Republika Zimbabve je država na jugu Afričkog kontinenta koja graniči sa Južnoafričkom Republikom, Mozambikom, Zambiom i Botsvanom. Iako ta država ima oko 13 milijuna stanovnika i površinu veću od 390 000 km² BDP po glavi stanovnika joj je manji od 200 dolara.

Tweet

U ranoj povijesti, od 13. do sredine 17. stoljeća na području Zimbabvea bilo je čuveno Mutapa Carstvo poznato po svojem zlatu koje je preko arapskog svijeta dolazilo sve do Europe. To je potaklo dolazak raznih europskih pustolova, najvećim dijelom iz Portugala, koji su u ratovali s lokalnim stanovništvom u potrazi za zlatom. Dolaskom Ndebelea s juga, jednog ogranka naroda Zulu koji su pobjegli pred Šakom, vođom većine Zulua, stvara se novo carstvo Matabeleland oko 1834. godine. Ipak ubrzo, u osamdesetim godinama 19. stoljeća, ovaj prostor zaposjeda Britanska Južnoafrička Kompanija (British South Africa Company) na čelu sa čuvenim službenikom Njezinog Visočanstva Kraljice Viktorije za Afriku, Cecilom Rhodesom. Ova se kompanija odmah uključila u iskorištavanje rudnog potencijala južnoafričkih krajeva (dijamanti, bakar i zlato) te je bila prisiljena tek sredinom šezdesetih godina 20. stoljeća prepustiti prava nad rudnim bogatstvima državama na čijem se teritoriju nalaze. Skupno ime Rodezija (ili bolje rečeno Rodezije), po čovjeku koji je “otkrio” ovaj teritorij koristilo se za današnji kontinentalni prostor južne Afrike pod Britanskom upravom od kraja 19. stoljeća da bi 1895. postalo i službenim nazivom. Početkom 20. stoljeća dolazi do administrativnog razdvajanja na Sjevernu Rodeziju (današnju Zambiju) i Južnu Rodeziju (današnji Zimbabve). Doseljavanje bijelog stanovništva potrebnog u upravi ovog područja cijelo vrijeme britanske uprave raste da bi samo u par godina poslije drugog svjetskog rata doživio povećanje od oko 300%. Godine 1923. upravo je bijelo stanovništvo Južne Rodezije odbilo uniju sa Južnom Afrikom te su dobili prava samoupravljanja nad teritorijem na kojem su živjeli. Slijedili su rasistički zakoni kojima se i zakonski uveo režim segregacije (apartheida). Tako se 5/8 većinom plodne zemlje podijelilo manjini od nekoliko desetaka tisuća Europejaca dok je lokalno stanovništvo od nekoliko milijuna dobilo 3/8 zemlje. Nadalje, crnačkom stanovništvu se zabranilo da uopće posjeduje zemlju u bijelim dijelovima, da pohađa iste škole, bolnice, bazene, nužnike, da ima svoje sindikate, itd. U to vrijeme stanje je bilo idealno za bijelu manjinu. Početkom pedestih godina 20. stoljeća poraslo je nezadovoljstvo u crnačkim krugovima. Bijeli kolonisti nastojali su na to odgovoriti sitnim ustupcima kao otvaranjem sveučilišta crnačkom stanovništvu pa čak i prepuštanjem nekih poslova u upravi crncima, ali to je bio neki maksimum do kojeg su bili spremni ići. Godine 1953. bijeli doseljenici dogovaraju federacija Južne Rodezije sa Sjevernom Rodezijom i Nyasalandom (današnji Malavi) u Centralnoafričku Federaciju a crnačkoj većini osigurano je par mjesta u zajedničkom parlamentu. Ipak pokret za nezavisnost ovih teritorija i oslobađanje od bijele uprave je rastao. Novooformljena Nacionalna Demokratska Stranka u Južnoj Rodeziji u kojoj su se isticali Joshua Nkomo, Ndabaningi Sithole, Robert Mugabe i Herbert Chitepo povela je borbu za razbijanje ove federacije. Velik im je poticaj, kao i ostatku Afrike, bio govor britanskog premijera Harolda Macmilllana iz 1960. poznatog pod nazivom “Wind of change”. U tom govoru Macmillan je naglasio pojavu afričkog nacionalizma i potrebu dekolonizacije. Deset godina nakon proglašenja ugovora o federaciji on je poništen i proglašene su posebne kolonije Sjeverne i Južne Rodezije te Nyasalanda. Pola godine nakon razvrgavanja federacije Nyasaland je proglasio nezavisnost pod nazivom Malavi, a i Sjeverna Rodezija proglašava nezavisnost kao Zambia, a u obje države na vlast su došli crni vođe.

