Novo:

Zločinački karakter dinarske četničke divizije i njegove posljedice

Feljton o Dinarskoj četničkoj diviziji

U programskim osnovama četničkog pokreta na prostoru bivše Kraljevine Jugoslavije izražena je želja za stvaranjem jedne nove teritorijalne tvorevine, samostalne ili u njezinom okviru,  pod nazivom velika Srbija. Te želje su zapravo pretvorene u projekt koji je za cilj imao da ta nova država bude «očišćena» od «ne-nacionalnih elemenata i manjina» odnosno da u njoj živi etnički čisto pravoslavno (srpsko) stanovništvo. Da bi se ove zamisli provele u djelo bilo je potrebno ustrojiti vojne postrojbe i pomoću njih upotrijebiti veliku količinu nasilja i terora nad svima onima koji se ili suprotstavljaju ovome planu ili samo imaju tu nesreću da žive na teritoriju na koju pretendiraju četnici.

U funkciju velikosrpske zločinačke politike stavila se i Dinarska četnička divizija koja je pokušavala ispunjavati postavljene zadaće (što iz programskih spisa, što ispunjavajući zapovjedi Draže Mihailovića) nailazila na brojne prepreke. Najbolje su izvršavali zadaće koje nisu rezultirale borbom sa partizanima, već pljačkom, terorom i klanjem jer su za protivnike uglavnom imali nenaoružane civile. Time su ipak ispunjavali dio svojih planova «etničkog čišćenja Hrvata» jer su zbog četničkih zločina mnogi Hrvati izbjegli s tih područja i time napravili mjesta četnicima. Tako su već početkom kolovoza i početkom rujna 1941. bila od ustanika (kojima su rukovodili komunisti, a među kojima su sudjelovali i četnici koji su se isticali u zločinima), južno od Bihaća (izuzevši samo B. Petrovac) očišćena od tamošnjih Hrvata i Muslimana sva područja do Livna i Knina, a svi oni koji nisu uspjeli pobjeći pred ustanicima bili su na okrutan način pobijeni, a opljačkana njihova pokretna i nepokretna imovina, te uništena.

Zločinački karakter dinarske četničke divizije i njegove posljedice

Zločinački karakter dinarske četničke divizije i njegove posljedice

Tako je npr. u Bosanskom Grahovu i okolici 27. srpnja 1941. došlo do pokolja 90 Hrvata, većinom civila od strane ustanika koji su nosili i četničko i partizansko znakovlje. Među ubijenima je bilo 5 žena i devetero djece. Spaljene su i opljačkane sve hrvatske kuće u pet okolnih sela (Obljaj, Korita, Luke, Ugarci i Crni Lug). Bosanskograhovskog župnika Jurja Gospodnetića četnici su nakon  mučenja nabili na ražanj i živog ispekli. Vođa četnika koji su izvršili ova nedjela bio je Branko Bogunović. U Drvaru su na isti dan ustanici (četnici i gerilci i gdje se nalazio glavni ustanički stožer),  izvršili pokolj nad oko 400 Hrvata, od kojih je samo oko deset posto bilo naoružanih ustaša i njihovih suradnika. Ustanici su taj dan izvršili i napad na šumski vlak u kojem je bilo oko 200 Hrvata koji su vraćali iz Knina za Drvar, te su tom prilikom većinom svi pobijeni, uključujući i drvarskog župnika, kojem su odsjekli glavi i nosili je na kolcu. Isto je bilo i Hrvatima u Krnjeuši i njihovih župnikom.(1)

