Novo:

Zbjeg u Italiji – Izbjeglički logor El Shatt (2/7)

Feljton u sedam dijelova

4. Zbjeg u Italiji

U Italiji je tek manji dio izbjeglica ostao do povratka u domovinu, dok je većina samo „prošla“ kroz Italiju na putu za Egipat.(1) Dalmatinci su sa Visa brodovima prevoženi u Bari, te su upućivani u privremene tranzitne logore Tuturano kod Brindisija i Carbonara u blizini Barija u koji su osim Hrvata bili smješteni izbjeglice i iz drugih zemalja.(2) Iz tih logora ljude se otpremalo u Egipat ili u jedan od logora u Italiji namijenjenih stalnom boravku. Budući da je higijensko stanje prognanih ljudi koji su prošli poprilično dug put u uvjetima koji se teško mogu nazvati ljudskima bilo doista na niskoj razini logori su bili podijeljeni na dio za osobe koje su tek pristigle i dio za one koji su prošli dezinfekciju(3), u kojem ih nisu dočekali ništa bolji uvjeti nego na putu.(4)

Britance je čekao veliki posao oko prihvata i smještaja zbjega i bilo je potrebno dobro organizirati suradnju sa partizanima pod čijom su kontrolom bile izbjeglice. Institucije koje su se prihvatile te zadaće bile su Postrojba 133 (Force 133)(5), te Potkomisija za izmještene osobe (Displaced Persons Sub Commision) i Potkomisija za ratne zarobljenike (P.W. Sub Commision).(6) Britanci su se također prihvatili posla osiguranja smještajnog prostora i prijevoza za Dalmatince koji su dolazili u velikom broju.(7) Narodnooslobodilački pokret je pred saveznicima u Italiji u prvom redu predstavljala Vojna misija NOVJ-a pri Savezničkom zapovjedništvu za srednji istok u Bariju, unutar koje je djelovao i Odsjek za zbjeg osnovan 3. veljače 1943.(8), te „Zastupstvo nacionalnog komiteta“ sastavljeno također od članova Vojne misije.(9)

Dio izbjeglica koji je ostao u Italiji smješteni su u logorima Santa Maria al Bagno, Santa Maria di Leuca i Santa Cezarea. Svi logori nalazili su se u istoimenim mjestima na krajnjem jugu talijanske „čizme“. Santa Maria al Bagno je bio podijeljen na tri manja logora od kojih je jedan nosio ime ukupnog logora, a druga dva Santa Caterina i Santa Croce. Santa Cesarea je bio logor uglavnom namijenjen djeci.(10) Svaki logor je imao vlastitu upravu (logorski odbor), a tijelo koje je upravljalo unutarnjim životom zbjega te bilo nadređeno logorskim odborima i predstavljalo zbjeg prema vani bio je COZ za Italiju.(11) Postojala je veza i koordinacija između ONOO-a za Dalmaciju, te talijanskog i egipatskog COZ-a. Sastav talijanskog COZ-a se prilično često mijenjao u veličini i sastavu jer je dio ljudi odlazio u El Shatt i druge egipatske logore.(12) Osim vlastite samouprave svaki logor imao je i savezničkog zapovjednika koji je bio glavni čovjek u logoru.

Sa zbjegom je u Italiju pristiglo približno 500 Židova(13) koji nisu ni pod koju cijenu željeli dočekati Nijemce. Većinom su to bili ljudi koje su tijekom talijanske okupacije završili u internaciji. Židovi su na kraju u svibnju 1944.(14) otpremljeni na Bliski istok iako to nije svim Britancima bilo po volji, budući da su odnosi između Židova i Arapa u Palestini, tada pod britanskom upravom, bili već vrlo napeti.(15)

