Novo:

Zrinsko-frankopanska urota

Zrinski su jedna od najslavnijih hrvatskih velikaških obitelji, a svojim su djelovanjem trajno obilježili hrvatsku i srednjoeuropsku povijest. Njihovo blago i partnersko postupanje prema sebi zavisnim seljacima predstavljalo je ne samo respektiranje snage seljaštva nego i jedan od temelja na kojem se gradi hrvatski identitet. Zašto su Zrinski aktualni u današnjem trenutku kada Hrvatska ulazi u sustav euroatlanskih integracija? Odgovor je jednostavan. Ukoliko je koja vodeća hrvatska obitelj bila po svemu europska, onda su to bili Zrinski. Kada je Hrvatska bila dio srednjoeuropske «integracije» pod vlašću Habsburgovaca i kada su iz bečkog dvora dolazile poruke da se smanjuje samostalnost Hrvatske, Zrinski su bili ti koji su objedinili hrvatske seljake i plemiće te podignuli ustanak za slobodu.

Izvori snage Zrinskih

Posjedi Zrinskih su se protezali od Međimurja središnjom Hrvatskom do sjevernog Hrvatskog primorja. Posjedi Frankapana su bili u istočnom Gorskom Kotaru i jugozapadnom Pokuplju. Zrinski su bili nasljednici roda Šubića koji su podrijetlo vodili iz dalmatinskog zaleđa. Po utvrdi Bribir su ih zvali Bribircima. Kasnije im je središte bilo u Zrinu u današnjoj Banovini. Otuda su dobili novo prezime Zrinski.

Zrinski su tijekom ranoga novog vijeka sustavno gospodarski razvijali svoje posjede, osnivali brojna trgovišta i obnovili izvoznu trgovinu preko sjevernojadranskih luka. Oni su se prvobitno obogatili na trgovini ugarskom stoku koju su preko svoje luke u Bakru izvozili na talijanski prostor. Kasnije su u trgovini stoku zamijenili proizvodima i sirovinama s vlastitih posjeda. Trgovali su željezom iz njihove željezare u Čabru, solju, drvenom građom i žitaricama. Zrinski su putem svoje izvrsno organizirane trgovačke djelatnosti, kontrolom putova i ostvarivanjem velike dobiti u poslovanju postavili temelje tržišno poslovanju na hrvatskom prostoru. Visokim prihodima su mogli održavati vlastitu vojsku.

Zrinski su od početka 17. stoljeća razvili intenzivne gospodarske i političke veze s Mletačkom Republikom koja im je priznala mletačko plemstvo. Pripadnici ove obitelji su održavali i dobre veze s Dubrovačkom Republikom. To je sve upućivalo na to da su Zrinski stvarali sustav saveza usmjerenih protiv Habsburgovaca. To je bilo razumljivo jer su habsburška luka Rijeka i zrinska luka Bakar bili međusobni konkurenti.

Pripreme i organizacija otpora

Potpisivanje Vašvarskog mira je bio direktan povod za urotu protiv bečkog dvora. Grupa utjecajnih plemića okupljena oko hrvatsko-slavonskog bana Nikole Zrinskog razmišljala je o uklanjanju habsburške vlasti. Urotničku skupinu je podržavao i Nikolin brat Petar Zrinski.

Prije potpisivanja Vašvarskog mira je Petrova supruga Katarina Zrinski, preko francuskog poslanika u Veneciji predložila da francuski kralj Louisa XIV. preuzme skrbništvo nad Hrvatskom i Ugarskom. Ona je predlagala da Louis XIV. novcem i vojskom pomogne ustanak protiv kralja Leopolda I. Suradnju između Zrinskih i francuskog dvora je prekinula iznenadna smrt Nikole tijekom lova na vepra krajem 1664. godine. Time su nezadovoljnici izgubili vođu koji je jedini imao jasnu političku viziju oslobođenja Hrvatske i Ugarske.

Poslije Nikoline smrti je na vodeće mjesto u otporu stupio njegov brat Petar Zrinski koji je imenovan za hrvatskog bana. Nezadovoljnicima se tada priključio knez Fran Krsto Frankapan. Nosioci otpora su bez uspjeha nastojali dobiti pomoć od Francuske, Poljske, Venecije i Osmanskog Carstva.