Bijeli kolonisti su nastojali svim silama zadržati vlast u Južnoj Rodeziji. Poslije raspada federacije prigrabili su u ruke cjelokupnu malobrojnu, ali dobro obučenu vojnu silu bivše federacije. Vojska od tri i pol tisuće ljudi, među kojima je bilo je bilo oko tisuću crnaca, opremljena sa modernim mlaznim lovcima i bombarderima, helikopterima, oklopnim vozilima i artiljerijom služila je održavanju bijele vlasti nad crnom populacijom. Velika Britanija kao kolonijalni vladar nad ovim područjem se našla u šahu. S jedne strane je odbijala priznati nezavisnost bijele Rodezije, a s druge zbog straha od reakcije javnosti nijedna vlada nije željela povesti otvoreni rat protiv svojih bivših građana bijelaca. Zato su se britanski političari složili kako bi prijetnjama sankcijama preko Ujedinjenih Nacija primorali bijelu vladu Južne Rodezije na sporazum s vođama crnačke većine. Pregovori su ipak redovito propadali te je Ian Smith, vođa vodeće bijele Stranke Rodezijskog Fronta (Rhodesian Front Party) i bivši pilot RAF-a, 11. studenog 1965. proglasio Unilateralnu deklaraciju nezavisnosti Rodezije od Velike Britanije. Ovo proglašenje nezavisnosti je odmah osudila i Velika Britanija i UN proglašavanjem rezolucije 216 po kojoj se zbog rasizma ove odluke Rodeziji nameću ekonomske i diplomatske sankcije. Smith je nastojao privući Veliku Britaniju da prizna Rodeziju i povuče sankcije zadržavajući lojalnost kruni i proglašavajući Rodeziju djelom britanskog Commonwealtha, pa čak nazivanjem Elizabete II. poglavarom države i Kraljicom Rodezije.  Vlade Velike Britanije ipak nisu promijenile svoje mišljenje pa je 1970. Smith odbacio politiku lojalnosti kruni i nakon referenduma među bijelcima proglasio republiku. Zahtjevi crnaca u to doba su bili jasni: puna demokracija s izjednačavanjem prava svih građana i parlament koji će se birati po pravilu jedan čovjek – jedan glas. Zbog tih zahtjeva ubrzo je početkom šezdesetih godina 20. stoljeća zabranjena Nacionalna Demokratska Stranka pa se osnivaju dvije nove stranke: Afrička Narodna Unija Zimbabvea (eng. akronim ZAPU) iz koje se ubrzo, zbog neslaganja oko vodstva i oblika borbe, izdvojila Afrička Nacionalna Unija Zimbabvea (eng. akronim ZANU). Upravo je ovu podjelu u vodstvu nad crnačkom borbom Smith i iskoristio za proglašenje nezavisnosti te da povede dugogodišnji rat protiv ove dvije organizacije (Rhodesian Bush War ili Second Chimurenga War). U to doba premijer Ian Smith je vještom demagogijom nastojao steći simpatije u bijelom svijetu pa je obećavao “moguću jednakost” dok je u isto vrijeme zatvarao crnačke vođe unutar države proglašavajući ih kriminalcima, teroristima i komunistima. Unatoč sankcijama vladu Rodezije je pomagao Portugal preko svoje kolonije iz Mozambika, bojeći se širenja sukoba na taj teritorij i gubitka vlasti te Južnoafrička Republika gdje je na vlasti bio slični rasistički režim. Novi pregovori oko podjele vlasti su redovito propadali a Smith je prema vani nastojao prikazati Rodeziju kao zemlju u kojoj vladaju red i prosperitet samo zato jer je bijelo stanovništvo ostalo na vlasti. Kako se zapad sve manje iskazivao u borbi za slobode crnog naroda, ZANU i ZAPU su se okrenuli istoku te su oružje i obuku počeli dobivati iz SSSR-a, Kine, Gane, pa čak i Čehoslovačke pritom osnivajući svoje baze i napadajući iz Mozambika i Zambije. Najveće žrtve okršaja gerilaca i vojske Rodezije bili su seljaci sjevernih i istočnih regija Rodezije, upravo uz granicu s ove dvije države.