Dalmatinci u zbjegu bili su u svakodnevnom kontaktu sa zapadnim saveznicima pa je vodstvu NOB-a bilo prilično stalo da ostave dojam civiliziranih i dobro organiziranih ljudi koji pružaju punu podršku Titu i NOP-u. Razbijanje jedinstva zbjega bilo je najviše u interesu četnicima i rojalistima(16) koji su predstavljali najveću smetnju naporima COZ-a, a četnici su u svojim postupcima znali biti vrlo bahati.(17) Britanija je upravo u vrijeme pristizanja zbjega u Italiju prekinula sve odnose sa četnicima, ali kralja Petra II. i njegove vlade ipak se nisu odrekli. Podrška izbjegličkoj vladi išla je na ruku pojedinim britanskim antikomunistički nastrojenim zapovjednicima logora koji su koristili prisutnost rojalista kako bi umanjili samoupravu zbjega i nametnuli COZ-u svoje zapovjedništvo.(18) Sukobi s neprijateljski nastrojenim britanskim časnicima bili su prisutni i u Italiji i u Egiptu, no unatoč tome COZ je u oba slučaja uspio zadržati zavidno visok stupanj samouprave. Iako su uspjeli izdvojiti dio ljudi iz talijanskog zbjega(19) rojalisti nisu nikada imali utjecaj nad značajnijim brojem izbjeglica, čemu se nije za čuditi s obzirom da je zbjeg bio sastavljen u velikoj većini od Hrvata iz Dalmacije koji su tijekom okupacije često bili žrtve četničko-talijanskih zločina. Zabilježeni su i slučajevi u kojima su ljudi željeli izaći iz zbjega, ali im to nije bilo dozvoljeno.(20)

Izbjeglice u Italiji bile su u kroničnom nedostatku svega što je potrebno za preživljavanje, jedino je vode bilo dovoljno. Smještajni prostori bili su krajnje neodgovarajući za život ljudi među kojima je bio i doista velik broj djece.(21) Osim lošeg stanja samih zgrada veliki problem bio je i nedostatak kreveta, pa su mnogi bili prisiljeni spavati na podu.(22) Odjeće i obuće također nije bilo dovoljno, a zimski mjeseci u kojima je zbjeg počeo pristizati dodatno su otežavali život golim i bosim ljudima. Saveznici i Crveni križ su pomagali zbjegu, ali ta pomoć ni izdaleka nije bila dovoljna.(23)

Zbog oskudice, ali i zbog predstavljanja partizanskih izbjeglica pred Saveznicima kao radišnog i dobro organiziranog naroda, početkom ožujka 1944 organizirane su radne grupe.(24) Iako time nisu riješeni svi problemi svih izbjeglica stanje se donekle popravilo.(25) Pazilo se i na održavanje javnog reda i mira te je ustrojena i Partizanska straža, oblik unutarnje policije zbjega. Osobe niskog morala, kao što su prostitutke, nisu bile dobrodošle u zbjegu kako ne bi pred saveznicima narušavali sliku o NOP-u kao visokomoralnom pokretu.

el_shatt-igra

Hrane za zbjeg nije bilo u izobilju(26) i većinom se sastojala od namirnica koje u Dalmaciji nisu bile uobičajene. Ljudi su snalazili kako su znali i od gladi se ipak nije umiralo. Najugroženiji dio zbjega svakako su bila djeca i njihovoj prehrani je posvećena najveća pozornost.(27) Unatoč teškoj situaciji sa prehranom dio hrane su izbjeglice uspjeli poslali u domovinu gdje je situacija bila još teža.(28)

Prenatrpanost brodova i logora, niske higijenske navike i nehigijenski uvjeti koji su vladali bile su idealne okolnosti za razvoj zaraznih bolesti koje su često završavale smrću, što je u najvećoj mjeri pogađalo djecu.(29) Kako bi se bar donekle spriječilo širenje zaraza osnovane su Higijenska inspekcija i Antimalarična grupa, a poradilo se i na čistoći logora, te su kupaonice postojale u svakom logoru i pranje je bilo obavezno. Nastojalo se i podučiti ljude o važnosti i pravilnom načinu održavanja higijene.

Bolnice su postojale u svakom logoru, a postojala je i Centralna bolnica zbjega u mjestu Maglie na čijem je čelu bio američki liječnik.(30) U logoru santa Maria di Leuca bile su i tri zgrade namijenjene smještaju ljudi sa tuberkulozom ali nisu bile pogodne za boravak tako bolesnih ljudi pa je nažalost smrtnost među njima bila prilično visoka.(31) Ranjenici sa bojišta u domovini također su dolazili na liječenje u Italiju, što je stvaralo dodatan pritisak na ionako preopterećeni zdravstveni sustav pa je dio ranjenika prebačen u bolnice na Malti.(32) Saveznici su pri razmještaju ranjenika i bolesnika, među kojima je bilo i četnika i partizana, morali biti i politički osjetljivi, što je činilo stvari još zamršenijima.(33)

