Novo:

Znali smo sve što se događa! – Svjedočansto Blažice Brajković

Svjedočanstvo

Blažica (Scheyer) Brajković, rođena 1905. u Ludbregu, udana za Isidora Blau, majka Ljerke Blau. Kao pripadnica židovske zajednice, uspjela se spasiti tokom Holokausta bijegom u Švicarsku, a nakon 1945. emigrirati u Izrael. U svom novom domu dala je iskaz za opsežan intervju Jad Vašemu u kojem je opisala svoj život u predratnom Ludbregu, bijeg iz Zagreba, internaciju u Italiji i Švicarskoj, životne uvjete u logoru, stradanje svoje obitelji Scheyer – nekad najbrojnije i najbogatije ludbreške obitelji. U Ludbregu su držali banku, trgovinu, nekoliko kuća, staju sa blagom, oranice, vinograde, šume – u toku Drugog svjetskog rata i poslije ostali su bez svega.

Teniski klub u Ludbregu, Blažica šesta s lijeva Teniski klub u Ludbregu, Blažica šesta s lijeva

Gospođo Brajković, gdje ste rođeni i u kakvom ste ambijentu rasli i živjeli? Je li Ludbreg bio veliko mjesto?
Ne, kad sam se ja rodila, to je bilo malo trgovište sa približno 500-600 ljudi.

Sigurno nije bilo mnogo Jevreja tamo?
Bilo je 10 familija, možda jedna više.

Kakav im je bio položaj?
Dobro su živjeli, bili su uglavnom trgovci, bio je jedan advokat i bankar.

Čime su se bavili Vaši roditelji?
Moji roditelji i djed imali su vlastitu familijarnu banku, imali su dućan sa svim i svačim, sa prodajom na malo i veliko, imali su imanje sa stokom, štalama.

Koliko je uopće bilo jevrejske djece u Ludbregu?
15, ali i mnogi stariji od mene.

Što se dešavalo u smislu jevrejskog života u Ludbregu? Rekli ste da ste imali vjeronauk?
Da. U templu (sinagoga) je osim templa bila još jedna prostorija i tamo smo učili. Naravno, bile su bar micve, bat micve onda nisu još bile, na Sukot je bila velika suka (sjenica) pred templom, tamo je sjedio rebe (rabin) i imao je hala i meda i svatko je dobio malo jednog i drugog. Kod moje mame se svaki petak pekao kruh, tj. hala. I za Purim je isto tako, isto hala, pletena sa nekom pticom gore i još toga. Onda su se pravili kolači.

Do koje ste godine bili u Ludbregu?
Ja sam sa 11 godina otišla u Zagreb jer nije bilo gimnazije tamo. Išla sam u jedan internat što su držale 3 sestre Židovke Broch.

Maturu niste napravili?
Ne. Mama se razboljela pa me tata zamolio da se vratim kući, da ću kasnije nastaviti. Ja sam znala da neću nastaviti, ali nisam htjela ništa reći.

Kad ste došli natrag u Zagreb?
1925. i ostali smo tamo do 1942.

Kad ste osjetili da se nešto približava, tj. rat?
Slušajte, 1938. kada je Hitler ušao u Beč, došlo je iz Beča jako mnogo emigranata. A naročito su slali djecu. Mi smo uzeli jednu osmogodišnju djevojčicu koja je imala stariju braću u Americi, a roditelje u Beču. To je bilo jako strašno da se ja toga ne volim sjećati. Ja sam naravno išla po nju. Moja je kćerka bila približno istih godina i pokušavala je da ju malo obodri, ali ona je plakala i plakala dan i noć. Nije htjela jesti, nije mogla spavati, samo je plakala. To je bilo strašno. Ne volim se toga sjetiti.

Jesu li Vam oni (emigranti, op.a.) nešto pričali o ratu i tome što se događa?
Ne, pa nije bilo potrebno, pa mi smo onda već sve znali. Znali smo skoro sve.

Što sve?
I logore, i što se događa, sve smo mi to znali. Samo rekli smo: Nas ne budu, pa što će s nama? To smo govorili još i 1939. Pa ne budu došli u Jugoslaviju. Što bi došli u Jugoslaviju? A ušli su 10. travnja 1941.

A jeste li čuli što se događa? Pa imali ste sigurno radio kod kuće, ne?
Da. Znali smo sve što se događa, samo smo ipak bili previše lakovjerni.

Pa ipak, što ste znali?
Bili su logori, ljudi su bili proganjani, mi smo recimo točno znali za Kristal. I znali smo da ih puno dolazi ovamo i da mnogi naši lutaju po Europi.