Od sredine sedemdesetih godina dolazi do obrata događaja kada Mozambik proglašava nezavisnim od Portugala, a i Južnoafrička Republika okreće svoja leđa Rodeziji bojeći se da ne osjeti sve teže sankcije na svojoj koži. Smith je bio prisiljen napraviti neke prave ustupke pa je pustio Nkoma, Sitholea i Mugabea iz zatvora radi pregovora. Propast još jednih pregovora najbolje su iskoristili ZANU i ZAPU koje zaboravljaju na svoje razlike te stvaraju jedinstveni Patriotski front koji sad zadaje teže udarce bijeloj vlasti. Do 1978. voda je došla do grla pa je Smith pristao na kompromise. U pregovorima sa umjerenijim vođama, biskupom Abelom Muzorewom i Sitholeom, pristao je na crnački parlament i crnačkog premijera, sa pravom veta na njihove odluke od strane bijelaca. Ipak ovo je rješenje došlo prekasno. Patriotski front se osjetio jačim u tom trenutku pa su njegovi vođe Nkomo i Mugabe poveli rat protiv Smitha i Muzorewe koji je izabran za novog premijera države koja je promijenila svoje ime u Zimbabve Rodezija. Režim Muzorewe se ubrzo pokazao promašajem kad je odlučeno da se stanovništvo uz granice preseli u tzv. “zaštićena sela” u kojima bi seljaci u nehigijenskim uvjetima i bez uvjeta za život bili sigurni dok vojska ratuje s gerilcima, nerijetko zalazeći na teritorij Mozambika i Zambije. U to doba Velika Britanija i vođe Zimbabveu okolnih zemalja složili su se da treba zaraćene strane dovesti za pregovarački stol. Odlučeno je da to bude u Londonu, u zgradi u kojoj je već prije pregovarano o nezavisnosti Nigerije i Kenije pa je ona i dala ime cijelom sporazumu proglašenom 21. prosinca 1979. Sporazum u Lancaster Houseu (Lancaster House Agreement). U tri mjeseca pregovora predsjedavajući, ministar vanjskih poslova Velike Britanije, Lord Carrington uspio je nagovoriti obje strane na koncesije: 20 mjesta u višestranačkom parlamentu za bijelce i obećanje da  se njihova imovina neće eksproprirati bez pune kompenzacije, sve strane se moraju obvezati da će za parlamentarne izbore agitirati miroljubivo i da će bespogovorno prihvatiti njihove rezultate.

U veljači 1980. održani su tako prvi slobodni izbori koje su nadgledali britanski promatrači i snage reda. Muzorewa je poražen a novim premijerom je uvjerljivom pobjedom postao Robert Mugabe i njegov ZANU. Unatoč strahu zapada prijelaz vlasti je protekao u miru i država koja je promijenila ime u Zimbabve je priznata u travnju 1980. Mugabe koji je u 1970-im davao izjave u kojima se divio marksizmu i osuđivao bijele iskorištavatelje na početku svog režima pozivao je na pomirbu i zajedništvo. U vladu je pozvao i bijele ministre, pa čak i pristaše Nkomoa, a istaknuti gerilski borci su uključeni u redove bivše vojske. Nije bilo odmazda jer je Mugabe shvatio da bi brzim protjerivanjem bijelaca prouzročio u Zimbabveu ekonomki šok. Ipak, njegov je cilj i dalje bilo jednostranačje i potpuna kontrola nad državom. Prikrivene borbe između Mugabeovog ZANU-a i Nkomovog ZAPU-a nastavile su se u 1980-im a imale su uporište u starim plemenskim borbama (u ZANU-u je više pripadnika plemena Ndebelea, a u ZAPU-u Shona). Sukob je završen kad je 1987. došlo do spajanja te dvije stranke. Nkomo je odlučio ući u vladu te je dobio mjesto dopredsjednika dok je Mugabe ustavnim izmjenama postao predsjednikom.

