi socijalno – ekonomskih odnosa u Zvonimirovo doba, Zbornik radova: Zvonimir kralja hrvatski, Zagreb, 1997. str. 143. – 151.

Krunidba kralja Zvonimira

Krunidba kralja Zvonimira

Tomislav Šarlija
About Tomislav Šarlija (23 Articles)
Diplomirao je povijest i arheologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Trenutno radi na radnom mjestu profesora povijesti u Školi za cestovni promet u Zagrebu, a prije toga je radio u V. gimnaziji, Gimnaziji Tituša Brezovačkog, Gimnaziji Lucijana Vranjanina i II. ekonomskoj školi u Zagrebu. Suautor je udžbenika povijesti za šesti razred osnovne škole i udžbenika za drugi razred gimnazije, kao i metodičkih priručnika uz te udžbenike.

Ostavite komentar. HPP ne odgovara za izreceno misljenje komentatora. Zabranjeno je vrijedanje, psovanje i klevetanje.

Your email address will not be published.


*


This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.