A vi? Niste ste bojali da će doći po sve vas?
Jesmo. Ja sam priredila 3 ruksaka, sa nešto malo stvari i to je stajalo mjesec dana tamo. Bi – ne bi, bi – ne bi. Moji roditelji su ostali, majka od mog muža je bila stara i bolesna, brat je bio oženjen nežidovkom – znate kako je to.

I čekali ste … Ustvari što ste čekali?
To bih ja sama htjela danas znati. Glupost! Ustvari nismo znali što. Moj je muž stalno govorio: Idemo, ne idemo, a kud idemo, kud možemo?

Znači niste znali kuda?
Ne. Moje su roditelje već srpnja ili kolovoza 1941. doveli iz Koprivnice i od tamo ih vodili u logore.

U koje?
Jasenovac, Kruščica, bilo je raznih. Ali moje roditelje sam ja dobila van.

Da? Kako ste uspjeli?
Imala sam jednog znanca koji je poznavao onog Jugoslavena koji je upravljao tim uredom, naravno ne badava, i tako sam dobila dozvolu da mogu doći po njih. Ja sam htjela da ostanu kod nas u Zagrebu, ali moj otac nije htio. On je rekao: Ja sam navikao da čitav život svojoj djeci dajem, ja nemam sada ni prebijene pare i neću od svoje djece da uzimam. I otišli su tamo, i naravno …

Kuda su otišli?
Natrag u Ludbreg. Ali ne u svoju kuću, jer su ih od tamo izbacili, nego u jednu sobu.

I što je bilo?
Što je bilo? Pobrali su cijelo selo, naravno, Židove od tamo.

Tko? Ustaše?
Da. Odveli su ih u Jasenovac. Ali to je bilo već kasnije, u listopadu 1942. na sam 70. rođendan moga oca. (15.10.1942. op.a.)

Kad ste otišli iz Zagreba?
Otišli smo iz Zagreba između 9. i 10 siječnja 1942. jer nam je rođaka iz Ljubljane poslala tobože jednog čovjeka, a s njim nismo htjeli ići, onda smo dobili neku propusnicu do granice, ali nam se reklo da ne idemo do same granice nego treba sići jednu stanicu prije.

I što se događa s Vama?
Morali smo se javljati na kvesturi svaki dan. U Ljubljani je bilo stalno pucnjave. Pucali su Talijani, Nijemci, ustaše, katkad bi se vozili u tramvaju pa bi tramvaj stao, pucnjava, isto nije bilo sigurno ni tamo. Nikud nismo išli. Onda su jednog dana htjeli mog muža da zatvore (Talijani, op.a.) i još jednog od naših prijatelja.

Zašto?
Jer smo ilegalno ušli u Sloveniju. A u bolnici je bio jedan naš prijatelj, šef odjela, on je bio doduše Slovenac, ali je dugo živio u Zagrebu i poznavali smo se, i on je njih dvoje uzeo na 14 dana u bolnicu. U međuvremenu je došlo da moramo ići iz Ljubljane. Onda su i oni došli iz bolnice. Detektiv nas je pratio do Sondrija, to je jedno mjesto nedaleko od Milana, do tamo smo išli vlakom, a od tamo do Aprica, to je na 1000-1200 m visine, tamo se išlo autobusom. Tamo smo našli već jako puno naših znanaca.

I svi ste vi, svih 240 bili u Aprica?
Da, pa oni su bili već i prije. Iza nas ih je još nešto došlo. Mi smo dobivali tlušim za hranu i supsidije mjesečno, ne puno, ali dodatak na ono što nismo imali.

Ko vam je sve to davao?
Država Italija. Od države smo svaki mjesec dobivali, ne znam koliko, lira po glavi i karte za kruh i drugo. Kruh smo dobili 150 g na dan i neke živežne namirnice. Imali smo samo kukuruzno brašno, mesa vrlo rijetko, mlijeka, to je bilo jedno brdsko mjesto i gore u brdima su bili seljaci. Tamo smo bili godinu i 4 mjeseca. Onda, kad je Mussolini kapitulirao, Nijemci su došli jako blizu. Onda opet idemo – ne idemo…

Jeste li znali kuda ustvari treba da idete?
Preko granice, a onda Bog te pitaj. Nismo znali da i u Švicarskoj ima logora.