Lijekova i hrane je u bolnicama bilo dovoljno, što se nikako ne bi moglo reći i za stručno bolničko osoblje. Uz savezničke liječnike djelovala je i ekipa hrvatskih liječnika(34) na čelu sa dr. Vedranom Palčokom koji je bio referent za zdravstvo u COZ-u, ali redovi su se vrlo sporo popunjavali budući da su liječnici bili vrlo traženi na bojištu. Bolničkog osoblja također nije bilo dovoljno što je donekle ublaženo obrazovanjem novih kadrova iz redova samih izbjeglica.(35) Zdravstvenu skrb je otežavalo i nepovjerenje ljudi u zbjegu prema talijanskim liječnicima, a strah od njih nije bio sasvim neopravdan jer su pojedinci među njima počinili i doista monstruozne zločine.(36)

Zbjeg se dobrim dijelom sastojao od djece školske uzrasti pa su u svakom logoru osnovane osnovne škole koje su bile obavezne za djecu školskog uzrasta, a radile su gimnazije i tečajevi.(37) U logoru Santa Cesarea je djelovala i partizanska gimnazija prebačena sa učenicima i profesorima iz domovine, točnije iz Rujevca.(38) Obrazovanih profesora i školskog pribora je bilo u iznimno malim količinama i škole su često funkcionirale u improviziranim uvjetima. Nastava u školama se odvijala po programu za koji Mateo Bratanić navodi da je preuzet „od Prosvjetnog odjela ZAVNOH-a“(39), a Mihajlo Ogrizović da „ga je izradio Prosvjetni odjel COZ-a.“(40) Odnosi katoličkog klera i komunističkog COZ-a su u zbjegu bili vrlo dobri pa su sve škole u programu imale katolički vjeronauk kao obavezan predmet.(41) Osim škola osnovani su vrtići za djecu predškolskog uzrasta i učenički domovi(42), a u logoru Santa Maria di Bagno je radila i knjižnica.(43) Komunistička partija nije zapostavila politički rad ni među djecom, tako da je postojala brojna pionirska organizacija sa širokim rasponom djelatnosti.(44) Budući da je i među odraslima bio prilično velik broj nepismenih pokrenuti su i analfabetski tečajevi kako bi se opismenili oni koji to žele. Radi informiranja izbjeglica o događanjima u zemlji i svijetu, kao i radi političke indoktrinacije organizirana su predavanja, a u istu svrhu postavljane su i zidne novine.

Unatoč teškim životnim uvjetima u talijanskim logorima nije bio zapostavljen kulturno-umjetnički rad. Osnovane su amaterske kazališne skupine i pjevački zborovi, a djelovalo je i nekoliko likovnih umjetnika. Repertoar umjetničkih skupina je bio razmjerno širok(45), a organizirane su i umjetničke izložbe.(46)

Boravak zbjega u Italiji bio je obilježen nizom teškoća. Mnogi su napustili domovinu kako bi našli spas za sebe, i što je roditeljima još važnije, za svoju djecu, a upravo je visoka smrtnost djece bila obilježje talijanskih logora, kao i zbjega u cjelini. Smještaj je bio neljudski, pun vlage i propuha u razrušenim zgradama i opustošenim vikendicama talijanskih bogataša što je pogoršalo ionako bijedno zdravstveno stanje djece koja su upravo pobjegla iz ratom i okupacijom opustošene Dalmacije. Škole, iako su radile, bile su u bijednom stanju, tako da se nastava ponekad izvodila i na otvorenom bez stručnih profesora, bez knjiga, bilježnica, olovaka i svega ostaloga što inače čini školu, a nastava je često bila prekidana zbog epidemija zaraznih bolesti. Hrane nije bilo dovoljno za sve, a hrana koje su izbjeglice i dobivale bila je vrlo nekvalitetna. Zdravstvena skrb je bila rudimentarna, bez stručnog osoblja i sa neprijateljski nastrojenim fašističkim liječnicima i mnogi koji bi preživjeli da im je pružena odgovarajuća njega su našli smrt u Italiji.