Zimbabve kao država nikad nije uspio ekonomski procvjetati. Duhan i pamuk su dobro uspijevali, ali su previše ovisili o stanju na svjetskom tržištu, kao i čestim sušama. U sektor rudarstva se sve manje ulagalo pa su cijene nafte u svijetu, visoki državni porezi i loše državno ulaganje doveli do inflacije. U cijeloj priči jaki element je bila nemoć birokracije i jaka korupcija, čak i u državnim ministarstvima. Pokušaju preraspodjele zemlje, većinom s velikih farmi bijelaca u ruke više od 200 000 crnačkog stanovništva nije se pokazao spasonosnim rješenjem te je otkrio da se ekonomski i egzistencijalni problemi Zimbabvea ne mogu jednostavno riješiti. Sve je ovo uzrokovalo da je danas stopa nezaposlenosti od oko 80%, inflacija oko 26000% (podatci iz studenog 2007.), a glad u sušnim razdobljima muči sve veću populaciju.

Još jedan veliki problem pogađa Zimbabve, a to je  pandemija AIDS-a. Virusom HIV-a je zaraženo više od 22% ukupne populacije i svaki tjedan zbog toga umire oko 3 300 ljudi. U zadnjem desetljeću broj oboljelih od tuberkuloze je porastao za 500%, a Zimbabve je jedna od rijetkih zemalja u kojoj je smrtnost djece zadnjih godina drastično porasla. Pomoć sa zapada u lijekovima vlasti često dijele selektivno pa ih međunarodne organizacije (WHO, UNAIDS, UNICEF) nastoje direktno podijeliti na terenu.

Možda najveći problem Zimbabvea su građanske slobode kojih danas u dobroj mjeri nema. Česta batinanja protivnika režima i uništavanje svake opozicije u korijenu uz promugabeovu propagandu u svim granama života dovode do zaključka da je u Zimbabveu na vlasti diktator. I ovogodišnji predsjednički i parlamentarni izbori pokazali su se kao šarada. Mugabeov protukandidat Morgan Tsvangirai, koji je u prvom krugu osvojio oko 48% glasova povukao se iz izborne utrke, kao i ostali opozicijski kandidati zbog predizbornog nasilja i očitih nepravilnosti (odgađanja objave pobjednika prvog kruga nekoliko tjedana, vjerojatno namještanje rezultata, itd.) pa je u drugom krugu jedini izbor ostao Mugabe. Unatoč nezadovoljstvu nekih susjednih afričkih zemalja koje su osudile diktatorski režim, kao i EU i SAD koji su nakon nedemokratskih izbora 2002. zabranili Mugabeu dolazak na njihov teritorij, Mugabe ostaje predsjednik. Vanjskopolitički pokušaji Mugabeovih protivnika u Afričkoj Uniji i Ujedinjenim Narodima ostaju samo na formalnim osudama pa je tako prije nekoliko dana zbog veta Rusije i Kine u Vijeću sigurnosti UN-a propao pokušaj nametanja sankcija Mugabeu i njegovim najbližim suradnicima (zamrzavanje imovine izvan Zimbabvea, zabrana putovanja, zabrana naoružavanja) koji su i dalje nastavili s otprije započetim hapšenjem i ubijanjem političkih protivnika. Ipak, koliko god da se Mugabe čini agilnim, ipak on ima pune 84 godine i pitanje je u kakvom će stanju ostati Zimbabve nakon njegova odlaska.