Ovaj rad kao objekt istraživanja ima zadarske otoke, odnosno one otoke koji su bili pod Zadarskom komunom u promatranom razdoblju. Taj otočni prostor okupljen je  ponajviše oko glavnog regionalnog središta Zadra. Ova je srednjovjekovna metropola bila ujedno i glavni grad čitave Dalmacije.

Tweet

Vremenski je rad stavljen u razdoblje od 1358. godine do kraja 15. stoljeća. To obuhvaća zapravo razdoblje od Zadarskog mira do smiraja srednjeg vijeka i osvita novog vijeka. Ovo se razdoblje zapravo može podijeliti na dva kraća; ono od 1358. do 1409. te od 1409. do isteka 15. stoljeća. U prvom razdoblju centralni su događaj i ličnost Zadarski mir i Ludovik I. Anžuvinac, dok je za drugo razdoblje ključna “prodaja Dalmacije” i sve jača Mletačka republika. Zadarski mir je u mnogome značajan povijesni događaj. On je odredio povijest Jadrana za narednih nekoliko desetljeća. Okupio je čitavu Dalmaciju pod jednim jakim vladarom, zacementirao poziciju Zadra kao glavnog centra regije te omogućio na nekoliko desetljeća mirniji život koji je za rezultat imao rast trgovine, proizvodnje i pučanstva. Kasnije je Mletačko zauzimanje Dalmacije označilo početak duge vlasti te države nad Dalmacijom koja će trajati njenog sloma 1797. godine.

Zbog uvjetno rečeno “raštrkanosti” literature pri izradi ovog rada koristiti ću se brojnom literaturom. Ona je sadržana ponajviše u raznim zbornicima kao što su “Zadarsko otočje”, “Otoci Ist i Škarda”, i sl. Postoji i znatan broj publicističke i druge informativne građe. Također, otoci se spominju i u monografijama posvećenima povijesti Zadra, a za određeni broj otoka napisane su i monografije koje se više ili manje bave poviješću otoka, a one su više ili manje profesionalno napisane. Među mnogim radovima se ističu radovi profesora Jurana i Raukara, a za crkvu i njenu otočnu tematiku Šutrina. Dodatan obol radu dan je preuzimanjem internetske građe i materijala. Takođe,r korišteni su arheološki, geografski i radovi iz povijesti umjetnosti.

U svom radu htio bih naglasiti kako smatram važnim objasniti i geografsku osnovu promatranog prostora, te s time u vezi naglasiti razloge razvoja tipova naselja, odnosno nedostatka većih urbanih centara.

Pri izradi rada i pri proučavanju literature uvidio sam da su glavne reference na otoke bile u svezi sa stočarstvom, trgovinom i pomorstvom, te razni tekstovi o crkvama i crkvenoj povijesti. Zato će u ovom radu biti uvelike spominjana i crkvena prošlost kao i ostaci sakralnih objekata.

2. GEOGRAFSKA OSNOVA RAZMATRANOG PROSTORA

Pri svakom je većem povijesnom istraživanju potrebno naglasiti i geografsku osnovu prostora. Ona može uvelike definirati odnose u zajednici kao i u širem regionalnom konceptu. Prostor otoka uvelike je određen svojim geografskim posebnostima.

Svi su otoci u Republici Hrvatskoj mladog geološkog postanka[1]. Geomorfologija otoka vrlo je slična, pa ima otoka koji su susjedni jedan drugome i čiji se pejzaž međusobno gotovo ne razlikuje. Na gotovo svim otocima prevladava krš, iako ima izuzetaka (npr. Susak, no on nije obuhvaćen ovim radom). Krško tlo u pravilu ima škrtu zemlju i na njemu plodnih površina ima samo u određenim krškim oblicima kao što su vrtače, uvale, krška polja i sl. Na našim otocima najčešća su polja u kršu[2]. Zato su raspoložive plodne površine kroz prošlost bile izrazito intenzivno korištene. Dalmatinski tip obale koji prevladava, naravno, u našem priobalju upućuje na isti smjer pružanja otoka i obližnjih kopnenih uzvisina (planine, gore brda)[3]. Otoci su mladog postanka, rudno siromašni, a znatni morski prostori su plitki. Zbog pličine mora na nekoliko je mjesta na otocima i kopnu omogućeno vađenje soli, što je bila važna djelatnost u srednjem vijeku, pogotovo ako uzmemo u obzir činjenicu da je Jadransko more iznadprosječno slano[4].

Vegetacijski je ovo prostor eumediteranske i submediteranske vegetacije. Ona je po broju vrsta raznolika, ali je rijetka, jer na mnogim, pogotovo manjim otocima prevladavaju goleti i zajednice trava[5]. Zbog toga je u kasnom srednjem vijeku, ali i u ostalim razdobljima na otocima bilo razvijeno stočarstvo[6].

Klimatološki gledano na promatranim otocima klima je tipa Csa[7]. Najjači vjetrovi su Jugo i Bura. Ljeti je čest i vjetar Maestral[8]. On je jako povoljan za plovidbu jedrima, što je naravno, u srednjem vijeku bilo od iznimnog značenja. Zbog povoljnog razmještaja otoka i povoljnih klimatskih obilježja, ovaj je prostor bio iznimno prometno važan kroz prošlost. To je vrijedilo i za promatrano razdoblje o čemu govori i činjenica o stalnoj borbi Venecije za osvajanjem pozicija na istočnoj obali Jadrana. Većina prometa obavljala se preko plovidbenih putova koji su išli sigurnijom i razvedenijom istočnom obalom Jadrana.

Analizom kartografske građe, pogotovo topografske[9] jasna je i primjetna sveza prostora i stanovništva, a ona se očituje u toponimiji i smještaju naselja. Tu je pogotovo u srednjem vijeku, veliku ulogu imala sigurnost. Ako sagledamo toponimiju nekih otoka vidjet ćemo vrlo često slične ili iste nazive, tako npr. često imamo naziv Vela glava na nekoliko otoka (Sestrunj, Rivanj, Žirije…), a o važnosti ovih uzvišenja za sigurnost plovidbe i stanovništva suvišno je i govoriti. Često su se na tim lokacijama ili u blizini nalazile utvrde koje su nerijetko bile i iz starijih razdoblja (npr. Sestrunj, čiju naseljenost i utvrđenja možemo pratiti od predantičkog razdoblja). Sigurnost je i razlog što se velik dio naselja smjestio podalje od mora, pa često nisu bila niti vidljiva sa morske površine. Primjeri za to su brojni, a ovdje ću navesti neke kao što su Rivanj, Žirije ili Zaglav (Dugi otok). Postoje i primjeri naselja akropolskog tipa kao Dragove (Dugi otok) koje su na vrhu omanjeg brda nedaleko od mora. Uz sigurnost veliku važnost u smještaju naselja imala je i poljoprivreda. Tako su naselja često građena na padinama kako se ne bi «trošilo» plodno zemljište[10]. Naravno, postojala su naselja koja su bila izuzeci, a ta su uglavnom imala svoj lučki dio (Sali), ili su bila ribarska naselja koja su živjela od mora. Međutim, priobalni smještaj otočnih naselja proces je koji se dogodio puno kasnije i nastupio je nakon stabilizacije prilika i otkrivanja novih djelatnosti (povećavanje značenja pomorskih djelatnosti, turizam, intenziviranje ribarstva i sl.). Ovdje bih istakao i važnost «polja». Naime većina naselja razvila se u blizini polja koja su često imala prirodne ili umjetne «lokve», akumulacije poljoprivredno iskoristive vode[11].

Značajno je naglasiti i specifičnost Ugljana i Pašman koji su zbog svoje blizine kopnu i urbanim središtima Zadru i Biogradu svoju naseljenost razvili samo na strani okrenutoj prema kopnu. Geomorfologija tih otoka prati onu kopnenu pa se  tu izmjenjuju karbonatna i vapnenačka bila (uzvisine) i plodnije flišne udoline. U tim se udolinama razvila agrarna djelatnost otoka[12].

Poseban je i slučaj Kornata. Ta brojna otočna skupina sa nekoliko otoka znatne površine nikad nije razvila i sačuvala ni jedno značajno trajno naselje. Iako prometno važna i gospodarski iskoristiva ova je otočna skupina često služila samo gospodarskoj i sigurnosnoj svrsi. Tako njezin najveći otok Kornat ima više sličnosti sa manjim otocima koji su se davali u najam za stočarstvo , nego sa otocima slične veličine. Na otocima je tada izgrađen velik broj suhozida i «stanova» no zbog kompleksnih funkcionalnih posebnosti znatnijih stalnih naselja nije bilo[13].

Demogeografske i geopolitičke prilike na otočnim prostorima daju nam različitu količinu podataka. Geopolitička slika onog vremena vrlo je jasna i dobro povijesno istražena, te je lako odrediti glavne figure u borbi za prevlast nad ovim prostorom, kao i strukturu vlasništva i odnosa na otocima. Sveza otoka i grada jasna je i danas kada je dobar dio manjih otoka administrativno dodijeljen gradu Zadru[14]. Međutim demografski podatci za ovo razdoblje su jako rijetki, te se često moramo oslanjati na nepouzdane i neredovite demografske podatke koji često nisu potpuni i ne obuhvaćaju sav potreban prostor i stanovništvo[15].

3. KRATAK POVIJESNI PREGLED ŠIREG PROSTORA

Iako se ovaj rad bavi tzv. «malom poviješću», pa možemo reći i «poviješću dugog trajanja» ipak smatram da je potrebno dati krupniji povijesni pregled promatranog vremenskog razdoblja kako bi se mogao na uvid dati širi povijesni okvir događanja, kao i naglasiti važnost Zadra u tim procesima. Tu se sama po sebi nudi i suprotnost važnosti razvoja grada Zadra i okolnih otoka[16].

Na početku 14. stoljeća bjesnile su borbe knezova Bribirskih sa Venecijom oko Zadra i utjecaja u Dalmaciji. Slomom Mladena Bribirskog Venecija učvršćuje svoju vlast u Dalmaciji, pa tako i na otocima. Međutim, nova loza Anžuvinaca na Hrvatsko-Ugarskom prijestolju za strateški cilj ima prevlast u Dalmaciji. Prvi vladar te dinastije Karlo, nakon početnih sukoba uspjet će osigurati siguran položaj svom nasljedniku Ludoviku, no ne i prevlast u Dalmaciji. On mu je ostavio i banderijski sustav ratovanja[17]. Tada Dalmatinski gradovi i otoci dolaze u fokus zbivanja.

U ovom razdoblju mletačka je vlast uvelike gospodarski iskorištavala Zadar i ostale gradove, a time je patila i njihova okolica. Mlečani su pomogli Pagu da se “oslobodi” Zadra, međutim, i njega je teško “pritisnula” velikim novčanim opterećenjima kao i zabranom trgovine sa Karlobagom. Nadalje, Mlečani su proglasili monopol na trgovinu soli što je teško pogađalo dalmatinska mjesta i gradove[18]. Tada Zadar gubi sve više utjecaj nad Pagom, a 1324. godine Venecija predaje Šibeniku otoke Žirije, Artu i Srimac (Murter)[19]. Oni su također često i pod udarom lokalnih Hrvatskih velikaša

Dolaskom na vlast Ludovika (1342.) prilike će se brzo početi mijenjati. Zadrani ubrzo kralju šalju izaslanike, no bezuspješno. Za to je uskoro saznala Venecija te je odlučila kazniti Zadar. Uz to Mlečani su “dozvolili” drugim gradovima i velikašima da pljačkaju zadarske posjede. Tako je 1345. bila osobito teška za Zadar i okolne otoke kojima je bio vlasnik. Stanovništvo sa otoka i zaleđa bježi u Zadar te se tada u njemu nalazi oko 28 000 ljudi[20].  Zbog toga se po gradu šire bolesti. Kako bi osvojili grad, Mlečani napadaju utvrdu sv. Mihovila, no doživljavaju veliki poraz[21]. Poznat nam je podatak da je u vrijeme pljački otuđeno (uglavnom s otoka)  više od 20 000 ovaca.[22] Opsada je potrajala 16 mjeseci, a u to vrijeme Ludovik dolazi u pomoć gradu. Međutim, bez potpore mornarice uz teške gubitke na obje strane Ludovik se povlači. A Zadar i njegova okolica uskoro će proživljavati svoje, kako kaže Nada Klaić “najteže dane”[23]. Zadranima su nametnuta velika ograničenja, uništena im je flota i onemogućena adekvatna obrana.