U proljeće 1942. godine, četnici su počeli da organiziraju misteriozne, strogo kontrolirane grupe koje su izazivale veliki nemir i nespokojstvo u stanovništvu, pogotovo među Hrvatima i Muslimanima. Bile su to grupe formirane od trojice četnika, kao egzekutivne formacije u svakoj brigadi, a zvale su se ”trojke”. Ideju o formiranju trojki dao je Draža Mihailović. Mihailović je 3. svibnja 1942., krećući se prema Crnoj Gori, radio-depešom javio dr. Slobodanu Jovanoviću, predsjedniku jugoslavenske izbjegličke vlade, da Radio-London objavi: «Šef trojki u Jugoslaviji naređuje da se što više radi, a ništa ne priča». Šef je bio Draža Mihailović. Isključivi zadatak crnih trojki bilo je klanje osoba koje su označavane famoznim slovom «Z» (zaklati). Čak se u funkciju klanja stavio i Radio-London, jer bi ime onoga tko se treba zaklati bilo objavljeno preko radija. Na taj je način oglašeno 75 imena, a posljednje je ime oglašeno 11. rujna 1942. Prema nekim podacima broj zaklanih prelazi 10.000.(2)

Od 29. kolovoza do 4. rujna 1942. oko 1.000 hercegovačkih četnika je, u sklopu talijanske vojne akcije «Albia» protiv partizana na Biokovu, izvršilo masovnu  pljačku, palež i zločine nad hrvatskim pučanstvom. Samo na području velike župe Cetine u mjestima Rašćani, Župa Biokovska, Kozica i Dragljani, zaklano, strijeljano i spaljeno je oko 160 Hrvata, a među njima i tri svećenika. Zapovjednik ovih četnika, major Petar Baćović, izvjestio je 5. rujna D. Mihailovića da je preko tisuću ustaša pobijeno, dok njegove snege nisu imale niti jednog mrtvog ni ranjenog.(3)
Da su trojke operirale i u Hrvatskoj, vidimo iz jedne Đujićeve zapovijedi. On prenosi zapovijed nadređenog zapovjedništva: «Da bi sačuvali teritoriju i narod od nasilnog odvođenja od strane komunista na zonama koje trenutno oni drže, pristupite najhitnije organizaciji četovanja jedno vremeno po svim ovim srezovima. Pošaljite kurire na sve strane da preko omladinaca i vojničkih organizacija, koje ostanu na terenu, organizuju četničko ratovanje jačine od trojki pa do samostalnih četa i bataljona…neka ove jedinice napadaju njihove manje delove, pozadinu, komore, štabove i neka pljačkaju njihovu hranu, oružje i municiju. Princip rada: brz i iznenadan udar sa svih strana, a potom brzo iščezavanje».(4)

Pljačka četnika je bila stalna pojava, pa čak i na području koje su sami kontrolirali i na kojem su uglavnom živjeli Srbi. To vidimo iz zapovijedi Đujića u kojoj traži da se prestane sa pljačkanjem. «I pored izdatih neredaba i najstrašnijih naređenja da se pljačka ne sme apsolutno vršiti, ipak se događa vrlo često da pojedinci, na štetu ugleda naše organizacije vrše pljačku narodne imovine. Još jednom naređujem da pljačka prestane jednom za svagda, jer ću streljati svakoga ko se o ovu naredbu ogreši. Da se nikakva rekvizicija imovine ni od koga na teritoriji sreza Kninskog ne sme vršiti bez prethodnog odobrenja sreskog komandanta vojvode Vlade Novakovića, koji je odgovoran  za red, rad i mir na svojoj teritoriji kao i za imovinu pojedinaca na istoj, pa je i nadležan i ovlađen da donosi odluke u slučaju vojne potrebe rekviriranjem ili pak kazne».(5)

