Novo:

Zašto su Zrinski seljacima oko Vrbovca dali status slobodnjaka?

Vrbovec je od svog nastanka bio sastavni dio stare Križevačke županije. Iz njezinog se istočnog dijela u 17. stoljeću izdvojila Slavonska Vojna krajina (granica). Vrbovec je zahvaljujući tome što su ga u to vrijeme posjedovali Zrinski ostao u sastavu Križevačke županije i dijela Hrvatske koji je bio pod vlašću sabora i bana. Kako su Turci Osmanlije opustošile vrbovečko područje tamo je došlo do svojevrsne nestašice ljudi, a naročito kmetova koji su trebali za obrađivanje zemlje i radi toga jer su posjedi imali vrijednost samo ako su nja njima živjeli kmetovi.

Uvođenje drugog kmetstva je zaustavilo porast stanovništva na od Osmanlija sigurnim vlastelinstvima. Na nekim vlastelinstvima se broj podložnika smanjivao, npr. u Hrvatskom zagorju i drugdje. Kmetovi su već početkom 17. stoljeća zbog teških prilika počeli bježati sa starih vlastelinstva na istok na polupuste posjede Križevačke županije i Slavonsku krajinu. Zbog bježanja kmetova su postale uobičajene tužbe. Sabor je više puta spominjao odbjegle kmetove (coloni fugitivi). Nestašica kmetova je tih godina bila velika, a mnogi su feudalni gospodari različitim sredstvima nastojali naseliti svoje opustošene posjede. Na saborskom zasjedanju 20. travnja 1610. dio plemstva je tužio neke plemiće koji su noću odvlačili ili nastojali odvući njihove kmetove, a Sabor je zaključio da se «kradljivci kmetova» moraju pravno sankcionirati.

Grof Zrinski je bio živo zainteresiran da se pobunjeni Štibrenci, tijekom njihove prve bune (1608.-1610.) presele na njegova opustošena imanja u Božjakovini. Zbog toga ih je štitio i vodio parnicu radi legalizacije njihove seobe.

Plemstvo je bilo zainteresirano da se što prije nasele njihovi posjedi koji su ranije bili opustošeni od Osmanlija. Posjedi su imali vrijednost samo ako su bila naseljeni podložnicima pa su se zbog toga feudalni posjednici trudili na svoje posjede naseliti doseljenike. Kako bi se seljaci naselili na novim posjedima morali su im ponuditi povoljnije uvjete nego što su ih imali na starim vlastelinstvima. Doseljenici su mogli postavljati i uvjete, a veliki utjecaj na kolonizaciju je imalo samo postojanje Slavonske krajine. Ukoliko ne bi dobili odgovarajući status pri naseljavanju na feudalnim posjedima, doseljenici su mogli prijeći u Slavonsku krajini i priključiti se krajiškom stanovništvu. Izuzetno važan rezultat naseljavanja pustih vlastelinstava uz Slavonsku krajinu je bila pojava posebne skupine seljačkih podložnika – slobodnjaka ili libertina.

Razlika između slobodnjaka i kmetova dolazila je do izražaja najviše u području radne rente. Slobodnjaci nisu davali tlaku, već su kao vojnici morali služiti u vlastelinskom banderiju. Svaki je slobodnjak u slučaju ratnog pohoda trebao o svom trošku služiti mjesec dana. No, u 17. stoljeću na prostoru uz Slavonsku krajinu se više nisu vodile kontinuirane borbe s Osmanljama pa je to vjreojatno bio razlog što su 1672. godine promijenjene dužnosti slobodnjaka na ovom vlastelinstvu. Njima su, uz vojnu službu, bile nametnute dužnosti poput prenošenja vlastelinske pošte i sigurnosnih poslova («obrane međa vlastelinstva»). Slobodnjaci su na vlastelinstvu Rakovec između 1630. i 1672. godine imali udio od 30 do 39 posto.

Gledajući u cjelini, na svim posjedima Zrinskih (između Jadranskoga mora i rijeke Mure) je tlaka krajem 17. stoljeća vrijedila i do 70 posto svih podavanja. To pokazuje koliko su u povoljnom položaju bili slobodnjaci, koji su u usporedbi s kmetovima morali davati manje od trećina vrijednosti svih podavanja.

Status slobodnjaka na Vrbovečkom vlastelinstvu su od Jurja Zrinskog 1619. dobili naseljenici u Gaju, a 1623. i oni u Prilesju. Marija Sofija, udovica bana Nikole Zrinskog je 1669. naseljavala slobodnjake u selu Poljana. Slobodnjaci su 1672. godine držali čak 30 posto selišta. Oni su bili naoružani i služili su vlastelinskom banderiju Zrinskih. Njihov je položaj bio identičan statusu slobodnjaka na vlastelinstvu Rakovec. Razlika je bila ta što je dio vrbovečkih slobodnjaka u drugoj polovici 17. stoljeća morao plaćati visoki novčani činž te više nije vršio vojnu službu. Oni su 1672. činili 30 posto podložnika vlastelinstva, a specifičnost je bila ta da je jedna grupa slobodnjaka morala davati i jedan dan tlake mjesečno.