No Ludovik nije odustao od svoje namjere. Nekoliko godina nakon poraza i nakon što je dodatno učvrstio vlast odlučuje se na novi rat. Uskoro dolazi do Trevisa i prisiljava Mlečane na pregovore. Te se uskoro potpisuje primirje (11.11. 1356. godine). Taj predah Ludovik koristi za sređivanje odnosa sa Bosnom te njeni velikaši i hrvatski banovi uskoro pridobivaju dalmatinske gradove. Suočeni sa gubitkom Dalmacije i sa neposrednom opasnošću Mlečani pristaju na mir. Mir je potpisan u Zadru u crkvi Sv. Frane 18. 02. 1358. godine[24].

Njime se Mlečani vječno odriču prava na Dalmaciju (…od polovice Kvarnera do Drača…/…a medietate Quarnerii usque ad confines Duracii…), te se dužd odriče naslovadux Dalmatiae et Croatiae. Također, Mlečani nisu smjeli imati imanja u Zadru niti u njegovu kotaru, a isto je vrijedilo i za Nin. Uz to, obje su se strane zaklele da neće primati gusare[25]. Ova je zadnja stavka posebno pogodovala otočanima koji su često patili od gusarskih napada.

Po okončanju sukoba, dolazi do dužeg perioda prosperiteta. Dalmatinski gradovi se sve više povezuju za hrvatskom okolicom, a sada pod vrhovništvom novog vladara Zadar postaje metropola Dalmacije te uvelike napreduje što se moralo pozitivno odraziti i u zaleđu i na otocima. Također, u njemu je stolovao i admiral novosnovane Ludovikove mornarice. Ovaj mir odredit će povijesna zbivanja u narednih nekoliko desetljeća[26]

Desetljeća koja su slijedila nakon zadarskog mira donijela su mir i prosperitet čitavoj Hrvatskoj. No i u tom razdoblju neće izostajati sukoba. Međutim, to će razdoblje biti razdoblje gospodarskog rasta i osnaživanja hrvatskih obalnih gradova i otoka. Ali Venecija se nije mirila sa gubicima, a turska je opasnost na Balkanu bila sve jača i sve bliža. Tako će konac 14. stoljeća i 15. stoljeće biti puno opasnije i ratobornije razdoblje. U tom će smislu u neku ruku štete, a u neku korist imati otoci koji će uskoro postati mjesta zbjega kršćanskog stanovništva, a često će se na njima graditi i utvrđenja.

Nakon mira  Ludovik organizira mornaricu, ali je ona više “papirnata” nego stvarna. No, ipak je brojila određen broj plovila, a admiral je ujedno i bio knez Brača i Hvara. Između kralja i Venecije bile su stalne trzavice, prije svega zbog mletačkog monopola nad trgovinom soli, jednom od vitalnih grana dalmatinskog gospodarstva (pogotovo otočnog).[27]

Kratak sukob kralja i Venecije nastupio je 1372 godine. Godine 1376. dolazi do prijepora Genove i Venecije oko jednog Bizantskog otoka. Carstvo koje je na svom kraju sve više slabi i ovisilo je o Mlečanima i  poglavito, o Genovi. Smatrajući da je u sporu oštećena, Venecija navješćuje Genovi rat. Ubrzo svi neprijatelji Venecije ulaze u rat. Među njima je naravno i Ludovik. To je bila velika strateška pogreška Venecije. Uskoro je Jadran postao bojištem dviju jakih talijanskih mornarica. U početku je Venecija imala uspjeha i osvojila je Kotor. Nakon toga osvaja Šibenik i Rab. Međutim napad na Zadar je odbijen, a potom Mlečani bivaju poraženi i kod Trogira. Nakon toga Mlečani doživljavaju poraz za porazom i na kopnu i na moru. Uskoro je Venecija bila pod porazom, ali njeni protivnici nisu kapitalizirali prednost. Tada ipak dolazi do mira u Turinu 08. kolovoza 1381. godine. Ovaj je mir, između ostalog natjerao Veneciju da vrati sve otete teritorije, te je morala potpisati neka nova trgovačka ograničenja. Ipak, mir je bio blaži nego zadarski, te je pri uvozu robe pogodovao Veneciji, odnosno neposredno Zadru. Venecija je morala plaćati danak, ali su dalmatinski gradovi, smjeli u narednih 20 godina uvesti samo 25 000 dukata robe, a od toga je na Zadar otpadalo 20 000!! Iz toga zaključujem da je taj ugovor bio štetan po trgovinu u Dalmaciji, a pogotovo za otočne gradove koji su imali više ograničene resurse.  No ipak, mir je utvrdio stanje na Jadranu i potvrdio odnos snaga koji je vladao u to vrijeme[28].

U vrijeme Ludovika dolazi do gospodarskog razvoja i rasta institucija, a to se reflektiralo i na otoke. Tako u ovom razdoblju imamo spominjanje u izvorima raznih feudalnih institucija, a primjer zato su  otočni suci kojih se 1374. spominje čak 18. Također i razne druge feudalne pojave na otocima poput ugovornih obveza i spominjanja bratovština  česte su u izvorima[29].

Uskoro je Ludovik umro. On nije imao muškog nasljednika nego samo jednu kćer, Mariju. Ona je bila zaručena za Žigmunda Luksemburškog. Umjesto Marije vladala je njena majka Elizabeta, rođakinja (bratučeda) bosanskog vladara Tvrtka. U Slavoniji i Mađarskoj bili su mnogi nezadovoljnici koji su za vladara izabrali Karla Dračkog. Uskoro se Marija udala za Žigmunda Luksemburškog. Nakon toga smaknut je Karlo Drački, ali su njegove pristaše zarobile dvije kraljice i proglasile malodobnog sina Karla Dračkog, Ladislava, novim kraljem[30]. U ovom se vremenu Marija često naziva kraljem kako bi joj se dao veći legitimitet[31]. Ladislav je u Zadru proglašen kraljem Hrvatsko-Ugarskog kraljevstva 1403. godine. No Žigmund je sve više jačao i uskoro je ovladao gotovo cijelim teritorijem kraljevstva. Vidjevši da će teško zadržati vlast Dalmaciji on 1409. prodaje sva svoja “prava” na Dalmaciju Veneciji, te uskoro uvrijeđeni Zadrani postavljaju mletačke zastave po gradu. Mlečani su uskoro zauzeli i Rab, Cres, Lošinj, Pag, a uskoro su prigrabili sebi i Šibenik. Venecija je smatrala da ima pravo na sve ono što je platila[32].

No Žigmund je mislio drukčije. Kao moćan vladar prostrane europske monarhije smatrao je izlaz na more vrlo važnim strateškim i gospodarskim pitanjem. Zbog toga je poveo dva velika rata protiv Venecije. Prvi rat trajao je od 1411. godine do 1413. godine. Uglavnom se vodio u sjevernoj Italiji, gdje je kraljevu vojsku predvodio temišvarski župan Pipo od Ozore. U Dalmaciji su ratovale čete iz Češke i banske trupe. Žigmundova nastojanja nisu urodila plodom; izgubio je dio posjeda u dalmatinskom zaobalju, a uz to su i njegove trupe u Italiji doživjele neuspjeh. Uskoro je 1413.  godine ugovoren mir u Trstu na pet godina, u kojem je svaka strana zadržala ono što je imala. U periodu između dva mletačka rata Žigmund je bio zauzet problemima prvo u Bosni, a kasnije i u Sveto Rimskom Carstvu (tamo je proglašen carem 1411.). Nakon isteka petogodišnjeg primirja zbio se Drugi mletački rat. Njega je započela Venecija po isteku petogodišnjeg primirja. Rat je trajao od 1418. do 1420. godine. Ratovalo se istodobno u Furlanskoj i u Dalmaciji. Venecija je u tom ratu izašla kao pobjednica i zagospodarila je čitavim obalnim pojasom izuzev Krka, Senja, Karlobaga i posjeda kneza Ivaniša Nelipića oko Poljica i Omiša. Rat je završio bez ikakva mira i omogućio je Veneciji dugotrajnu prevlast na Jadranu[33].

Žigmund više nije ratovao za Dalmaciju. Njegov nasljednik Albert Habsburgovac nije dugo vladao, a kraljevi koji su ga slijedili; Vladislav I, Ladislav V i Matijaš Korvin, bili su već zauzeti sa borbama protiv Turaka. Njihovi nasljednici nisu imali snage ni mogućnosti upuštati se sa Mlečanima u borbu oko Dalmacije, jer je u to doba turska najezda već bila prejaka da bi se vladari jedne sad već panonske države mogli upuštati u dodatna ratovanja, a Venecija postaje nezaobilazan čimbenik u bilo kojoj politici na Jadranu[34].

U tom je razdoblju Venecija pokušavala učvrstiti svoju vlast nad stečenim posjedima, pa je osim otoka i gradova počela osvajati čitavo priobalje i unutrašnjost Dalmacije. Sve slabije Hrvatsko-Ugarsko kraljevstvo nije joj se moglo suprotstaviti.  Međutim, u ovo doba sve veća osvajanja Otomanskog carstva dovest će i Veneciju u nezavidan položaj. Sve više katoličkog stanovništva bježi pred Turcima, osobito nakon pada Bosne 1463. godine. To će stanovništvo sve više naseljavati otoke, a dio će bježati i na Apeninski poluotok[35].

Godine 1499. Turci u ratu s Venecijom zauzimaju čitavo Makarsko primorje. Većina povijesnih mijena običnim stanovnicima na otocima nije puno značila. Izuzetak su bili izravni doticaji sa ratnim sukobima. No dolaskom kraja srednjeg vijeka i početka novog vijeka naseljavanje izbjeglica sa kopna postati će dio otočne svakodnevnice i označit će možda i najveću promjenu u otočnom životu[36]. Vladari Hrvatsko-Ugarskog kraljevstva, a i njihovi habsburški sljedbenici nisu imali interesa, snage ni vremena ratovati za obalne predijele  i otoke što je ova područja kao što je i ranije navedeno ostavilo u Mletačkim rukama sve do 1797. godine.

4. MURTER, ŽIRJE I ARTA; „IZGUBLJENI“ ZADARSKI OTOCI

Na samom početku obrade teme osvrnuti ću se na tri otoka u Šibenskom arhipelagu. Oni su naime bili predmet sporova između Zadra i Šibenika u srednjem vijeku koji su se izmjenjivali u vlasništvu nad otokom. To su; Murter, Žirije i Arta. Prvo slijedi prikaz povijesti samih otoka, a potom, kratak opis događaja kada je Zadar izgubio kontrolu nad njima.