Dajte malo opišite taj Vaš put.
Preko noći smo negdje ostali. Već smo 3 dana i noći tako hodali. A mi uopće nismo znali da ćemo tako dugo hodati pa nismo uzeli ništa sa sobom. Muškarci su ujutro, bila je rosa na travi, to su oni lizali. Ništa, ništa – jedan sendvič smo imali. Po danu smo ostali u šumi da nas se ne vidi, a po noći smo opet hodali. Odjednom neko vikne: Idu dva karabinjera! Uplašili smo se. Dođu oni, vide nas, mi njih, a oni kažu: Vidite dolje ona 2 stupa? Tamo je švicarska granica, kad pređeš ova 2 stupa, onda ste u Švicarskoj. To je bilo sve što su rekli … Onda su nas tamo (u Švicarskoj op.a.) razdijelili: Ti ideš ovamo, ti tamo …

Po kućama?
Ne, po logorima. Mi smo došli u logor nedaleko od Züricha, u jednu tvornicu koja već dugo godina nije bila u pogonu i zvali su je Gürenbad. Tamo su već i prije nas bili emigranti.
Mene bi zanimalo da mi malo opišete kako je tamo bilo. Svi misle ako ste došli u Švicarsku, raj zemaljski – da li je to točno?
Ali u njemačku Švicarsku smo mi došli. To je bila tvornica, 2 kata i prizemlje. To je bio tzv. prijemni logor, aufanslager, gdje je vojska bila naš gospodar i nekoliko mladih djevojaka koje su mislile da su bogzna što. Postupak je bio ispod svake kritike. Hrana na bonove, iz magazina do logora je hrana nestala i mi smo dobivali ek-kartofel, to je bio krumpir kuhan u ljusci. To su nam bacili na stol za svakoga, juha je bila voda, bili smo svi gladni. Spavali smo na betonu sa malo slame i svatko je dobio po 2 deke, bez loženja na -20.
Onda je jednog dana oboljela moja kćer. Gripu je dobila, imala je tako visoku temperaturu da je buncala. Bio je doktor tamo, ali nije došao. Njegovala sam ju kako sam znala.

Je li bilo smrtnih slučajeva tamo?
Dok smo bile tamo, ne.

I čega se još sjećate? Imam utisak da Vam Švicarska baš nije ostala u lijepoj uspomeni?
Ne. Slušajte, nisam bila naviknuta na takav postupak. Sve to skupa: kćer nije smjela u školu, muž gladan. Dobile smo svega 150 g kruha, od toga bi pojele malo, a ostatak uzele i poslale mužu.

Kako ste dugo bili u Švicarskoj?
Od polovice rujna 1943. do 25. kolovoza 1945.

Kako ste dočekali oslobođenje?
Kako je bilo? Pa bili smo sretni da je sve gotovo i da idemo u Jugoslaviju. Nadali smo se da ćemo ipak još nekog naći. Javili su nam u logor da ide vlak za Jugoslaviju, teretni – bez ičega.

Onda ste došli u Zagreb, što ste našli?
Ništa. Poslije smo se malo ogledali okolo i našli smo si nešto, neki smještaj.

Što je za Vas ustvari bilo najteže za vrijeme rata?
Pa prelazak granice. To je bilo i fizički i moralno teško. Iz Zagreba za Ljubljanu, iz Italije za Švicarsku. Do granice su nas vodili bersaglieri, onda kad smo došli u Švicarsku, razočaralo nas je što su nas tako grdo primili.

Iz knjige „Židovi u ludbreškom kraju“, Milivoj Dretar, Ludbreg 2010.
Razgovor vodila Miriam Steiner Aviezer, 13.2.1988. u Ramat Ganu (ARHIV JAD VAŠEMA)

Milivoj Dretar
About Milivoj Dretar (24 Articles)
Diplomirao povijest i geografiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 2004. godine radi u OŠ "Petar Zrinski" Jalžabet. Iste godine objavljuje prvi članak „Povijest ludbreške židovske zajednice“ u Podravskom zborniku, a nakon toga seriju članaka o povijesti ludbreških Židova u Ha-Kolu, glasilu židovske zajednice u Hrvatskoj. Pisao i za Historiu Varasdiensis, Meridijane i Most. Dopisnik Glasa antifašista i Ha-Kola, autor više članaka na Hrvatskom povijesnom portalu. Najviše se bavi zavičajnom poviješću i tematikom 2. svjetskog rata, posebno Holokaustom i Narodnooslobodilačkim pokretom.

Ostavite komentar. HPP ne odgovara za izreceno misljenje komentatora. Zabranjeno je vrijedanje, psovanje i klevetanje.

Your email address will not be published.


*


This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.