Crtež odjeće seljaka

Godine 1619. «dojdoše ovi zdola potpisani nekoteri Slovenci vu jednu našu pustu goru, kotera se zove Lipi Gaj ili Zrnnjati imenuvani lug, kotera pusta gora ili lug jest imanju našem Vrbovačkom i vu Križevačkoj megdji buduće» piše iz Vrbovca 23. kolovoza Juraj Zrinski. «Potrebujući od nas, da bismo im dali slobode, doklam bi se vu toj pustoj gori naselili. Zato mi preštimavši njihovu spodobnu prošnju dali smo i dajemo rečenim Slovincem slobošćine vu toj zgora imenovanoj pustoj gori na deset let, tako da imaju goru krčiti, hiže načinjati i sebi pomagati, slobodu imajući od vsakojake daće ili podanki vu teh desetih let, doklam se nasele.» Juraj Zrinski ih je, dakle, oslobodio od svih daća prvih deset godina, a poslije im je odredio vrlo povoljne uvjete. «Kada se tih 10 let slobošćine izpuni, da imaju nam dohotka davati na godišće od vsake hiže najprvo gotova novca dva dukata, jedan kabal pšenice, jedan kabal zobi, jednoga dobroga prasca, i kada se nam na vojsku pripetilo pojti, da imaju polag nas (…) dobro oružna davati, jedan mesec dan ob svojem trošku da imaju vu vojski biti». Uz novčana podavanja, njihova temeljna obveza je bilo služenje vojske, odnosno obrana Vrbovečkog vlastelinstva, a u ratnim djelovanjima su trećinu plijena davali Zrinskima: «k tomu kada bi u vojevanju kakovu sriću od sužnjev ili od marhe imali, takova dobitka treti del da nam daju i polag toga prez naše veste nikakve marhe nimaju oddavati, koji u vojski dobidu, doklam nam na znanje nedadu.»

Kolonizaciju su pomagali posebni ljudi, tzv. locatori. Oni su dovodili čitave skupine slobodnjaka i za to dobivali posebne povlastice. Tako je npr. Matijaš Kutinščak, koji je doveo doseljenike u selo Gaj, na vlastelinstvo Vrbovec, bio oslobođen svih podavanja: «potem toga, pokehdob po imenu Kutinščak Matijaš jednu godinu prvo se je naselil u zgora rečenu pustu goru, polag sebe i drugu braću naseljiva i obećal se je, da hoće i na drugih mestah naseljavati, dali smo imenuvanom Kutinščaku Martiašu i njegovom ostanku, da budu slobodni od vsakojake daće i podanka, ako to zvrši, čim se je obećal nam i našem ostanku». U ispravi se govori i o daljnjem tijeku naseljavanja «po rečenom Kutinščak Matiašu naselili se Čušec (Martin) z ostalu svojom bratjum.»
Juraj Zrinski je 27. svibnja 1623. u Vrbovcu dao slobodnjačku povelju doseljenicima u Prilesje. Način kolonizacije se može vidjeti iz isprave: «kako je plemeniti i vitežki Franculić Lukač, Rakovečki i Vrbovečki časnik naš, naselil u pustu goru Prilisje imenuvane nike Horvate, kojim je dal iz naše volje do pet let slobošćine». Za razliku od slobodnjaka u Gaju, oni doseljeni u Prilesje su imali drugačije uvjete, a uz vojnu službu nisu bili primorani na novčana podavanja: «i tih pet let izminuši, da su nam dužni od vsake hiže na leto davati jednu kunju kož, i jednoga dobroga prasca, grad napravljati, kda im se zapovi i na svojem trošku jedan misec dan od vsake hiže da ima v tabor pojti, kad mu se zapovi; ako li dalje bude potriba, da mu se mesecki penezi budu od nas davali.»

Doseljenici koji nisu trebali davati tlaku, a imali su obvezu vojne službe, na Vrbovečko vlaselinstvo su se naseljavali i u drugoj polovici 17. stoljeća. Službenici grofice Sofije, udovice bana Nikole Zrinskog nastanili su ih u selo Poljana, što se može vidjeti iz isprave o doseljavanju pisane u Vrbovcu 7. svibnja 1669.: «kako mi u letu 1668. nastanismo poštuvanoga Matu Fiolića i svojim mlajšim bratom Pantom i z dvemi stričevići Grgom i Martinom u selo Poljani na pol sela Jovana Vukomerovića z voljom gospockom, za koje nastanjenje dal je na stran gospe grofice njih excellenzyi časti ranjskiov 30 gotov pinez, a od zemlje daval bude dohodka kako i ostali seljani vsako leto dobra krnjaka i kunu, na gospocki put s puškom, sabljom, kamo bude potrebno.»

