Novo:

Zemlja Ozirisova

Stephen S. Mehler, “Zemlja Ozirisova”, Teledisk, Zagreb, 2003., znanstveno-popularni bestseler, prijevod: Jasmina Ognjenović Knjiga ima 258 stranica, opremljena je relativno brojnim c/b fotografijama i crtežima, te znanstvenim aparatom (bilješke, literatura). "Zemlja Ozirisova" je inovativna i vrlo zanimljiva knjiga, koja se lako čita. Iako Mehler do sada nije pisao knjige o Egiptu, radi se o čovjeku koji ima dva magisterija i koji proučava Egipat već 33 godine. Impresionira da je njegov magisterij posvećen položaju egipatskih žena, a da je svoja istraživanja proveo na terenu, putujući Egiptom uzduž i poprijeko. Prilikom čitanja shvaćate da njegova jednostavnost proizlazi iz ogromnog znanja, koje posjeduje. Posebno je važno istaći autorovu slobodoumnost i neopterećenost kao znanstvenika. Za njega su sve ideje i mišljenja dobrodošli i iskazuje poštovanje prema svakome. Kritičan je prema dosezima službene egiptologije, ali bez grubosti.

Mehlerova knjiga bavi se relativno uskim teritorijem od Dahshura do Abu Roasha, područjem piramida, ili kako ga Mehler zove Ozirisovom zemljom, mjestom nastanka civilizacije, s čime se slažem. Autor hoda od lokaliteta do lokaliteta u pratnji Abd ‘El Hakima, čuvara izvorne mudrosti, ali i formalno obrazovanog. Hakim stanuje blizu Gize, a njemu je prenešena usmena predaja o egipatskoj povijesti. Njih dvojica donose niz zaključaka, od kojih je većina nova; neki su zaista uvjerljivo prezentirani, a neki baš i ne, jednostavno se navode bez analize. Na primjer, zaista uvjerljivo izgleda slika na str. 39. gdje vidimo savršeno obrađeni veliki komad GRANITA, za koji sveučilišni egiptolozi tvrde da je obrađen bakrenim oruđem, što stvarno zvuči kao bedastoća. Ali, kad Mehler ruši službenu kronologiju, koja je zaista vrlo, vrlo upitna, ne nudi neku novu kronologiju, već brojke jednostavno zaokružuje od 10.000-6.5000 godina unazad, što onda ne mogu baš lako prihvatiti. Isto tako, iako je službena kronologija Egipta zbrkana, meni se čini da to nije ključno pitanje egiptologije i ne vjerujem da bi prihvaćanje teorije o 65.000 ili 15.000 godina staroj Sfingi, recimo, samo po sebi nešto preokrenulo po pitanju shvaćanja egipatskog naslijeđa.

Mehler spominje ideju da su Sfinga i njezin bazen erodirani od vode, a ne od pijeska, što potkrepljuje fotografijom i s tim se u potpunosti slažem, ali ne mislim da je nužno da je ta erozija nastala zbog KIŠE, veæ je možda izvorno Sfinga bila potopljena u vodu, koja je stizala iz Nila bilo poplavom, bilo namjernim navodnjavanjem, pa je možda tako glumila izronjavanje Atuma. Nedvojbeno je, i to treba uzeti u obzir, da je već u doba Nove države Sfinga do vrata bila zatrpana pijeskom, jer ju faraon Tutmozis IV. dao čistiti, o čemu je ostavio zapis. Mogu, doduše, zaključiti da je vrlo moguće da je civilizacija u Egiptu starija nego se misli, ponajprije, po mom mišljenju stoga, što se čini da je “prastari” mit o Ozirisu nadogradnja na neki još stariji mit gdje se Oziris nazivao drugim imenom. Dosta mi je tanka i Mehlerova tvrdnja kako je Stonehenge jedna od rijetkih prastarih svjetskih građevina, istovremena sa Sfingom, a tko je čitao knjigu Roberta Temple-a “Kristalno Sunce” zna da u Velikoj Britaniji postoje ostaci još oko 600 “Stonehengea” tj. megalitskih svetišta.