Veličinom i položajem među ovim otocima ističe se Murter. To je jedini otok u šibenskom arhipelagu koji je imao značajniju ulogu kroz povijest.  Dva najstarija naselja su Murter (nazivano još i Velo selo) i Jezera. Prvi put se spominje 1298. godine. Često ime koje se javlja do konca 14. stoljeća je Insula Srimaz. U tom se razdoblju otok uglavnom spominje u raspravama o razgraničenju Zadra i Šibenika[37]. Preostala dva naselja; Betina i Tisno kasnijeg su postanka i naseljena su u vrijeme bježanja stanovništva iz zaleđa prema otocima. Prvi spomen hrvatskog imena Tisno je iz 1479. godine[38].

Za povijest otoka prije mletačke uprave nemamo puno izvora. Kolanović tvrdi da je šibenska komuna 1383. godine utemeljila patronatsko pravo na murtersku crkvu, a nedugo zatim naselila je kmetove na otok dodijelivši im zemlju na otkup. Nakon brojnih sporova što je Šibenik vodio sa Zadrom oko ovog otoka, napokon je 1412. godine otok Murter dodijeljen Šibeniku. On ostaje u vlasti šibenske općine do 1453. godine. 1450. godine tri su Šibenske obitelji dobile koncesije na otoku, a 1453., ostala je zemlja na otoku dana plemiću Augustinu Dragojeviću. Turci se pred Šibenikom prvi put pojavljuju 1414. godine, ali njihova trajna i najveća opasnost traje tek od 1468. godine pa nadalje. U razdoblju od 1468. i 1501. godine Turci su puno puta poharali šibensko zaleđe i u tom se periodu stanovništvo počinje sklanjati na otoke, pa tako i na Murter[39].

Žirje je najudaljeniji i poslije Murtera najveći naseljeni otok šibenskog akvatorija.  Udaljen je oko 11 nautičkih milja od Šibenika. Otok je naseljen od prapovijesti i spominje se već u antičkim izvorima. Oko otoka su se sukobljavali Zadar i Šibenik, a prve podatke o stanovništvu imamo iz 1298. godine. Koliko je Šibeniku otok bio važan govori i podatak da je strancima zabranjena trgovina žirjanskim drvom. Od 1391. godine otočni kmetovi morali su davati petinu Šibenskoj općini. Kroz 15. stoljeće otokom su zavladali Šižgorići, a posjede su imale i šibenske obitelji Lovrin i Jurin[40]. Na otoku se nalazi i bizantska utvrda. Ona je dugo u srednji vijek imala obrambenu, stambenu i promatračku funkciju.

Ovi nam podaci govore nekoliko činjenica. Prva je da je Žirje bilo puno važnije u gospodarskom smislu za Šibenik nego za Zadar. Također, zbog svoje pozicije i blizine Šibeniku otok je bio od velikog strateškog značenja za taj grad., pa je jasna grčevita borba Šibenčana za taj otok. Nadalje, iz arheologije, kao i iz povijesnih izvora, te literature jasno je kako je Žirje bilo u strateškom i gospodarskom smislu važnije od obližnjih otoka Kaknja i Kaprija, iako su se ovi nalazili bliže Šibeniku, a Kaprije je imalo i pogodniju luku, zaštićenu od vjetrova. Međutim, Kakanj je ostao nenaseljen, a Kaprije je naseljeno puno kasnije od Žirija. U literaturi se ne spominju puno pretenzije Zadra prema ovim otocima. To nam na kraju govori i o dosezima zadarske moči, kao i o pravim razlozima pretenzija Zadra na Žirje koje su više strateške nego gospodarske.

Župna crkva datira iz godine 1480., no nekoliko je puta obnavljana. Postoje i manje starije crkve. Neovisna župa Žirje je postalo 1460. godine. Crkva se nalazi u središtu otoka u dijelu naselja koji se danas zove Srcela[41] (etimologija od Srce sela). Naime otočno je naselje smješteno dalje od obale i to tako da ga je sa mora bio nemoguće vidjeti. Ono se nalazilo na padini brda koje se spušta prema velikom polju u središtu otoka. Taj se dio naselja naziva «Brdo». Dok je dio naselja «Selo» kasnijeg postanka i nalazi se na rubu polja. Nadalje, iz crkvene je povijesti važna činjenica da imamo  dva sačuvana dokumenta; pravilnik bratovštine Velike Gospe iz 1484. godine i glagoljaški misal iz 1486. godine pisani su hrvatskim jezikom[42]. Ne zna se da li je na otoku bilo samostana, ali mnogi povjesničari i arheolozi smatraju da je postojao samostan kojeg su 1323. godine srušili Zadrani[43]. Šibenski samostani sv. Spasa i sv. Dominika imali su svoje parcele na otoku.

Otočić Arta nalazi se nedaleko od obale u blizini otoka Vrgade. Površinom je malen i u prošlosti je bio važan za stočarstvo, plovidbu i iz strateških razloga.

Zadar je dugo vremena vladao nad ovim otocima. Međutim  u 14. stoljeću pravo nad njima stekli su Šibenčani. 1324. godine izbio je spor Zadra i Šibenika oko tih otoka. Tada su pred duždem poslanici oba grada raspravljali o otocima. Tom prilikom predstavnici, ni jednog, ni drugog grada nisu imali uvjerljive dokaze. Ipak, pravo na otoke dobiva Šibenik. Njegovi su se poslanici bolje pravno snašli, a Zadranima na ruku nije išlo ni to što su u prošlosti nekoliko puta nasilno naštetili Šibenčanima, kao ni tvrdnje da dužd nema kompetencije za presudu u ovom slučaju[44]. Naknadno su Zadrani pokušavali pridobiti otoke natrag[45], ali im to nije polazilo za rukom, te će otoci dugo ostati predmet razmirica Zadra i Šibenika.

5. GOSPODARSKA POVIJEST

I kratak pogled na zadarske otoke govori nam da je to prostor sa malo velikih povijesnih događaja. Stoga je i cilj ovog rada da se stavi naglasaka na gospodarsku povijest, kao i neke druge teme koje se dadu lakše proučiti. Pa ipak, crtice iz otočne povijesti su nam poznate, tako da npr. znamo da je u Preku bilo sjedište vojnog zapovjednika svih zadarskih otoka (colonellodeiscoglidiZara), ali i svih mletačkih prekomorskih posjeda (colonellodellaNationeOltremare)[46]. Također, u literaturi su proučavani, (a o njima je i zabilježeno dosta u izvorima) dva impozantna otočna objekta, kaštel Sv. Mihovil, i benediktinska opatija na brdu Ćokovcu. Osim toga brojni dokumenti donose nam spominjanje ponekih otoka u pomorskim sukobima i u zemljišno-pravnim pitanjima. Međutim, sve je to malo za dati konkretan povijesni pregled. Neki pomaci u zadnje vrijeme postignuti su izdavanjem kako publicističkih izdanja, tako i znanstvenih[47].

Kada gledamo na opću gospodarsku sliku zadarskih otoka jasno je da se često ponavlja slična priča. Naime, ni jedan od otoka u okolici Zadra nije uspio razviti urbano središte. Jedini izuzetak je otok Pag. No i njegova je borba za status bila iznimno duga, krvava i teška. Razloge tome moramo tražiti u činjenici kako su ti otoci uglavnom relativno malene površine, s izuzetkom već spomenutog Paga u veće otoke se jedino može ubrojiti Dugi otok, a u srednje velike Ugljan i Pašman. Njihova je prirodno-geografska osnova slaba, a uz to nalaze se u blizini najjače dalmatinske komune: Zadra.

Otoci oko Zadra zatvaraju Zadar i čine dva luka, vanjski i unutarnji. Unutarnjim otocima dominiraju Ugljan i Pašman. Oni su blizu kopnu i život na njima sličniji je onome na kopnu. Vanjski otoci, izuzev Dugog otoka,  uglavnom su manji i žive od stočarstva. Često su čitavi davani u zakup imućnim zadarskim obiteljima. Gospodarski su često bili monokulturni.

Zadar je svojom privlačnom snagom te otoke vezao uz sebe, te su se ti otoci tada našli u poziciji gdje su u neraskidivoj svezi sa Zadrom. Većina zemlje na tim otocima pripadala je istaknutim i bogatim zadarskim obiteljima. Dio zemlje bio je u neposrednom vlasništvu određenih zadarskih obitelji, a dio je bio vlasništvo zadarske općine koja je zemlju davala u zakup, najčešće tim istim obiteljima. Ponekad su čitavi otoci išli u zakup. Veliki zemljoposjednik je bila i crkva, sa svojim župnim i samostanskim posjedima. Otočno stanovništvo rijetko kad je posjedovalo zemlju, najčešće su radili na crkvenoj zemlji ili zemlji zadarskih obitelji. Na tri najveća otoka; Dugom otoku, Ugljanu i Pašmanu, nema komunalne zemlje, a većina zapisa iz katastika odnosi se na ova tri otoka. Na njima su inače i smješteni najvažniji posjedi zadarskih obitelji i crkvenih institucija. Zbog skeletnog tla, i općenito nepovoljnih prirodno-geografskih uvjeta poljodjelstvo nije imalo onako važnu ulogu kao na kopnu.

Veliki značaj imalo je stočarstvo i to najčešće sitna stoka, zbog već spomenutih obilježja prirodnih resursa. Neki su otoci imali i drugu namjenu, kao na primjer solarstvo („branje“ soli) koje je vrlo često bilo vrlo unosan i važan posao, a to će biti navedeno u daljnjem tekstu[48].

Ono što obilježava vlasnike zemlje jest da oni u pravilu žive samo u gradu. Na otok dolaze samo povremeno, ili u slučaju zbjega, bilo zbog bolesti ili ratova. Za razliku od nekih otočnih komuna, gdje dio vlastele izbiva iz grada i gdje grad nema apsolutnu dominaciju nad selima, to kod Zadra nije slučaj. Njegova je vlast nad okolnim otocima je vrlo jasna, neupitna i sigurna.

5. 1. Važniji zemljoposjednici na otocima; posjed distriktualaca

Nekoliko se konstantnih obilježja može primijetiti proučavajući zemljišne odnose na otocima sjeverne Dalmacije. Tako primjećujemo da na većim otocima blizu kopnu (Pašman i Ugljan), te na Vrgadi i Dugom otoku imamo kontinuitet naseljenost, a s time i dio stanovništva koje je imalo vlastitu zemlju. Na ovim otocima u pravilu nema komunalne zemlje, nego je ona u vlasništvu crkve, domaćeg stanovništva i ponekih zemljoposjednika[49]. Za naglasiti je da je na manjim otocima zemlja u pravilu u vlasništvu jedne ili više obitelji ili je komunalna zemlja davana u posjed istaknutim obiteljima[50]. U svojoj knjizi Nada Klaić i Ivo Petricioli donose nam opću sliku posjeda važnijih obitelji i crkvenih institucija. Međutim, oni ne ulaze u dublju analizu obiteljskih posjeda, navodeći da je njihovo opće obilježje raštrkanost po distriktu. Oni se kratko osvrću i na težaštinu navodeći da je ona u pravilu vezana isključivo za vinograde. Međutim, ako želimo dublje sagledati problematiku posjeda pojedinih obitelji, tu je glavna literatura knjiga Tomislava Raukara Zadar u 15. stoljeću. Iako je  velik broj obitelji imao posjede raštrkane po većem broju otoka, slaba istraženost i skromna literatura onemogućuju potpunu analizu zemljišnih odnosa na otocima. Ovdje će kratko biti navedene najznačajnije zemljoposjednike obitelji otočke zemlje redoslijedom kojim ih navodi Raukar.