 Otkrivanje i slom otpora

Petar Zrinski je tražio od Osmanlija da mu pomognu u dizanju ustanka. On im je ponudio da će Hrvatska i Ugarska priznati vrhovnu vlast Osmanskog Carstva. Vođe otpora su imali dojam da će im Osmanlije pomoći pa su u travnju 1670. godine počeli pripreme za ustanak. Time se otpor pretvorio u otvorenu pobunu. Uz urotnike je pristala i skupina kapetana iz Banske krajine. Knez Frankapan je nastojao na oružje dignuti dio plemstva i građane. Petar Zrinski je kao vojsku nastojao pridobiti seljake. Ustanici su računali i na pomoć seljačke vojske iz Varaždinskog generalata. No, Habsburgovci su bili o svemu obaviješteni.

Nezakonito pogubljenje hrvatskih velikaša

Kralj Leopold je počeo organizirati vojsku radi gušenja ustanka, a jedna je postrojba pobijedila vojsku Frana Krste Frankapana onemogućivši širenje ustanka. Na nagovor zagrebačkog biskupa Martina Borkovića, Petar Zrinski i Fran Krsto Frankapan su 1670. otišli u Beč. Tamo su bili uhićeni, a Petra Zrinskog je kralj lišio banske časti i proglasio za izdajicu. Nakon jednogodišnje nezakonite istrage su bili osuđeni na smrt. Podizanje sudskog procesa protiv njih je bilo u suprotnosti s kraljevim obećanjem da im se neće ništa dogoditi ako dođu u Beč. Osim toga hrvatskim velikašima je mogao suditi samo Sabor. Prvo je bila odrubljena glava Petru Zrinskom, a onda Frani Krsti Frankapanu u Bečkom Novom Mjestu dana 30. travnja 1671. godine. Smrću Frane Krste nestala je obitelj Frankapana.

Nezakonita pljačka zrinsko-frankopanskih imanja i posljedice otpora

Smrću Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana bečki je dvor želio dati zastrašujući primjer svima koji bi se možda mogli pobuniti protiv kralja u budućnosti. Pljačkom, a kasnije i zaplijenom imanja obitelji Zrinskih i Frankopana oslabljena je gospodarska snaga Hrvatsko-slavonskog kraljevstva. Posljedice su za hrvatske zemlje bile velike. Preko polovice Hrvatsko-slavonskog kraljevstva se našlo u neposrednom posjedu i upravi Dvorske komore. Ona je upravljala prihodima s nekadašnjih posjeda Zrinskih i Frankopana, a pri tome nije plaćala poreze koji su trebali služiti potrebama Hrvatsko-slavonskog kraljevstva. Posebno su trpjeli hrvatski seljaci kojima su znatno pogoršani uvjeti života.

Kraj slavne obitelji Zrinskih

Po slomu urote, supruga Petra Zrinskog, Katarina je prvo trebala biti odvedena u jednu od utvrda: Koprivnicu, Karlovac, Čakovec ili Varaždin. No 1. svibnja 1670. godine kralj Leopold je donio odluku te je Ratnom Vijeću u Grazu javio da se Katarina Zrinski pošalje u Judenburg na rijeci Muri. Tamo ju je sa kćerkom trebalo predate u ženski samostan.
Ratno Vijeće u Grazu je 13. svibnja odgovorilo da je bolje da se Katarina odvede u Bruck na Muri u samostan kapucina minorita ili u Leoben gdje su bili isusovci i dominikanci, a najmlađa kćer Zora bi se mogla poslati k dominikankama u Graz. Kada je Katarina trebala otići u Judenburg tamo se pojavio požar te je izgorio gotovo čitav grad.

Ratno Vijeće u Grazu je 6. lipnja 1670. godine predložilo da Katarinu dopreme u ženski dominikanski samostan u Grazu. Kralj je odlučio da se ima smjestiti u samostan u Bruck na Muri, sa sobom je smjela povesti slugu, kuharicu  sobaricu, a trebala je stanovnati u stražnjem dijelu grada. Kćer joj je trebala otići u ženski samostan u Grazu ili Goessu. Katarina je na putu prema Brucku stigla u Graz 22. srpnja 1670. godine. Bila je smještena u tzv. Muhr-Vorstadtu u gostionici “Kod crnog slona” zajedno sa svojom desetgodišnjom kćerkom. Kako je bila bolesna ostala je u Grazu, a uspjela je da njena kćerka bude zajedno s njom .

Iz gostionice je bila premještene u privatnu kuću. U veljači 1672. godine razdvojili su majku i kćer. Katarina Zrinski je bila premještena u samostan sestara dominikanki u Grazu, a kćer Zora otpremljena sestrama uršulinkama u Celovec (Klagenfurt). Katarina je umrla u Grazu 16. studenog 1673. godine, a tijelo joj je bilo pokopano u grobnici ispod crkve dominikanki.