Odlazak u zbjeg ipak nije bio bez koristi i vjerojatno bi smrt našla mnogo više ljudi da su ostali u Dalmaciji. Nijemci nisu imali obzira prema civilima, i već pri ulasku u Split u rujnu 1943. su strijeljali 78 ljudi(47), a 7. SS Prinz Eugen divizija je u ožujku 1944. upravo u Dalmaciji počinila zločine i mnogi su sasvim sigurno u zbjegu našli spas od nacističkog metka ili ustaškog noža. Loš smještaj u Italiji bio je bolji od kuća koje su Talijani zapalili tijekom okupacije, loša hrana bolja od gladovanja, u rudimentarnim školama se moglo više naučiti nego u nikakvim, a zdravstvena skrb, iako nije bila na visokoj razini, spasila je život mnogima koji bi umrli da su ostali u domovini.

Iduća i posljednja postaja našeg zbjega bio je Egipat. U egipatskim logorima je kulturni, politički, sportski, obrazovni i religijski život doživio pravi procvat, te je stanje općenito gledano bilo bolje nego u Italiji. Unatoč tome što je život u sinajskoj pustinji bio pun opasnosti i poteškoća ipak je mnogim njegovim sudionicima ostao u lijepom sjećanju.

Bilješke

  1. Mateo Bratanić navodi 7 007 izbjeglica u Italiji u studenom 1944. (ibid., tabla I., 236)
  2. Bratanić, 2009., 67.-68 ; Katalog izložbe El Shatt : zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja, Egipat (1944. – 1946.) , 2007., 13
  3. Bratanić, 2009., 67
  4. „…nije bilo kreveta, a često ni prekrivača, pa se spavalo na betonu.“(ibid., 68)
  5. „Bila je to postrojba podređena Savezničkom vojnom stožeru s političkim i vojnim pravima u odnosu na snage pokreta otpora u balkanskim zemljama, sa zadaćom održavanja veze sa partizanima u Jugoslaviji.“(ibid., 64)
  6. ibid.
  7. „Brigadir Mortimer, zapovjednik 4. obalne postrojbe (4. Beach Gp.) dobio je zadaću da preuzme odgovornost za prihvat zbjegova i organiziranje trajnih logora na „peti“ Italije za najmanje 20 000 ljudi, a bojnik H.S. Walter, zapovjednik 3. okružja, dobio je zapovijed organizirati zapovjedništvo u stožeru 2. okružja, odakle će koordinirati transportom zbjegova iz Visa za Italiju i njihovim iskrcavanjem u Bariju.“(ibid.)
  8. Todosijević, 2008., 122
  9. Bratanić, 2009., 76.
  10. ibid., 68
  11. „Za svoj rad COZ je odgovarao zapovjedništvu Vojne misije u Bariju i Oblasnom NOO-u za Dalmaciju“(ibid., 77)
  12. „U siječnju 1944. članovi COZ-a bili su: Ružica Markotić, Zvonko Bešker, Ivo Markić, Ante Babić, Paula Zon i Ivan Jurlina. Nakon odlaska većine iz tog sastava u Egipat početkom ožujka članovi su bili: Ružica Markotić, Ante Babić, Ivo Markić i Mate Barbić. Sredinom ožujka, Barbića koji je otišao za Egipat zamijenio je Ivan Kref, a kasnije su se COZ-u pridružili Ante Bojanić, Šime Petrić i Milivoj Ivčić. Tijekom cijelog djelovanja predsjednica COZ-a bila je Ružica Markotić. Sjedište COZ-a bilo je u logoru Santa Maria al Bagno, a kasnije u Monopoliju, odnosno u Bariju. Naravno postojalo je i partijsko rukovodstvo zbjega unutar COZ-a, kojeg su sačinjavali Šime Petrić kao sekretar, Ružica Markotić i Ivan Kreft, kao članovi, te Anka Nola, kao sekretar skojevskog rukovodstva. U sastavu COZ-a nalazila su se četiri odjela: Upravno-administrativni, Privredni, Zdravstveni i Kulturno-prosvjetni.“(ibid.)
  13. „500-600 Židova“(ibid., 73)
  14. ibid.