Obitelj Cotopagna bila je bogata sa raširenim posjedima na velikim otocima (Rab, Ugljan, Pašman, Dugi otok). Obitelj je iščezla sredinom 14. stoljeća[51]. Obitelj Benje imala je svoju zemlju diljem distrikta i izvan njega, a dio zemlje bio im je i na Dugom otoku[52]. Obitelj Civalellis prvotno je svoje posjede imala samo na otocima (Pašman, Iž, Dugi otok). Kasnije se njihov posjed širi i na Biogradsko područje[53].

Raukar navodi da su i obitelj Zadulin i Matafar  imale posjede na otocima, ali ne navodi koji su to posjedi i gdje su bili. No, iz Zaglavskog zbornika za Mataffare znamo da su imali zemlju na Dugom otoku oko naselja Zaglav. Obitelj Soppe ima posjede na Rabu, Dugom otoku, Ravi, Ugljanu, Ižu i Bapcu, kao i na obalnom području oko Petrčana, Bokanjca i u predjelu Murvice[54]. Obitelj Varicassis imala  je u 14. st. zemlju na Dugom otoku i Pašmanu, a kasnije se šire po svim predjelima zadarskog distrikta[55]. Na Ižu, Zverincu i Dugom otoku nalazi se posjed obitelji Fanfogna. Na Ižu je zemlju imala i obitelj Nassi koja ulaže dosta novaca i u solane na Pagu, Pašmanu, Ravi…[56] Od velikih zemljoposjedničkih obitelji valja spomenuti i obitelj Ferra čiji je posjed glavninom bio usmjeren prema otocima i to Ugljanu i Dugom otoku[57]. Značajno je naglasiti da većina ovih obitelji ima kudikamo veće i povijesno bolje istražene posjede u zadarskom zaleđu[58]. Tragovi o didićima na zadarskim otocima su jako rijetki. Raukar spominje da je pronašao za 15. stoljeće samo dva podatka za didiće i to oba za Sali (Dugi otok).

Većina crkvene zemlje koncentrirana je na veće otoke i na okolna područja crkava i samostana. Tri zadarska samostana, sv. Marije, sv. Krševana i sv. Dimitrija, najznačajniji su crkveni posjednici uz nadbiskupiju. Posjedi ovih samostana povećavali su se najviše u 13. stoljeću, ali su ti samostani i naknadno povećavali posjede često i donacijama građana[59]. Također, valjalo bi istaknuti i jednog značajnog crkvenog otočnog zemljoposjednika, a to je benediktinska opatija na brdu Ćokovcu na otoku Pašmanu, no o njemu će biti riječ u zasebnom poglavlju. Što se tiče posjeda distriktualnog stanovništva, Raukar posebno izdvaja otoke. On smatra da je situacija na otocima drukčija nego na kopnu, jer skoro čitavo otočno stanovništvo uz zemljoposjedničku zemlju koju obrađuje, obično ima i nešto svoje privatne zemlje. Nadalje, broj otočana koji obrađuju isključivo svoju zemlju veći je od onog na kopnu. Valja također navesti kako u 15. stoljeću broj zemljoposjednika distriktualaca raste[60]. Otočanin je, pogotovo kako je vrijeme odmicalo, a turska opasnost bila sve veća, imao bolji položaj nego seljaci na kopnu. On se često bavio i ribarstvom i pomorstvom za vlastite potrebe, a na svom je posjedu često sadio voćke ili vinovu lozu. Važnost ovog posjeda, koji često nije bio dovoljno velik da bi otočanin mogao samo od njega živjeti, vidi se i u dokumentima, gdje se razaznaju oni otočani koji imaju plodnu zemlju i/ili pašnjake od onih koji nemaju[61].  Podataka o vlasnicima zemlje pod nazivom didići imamo za Ugljan i Pašman tek za rano novovjekovno razdoblje, no to ne isključuje da su postojali i u ranijim razdobljima[62].  No, analizom toponima i prezimena koja se pojavljuju kao prezimena didića u kasnijim razdobljima, jasno se može ustvrditi  njihova prisutnost. Ali i tom se metodom lakše potvrđuju podaci za 16. stoljeće[63].

5.2. Gospodarska slika otoka; zemljoradnja, stočarstvo, branje soli i ribarstvo kao tipične otočke grane gospodarstva

Veći otoci imaju drukčiju gospodarsku sliku od manjih. Na njima u pravilu nema komunalne (državne) zemlje. Većina zemlje je u vlasništvu crkve i istaknutih obitelji. Također, lokalno stanovništvo vlasnik je dijela zemlje. Ovakav slučaj nije na manjim otocima. Međutim i na ovim većim, glavni gospodarski subjekt nije lokalno stanovništvo, već krupni zemljoposjednici[64]. Stanovništvo ovih otoka, obavlja više različitih djelatnosti nego stanovništvo na manjim otocima. Više se stanovništva bavi i poljodjelstvom, a prisutno je i branje soli.

Dugi otok najveći je, u potpunosti zadarski otok. Na njemu se nalazi više naseljenih mjesta nego na ijednom drugom. Gospodarske su prilike ovisile i o svakom mjestu zasebno; u ponekim su naseljima značajnije razvijeni bili poljodjelstvo, u drugima solarstvo, trećim stočarstvo i sl. Demografsko i gospodarsko središte otoka je naselje Sali, iako se nalazi periferno u odnosu na ostala naselja. Stanovnici Dugoga otoka tako su živjeli mnogo raznolikije nego stanovnici ostalih otoka. To ne znači da stočarstvo i zemljoradnja nisu bili dominantni, ali valja istaknuti nekoliko posebnosti. U Solinama i Velom Ratu ribarstvo (uglavnom u obližnjoj uvali Saharun) i vađenje soli, bili su izrazito važni, a po tome su i Soline i dobile ime[65]. Stanovništvo Brbinja je živjelo od ribarstva, branja soli i poljodjelstva[66]. Prvi zapisi o ribarstvu na hrvatskoj obali Jadrana su vezani uz  okolicu Sali. Zanimljiv je fenomen Žmana, naselja smještenog blizu povremenog jezera. Ono je imalo prostor koji se najbolje mogao poljodjelski iskoristi[67]. Ribarstvo uglavnom služi za osobne potrebe. Jedina veća iznimka su mjesto Sali, koje su od 15. st. pa do 19. st. imali ekskluzivno pravo ribarenja u Kornatima.[68].

Gospodarstvo otoka Ugljana bilo je tipično otočno i seosko, bez urbanih naselja. Otok Ugljan i grad Zadar bili su u međusobnoj međuovisnosti. Ona je bila prisutna i u gospodarskom pogledu. Uz stočarstvo, na otoku je bilo prisutno i sitno ribarstvo te brodarstvo zbog veza i blizine Zadra.

Glavne gospodarske grane na otoku Pašmanu i ostalim otocima bile su stočarstvo, poljodjelstvo, ribarstvo, vinogradarstvo, maslinarstvo i branje soli. Okolno more uglavnom je plitko, a otoci se nalaze blizu kopna što ukazuje i na jaku gospodarsku povezanost s obalom, tim više zbog posjeda benediktinskog samostana na Ćokovcu. Juraj de Rosa kupuje 1400. godine tisuću modija soli na Pašmanu “ad Sdrelac”[69].

U Zadarskom i Pašmanskom se kanalu nalazi mnoštvo malenih otoka. Četiri od njih valja istaknuti iako nisu gospodarski, ni povijesno od velikog znaćenja. To su Galevac (koji je malen i gospodarski beznačajan i na kome se od 1443. godine nalazi franjevački glagoljaški samostan, a prije su se nalazili benediktinski samostan i pavlinski ermitorij)[70], zatim Ošljak (na kom se nalazi istoimeno naselje novovjekovnog postanka). U ovom su razdoblju na njemu obitavale zadarske obitelji koje su tu imale ladanjske posjede[71]. Treći otočić je Sv. Klement (danas spojen sa kopnom) koji se nalazi južno od Zadra i u okolici kojeg se vadila sol u 14. i 15. stoljeću[72]. Na otočiću Bapcu se spominje već u 14. stoljeću branje soli i stočarstvo[73]. Kroz 15. i  16. stoljeće otokom je uglavnom vladala zadarska obitelj de Soppe koja je tu izgradila ladanjsko-fortifikacijsku građevinu. Ona je otok držala od 1453. godine. 1469. godine spominje se novi vlasnik Jakov Boža iz Verone. 1507. godine otok ponovno kupuje obitelj De Soppe[74].

Manji su otoci imali dvostruku ulogu. Osim one gospodarske, bili su važni i u prometno-sigurnosnom smislu kao istaknute strateške točke. Najvažnija grana gospodarstva na ovim otocima je stočarstvo. Mnogi su nenaseljeni otoci služili isključivo stočarstvu. Tu se uglavnom radilo o sitnijoj stoci, a razlog tome  je prirodno-geografska slika prostora[75]. Otoke obilježava  nedostatak slatke vode i siromašna travnata zajednica[76]. Najčešći vlasnik zemlje na ovim otocima je komuna, ali bilo je i zemlje u vlasništvu bogatih obitelji ili crkve. Zemljoposjedi lokalnog stanovništva su rijetkost[77].

Na malim otocima promjene su se događale sporo, a jedine veće mogle su biti promjene nastale naseljavanjem otoka od strane kolonizatora ili izbjeglicama pred Turcima[78]. Kao što je prije navedeno, glavna gospodarska grana na ovim otocima bilo je stočarstvo.  I zato su često čitavi otoci davani u zakup[79]. No, bilo je i izuzetaka.

Otok Žut davan je u zakup, no zanimljiv je podatak iz 1490. godine. Tada je za svoju veliku kuću u Zadru obitelj Civallelis dobila otok Žut u trajno vlasništvo. Uskoro su na otoku inicirali krčenje šume za dobivanje plodne zemlje[80].

O gospodarstvu Vrgade se zna jako malo, na otoku je dosta plodne zemlje u (za relativno malen otok) ovećoj flišnoj zoni na sjeveroistoku otoka[81].

Na otoku Ravi se od zemljoposjedničkih obitelji 14. i 15. stoljeća ističu obitelji Soppe, Nassi i Rava koja je vjerojatno i dobila ime po otoku. Zemljoposjedničke obitelji uglavnom su na svojoj zemlji imale vinograde. Dio zemlje kasnije je pripao redovnicima sa otočića Galevca. Velik dio otočnog zemljišta bio je u vlasništvu otočana[82]. Otočani su uglavnom živjeli od stočarstva, poljodjelstva, vinogradarstva, sječe drva i ribarstva[83].

Na Ižu iz 14. stoljeća datira dvorac obitelji Fanfonja. Uz njih, još je nekoliko obitelji i samostana imalo svoje posjede na otoku u ovo doba. Uz poljoprivredu, glavne su djelatnosti bile lončarstvo,  ribarstvo (po kojem su bili glasoviti) i brodarstvo[84]. Postoji nekoliko zapisa o vinogradarstvu[85] i solarstvu[86].

Otok Olib je kao i okolni otoci bio pod vlašću zadarske komune. Otok se osim kod Konstantina VII Porfirogeneta spominje tek od 1340. godine. Zabilježeno je da se na otoku nalaze pašnjaci i obradive zemlje, te da se odnedavnana otoku sadi i vinova loza[87].Godine 1476. Olib zapljuskuje val izbjeglica pred Turcima iz prostora oko izvora rijeke Cetine[88]. To nam govori da je velik udio stanovništva Oliba bio porijeklom iz kraja koji je udaljen od mora i nema nikakvu pomorsku tradiciju  pa podataka o pomorskoj aktivnostima otoka nema. O važnosti stočarstva na otoku Olibu dovoljno govori podatak da je na otoku 1466. godine obitelj Grisogoni imala 1 200 grla sitne stoke[89]! 1421. godine otok se zajedno sa ostalima uveden u mletački katastik zadarske komune[90].