Partizani su bili svjesni potrebe sankcioniranja zločina koje su počinili ustaše, okupatori i četnici i iz tog razloga je Vrhovni štab NOVJ poslao zapovijed svim partizanskim zapovjedništvima da skupljaju dokazne materijale koji će biti sredstvo za pronalaženje i prepoznavanje «zlikovaca» i njihovih žrtava, te kao sredstvo promidžbe kod onog dijela naroda koji o zločinima nije dovoljno obaviješten. Ističe se da na mnogim mjestima postoje jame u koje su bacane žrtve, tako da je potrebno te jame fotografirati, kao i sva mjesta na kojima su ljudi «mučeni i klani». Također je potrebno obratiti pažnju na skupljanje dokumenata iz neprijateljskih tajnih arhiva, pa se daje primjer kako i najmanja oružnička postaja ima dragocjenih podataka jer su te postaje pravile popise pojedinih ubijenih i poklanih žrtava.(7)

Pozivanje na osvetu isticano je kao glavno četničko geslo. U toku 1942., posebno od jeseni, četnički teror je u pojedinim momentima poprimio masovne oblike. Teror se gotovo u pravilu provodio u akcijama koje su organizirane zajedno sa talijanskim okupatorom tako da je bio pod njegovim okriljem. Intervencije Talijana u smislu sprečavanja zločina, bile su više formalnog karaktera i dolazile su naknadno. Od proljeća 1942. u pojedinim vojnim akcijama četnika i Talijana u sjevernoj Dalmaciji, Lici, Gorskom kotaru i Kordunu, sve su češće paljena sela, pljačkalo se i ubijalo prvenstveno Hrvate, koje se proglašavalo za komuniste i partizane. Osobito su na udaru bili aktivisti NOP-a, članovi KPJ i partizanskih postrojbi, te drugih organizacija NOP-a i njihove obitelji. U proglasu što ga je početkom prosinca 1942. namijenio stanovništvu Like i zapadne Bosne, u svojstvu «komandanta pokrajine i Dinarske oblasti», Đujić je zapovjedio svim četničkim postrojbama da «okupiraju sva sela i gradove i preuzmu svu vlast u svoje ruke – zavodeći prijeke vojne sudove». Prijetio je – sva naselja koja pruže otpor, četničke postrojbe «uništiće do temelja», bilo srpska ili hrvatska.(8)

Četnička grupa od oko 130 ljudi, pod vodstvom Mane Rokvića, je u okolici Omiša, u selu Gata, 1. listopada 1942. izvršila pokolj mještana Hrvata, da bi se potom uputili u sela Naklice, Čislo, Ostrvica i Zvečanje i tamo izvršili novi masovni pokolj Hrvata, pljačku i palež. Dva dana kasnije uslijedila su ubijanja Hrvata u selima Dugopolje, Kotlenice, Srlajne i Dolac Gornji. Identificirano je bilo ukupno 120 osoba, većinom staraca, žena i djece. Vlasti NDH su same ustvrdile da bi ti pokolji bili još veći da nije bilo intervencije partizana.(9)

Četnici popa Đujića i Brane Bogunovića su 21. listopada 1942. u Biteliću, kod Sinja, pod paskom Talijana,  ubili 29 Hrvata, a u Otišiću šest, zapalivši pritom 220 hrvatskih kuća. Prema izvješću talijanskog generala Paula Berardija, zapovjednika divizije «Sassari» iz Knina svaki je katolik mučen i zaklan.(10)

U siječnju 1943. u četnici pod vodstvom Đujića i Baćovića krenuli u akciju u selima Kijevo, Kosori, Maovice, Vrlika, Ružić, Otavice, Gradac i Kričke gdje su pljačkali i palili hrvatske kuće, a na mučki način ubili oko 100 Hrvata, silovali žene i djevojke. Jednog straca su živog nabili na kolac i pekli na vatri dok nije umro. Mihailović je obaviješten da je u Kijevu i Vrlici Baćović streljao 55, a u Maovicama i Otavicama Đujić 48 ustaša, iako su sve to bili nenaoružani civili.(11)