  15. „…bojnik Webb bio je mišljenja da je to moguće samo za one Židove koji imaju ispravnu Palestinsku imigracijsku potvrdu, što je osporilo britansko Ministarstvo vanjskih poslova koje je potvrdilo da se na Bliski istok mogu prebaciti sve židovske izbjeglice.“(Bratanić, 2009., 73). Židove u zbjegu spominje i knjiga Rafaela Medoffa „Blowing the Whistle on Genocide (Shofar Supplements in Jewish Studies)“ koja tvrdi: „Židovi među njima (oko 500 od prvotnih 15 000) su ostali u Italiji jer se britanska uprava logora u Egiptu protivila dovođenju Židova tamo.“(Medoff., 2008., 122), što nije točno.
  16. Pod te nazive je vodstvo zbjega svrstavalo sve antikomunističke elemente među kojima je bilo ljudi cijelog spektra svjetonazora, od pravih četnika do HSS-ovaca. (op.a.)
  17. „Tako je sa kapitulacijom Italije u Bari prispjela skupina od 50 četnika koji su radili nerede po gradu šireći propagandu protiv partizanske i britanske suradnje. Jednom prilikom upali su u glavni hotel, u gradu, prijeteći američkim časnicima strijeljanjem zbog opskrbljivanja partizana.“ (Bratanić, 2009., 63)
  18. „Tako je npr. pukovnik Oldfield u logoru Santa Maria al Bagno razmirice između partizanskih časnika i rojalista često dizao na razinu političkog pitanja u kojemu su partizani često bili upozoravani zbog svojih postupanja. Isti pukovnik je smatrao COZ isključivo političkim tijelom zbjega, pa je nastojao život u logoru odvojiti nezavisno od direktiva COZ-a.“(ibid., 81)
  19. „Uz propagandu „da nas saveznici izlažu potapanju na putu za Egipat“, „do uništenja u Sinajskoj pustinji“ uspjeli su izdvojiti iz zbjega oko 180 ljudi koji su bili smješteni u četnički logor Arsano blizu Lecce.“(Katalog izložbe El Shatt : zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja, Egipat (1944. – 1946.) , 2007., 13)
  20. „…jednom prilikom to je učinila skupina od 164 Višana, koji su onda prisilno evakuirani za Egipat“(Bratanić, 2009., 72)
  21. „Te kuće su bile napuštene i prljave, bez vrata i prozora…“(ibid. 83)
  22. „… tako je u logoru Santa Maria di Leuca 900 izbjeglica bilo bez kreveta, u Santa Maria al Bagno 1 500 i u Santa Cesareai također 900.“(ibid., 84)
  23. „Kao i kod odjeće, Crveni križ je na jesen 1944. krenuo sa dostavom obuće, no te količine nisu mogle zadovoljiti ni 20% potreba.(ibid.)
  24. „…higijenska, antimalarična i dezinfekcijska ekipa, higijenska radna četa, logorska radna četa, krojačnica, stalno kuhinjsko osoblje i razne druge radionice“(Katalog izložbe El Shatt : zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja, Egipat (1944. – 1946.) , 2007., 14)
  25. Npr. po pitanju kreveta: “Pri punoj aktivnosti u logoru Santa Maria di Bagno dnevno bi se napravilo 25 kreveta, a da je bilo više drva na raspolaganju, moglo se izraditi i do 50 kreveta.“(Bratanić, 2009., 84)
  26. „U idealnim uvjetima, kad bi se poštivala tablica dnevnog sljedovanja, to bi značilo unos od 1 300 kcal po osobi, dok minimalni iznos za normalno funkcioniranje osobe iznosi 2 100 kcal dnevno prem suvremenim standardima za izbjeglice.“(ibid., 85)
  27. „Da bi se spriječila česta pojava dijareje kod djece od preostalog brašna i šećere pravljeni su slatkiši i peciva koja su djeci popravljala zdravstveno stanje.“(ibid.)
  28. ibid., 86
  29. „Ukupno, u kolovozu i listopadu 1944 god., od ukupnog broja umrlih, djeca do 16 godina činila su 80%“(ibid., 88) „… pa je ukupno u zbjegu u Italiji umrlo 345 izbjeglica. Od toga je bilo 80% djece“(Andrijić, 2007., 136)
  30. ibid.