U obližnjo Lonjici su 1618. bile uređene obveze slobodnjaka; «kako su došli nekoteri Slovinci v imanje naše Rakovačko v jednu pustu goru na nekotera stara selišća, kotera se zove Lonica, da bi oni tamo tu goru krčili, i i svoje nastanjenje pod kreluti našimi imali. Zto pokih dob z velikim trudom razkrčavanje k stanju u toj gori dojdu, dali smo im slobošćinu na devet let, da bi se nastanili i ogradili. I po tih devet let njihovoj slobošćine izpunjenju da su nam dužni dohodak davati vsako leto od vsake hiže po dva dukata gotovih novac, jednu kvartu pšenice, jednu zobi i jednoga dobroga prasca; na zopet ako li bismo svojim vrimeno u vojsku vtetnuli pojti, da je dužan svaki od svoje hiže oboružan pojti ob svojem strošku mesec dan; ako li bismo morali u vojski od mesec dan dale štentati, budu imali od nas svoju hranu ili potrošak; po srići pak njihovoj, kada bi u vojski kakav dobitak imali, da su nam dužni svakoga dobitka treći del dati.»

Položaj slobodnjaka po pojedinim posjedima neznatno se razlikovao. Na nekim su mjestima plaćali visoku novčanu daću po selištu, ali su mnoga sela plaćala i u paušalnom iznosu, no neka su bila oslobođena novčanih podavanja. Slobodnjaci nisu davali tlaku. Njihova je osnovna služba trebala biti vojnička služba u vlastelinskom banderiju. Ali kako u 17. stoljeću više nije bilo velikih vojnih operacija i ratova, feudalci su slobodnjacima postepeno nametali i druge službe kao što su stražarenje, prenošenje vlastelinske pošte, sudjelovanje u lovu, obavljanje različitih poslova u kaštelima i tvrđavama itd. Slobodnjaci nisu bili slobodni seljaci. Oni su, jednako kao i kmetovi, podložnici svoga vlastelina. Njemu su morali služiti i davati novčanu rentu. Njihov položaj, uzeto u cjelini, je bio znatno bolji od položaja kmetova. Vlastelin je nad slobodnjacima imao sudsku vlast, a «najvažnija sloboština po kojoj su se razlikovali od kmetova sastaojala se u tome da nisu morali davati poljoprivrednu tlaku».

Položaj slobodnjaka dobio je u nekim elementima već krajem 17. stoljeća javno-pravni karakter. Slobodnjaci su  činili vojnu postrojbu svojeg vlastelina odnosno vlastelinstva (banderium dominale). Hrvatski je sabor za vrijeme ratova donosio odredbe da vlastelinstva na kojima postoje slobodnjaci daju u vojsku određeni broj slobodnjaka. Ti slobodnjaci sudjelovali su u ratu kao vlastelinska postrojba i pod zapovjedništvom časnika koje je odredio njihov vlastelin. Smatralo se da su vlastelinstva sa slobodnjacima i predijalcima (dominia banderiata) dužne opremiti i poslati svoje postrojbe u zemaljsku vojsku.

Slobodnjaci su se naselili i u Peskovcu na vlastelinstvu Rakovec. Nakon Lojnice i Peskovca slobodnjački status su dobila i sela Radoišće, Celničani, Valetić i Gornji Brezani.

Hrvoje Petric
About Hrvoje Petric (82 Articles)
Rođen 1972. u Koprivnici. Završio studij geografije i povijesti u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu zaposlen od 2001. Stručno se usavršavao u Sjedinjenim Američkim Državama, Sloveniji, Mađarskoj, Austriji, Njemačkoj i Izraelu. Doktorirao 2008. u Zagrebu. Sudjelovao na brojnim znanstvenim skupovima u zemlji i inozemstvu. Autor je brojnih radova. Za svoj je rad nagrađivan. Predsjednik je Društva za hrvatsku ekonomsku povijest i ekohistoriju. Urednik je znanstvenih časopisa «Ekonomska i ekohistorija» i „Podravina“. Izvodi nastavu na preddiplomskom i diplomskom studiju povijesti iz predmeta: Ekohistorija, Ekonomska historija, Hasburška Monarhija: imperijalna baština te Europske regije i hrvatska povijest ranoga novog vijeka.

Ostavite komentar. HPP ne odgovara za izreceno misljenje komentatora. Zabranjeno je vrijedanje, psovanje i klevetanje.

Your email address will not be published.


*


This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.