Zanimljiva je jedna pjesma sačuvana u Drnjanskoj pjesmarici, sastavljena prije smrti Katarine Zrinski (16. studenoga 1673.). U 45. strofi nalaze stihovi “Koja vu rešt Gradac morala je pojti,/štimam, da je š njega ne bude več dojti”; nadalje, u 47. strofi jedan stih (u prezentu) kaže da Katarina “kćer Auroricu sobom tamo ima”, što znači da je pjesma nastala prije nego što je Zora morala napustiti majku, odnosno prije 15. veljače 1672, jer toga dana poglavarica iz Celovca pismom upućenim u Beč obavještava da je Zora stigla u celovečki samostan.

Srednja kćer Petra i Katarine se zvala Judita Petronila. Ona je vrlo mlada odlučila stupiti u red klarisa te je živjela kao redovnica u Zagrebu. Umrla je krajem 17. u zagrebačkom samostanu klarisa. U Arheološkom muzeju u Zagrebu se čuva nadgrobni kamen s natpisom Petronile Zrinske.

Adam, sin Nikole Zrinskog je nakon smrti oca 1664. i kasnije strica Petra, bio “trn u oku” bečkom dvoru. On je u poglavito bio vojnik, a napisao je djelo o vojnim utvrdama 1681. godine. Smrtno je stradao 19. kolovoza 1691. godine u boju s Turcima kod Slankamena. Neki povjesničari razmišljaju da su ga ubili austrijski, a ne turski vojnici jer je smetao interesima Habsburgovaca.

Sin Petra Zrinskog i Katarine Ivan Antun je bio zatvoren u Rattenburgu u Tirolu. U srpnju 1703. je bio premješten u Graz. Prvo su ga smjestili u gradačko sirotište. Kako su se u Grazu nalazili hrvatski i ugarski studenti Komora se bojala da oni ne oslobode Ivana Antuna iz zatvora pa je bio premješten u utvrdu Schlossberg, kojom je zapovjedao Josip Rabata.
Tamo je Ivan Antun obolio, a u noći 10. na 11. studenoga mu se zdravlje pogoršalo. Ispovijedio ga je pater Gabrijel, gvardijan kapucinskog samostana u Grazu. Smrću Ivana Antuna, na Martinje, 11. studenoga 1703. godine izumrla je znamenita obitelj Zrinski. Vlasti su se bojale dolaska hrvatskih studenata na sprovod pa su tijelo Ivana Antuna, 12. studenoga, u najvećoj tajnosti pokopali u grobnici ispod crkve dominikanskog samostana u Grazu.

Iste, 1703. godine je u Nikomediji umrla Jelena, najstarija kćer Petra Zrinskoga, pa je time te godine došlo do izumiranja obitelji Zrinski. Ona je bila supruga erdeljskog kneza Franje Rákóczya kojega je uključila u zrinsko-frankopansku urotu. Kasnije se udala za Emerika Tökölyja, koji je bio također jedan od ugarskih plemića koji su se pobunili protiv Leopolda I. Habsburgovca. Ona je nakon sloma urote zajedno sa suprugom sve do 1688. godine pružala otpor Habsburgovcima, a onda je bila zatvorena u jednom samostanu u Beč.

Nakon četiri godine ju je oslobodio njen suprug Emerika Tököly. Nakon Mira u Srijemskim Karlovcima 1699. prešla je na prostor Osmanskog Carstva gdje je kao šezdesetgodišnjakinja umrla u izbjeglištvu. Bila je pokopana u crkvi lazarista u carigradskom predgrađu Galatiju, a 1906. godine su njeni posmrtni ostaci prenseni u Košice.

Hrvoje Petric
About Hrvoje Petric (90 Articles)
Rođen 1972. u Koprivnici. Završio studij geografije i povijesti u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu zaposlen od 2001. Stručno se usavršavao u Sjedinjenim Američkim Državama, Sloveniji, Mađarskoj, Austriji, Njemačkoj i Izraelu. Doktorirao 2008. u Zagrebu. Sudjelovao na brojnim znanstvenim skupovima u zemlji i inozemstvu. Autor je brojnih radova. Za svoj je rad nagrađivan. Predsjednik je Društva za hrvatsku ekonomsku povijest i ekohistoriju. Urednik je znanstvenih časopisa «Ekonomska i ekohistorija» i „Podravina“. Izvodi nastavu na preddiplomskom i diplomskom studiju povijesti iz predmeta: Ekohistorija, Ekonomska historija, Hasburška Monarhija: imperijalna baština te Europske regije i hrvatska povijest ranoga novog vijeka.