Mehler dalje raspravlja i koja je građevina, npr. piramida, prva sagrađena, ali tu mislim da se opet zapliće u nepotrebno “filozofiranje”, jer je, po mom mišljenju, očito da su sve piramide zamišljene kao cjelina. Tako su recimo tri piramide kod Gizeha NEOSPORNO prikaz tri zvijezde iz pojasa Oriona (vidi radove Bauvala) i važnije bi bilo odgavarati na to pitanje. Mehler, doduše, priznaje važnost Oriona za Egipćane, ali ističe da je zvijezda Sirius, koja prati Orion, neusporedivo važnija, što je točno. Zanimljivo je da ni Mehler ni Hakim ne prihvaćaju ideju o Atlantiđanima ili vanzemaljcima, koji bi dolazili u Egipat. Njihovo objašnjenje moći starog Egipta leži u poznavanju prirodnih zakona njegovih prastanovnika. Tu dolazi do izražaja Mehlerovo isticanje ogromnog sustava tunela ispod cijelog područja Zemlje Ozirisove, koji sam i sam uočio činjenica je da nitko do sada nije sustavno objasnio te tunele, a oni su tek djelomično i otkopani i istraženi. Prema tvrdnji Hakima ti tuneli dugi su i po desetak kilometara i vrlo su duboki. Mehler tvrdi da je tuda dolazila voda i to najčišća moguća, što je važno, koja je onda preko različitih vrsta kamenja ugrađenih u piramide i njezine temelje proizvodila energiju, koja se koristila za svašta-od liječenja do slanja radio valova. Ideja o dotoku vode u neku praktičnu svrhu je uvjerljiva, jer svi znamo da bilo koje podzemne vode utječu na mjesto na kojemu stojimo i djelujemo. Isto tako, kamenje se očito može upotrijebiti praktično, za što je najbolji primjer dijamant.

Mehler je u tom smislu impresioniram radom Christophera Dunna (glavno djelo: The Giza Power Plant), inžinjera koji nastoji dokazati da su piramide stroj. Iako načelno prihvaćam Dunnove teorije o Egipćanima, (bez da sam čitao njegove originalne radove!) koji koriste visokorazvijenu tehnologiju, malo mi je čudna postavka da su u otvore na Keopsovoj piramidi uspivani neki elementi, koji su u dvije komore proizvodili određenu reakciju i stavljali piramidu “u pogon”. Dunn čak dokazuje, npr. pocrnjenim granitom i određenim oštećenjima, da se u piramidi dogodila eksplozija, koja je zaustavila njihovu upotrebu, ali sam se prije svega sjetio da su otvori u piramidi relativno uski i, čini se, čvrsto zatvoreni, kako su dokazali robot Upuaut i Gantenbrinkova ekspedicija devedesetih godina. Jedno od vrlo plodnih Mehlerovih razmišljanja je da je nekad davno u Egiptu postojala još jedna velika rijeka i to na zapadu, gdje postoje četiri velike oaze u nizu. Mehler čak nastoji dokazati da je voda u početku dolazila prema piramidama sa zapada, a ne se istoka od današnjeg Nila, što je svakako vrijedno ispitati, ali za to je potrebno i znanje geologije. Od crtica, koje se pojavljuju u knjizi, zanimljiva je tvrdnja da je u Egiptu sva materijalna dobra nasljeđivala kćer od majke, što onda uzrokuje da se faraoni žene sa sestrama, jer bi inače bili siromasi! Svakako bi današnje žene odmah glasale za povratak naslijeđu starog Egipta kad bi znale za ovo pravilo. Mehler upozorava da je patrijarhalno društvo grčki proizvod, a ne egipatski, te dodaje da je čak i Sfinga ustvari žena i podsjeća da je prijestolje simbol Izide, a ne Ozirisa. Zanimljiva je i tvrdnja da hijeroglifi imaju više razina razumijevanja, a da mi, služeći se grčkim shvaćanjem i prijevodima, dosežemo tek najnižu razinu shvaćanja hijeroglifa, što mogu prihvatiti. Tu ide i jedna prikrivena “bomba”, a ta je da je Champollion ukrao neka istraživanja o hijeroglifima od Thomasa Younga, a nikad mu nije priznao zasluge! Najneobičnija u knjizi izgleda tvrdnja znanstvenika J. O. Kinnamana, koju je Mehler vidio na video zapisu iz pedesetih godina, gdje on tvrdi da je zajedno sa legendarnim Flindersom Petriem pronašao u piramidi tajne komore i antigravitacijske strojeve i čak navodi gdje je tajni ulaz u piramidu. To izgleda vrlo čudno, a još je čudnije što ne postoji bilo kakva bilješka o susretu Petriea i Kinnamana, a obojica su ostavila vrlo bogatu pisanu ostavštinu. Iako čak i Mehler postavlja hipotezu da je Kinnaman lud, pokušava ipak istražiti cijelu stvar i zaključuje neke zanimljive stvari. Prvo, svi koji su poznavali Kinnamana duboko su uvjereni da ne samo da nije lud, već da je bio vrlo inteligentan, ozbiljan i trezven čovjek. Drugo, Petrie i Kinnaman bili su članovi istih institucija, a glavni Petrievi suradnici su objavljivali u časopisu, koje je uređivao Kinnaman. Naravno, oni se sami bave istim istraživanjima i malo je čudno da bar jedan za drugog ne znaju. Mehler stoga ostavlja mogućnost da su obojica bili povezani preko neke masonske organizacije, čija pisana ostavština nije dostupna. Iako je to čista špekulacija, moramo biti zahvalni Mehleru da nam je donio ovu priču, da imamo uvid u to što se priča. Tako je i Herodot još davno zapisao “ludost”, koju pričaju Egipćani, da “Nil nastaje od snijega”, a danas znamo da je Herodot bio “lud” što to nije povjerovao.