Od 1421. godine kroz ostatak 15. stoljeća imamo puno zapisa o najmu otoka Molata. No, i prijašnji vlasnici su ga davali u zakup, jer postoji i jedna isprava o zakupu iz 1378. godine. U srednjem je vijeku prostor Zapuntela smatran agrarno najvrednijim, što se vidi u povijesnim ispravama[91].

Ostali manji otoci bili naseljeni ili ne imali su još manje gospodarsko značenje, pa ovdje o njima neće biti riječi tim više što im gospodarske prilike međusobno izrazito nalikuju, sa stočarstvom kao primarnom granom i zemljoradnjom kao sekundarnom.

Zemljoradnja je u srednjem vijeku bila najvažnija grana gospodarstva. Tu se zadarsko područje razlikuje od uobičajene slike. Na zadarskim otocima prednost ima stočarstvo, što znači da je zemljoradnja bila tek na drugom mjestu. Na području plodnih Ravnih kotara najčešće su se sijale žitarice, a uz obalu i otoke vinogradi. No, to nije uvijek bilo pravilo, neki su otoci služili gotovo u potpunosti za stočarstvo, a drugi su imali veće agrarno iskoristive zone, pa se u tim predijelim zemlja iskorištavala kao na kopnu[92]. O važnosti vinogradarstva govori i podatak da se godišnja maloprodaja vina u Zadru u 15. st., ne računajući izvoz, kretala na oko 15 000 hektolitara godišnje[93].

Iz brojnih ugovora, kao i iz geografske osnove prostora jasno je da je stočarstvo dominantno na zadarskim otocima. Život stočara lakši je i manje rizičan od života poljodjelca. Također, lakše se dolazi i do kapitala. Većina ugovora koje posjedujemo dolazi iz vremena kad su se oporuke i trgovina uvelike dogovarali novcem, a ne stokom i drugim dobrima, pa je teško dobiti točan broj stoke na zadarskom području u kasnom srednjem vijeku. No po tadašnjim izvorima, jasno je da je stoka brojnija na zadarskim otocima, nego na kopnu, ali i da se radi o sitnijoj stoci. U djelu Obsidio jadrensis, navodi se da su Mlečani jednom prilikom sa zadarskih otoka otuđili oko 200 000 komada stoke sitnog zuba. Ne znamo je li ova procjena točna, no govori nam da je vrlo vjerojatno broj stoke na otocima veći nego na kopnu. Također, iz dokumenata vidimo da je većina otoka slabo naseljena i služi za ispašu; oni se daju u najam, a u slučaju da na njima ima obradive zemlje najam je puno viši nego na otocima koji služe samo za ispašu. Kada sagledamo brojeve stoke koji se koriste u ugovorima, obično se radi o izrazito velikim brojevima (nekoliko stotina i više)[94]. Nažalost, sačuvana građa ne omogućuje nam procjenu zarade i isplativosti stočarstva, no ipak knjiga Donata Matafara donosi neke podatke i o tome. On je sa još dvojicom imućnih građana bio vlasnik stada na Kornatima. To je stado 1456. godine brojalo  4 480 ovaca i koza. Nadalje, vidimo da su ovce brojnije od koza. Iz daljnjih je podataka vidljivo da je u dobrim godinama vlasnik stoke mogao godišnje dobivati i 1/3 vrijednosti stada kao dobit, što stočarstvo čini izrazito profitabilnom djelatnošću[95].

Ono što je bilo važno za Zadar i stočarstvo na smiraju srednjeg vijeka je činjenica da stočarstvo, za razliku od nekih drugih gospodarskih grana nije bilo ograničavano od strane Venecije. Zato svi stočarski proizvodi (meso, vuna, koža, sir) imaju značajnu ulogu u zadarskoj lokalnoj potrošnji, trgovini i izvozu. Dolaskom Mlečana manji otoci koje je prije komuna davala u zakup prelaze u vlasništvo Venecije, ona ih je također davala u zakup, a takva su područja bila sigurna i zatvorena pasišta [96]. Otočno stočarstvo imalo je još jednu prednost; nije imalo razmirica i problema sa Vlasima i njihovom stokom[97].

Kada promatramo proizvodnju i trgovinu soli u razdoblju od 1358. godine do kraja 15. stoljeća, onda bismo ju mogli podijeliti na dva dijela. Prvo razdoblje je ono do 1409. godine, koje je za solarstvo izrazito dobro i kada su prekupci i proizvođači zarađivali velike svote[98]. U tom razdoblju sol je od izrazite važnosti[99], a Zadar se bori za vlasništvo nad Pagom, vrlo važnim otokom u proizvodnji soli. Nakon 1409. godine Venecija sve češće ograničava proizvodnju i trgovinu soli, pa sol gubi na gospodarskom značenju[100].

Trgovina solju u 14. stoljeću je bila izrazito unosna. Solana je najviše bilo na Pagu, ali ih je bilo uz kopno, na Pašmanu i poglavito Dugom otoku. Vlasnici solana imali su problema u pronalasku težaka za solane, pa su im često nudili velike udjele. Vlasnici solana morali su i ulagati dosta sredstava u održavanje i uređivanje solana. Usprkos tome proizvodnja soli tada je bila iznimno važna i jedna je od najvitalnijih gospodarskih grana u srednjem vijeku[101].

Nakon 1409. Venecija je krenula u gušenje trgovine soli i u onemogućavanje proizvodnje. Većina zadarskih patricijskih obitelji svoje solane sve više prodaje, a oscilira i vrijednost zakupa solana. Sam promet solana je u padu (poglavito nakon 1450. godine). Iako su u 15. stoljeću i građani i patriciji trgovali solju, to su bile nezamjetne količine usporedimo li ih sa prijašnjim razdobljima. Glavnu riječ u trgovini soli vodila je Venecija, a ona ju je otkupljivala po jako niskim cijenama, a prodavala po poprilično visokim, tako ostvarujući ogromnu zaradu. U kasnijim razdobljima položaj vlasnika solana bit će još gori što će skoro dovesti do gašenja solana na zadarskom području. Kao glavni krivac tu s može jasno imenovati Venecija koja je ne samo ograničavala zadarsku  proizvodnju soli nego je prema onoj u Pagu imala puno blaže kriterije, nanoseći tako štetu zadarskoj proizvodnji[102].

Ono što je primjetno kod trgovine solju jest jasna i čvrsta politika Venecija, koja je bila restriktivnija prema trgovini i proizvodnji soli više nego prema ikojoj drugoj gospodarskoj grani. Manipulativnom i strogom monopolističkom carinskom politikom solarstvo je dovedeno na rub uništenja. Sredinom 15. stoljeća proizvodnja soli u zadarskim solanama iznosila je samo desetinu one iz 1409., a vrijednost solana pala je za 50%[103].

Iako nije imalo onaj značaj kao prethodne gospodarske djelatnosti ribarstvo je također bilo važna grana gospodarstva na zadarskim otocima[104]. Kad promatramo srednjovjekovno ribarstvo, možemo razlikovati dvije vrste ribarstva; ono malo svakodnevno za osobne potrebe, te ono veliko, poduzetničko. Ovo prvo bilo je obilježje gotovo svih otočana i dobrog dijela obalnog stanovništva, ono je bilo izvor dodatne hrane i/ili zarade za lokalno stanovništvo, no nije gospodarski značajno. O velikom i gospodarski važnijem ribolovu imamo znatan broj isprava. Većina njih se datira u kasnija razdoblja. Iz njih su vidljivi, ribarski sporovi oko lovišta ili sa vlastima, kao i neki ribolovni alati i tehnike. Davanja ribara su bila visoka, a povećala su se dolaskom Mlečana[105]. Jedan od najstarijih dokumenata potječe iz 1466. godine i govori nam o sporu ribara sa Dugog Otoka, Iža i Pašmana protiv samostana sv. Krševana, no suci su presudili u korist redovnika[106].

6. CRKVENA POVIJEST

Razmrvljenost otočja sjeverne Dalmacije očituje se i u crkvenom pogledu. S obzirom na rijetku naseljenost, mnogo je župa. Ima dosta župa poput Ravske koja je poprilično stara. Crkveno središte ovih otoka je Zadar, što je logično iz dva razloga; Zadar ima rang nadbiskupije i prirodno ima središnju geografsku ulogu, dok su okolna biskupska središta (Šibenik, Osor…) periferno položena i nemaju jurisdikciju nad zadarskim otocima. Manji su otoci jedinstvene župe ili su crkveno podređeni većem otoku ili značajnijem otočnom naselju.

Župa Ugljan osnovana je 1401. godine i od onda je dala 155 svećenika glagoljaša. 1430. godine u ovom je selu osnovan franjevački samostan.  Lukoran je pak bio u posjedu benediktinaca. Preko nije imalo ni svoju župu već je do 15. stoljeća bilo «podčinjeno» Lukoranu, a kasnije Sutomišćici.  Kali su u crkvenom smislu bile pod Kukljicom. Župa u Kukljici je stara, prema dokumentu iz 1405. godine spominje se Pre Novacho pok. Grubiše iz Like kao župnik Kukljice[107]. Na otočiću Galevcu nalazio se franjevački samostan, a na obližnjem Ošljaku mala predromanička crkvica[108].

U Pašmanu je glavna religijska ustanova bio benediktinski samostan. O njemu će kasnije biti riječ. Župa i župna crkva u Banju se prvi put spominju 1356. godine i jedna je od najstarijih župa. Na Pašmanu kao i na Ugljanu ima puno sačuvanih sakralnih objekata iz kasnog srednjeg vijeka, a zapisi o njima prisutni su i u Zadarskom arhivu.

Današnja naselja Polje i Verunić (Verona) bila su u srednjem vijeku zaseoci Velog rata koji je tada bio pod Božavskom župom, a koja se prvi put spominje 1442. godine, no postoje indicije da je mnogo starija[109].  Župna crkva u Solinama (sv. Jakov) naručena je 1397. godine[110]. Brbinjska župna crkva potječe iz 11. stoljeća  U Savru, na obližnjem otočiću danas spojenom s kopnom nalazi se ranosrednjovjekovna crkvica sv. Pelegrina. U selu se nalazio i samostan sv. Antuna, opata, pustinjaka, s crkvom sv. Andrije, koji je 1505.  godine napušten[111]. Jedan od glavnih zaglavskih zemljoposjednika bio je franjevački samostan. Tom je samostanu bogati Zadranin Mrganić dao zemlju i izgradio im je crkvu koja je posvećena 1458. godine, međutim povijesni izvori govore nam da su franjevci već obitavali na tom prostoru, kao i da se oko 1445. godine u blizini naselja nalazila crkvica sv. Ante Padovanskog [112]. Susjedno mjesto Sali su bile glagoljaška župa. U 15. stoljeću spominju  se dva glagoljaša no temeljitija glagoljaška građa sačuvana je tek od 16. stoljeća[113]. Župna crkva Uznesenja Svete Marije u Salima spominje se već oko 1350. godine, a današnja je sagrađena 1465. godine (graditelj Juraj Lukičev)[114].

U tablici koja slijedi dan je broj svećenika glagoljaša u pojedinim selima Dugog otoka u 15 i 16. stoljeću.