Dalmatinski su četnici u veljači 1944. u selima Dubrava, Danilo, Radonići i Goriš ubili 30 Hrvata, u prominskom selu Nečmen 4. travnja ubili su 10 Hrvata i na području Skradina 12. studenog 27 Hrvata. Četnici Dinarske četničke divizije na čelu s vojvodom Momčilom Đujićem pri prebacivanju iz Dalamcije u Istru potkraj prosinca 1944. u Bribiru, Grižanima i Tribalju kod Crikvenice ubili su 32 Hrvata, zapalivši 70 kuća i bribirsku crkvu.(12)

Iz izvještaja kapetana Franca Kovača od 23. veljače 1944. Đujiću vidimo kako su se ponašali četnici skradinske brigade. Tako on kaže kako su četnici te brigade silovali jednu djevojku, ubili njezinog momka i još jednog čovjeka koji su se usprotivili silovanju. Isto tako kaže kako su u selima Bilice i Dubrava pojedini četnici ubili nekoliko ljudi kako bi se dočepali njihove privatne imovine.(13)

Zapovjedništvo Dinarske četničke oblasti je početkom 1943. izdalo zapovijed podčinjenim postrojbama da ubuduće zarobljene partizane ne predaju talijanskoj vojsci jer se za njih osniva centralni zatvor (logor) u Kosovu kod Knina. On je prve logoraše primio u ožujku 1943. Zbog života logoraša i terora koji je provođen nad njima, narod Kninske krajine prozvao ga je «drugim Jasenovcem». U njega nisu dovođeni samo partizani, već i brojni civili (djeca, žene, starci) hrvatske i srpske nacionalnosti. Zapovjednik logora je bio žandarmerijski narednik Dušan Ilić. Logoraše se između ostalih metoda mučilo i kotrljanjem u tzv. «popovom buretu» (dobilo ime po Đujiću jer je ono bili njegov izum). To je bure bilo zapravo velika bačva, okovana čeličnim obručima i sa svih strana izvana nabijena dugim čavlima tako da su oštrice čavala bile iznutra. U bure bi se zatvarao logoraš i zatim kotrljao niz strminu. Na taj način čavli su sa svih strana probadali logoraša, pa su tom prilikom i neki iskrvarili i umrli.(14)

Što se tiče samog broja četničkih žrtava u Hrvatskoj, on do sada nije još utvrđen, jer je tek dio četničkih žrtava evidentiran, poglavito ukoliko su prešli u partizane, a velika većina jeste. Ako bi netko i htio prijaviti četničku žrtvu dovodio se u opasnost da i sam strada. Dr. Igor Graovac je za potrebe svoje doktorske disertacije uspio 1995. prikupiti poimenično 2.786 ubijenih i nestalih osoba od strane četnika. (Spomenimo da je pri zahtjevu SAD za izručenje vojvode M. Đujića, zapovjednika Dinarske četničke divizije, Hrvatskoj, isti osobno terećen za oko 5.000 žrtava). Najnoviji objavljeni žrtvoslovi s poimeničnim popisima hrvatskih žrtava znatno povećavaju broj četničkih žrtava. Bez obzira na to, Graovčev broj četničkih žrtava danih na jednom mjestu trebalo bi analizirati s obzirom na mjesto pogibije, tako da se utvrdi pod čiju teritorijalnu nadležnost je taj prostor pripadao (koje četničke jedinice – da li Dinarske divizije ili četnika iz istočne Hercegovine itd.). Od tog broja na civilne žrtve otpada 79 posto. Najviše je stradalih bilo u Dalmaciji (57 posto) i u Lici (24 posto). Od ukupnog broja žrtava, oko 12 posto je stradalo na području općine Knin.(15)

Žrtve četnika su većinom bili muškarci (3/4), a s obzirom na socijalni status seljačkom korpusu je pripadalo 87 posto žrtava, a radnika je bilo osam posto. Kada se gleda kategorija nacionalnosti onda je među stradalima bilo dvije trećine Hrvata, a jedna trećina Srba (to je dvostruko više od udjela Srba u nacionalnoj strukturi Hrvatske – to su većinom bili srpski partizani i članovi njihovih obitelji). Žrtve su stradavale na slijedeće načine: ubijene (manje od trećine), strijeljane (28 posto), zaklane (20 posto).(16)

Među žrtvama četnika iz Dinarske četničke divizije (oblasti) je i mnogo Hrvata i Muslimana iz Bosne i Hercegovine (pogotovo na području Grahova, Drvara, Bos. Petrovca…), ali razmjere te tragedije treba još istražiti.  

