Novo:

Židovi u društvenom životu Ludbrega

Nakon masovnijeg naseljavanja u Ludbrešku Podravinu tokom 19. stoljeća, Židovi se nisu odmah etablirali u lokalne zajednice. Razlog tome je bio amozitet na vjerskoj osnovi pa su  posebno manja seoska naselja teže prihvaćala doseljenike. Velik problem je bilo i nepoznavanje hrvatskog jezika što je onemogućavalo bolju komunikaciju Židova sa starosjediocima. Mirko Weinrebe u svom pismu navodi da se većina ludbreških Židova kod kuće služila njemačkim, dok su se Židovi na selu najčešće sporazumijevali mađarskim jezikom. Poslovno su se Židovi, silom prilika, služili i hrvatskim, no govorili su ga dosta loše. Tek su mlađe generacije, rođene u ludbreškom kraju, savršeno svladale hrvatski jezik. Seobe u potrazi za boljim životnim uvjetima isto su otežavali integraciju u lokalno društvo.

S vremenom su se neke obitelji udomaćile u pojedinom naselju te su polako ulazile u lokalno društvo. To je ovisilo i o samim Židovima: konzervativne obitelji odbijale su suvišan kontakt sa nežidovskim svijetom, dok su liberalniji Židovi brzo sklapali prijateljstva s domaćim kršćanskim obiteljima. U 20. stoljeću su se već potpuno uklopili u lokalnu zajednicu.

Velik broj Židova je bio uključen u rad lokalne židovske općine u Ludbregu. To se osobito odnosilo na ludbreške Židove, dok su Židovi sa sela rijeđe dolazili u ludbrešku sinagogu i nisu se previše bavili poslovima Općine. Jedan od razloga je i tadašnja loša povezanost sa Ludbregom (ceste su bile neudobne za putovanje, željeznice još nije bilo). Židovi iz martijanečkog kraja su se orijentirali prema Varaždinu, a oni iz Rasinje i Đelekovca Koprivnici.

Židovska udruženja

Ugledni Židovi iz Ludbrega su sudjelovali u radu Izraelitičke bogoštovne općine u raznim zaduženjima koja su bila potrebna za normalno funkcioniranje zajednice. Kako je zajednica u Ludbregu bila među najmanjima u Hrvatskoj, neki su Židovi imali i više zaduženja. Nakon što je osigurano normalno funkcioniranje vjerskog života (briga o rabinu, sinagogi, groblju), pristupilo se organiziranju društva Hevre kadiše. Prema pravilima Hevre kadiše u Ludbregu, glavni ciljevi ove udruge su bili njegovanje siromašnih bolesnika, podupiranje oskudnih, sahranjivanje mrtvih jevreja, odredjenje molitava za spas duše pokojnika, upravljanje zaklada i zapisa. U ostale aktivnosti Društva spadalo je: obilaženje bolesnika, besplatno liječenje i nabava lijekova, podupiranje siromaha, udovica i siročadi članova društva, šemira – čuvanje bolesnih i mrtvih, pokapanje prema želji umrloga, obredno pranje, organiziranje sprovoda…Na dužnost predsjednika Hevre kadiše birani su članovi zajednice koji su se posebno isticali u humanitarnom i društvenom radu. Svi članovi Društva su imali jednake obaveze. Hevra kadiša je sigurno postojala kao udruženje i prije službenog odobrenja pravila Društva u siječnju 1932. U dvadesetim godinama 20. stoljeća predsjednik Hevre kadiše je najčešće bio bogati trgovac Makso Scheyer, a tajnik rabin Josef Leopold Deutsch. Hevra kadiša je prestala s radom u lipnju 1941 odredbom kotarskih vlasti.

Osim Hevre kadiše, društvo karitativnog tipa je bilo i “Jevrejsko gospojinsko dobrotvorno društvo u Ludbregu”. Pravila ovog društva donesena su na glavnoj skupštini, održanoj 6. prosinca 1931., a odobrena u travnju 1932. od organa kraljevske vlasti. Svrha društva je bilo materijalno potpomagati stradalnike, naročito siromašne i bolesne žene, udovice i siročad. Uplatom iznosa od 500 dinara, postajalo bi se članicom – utemeljiteljicom. Za predsjednicu Jevrejskog gospojinskog dobrotvornog društva je bila izabrana pijanistica i pjevačica Vilma Schlesinger, supruga uglednog ludbreškog advokata, a tajničke poslove je obavljala Hermina Gross, bankareva supruga. U vrijeme diktature kralja Aleksandra (1929-34.) ukinuta su sva ženska udruženja tako da se svih 5 ženskih društava društva u Ludbregu fuzioniralo u jedno – Kneginju Zorku, prorežimsku organizaciju. Glavna organizatorica Društva je bila Milka Perić, supruga javnog bilježnika, a tu su aktivne bile Židovke: Vilma Weiss, Mariška Weinrebe, Blanka Appler, Gizela Deutsch. Poslije smrti kralja Aleksandra ženska Društvo se podijelilo na prijašnja, a Vilma Schlesinger je ponovo preuzela predsjedničku ulogu.

Na Božić 1918. godine održan je osnivački sastanak cionističke organizacije „Agudat Cijon“. Za predsjednika je izabran Rudolf Appler, trgovac tekstilom iz Ludbrega. Žene su se aktivno uključile i u ovu organizaciju, prikupljajući novac za Keren Kajemet. U dvadesetim godinama 20. stoljeća ludbreška zajednica je bila među najizdašnijim donatorima u Jugoslaviji.