Mjesto     Mjesto	15. st.	16. st.
Sali	2	22
Zaglav	2
Žman		3
Luka	2	3
Savar		4
Brbinj		6
Dragove	1	2
Veli Rat		1
Ukupno	7	41

Tablica 1: Broj svećenika glagoljaša po Dugootočkim selima (Podaci preuzeti iz; Beverin, A., Armanini J.)

Župna se crkva na otoku Ravi nalazi u naselju Vela Rava. Rava je stara župa ali je bila podređena župi u Luci na Dugom otoku[115].

Župa u velom Ižu je osnovana 1341. godine, a tad se prvi put spominje i župna  crkva Sv. Petra. Na otoku je djelovalo kroz povijest nekoliko bratovština, a najstarija je ona sv. Petra iz 1448. godine. Župa je davala i mnogo svećenika glagoljaša još u 14. stoljeću. Mali Iž je u srednjem vijeku bio u sastavu župe Veli Iž[116].

Župa Silba ustanovljena je u 14. stoljeću i do 17. stoljeća obuhvaćala je i otoke Škardu i Premudu, koja se tad izdvaja u zasebnu župu[117]. Otok Ist je bio crkveno podčinjen Molatu[118]. Olib je bio glagoljaška župa i dao je najviše svećenika glagoljaša, čak 181. 1476. godine na otok Olib dolaze izbjegli pred Turcima iz prostora oko izvora rijeke Cetine. Sa sobom su donijeli veliki drveni križ koji je saćuvan do danas[119].

6.1. Pregled sakralne baštine

Jedno od najvećih bogatstava Hrvatskih naselja je njihova sakralna baština. Izuzetak nisu ni otoci i naselja razmatrani u ovome radu. Postoji znatan broj sakralnih objekata izgrađenih u ovome razdoblju kao i veliki broj onih koji datiraju još iz predromanike. Crkve su građene u naseljima, ili ako je riječ o samostanima ili manjim crkvicama uz polja ili neke zaštićene predijele. Ponekad, crkvena je povijest i sakralna baština gotovo jedino što znamo o nekim otočnim naseljima u srednjem vijeku. Ovdje je dan pregled značajnijeg djela sakralne baštine koji potječe ili je postojao u razmatranom razdoblju.

Petricioli nam donosi brojne podatke o umjetničkoj baštini otoka Ugljana u srednjem vijeku. Postoji niz srednjovjekovnih crkava, a one su uglavnom romaničkog ili predromaničkog postanka[120].

U mjestu Ugljan postoji nekoliko crkava iz ovog razdoblja, a to su:  Sv. Hipolita i Kasijana iz 14. st., zatim crkve iz 15. stoljeća Uznesenja Marijina, Svih Svetih i Sv. Jerolima. U mjestu Sutomišćica se nalazi nekoliko srednjovjekovnih crkava, a između Sutomišćice i Lukorana su ostaci gotičke crkve i zgrade iz 14. stoljeća. Po predaji sagradili su je egipatski monasi. U Lukoranu se nalazi i stara crkva sv. Lovre koja datira najkasnije iz 11. st., a obnovljena je 2000. godine[121]. U mjestu Poljana se nalazi crkva sv. Petra iz 13. stoljeća[122]. U i oko Preka nalazi se nekoliko srednjovjekovnih crkvi, od kojih treba istaknuti romaničku crkvu sv. Ivana Krstitelja[123]. U Kukljici se nalazi župna crkva Obraćenja sv. Pavla apostola i potječe  iz 1385. godine, ali je pregrađena u 17. stoljeću. Crkva Gospe od Sniga, svetište je u tjesnacu Ždrelac, a prvi put se spominje 1514. godine što ukazuje na to da je vjerojatno i starija. Crkvica Sv. Jerolima učenjaka u uvali Kostanj potječe iz 13. st. Iz ruševina je nakon više stoljeća obnovljena 1997. godine. To je bila prva župna crkva za Kukljicu i Kali[124].

Župna crkva u Banju se prvi put spominje 1356. a 1404. godine prvi je put restaurirana[125]. Pašman je bio središnje naselje otoka i stara župa. Župna crkva se prvi put spominje u 14. st. Najstarija građevina na otoku Bapcu je crkva sv. Andrije. Najvjerojatnije je izgrađena krajem 14. ili početkom 15. stoljeća[126]. Kulturno-povijesno važna je i crkva na Vrgadi koja je ranoromaničkog postanka[127].

Današnja crkva sv. Križa u Božavi nalazi se na groblju i datira iz srednjeg vijeka. U njoj se nalazi vrijedno raspelo iz prve pol. 15. stoljeća kao i reljef s natpisom iz 1469. godine[128]. U  Dragovama u ovom su razdoblju u naselju postoje dvije crkve, jedna stara crkva sv. Leonarda podignuta u 12. ili 13. stoljeću, te crkva Male Gospe, Rođenja Blažene Djevice Marije, koja se spominje prvi put 23. travnja 1420. godine[129]. Brbinjska župna crkva potječe iz 11. stoljeća i sadrži brojne srednjovjekovne umjetnine[130]. U Savru, na obližnjem otočiću danas spojenom s kopnom nalazi se ranosrednjovjekovna crkvica sv. Pelegrina[131]. U Žmanu nije sačuvana prvotna crkva iz 13. stoljeća, ali je sačuvan procesijski križ iz prijelaza 14. u 15. stoljeće. Župna crkva Uznesenja Svete Marije u Salima spominje se već oko 1350. godine, a današnja je sagrađena 1465. godine (graditelj Juraj Lukičev). Dograđivana je  1581. godine,  a obnavljana 1871. godine i  1895. godine. To je trobrodna gotička crkva sa sakristijom[132].

Župna se crkva na otoku Ravi se nalazi u naselju Vela Rava i prvi se put spominje 1391. godine. Ravska je župa imala brojna vrijedna kulturno-umjetnička djela. Među njima se ističe slika Bogorodice s djetetom koju je akademik Petricioli datirao u sredinu 15. stoljeća, a trenutno se nalazi u Stalnoj izložbi crkvene umjetnosti u Zadru[133] .

Župna  crkva Sv. Petra  u Velom Ižu je iz 1341. godine. Iz godine 1351. je najstariji zapis o crkvi u Malom Ižu (sv. Marija), ali je ona mnogo starija i obično se datira u vrijeme od 9. do 11. stoljeća[134].

Na otoku Silbi je do danas sačuvana Kapela sv. Ivana Krstitelja iz 15. stoljeća, a na otoku Olibu ona sv. Stošije, koja se prvi put spominje 1412. godine[135]. Iz ovog razdoblja sačuvana nam je također i župna crkva u Zapuntelu, na otoku Molatu  izgrađena u 15. stoljeću[136]. Vrijedi još istaknuti i predromaničku crkvu na otoku Zverincu[137].

Na kraju bih istakao kako je crkvena povijest baština i njihovo proučavanje vrlo zahvalna tema. Međutim, dosad su se njome bavili između ostalog umnogome amateri, zavičajni povjesničari, svećenici i turistički djelatnici. Iako postoji podosta znanstvene građe o ovoj tematici, itekako je potrebno obaviti više interdisciplinarnih istraživanja kako bi se od zaborava i devastacije sačuvao vrlo važan dio naše povijesti i kulture.

6.2. Samostan na brdu Ćokovac

Među brojnim sakralnim i drugim znamenitostima zadarskog otočja važnošću se isitče ovaj samostan.

1124. ili 1125. godine Mlečani su pri povratku iz Križarskog rata razorili Biograd u kojem su se nalazili muški i ženski benediktinski samostani. Ženski se samostan preselio u Zadar (samostan sv. Marije), a muški benediktinski samostan svetog Ivana Evanđeliste se premješta na svoje posjede na otoku Pašmanu u blizinu mjesta Tkon, te preuzima ime sv. Kuzme i Damjana. Nalazio se na brdu Ćokovac. Taj se samostan još naziva i Rogovski samostan, po obližnjem posjedu kojeg je samostanu dodijelio još Petar Krešimir IV[138]. Samostan je bio utvrđen[139]. Stradao je 1345. godine, ponovno od Mlečana, ali je obnovljen u razdoblju između 1369. i 1418. godine, ponajviše za opatovanja Petra Zadranina. Petricioli smatra kako je samostan jako kvalitetno obnovljen i ukrašen skulpturama visoke kvalitete[140].

Samostan je kao središte gospodarstva i znanja bio od iznimno velike važnosti za Pašman i okolicu.

Od početka je to bio glagoljaški samostan, te je bio žarište narodne pismenosti. Tada samostan dobiva na značenju i povećava mu se broj redovnika. Dobar dio redovnika dolazio je sa sela koja su gravitirala samostanu. Iznimno je važno istaknuti kako je ovaj samostan najdulje od svih benediktinskih u Hrvatskoj zadržao glagoljicu i glagoljašku službu. U samostanu Sv. Kuzme i Damjana se nalazi najbrojnija zbirka natpisa urezanih u kamen hrvatskom glagoljicom[141].

Prodorom Turaka, samostan gubi svoje kopnene posjede i slabi, te se  1434. godine samostan organizira u komenadu te su iz ta dva razloga njegov utjecaj i financijska moć oslabili. Crkva na Ćokovcu bila je građena u vrijeme romanike, a obnovljena u vrijeme gotike (portal iz 1418. godine). Zbog toga je to danas je to gotička crkva[142]. U luneti glavnoga gotičkog portala iz početka 15. stoljeća stoji lik Bogorodice na prijestolju s Djetetom. U samostanskoj crkvi sačuvano je čuveno gotičko slikano raspelo nepoznatog majstora iz 15. stoljeća[143]. Križ je visok 195 cm a širok 164 cm. Na gornjim proširenjima križa naslikana su poprsja Marije, Ivana i arkanđela[144].

Samostan je ukinut 1808. godine, za vrijeme Napoleonskih osvajanja i francuske uprave nad Dalmacijom, a obnovljen je 1965. godine nakon velikih restauratorskih i građevinskih zahvata[145].

Za gospodarsku povijest Pašmana važnost samostana Sv. Kuzme i Damjana je iznimno velika. Valja istaknuti podatak o proizvodnji žita na samostanskim posjedima. Proizvodnja je u vrijeme Anžuvinaca iznosila oko 250 modija žita[146]. Samostan je imao posjede na otoku Pašmanu i na kopnu. Važno je i to da je samostan do 1324. godine imao i zemlju na otoku Žiriju Zbog posjeda na kopnu u 14. stoljeću se sporio sa Vranskim prioratom. No, od 1409. godine Mlečani zemlju dodjeljuju Vranskom kastrumu i odbijaju molbe Zadrana da se zemlja vrati samostanu[147]. No dalje tokom 15. st. samostan nije više mijenjao svoj kopneni posjed[148]. Posebnost samostana je bila i ta što su se kod njega razvijala dva različita kolonatska odnosa; težaština i kmetstvo[149].

Glavnina posjeda samostana bila je plodna površina za zemljoradnju na kopnu i otocima (poglavito Pašmanu). Stoga stanovnici otoka Pašmana u velikom broju obrađuju samostansku zemlju na otoku. Pojedini stanovnici Pašmana su obrađivali i zemlju na kopnu[150].

Osim zemljoradnje, prihodi samostana dolazili su i od nekretnina u Zadru i što je važnije od prihoda u solanama. Nažalost, podaci o najamnini nekretnina su iz 16. stoljeća, a podaci o prihodima solana nisu ostali sačuvani. Ipak, znamo da je prihod pri kraju 15. stoljeća bio jako skroman[151].