U vezi piramida kod Dahshura  Mehler tvrdi da je tzv. Zavinuta piramida namjerno tako napravljena, a ne građevinskom greškom, što je moguće, a pritom je općenito kritičan prema mišljenju da su piramide proizvod ego-manijakalnog kralja, s čime se slažem. Mehler može nekom zazvučati i praznovjeran kad promatra “poruke”, koje mu daje okolina, na primjer Hakima prvi put susreće ispred Sfinge i to za njega ima posebno značenje ili kad usred pustinje pronađe malu patku tj. ona njega. U načelu, ne odbijam ovakav pristup kao praznovjeran, dapače, i sam bi razmislio o tome kad bi mi se slično dogodilo. Mehler objašnjava i ime Egipat za koji kaže da je grčka izvedenica od Hi-Gi-Ptos tj. drevnog Hit-Ka-Ptah  ili doslovno “Mjesto projekcije boga Ptah”. Originalna je i Mehlerova tvrdnja da piramide nisu grobnice već Per-Neteri, što znači “mjesta prirode” (Neter-nature!) ili “mjesta energije”, gdje se energija proizvodila, transformirala, iskorištavala i prenosila. Interesantno je i objašnjenje riječi sufi, koja predstavlja utjecajne muslimanske mistike, a riječ suf ustvari znači hijeroglif. U vezi jezika vrlo je zanimljivo i da stari Egipćani nisu imali riječ za “smrt” nego je kod njih čovjek “odlazio na zapad”. U dodatku knjige postoji i prepiska sa Hunbatz Men-om, poznavateljem tradicije Maya, koji potvrđuje da određene riječi Maya i ornamentika imaju isti smisao kao i egipatske. Mogu dodati da mi se osobno čini da su sličnosti između Srednje Amerike i Egipta uočljive uz samo malo truda, pogledajte, naprimjer, svima poznati sveti srednjoamerički grad Teotihuacan-već u samom njegovom imenu pronalazimo prefiks Teo-, koji neodoljivo podsjeća na riječ Zeus, rimski Deus ili općenito riječ teologija. A arhitekturu mjesta bolje i da ne spominjem.

Branimir Bunjac
About Branimir Bunjac (37 Articles)
<p>Dr.sc. Branimir Bunjac radi kao učitelj povijesti u OŠ Podturen. Predsjednik je Povijesnog društva Međimurske županije. Izdao je nekoliko knjiga povijesne tematike. Od 2016. godine saborski zastupnik.</p>