Lokalne organizacije

S vremenom su se  Židovi uklopili u društveni život Ludbrega i to na takvom stupnju da praktički nije postojala neka društvena udruga u kojoj nije bila članstva židovskog porijekla. Među najstarijim ludbreškim organizacijama je Ludbreški vatrogasni zbor, osnovan 1869. godine nakon strašnog požara koji je poharao centar Ludbrega, uništivši pritom velik dio stambenog fonda (preko 60 zgrada). U upravnom su odboru sjedili ugledni građani i gospodarstvenici, a  funkciju izvršujućeg vojvode je obnašao trgovac Samuel Scheyer. Isti je kasnije obavljao i predsjedničku dužnost. I ostali su se muškarci iz obitelji Scheyer angažirali među ludbreškim vatrogascima: zapovjednik društva je bio Makso Scheyer, a u tridesetim godinama 20. stoljeća blagajnu društva je vodio bankar Artur Scheyer. Članovi obitelji Scheyer često su novcem pomagali ludbreške vatrogasce. Općinski liječnik dr. Milan Zohr je do svog odlaska iz Ludbrega 1938. obavljao i dužnost vatrogasnog liječnika.

I u ostalim su vatrogasnim društvima Židovi zauzimali visoke pozicije. 1887. godine osnovano je vatrogasno društvo za Veliki i Mali Bukovec, prvi predsjednik je bio lokalni trgovac Jakob Stern, a član August Weiss. 1893. Josef Nemschitz, krčmar iz Sesveta, inicirao je osnivanje Dobrovoljnog vatrogasnog društva za Sesvete, Strugu i Karlovec. 1898. osnovano je Dobrovoljno vatrogasno društvo u Donjem Martijancu pod pokroviteljstvom bana Pavla baruna Raucha od Nyeka. U upravljajućem odboru su bili Mavro Samek i Lavoslav Schulhof te trgovci Julio Blühweiss i Emanuel Schreiber.

Trgovac Rudolf Appler je bio dugogodišnji predsjednik Kulturno-prosvjetnog društva u Ludbregu, osnovanog 1922. godine sa zadaćom pomaganja i usklađivanja kulturnih i prosvjetnih organizacija. 1904. godine je osnovana Hrvatska pučka knjižnica i čitaonica u Ludbregu među čijim aktivnijim članovima su bili dr. Oton Spiegler i  Radivoj Sattler.

Židovi su bili afirmirani i u pjevačkom zboru Podravina. Konstituirajućoj sjednici Zbora je prisustvovalo preko desetak lokalnih Židova. Dr. Oton Spiegler se tu istaknuo kao iskusni solist. U ludbreškom Salonskom orkestru su nastupali Vilma Schlesinger kao pjevačica i pijanistica te njeni sinovi Vladimir i Božidar, vješti violinisti. U kulturnim udrugama u selu Poljancu – čitaonici, zboru i diletantskoj družini, aktivni su bili članovi obitelji Grünfeld i Hacker.

I u sportskim aktivnostima je bilo mnogo Židova. Bavili su se atletikom, tenisom, skijanjem, hokejom, nogometom. Plivanje je bilo popularno u ljetnim mjesecima, na obalama rijeke Bednje. Židovska mladež je, kao i katolička, sudjelovala u Hrvatskom sokolu, kasnije jugoslavenskom. Članstvo je bilo gotovo obavezno. Josefina Gross se prisjetila da je vježbalište bilo u nekadašnjoj velikoj plesnoj dvorani dvorca Batthyany. Mladež je često nastupala na sokolskim sletovima. Zlatko Weinrebe je bio jedan od osnivača i nogometaša NK Podravina. I u Teniskom klubu Židovi su bili najbrojniji igrači.

Političke opcije

Prema sjećanjima nekih mještana, Židovi se nisu bavili politikom, niti su se direktno uplitali u lokalnu vlast. Pokušavali su živjeti u skladu sa lokalnom sredinom pa su često podržavali istu političku opciju kao i njihovi susjedi. Mirko Weinrebe piše: “…Ludbreg je bio pravaško gnijezdo. Kada bi zastupnik Gašparović dolazio u Ludbreg, našao bi se uvijek i sa svojim prijateljem i kartašem Pajtašom (op.a. Šandor Pajtaš). Ludbrežani i okolica bili su za mog djetinjstva frankovci i većina Židova je držala s njima. Kasnije, kada je pučanstvo prešlo u Radićevce, Židovi su silom prilika – radi njegovog antisemitizma, otpali kao političke pristalice…” Kako su se Židovi bogatili trgovinom, tako su i stjecali aktivno ili pasivno pravo glasa koje je bilo uskraćeno velikom dijelu siromašnog pučanstva. Ludbreški Židovi često su glasali za vladine kandidate izazivajući tako bijes mnoštva koje je bilo naklonjeno opoziciji. Zbog toga je u nekoliko navrata stradala židovska imovina. Bilo je i onih koji su slijedili volju lokalne zajednice pa je dr. Leon Schlesinger neko vrijeme bio tajnikom Seljačko-demokratske koalicije za kotar Ludbreg.

Teniski klub u Ludbregu, oko 1930. u Ludbregu

Teniski klub u Ludbregu, oko 1930. u Ludbregu

 

Milivoj Dretar
About Milivoj Dretar (31 Articles)
Diplomirao povijest i geografiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 2004. godine radi u OŠ "Petar Zrinski" Jalžabet. Iste godine objavljuje prvi članak „Povijest ludbreške židovske zajednice“ u Podravskom zborniku, a nakon toga seriju članaka o povijesti ludbreških Židova u Ha-Kolu, glasilu židovske zajednice u Hrvatskoj. Pisao i za Historiu Varasdiensis, Meridijane i Most. Dopisnik Glasa antifašista i Ha-Kola, autor više članaka na Hrvatskom povijesnom portalu. Najviše se bavi zavičajnom poviješću i tematikom 2. svjetskog rata, posebno Holokaustom i Narodnooslobodilačkim pokretom.