Samostan je posjedovao i mlinove. Tako za 1488. godinu imamo podatak da je samostan imao pet mlinova za ulje; dva u Svetom Filip i Jakovu, te po jedan u Bubnjanima, Vrbici i Tkonu. Također, samostan je dobivao i rentu za mlinove i druge nekretnine sagrađena na njegovom zemljištu, a koji nisu bili u njegovom vlasništvu[152].

Ove nam činjenice govore kako je ovaj samostan dao jedan poseban pečat otoku Pašmanu kojeg je svojom važnošću uvelike zasjenjivao.

7. ZAKLJUČAK

Prostor obuhvaćen u ovom radu je otprilike otočni prostor današnje Zadarske  županije i obližnjih otoka. To je prostor krševitih, uglavnom malih otoka. Na njima se nije razvilo veće otočno naselje. Cijelim je prostorom dominiralo nekoliko obalnih gradova, među kojima se najviše ističe središnje i najveće naselje; Zadar.

Geološki gledano, otoci na Jadranskom moru su izrazito mladi. Također, obilježava ih nedostatak kvalitetnog zemljišta za zemljoradnju, velika razvedenost i sličnost sa okolnim obalnim prostorom. Prirodne i društvene predispozicije uzrokovale su specifičan raspored naselja na otocima kao i u slučaju zadarskih otoka, nedostatak urbanih centara na samim otocima.

Proučavanjem otočne toponimije i onomastike može se puno saznati o povijesnim uvjetima nastanka i razvoja otočnih naselja. Uočljive su velike sličnosti među otocima, kao i neke posebnosti koje ih i čine još vrjednijima.

14. stoljeće obilježeno je sukobima između Hrvatsko-Ugarskih vladara i Venecije za Dalmacijom. Dolaskom na vlast Ludovika Anžuvinca Hrvatsko-Ugarska država dobiva jakog vladara spremnog da zauzme Dalmaciju koju je smatrao iznimno gospodarski i strateški važnom.

Nakon početnih neuspjeha, on nanosi Veneciji na kopnu poraz za porazom te uskoro pobjeđuje u ratu. Sklapa se Zadarski mir, 1358. godine. Venecija će za Ludovikovog života bezuspješno pokušati vratiti premoć u Dalmaciji. To će joj poći za rukom dugo nakon njegove smrti, odnosno u razdoblju nakon 1409. godine. Ludovikovi pretendenti za nasljednika Žigmund i Ladislav Napuljski borbama su se međusobno iscrpljivali. Ladislav je vidjevši da će biti poražen «prodao» svoja prava na Dalmaciju 1409. godine. Venecija tada sve agresivnije traži prevlast u Dalmaciji. Žigmund će pokušati vratiti Dalmaciju, ali bezuspješno. Njegovi će nasljednici pritisnuti od Turaka, odustati od te ideje. Tako će Venecija  tokom 15. stoljeća učvrstiti svoju vlast nad Dalmacijom, no i njoj će se u zaleđu sve više pojavljivati turska opasnost.

Vrijeme 16. stoljeća bilo je vrijeme dekadencije Dalmacije. To je vrijeme vrlo jakog pritiska Turaka na Dalmaciju. Brojne izbjeglice u još većem broju nego u 15. stoljeću zapljuskuju otoke. Stoga neka otočna naselja nastaju tek u ovom periodu. Dalmatinski gradovi slabe ili propadaju te nemaju više onu vojnu i gravitacijsku snagu koju su prije imali. Zato je jasno da se to negativno odražava i na otoke. U ovom su razdoblju na otocima sagrađena brojna utvrđenja.

Otoci Ugljan i Pašman su srednje veliki otoci i nalaze se u blizini Zadra, odnosno Biograda (koji u ovom razdoblju gubi na važnosti koju je iamo u ranijim razdobljima). Tokom prošlosti bili su gotovo spojeni. Okolni su otoci bili slabije naseljeni i igrali su manju povijesnu ulogu. Ugljan je bio od vitalnog značenja za Zadar. Na njemu se nalazi i utvrda Sv. Mihovil koja je bila iznimno važna za Zadar u strateškom smislu. Oba su otoka naseljena od antike. Na oba se nalaze plodnije zone koje su omogućavale razvoj poljodjelstva uz tradicionalno stočarstvo kao glavni izvor prihoda lokalnog stanovništva. Povijest naselja na oba otoka uglavnom se veže uz crkvenu i gospodarsku povijest. Razlog tomu je činjenica da se zbog blizine drugih urbanih centara nije razvilo niti jedno urbano naselje na ovim otocima unatoč njihovoj veličini. Pašmanom je dominirao benediktinski samostan koji je bio žarište učenja i pismenosti. Oba otoka imaju puno sakralnih objekata u to doba. Također, na oba otoka, kao i na manjim okolnim otocima brojne su palače zadarskih plemića i bogataša. Iako dobro naseljeni i ovi otoci su dobili novo stanovništvo u novome vijeku.

Dugi otok je uz Pag najveći otok koji okružuje zadarsku užu regiju. Sva njegova današnja naselja postojala su i u promatranome razdoblju. Najveće i najvažnije naselje otoka su Sali. To je najjužnije naselje. Otočani su uglavnom živjeli od stočarstva, ribarstva, branja soli i poljodjelstva. Najstarije naselje su Soline. Dugi otok je solidno historiografski obrađen. Na njemu također nema urbanoga naselja, iako spada u najveće hrvatske otoke. Velik broj naselja građen je dalje od mora zbog opasnosti od gusara. Otok je također već u ovo doba bogat sakralnim objektima, od kojih su neki iznimno stari. Lokalne župe  su bile glagoljaške i postoje evidencije broja svećenika glagoljaša.

Otoci sjeverno od Dugog otoka, površinom su znatno manji. Naseljeni su u različita vremenska razdoblja. Na nekima su podignute palače (neke utvrđene, druge ne) bogatijih zadarskih obitelji. Na ovim je otocima stočarstvo bila najvažnija djelatnost. Važni su bili i poljodjelstvo i ribarstvo. Iznimna važnost ovih otoka bila je i u osiguravanju plovnih putova. Ovi otoci nemaju sakralnu baštinu bogatu poput Dugog otoka ili Ugljana i Pašmana. Neki od njih su bili nenaseljeni ili slabo naseljeni prije dolaska turskih izbjeglica krajem 15. i tokom 16. stoljeća.

Otoci Iž i Rava su neveliki, ali su bili stalno i dobro naseljeni. Očuvano je mnogo ostataka srednjovjekovne povijesne i kulturne baštine. Dobro su historiografski obrađeni za razliku od otoka sjeverno od Dugog otoka. Kornati i okolni otoci imali su neznatnu naseljenost u srednjem vijeku, kao i danas. Tokom ovog razdoblja uglavnom su služili za stočarstvo i za ribarstvo.

Jedan od fenomena zadarskih otoka svakako je i samostan sv. Kuzme i Damjana na otoku Pašmanu. Taj je benediktinski samostan nastao u 12. stoljeću nakon što je originalni u Biogradu porušen. Važno je za naglasiti kako je to bio svojevrsni centar pismenosti, ali i gospodarskog života tog dijela zadarskog distrikta. Krajem srednjeg vijeka njegov utjecaj slabi, pa samostan u novom vijeku nema toliko važnu ulogu kao ranije.

Na kraju bi naglasio kako se pri proučavanju povijesti zadarskih otoka, kao i otoka cijele sjeverne Dalmacije dade uočiti nekoliko činjeničnih problema. Prvi je nedovoljna historiografska istraženost otoka. Drugi je usmjerenost postojećih izvora i literature na gospodarsku i crkvenu povijest ovog prostora, te na povijest umjetnosti. Sljedeći problem koji se javlja jest činjenica da se među literaturom nalazi velik broj nekvalitetnih i/ili publicističkih radova gdje se može vidjeti da su autori pisali «srcem, a ne glavom».

Posljednji problem koji se javlja je velika usitnjenost literature, te samim time izražena potreba za sintezom, u čemu se nadam da sam i sam barem malo pridonio rješavanju tog problema.

8. LITERATURA

1. Basioli, Josip, Ribarstvo na zadarskom otočju u prošlosti, Zadarsko otočje zbornik, Narodni muzej Zadar, Zadar, 1974.

2. Beverin, Ante, Armanini, Josip, Libar o Dugom otoku, Matica Hrvatska, Zadar,  2009.

3. Brković, Milko, Isprave o Zadarskom miru 1358. godine, Radovi zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, Zadar, 2009.

4. Filippi, Amos, Rube, Povijesno-geografska obilježja Žutsko-Sitske otočne skupine, Geoadria, Zadar, 2003.

5. Grgin, Borislav, Historija o zadarskom otočju u srednjem vijeku do 1420. godine, Radovi, Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta, Zagreb, 1989.

6. Grgin, Borislav, Osnovna obilježja društvenog razvoja na zadarskim otocima u razvijenom srednjem vijeku, Radovi Zavod za Hrvatsku povijest, Zagreb 1996.

7. Grgin, Tomislav, Podrijetlo žitelja otoka Vrgade, Geoadria, Zadar, 2000.

8. Ivin, Lovro, Olib otok, selo i ljudi, Družba Braća hrvatskog zmaja i Mjesni odbor Oliba, Olib, 2009.

9. Jakovljević, Jagoda, Povijesna slika otoka Žirija, Radovi instituta povijesti umjetnosti, br. 24, Zagreb, 2000.

10. Jerić, Miljenko, Dugi otok i njemu susjedni otoci u vremenu i prostoru, Ognjen Prica, Zagreb, 1986.

11. Juran, Kristijan, Otoci Ist i Škarda u srednjem i ranom novom vijeku – Pristup istraživanju i nove spoznaje, Otoci Ist i Škarda, Sveučilište u Zadru, Zadar, 2010.

12. Juran, Kristijan, Otok Murter u razdoblju mletačke uprave : (1412.-1797.), Sveučilište u Zadru, Zadar, 2008.

13. Juran, Kristijan, Prilozi povijesti Rave od kraja 13. do sredine 17. stoljeća, Otok Rava, Sveučilište u Zadru, Zadar, 2008.

14. Kale, Eduard, Žirajski libar, Muzej Grada Šibenika, Šibenik, 1994.

15. Kero, Pavo, Župa Rava, Otok Rava, Sveučilište u Zadru, Zadar, 2008.

16. Klaić, Nada, Petricioli, Ivo, Zadar u srednjem vijeku do 1409., Narodni list i  Sveučilište u Splitu, Filozofski fakultet Zadar, Zadar 1976.

17. Kojić, Branko, Barbalić, Radojica, Ilustrirana povijest Jadranskog pomorstva, Stvarnost, Zagreb, 1975.

18. Kolanović, Josip, Bendiktinci na Pašmanu, Otok Pašman kroz vjekove i danas: zbornik, Zavičajni muzej Biograd na Moru, Biograd na Moru, 1987.

19. Kolanović, Josip, Šibenik u kasnom srednjem vijeku, Školska knjiga, Zagreb, 1995.

20. Kovačević, Marijana, Kasnosrednjovjekovne umjetnine otoka Rave, Otok Rava, Sveu-čilište u Zadru, Zadar, 2008.

21. Krnčević, Željko, Srednjovjekovni arheološki nalazi na šibenskim otocima, Diadora: gla-silo Arheološkog muzeja u Zadru, Zadar, 2001.