Bilješke:

  1. Zdravko Dizdar, ČetničkizločiniuBosniiHercegovini 1941. – 1945 (Zagreb, 2002.), str, 169-170.
  2. J. Popović., M. Lolić i B. Latas, Pop izdaje,  n. dj., str. 12-13.
  3. Z. Dizdar, Četnički zločini u BiH, n. dj., str, 193-194.
  4. HDA, Fond Dinarska četnička oblast, kut.3, br. 131-3;  Zapovijed je izdana iz «Štaba operativnih jedinica Dinarske četničke oblasti» 2. ožujka 1943. svim zapovjednicima korpusa.
  5. HDA, Fond Dinarska četnička oblast, kut. 4, br.131-154.
  6. J. Popović., M. Lolić i B. Latas, Pop izdaje,  n. dj.
  7. HDA, Fond Zbirka dokumenata narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije, kut. 1, br. 1/36; Zapovijed «Odsjeka Vrhovnog štaba za vojne poslove u pozadini» od 22. 1. 1943. svim zapovjedništvima područja.
  8. F. Jelić-Butić, Četnici u Hrvatskoj, n. dj., str. 161.
  9. Isto,  str. 162-163.
  10. Z. Dizdar, Četnički zločini u BiH,n. dj.,str. 203.
  11. Isto, str. 210.
  12. Isto, str. 216.
  13. NOB u Dalmaciji, knjiga 10,  n. dj., str. 1696;  Kovač se potpisao u izvješću kao kapetan jugoslavenske ratne mornarice.
  14. Z. Dizdar – M. Sobolevski,  Prešućivani četnički zločini u Hrvatskoj u BiH,  n. dj., str. 70
  15. I. Graovac , Žrtve četnika u Hrvatskoj (Zagreb, 1995.), str. 182-188.
  16. Isto, str. 410-414.
  17. Dokumenti o izdajstvu Draže Mihailovića,  knj. I., n. dj., str. 503-504; Obavijesti o teroru i klanju.
Domagoj Zovak
About Domagoj Zovak (11 Articles)
Jednopredmetni studij povijesti završio je na Hrvatskim studijima obranom diplomskog rada pod naslovom "Dinarska četnička divizija (u svjetlu povijesnih izvora)". Za vrijeme studija aktivno je sudjelovao u radu Društva studenata povijesti Ivan Lučić-Lucius (DSP). Sudjelovao je u organizaciji dvije terenske nastave (Srednjovjekovni grad na istočnoj obali Jadrana, 02.-09. studenoga 2005., te Dvorci i utvrde Slavonije, 19-22. svibnja 2006.). Također je sudjelovao u organizaciji znanstvenog kolokvija Tajna društva u Hrvatskoj kroz povijest (14. prosinca 2005.) kao i u radu zbornika radova Društva studenata povijesti «Lucius». Od rujna 2007. polaznik je poslijediplomskog doktorskog studija «Hrvatska moderna i suvremena povijest u europskom i svjetskom kontekstu u 19. i 20. st.» na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 2007. godine zaposlen je u Državnom arhivu u Slavonskom Brodu kao arhivist na Odjelu za zaštitu, obradu i korištenje arhivskog gradiva.

Ostavite komentar. HPP ne odgovara za izreceno misljenje komentatora. Zabranjeno je vrijedanje, psovanje i klevetanje.

Your email address will not be published.


*


This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.