  31. Bratanić, 2009., 89
  32. ibid., 86
  33. ibid.
  34. „Među njima najistaknutiju ulogu imali su sljedeći liječnici: Baldo Politeo, Juraj Krstinić, Žarko Amulić, Elsa Karanfilović, Damjana Jelačin-Bebler i Vedran Palčok.“(ibid., 87)
  35. „…što su Saveznici s oduševljenjem i čuđenjem prihvaćali, pošto na takvu inicijativu nisu nailazili kod izbjeglica iz drugih zemalja.(ibid.)
  36. „Tako je jedan talijanski „liječnik“ djetetu bezrazložno administrirao injekciju kamfora u srce, od čega je dijete preminulo, a liječnik je prijavljen savezničkom zapovjedništvu.“(ibid., 89)
  37. U literaturi se navode prilično različiti podaci o broju učenika, tako da Mateo Bratanić navodi : „Prema izvješću za mjesec rujan 1944. u logoru Santa Maria al Bagno bile su dvije osnovne škole i jedna gimnazija sa 580 polaznika, u logoru Santa Cezarea bila je jedna osnovna škola i jedna gimnazija sa 744 polaznika, a u logoru Santa Maria di Leuca djelovale su dvije osnovne škole sa 276 polaznika.“(Bratanić, 2009., 90) pozivajući se na dokument „DAS, J.Z. 422, Kulturno-prosvjetno izvješće za mjesec rujan 1944.“, a Mihajlo Ogrizović pak navodi: „Tako je u jednom od najvećih logora u Santa Cesarei organizirana redovna školska obuka u 20 odjeljenja sa 616 učenika. U logorima St. Maria al Bagno radila je osnovna škola s 450 učenika i viši tečaj s 30 polaznika. U isto vrijeme djelovale su i osnovne škole u logoru St. Maria de Leuca s 312 učenika u dobi od 6 do 13 godina.“(Ogrizović, 1982., 258) pri čemu se poziva na „Izvještaj COZ-a, Bari, Obi. NOO u Dalmaciji, Vis, 10. kolovoza 1944, br. 1044, str. 3, PAHSM, Zagreb.“. Za viši tečaj u Santa Maria al Bagno Marko Andrijić piše: „Taj je tečaj, u obje paralele pohađalo oko 60 polaznika. Kasnije je tečaj prerastao u gimnaziju s dva razreda. Prvi je razred pohađao 41, a drugi 10 učenika.“(Andrijić, 2007., 141) i poziva se na“ DAS, fond zbjega.., poseban otisak, sv. 9“ navodeći dvostruki broj polaznika tečaja od Ogrizovića.
  38. Ogrizović, 1982., 258
  39. Bratanić, 2009., 90
  40. Ogrizović, 1982., 258
  41. Bratanić, 2009., 90
  42. „U logorima je postojao i veći broj dječjih domova i obdaništa. U St. Cesarei bilo je 13 domova za djecu od 5 do 7 godina, dom za djecu osnovne škole, dom za dojenčad i dom za rekonvalescentnu djecu. U svim domovima bilo je 650 djece. Djeca od 3 do 6 godina polazila su zabavišta. U logoru St. Maria al Bagno, osim doma s 43 djeteta, organizirano je i zabavište s 50 djece, a u St. Maria di Leuca radilo je također obdanište s 80 djece.“(Ogrizović, 1982., 258)
  43. Andrijić, 2007., 136
  44. „Samo u St. Cesarei bilo je 897 organiziranih pionira.“(Ogrizović, 1982., 258)
  45. „…repertoar se kretao od partizanskih skladbi do popularnih engleskih i američkih pjesama“(Bratanić, 2009., 91)
  46. „M. Detonija, Đ. Tiljka, O. Postružnika, I. Čarge, M. Studina i dr.“( Bratanić, 2009., 91);( Andrijić, 2007., 136)
  47. Bratanić, 2009., 40
Marin Karabatic
About Marin Karabatic (8 Articles)
Diplomirao povijesti i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. 2008. upisao je slobodni studij sinologije i trenutno je u Kini na jednogodišnjoj stipendiji kineske vlade za učenje jezika na Sveučilištu Hunan.

Ostavite komentar. HPP ne odgovara za izreceno misljenje komentatora. Zabranjeno je vrijedanje, psovanje i klevetanje.

Your email address will not be published.


*