22. Lajić, Ivan,  Kvarnerski otoci, Institut za migracije i narodnosti, Zagreb, 2006.

23. Magaš, Damir, Zemljopisno-povijesna obilježja Dugog otoka, Dugi Otok Zbornik, Matica hrvatska, Ogranak Zadar, Zadar 1997.

24. Magaš, Damir, Molat : prilog geografskim istraživanjima u zadarskoj regiji, Jugosla-venska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za povijesne znanosti Zadar, Zadar, 1981.

25. Magaš, Damir, Faričić, Josip, Geografske osnove razvitka otoka Ugljana, Geoadria, Zadar, 2000.

26. Magaš, Damir, Filippi, Amos, Rube, Otok Sestrunj u zadarskom arhipelagu, Tehničar, Split, 1983.

27. Marković, Jagoda, Povijesna slika otoka Žirja, Radovi Instituta povijesti umjetnosti, Zagreb, 2000.

28. Marković, Mirko, Hrvatski otoci na Jadranu, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2004.

29. Novak, Grga, Prošlost Dalmacije knjiga prva , Slobodna Dalmacija, Split, 2004

30. Perić, Biserka, Običaji i tradicija Poljane, Kulturno umjetničko društvo «Sv. Mihovil», Poljana, 2010.

31. Petricioli, Ivo, Građevni i umjetnički spomenici srednjeg vijeka na Zadarskim otocima, Zadarsko otočje zbornik, Narodni muzej Zadar, Zadar, 1974.

32. Petricioli, Ivo, Srednjovjekovnim graditeljima u spomen, Književni krug, Split, 1996.

33. Raukar, T., Ekonomski odnosi na posjedima Rogovskog samostana u XV. i XVI. st., Historijski zbornik, Zagreb, 1972.

34. Raukar, Tomislav, Seljak i plemić hrvatskog srednjovjekovlja, Filozofski fakultet Zagreb, Zagreb, 2002.

35. Raukar, Tomislav, Zadar i zadarsko otočje u srednjem vijeku, Tisuću godina prvoga spomena ribarstva u Hrvata : zbornik, Zagreb, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1997.

36. Raukar, Tomislav, Zadar u XV stoljeću, Sveučilište u Zagrebu, Centar za povijesne znanosti, Odjel za hrvatsku povijest, Zagreb, 1977.

37. Raukar, T., Zadarska trgovina solju, Radovi Filozofskog fakulteta u  Zagrebu, Odsjek za povijest 7/8, Zagreb, 1970.

38. Rubić, Ivo, Otok Rivanj, Radovi Instituta Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zadru, Zadar, 1959.

39. Rubić, Ivo, Naši otoci na Jadranu, Izdanje Odbora za proslavu desetgodišnjice mornarice, Split, 1952.

40. Runje, Petar, O šestotoj godišnjici Zaglava, Zaglav : 600 godina prvog spomena : 540 godina posvete crkve svetog Mihovila Arhanđela, Zaglav : Općina Sali, Mjesni odbor Zaglav, Sali 1998.

41. Skračić, Vladimir, Toponimija vanjskog i srednjeg niza zadarskih otoka, Matica hrvatska

Zadar, Ogranak, Zadar, 1996.

42. Skupina autora, Biseri Jadrana Zadar, Fabra d.o.o., Zagreb, 2004.

43. Skupina autora, Zadar pod Mletačkom upravom, Narodni list i Sveučilište u Splitu, Filozofski fakultet u Zadru, Zadar, 1987.

44. Skupina autora, Zadarska županija, Zadarska županija, Zadar, 2001.

45. Skupina autora, Veliki atlas Hrvatske, Mozaik knjiga, Zagreb, 2002.

46. Smiljanić, Franjo, Studije o srednjovjekovnim slavenskim/hrvatskim institucijama, Sveu-čilište u Zadru, Zadar, 2010.

47. Sorić, Sofija, Utvrđeni ljetnikovac obitelji de Soppe na Bapcu, Radovi Zavoda za povi-jesne znanosti HAZU u Zadru, Zadar, 2008.

48. Strika, Zvjezdan, Samostan sv. Ivana Evanđelista u Biogradu, od utemeljenja do 1125. godine, Radovi zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, Zadar, 2010.

49. Šimpraga, Čilaš, Ankica, Prikazi i ocjene Toponimija otoka Vrgade, Prikazi i ocjene, FOC, 2009.

50. Šišić, Ferdo, Povijest Hrvata prvi dio i drugi dio, Marjan tisak, Split, 2004.

51. Šutrin, Rozario, Iz povijesti naših župa, Dugi otok  I., Vjesnik zadarske nadbiskupije, Zadar, 1999.

52. Šutrin, Rozario, Iz povijesti naših župa, Dugi otok III., Vjesnik zadarske nadbiskupije, Zadar, 1999.

53. Šutrin, Rozario, Iz povijesti naših župa, Dugi otok, Brbinj», Vjesnik zadarske nadbiskupije, Zadar, 1999.

54. Šutrin, Rozario, Iz povijesti naših župa, Dugi otok, Savar, Vjesnik zadarske nadbiskupije, Zadar 1999.

55. Šutrin, Rozario, Iz povijesti naših župa, Dugi otok, Dragove, Vjesnik zadarske nadbiskupije, Zadar, 1999.

56. Šutrin, Rozario, Iz povijesti naših župa, Župa Banj, Vjesnik zadarske nadbiskupije, Zadar, 2002.

57. Šutrin, Rozario, Iz povijesti naših župa, Župa Tkon, Vjesnik zadarske nadbiskupije, Zadar, 2001.

58. Šutrin, Rozario, Marijan, Livio, Iz povijesti naših župa, Veli Iž, Vjesnik zadarske nadbi-skupije, Zadar, 2002.

9. POPIS INTERNETSKIH IZVORA

URL1: www.geografija.hr/clanci/666/zasto-se-na-kornatu-nije-razvilo-stalno-naselje, preuze-to: 26. 04. 2014.

URL2 http://osljak.com/povijest.htm, preuzeto: 26. 04. 2014.

URL3: http://www.adrialin.hr/infohr/otok-vrgada/, preuzeto: 26.04. 2014.

URL4 http://www.benediktinci.hr, preuzeto: 26. 04. 2014.

URL5: http://www.zadarskanadbiskupija.hr, preuzeto: 30. 12. 2012.

URL6:http://www.vecernji.hr/vijesti/najunosniji-srednjevjekovni-biznis-trgovina-solju-clanak-212573, preuzeto: 26. 04. 2014.

Google Earth, Google Inc., Menlo Park, SAD

Bilješke

[1] Gledamo li iz aspekta paleogeografije njihov se postanak može smjestiti na sam kraj pleistocena i početak holocena. Razlog tome je što je razina mora u doba posljednjeg ledenog doba bio oko 100 metara niža nego danas. Tako je čitav prostor sjeverno od crte kopno-otok Žirje-kopno bio dio kopna te je današnja Hrvatska obala bila kopneno povezana sa kopnom Apeninskog poluotoka; Kojić, B., Barbalić, R., «Ilustrirana povijest Jadranskog pomorstva», str.: 9.-13.

[2] Ibidem, str.:20.-23.

[3] Marković, M., «Hrvatski otoci na Jadranu», str.: 19.-22., dobar pregled geografije otoka se nalazi i u Rubić, I.,  «Naši otoci na Jadranu», nešto starijoj monografiji.

[4] Skupina autora, «Zadarska županija», str.: 68.

[5] Ibidem, str.: 62.-63.

[6] Skupina autora, «Zadarska županija», str. 23.

[7] To označava umjerenu toplu kišnu klimu sa suhim i vrućim ljetom. Ona je još poznata i kao  «mediteranska klima». To je izrazito blaga klima sa ugodnim zimama i vrućim ljetima. Međutim, ljeta su u pravilu i suha, pa se ljeti javlja i problem ljetnih suša.

[8]Skupina autora, «Zadarska županija», str.: 50.-55.

[9] «Veliki atlas Hrvatske» donosi obimnu topografsku građu

[10] Stari dio naselja Zapuntel tako je smješten, tim više što je to agrarno najiskoristiviji dio otoka Molata, Magaš, D., «Molat : prilog geografskim istraživanjima u zadarskoj regiji» str. : 373.-375

[11] Magaš, D., «Zemljopisno-povijesna obilježja Dugog otoka», Dugi otok zbornik, str.: 22.-23.

[12] Magaš, D., Faričić, J., «Geografske osnove razvitka otoka Ugljana», Geoadria br. 5, str.: 52.-57.

[13] Tekst profesora J. Faričića «Zašto se na Kornatu nije razvilo stalno naselje?» sa URL1  razmatra uvelike tu tematiku.

[14] Tekst o svezi Zadra i otoka, poglavito manjih, napisan od strane Vladimira Skračića nalazi se u «Biseri Jadrana Zadar», str.: 6.-12.

[15] Lajić, I., «Kvarnerski otoci», str.: 86.-88.

[16] O srednjovjekovnoj povijesti otoka, pogotovo malih znamo jako malo. Dobar ih je dio bio slabo naseljen ili nenaseljen, pa se u dokumentima često samo spominju, a gotovo da nema izvora koji se direktno njima bave, samim time ni literature o «događajnoj» povijesti

[17] Novak, G., «Prošlost Dalmacije», sv. 1., str.: 121.-127.

[18] Klaić, N., Petricioli, I., «Zadar u srednjem vijeku», str. :  291.-293.

[19] Ibidem, str.: 296.

[20] Ibidem, str.: 298.-301.

[21] Ibidem, str.: 302.

[22] Ibidem, str.: 301.

[23] Ibidem, str.: 307.

[24] Šišić, F., «Povijest Hrvata», str.: 216-217.

[25] Klaić, N., Petricioli. I., «Zadar u srednjem vijeku», str. : 321.-322.

[26] Šišić, F., «Povijest Hrvata», prvi dio, str.: 217.

[27] Novak, G., «Prošlost Dalmacije», sv. 1., str.: 129.-130.

[28] Klaić, N., Petricioli, I., «Zadar u srednjem vijeku», str. :  329.-330.

[29] Raukar, T, «Seljak i plemić hrvatskog srednjovjekovlja», str.: 21.-23.

[30] Šišić, F., «Povijest Hrvata», prvi dio, str.: 220.-224.

[31] Klaić, N., Petricioli, I., «Zadar u srednjem vijeku», str. :  355.

[32] Klaić, N., Petricioli, I., «Zadar u srednjem vijeku», str. :  361.-368.

[33] Šišić, F., «Povijest Hrvata», prvi dio, str.: 229.-233.

[34] Lajić, I., «Kvarnerski otoci», str.: 75.-76.

[35] Novak, G., «Prošlost Dalmacije», sv. 1., str.: 159.-161.

[36]  Za vrijeme 15. stoljeća i ranije statistički su podaci, pogotovo oni demografski rijetki, ali su oni iz 16. st. za ovo područje češći. Brojem stanovnika i promjenama otočnog broja stanovnika između ostalih bavio se i Lajić, doduše on je pisao o Kvarnerskim otocima iako je pod Kvarner stavio i neke otoke koji su bili pod Zadrom ili u neposrednoj blizini zadarskog distrikta, Lajić, I., «Kvarnerski otoci»,  str. 81. pa nadalje…

[37] Juran, K., «Otok Murter u razdoblju mletačke uprave : (1412.-1797.)», str.: 51.-52.

[38] Ibidem, str.: 53.-56.

[39] Ibidem, str.:113.-119.

[40] Jakovljević, J.,  «Povijesna slika otoka Žirija», Radovi instituta povijesti umjetnosti, br. 24, str.: 23.

[41] Kale, E., «Žirajski libar», str.: 8.-9.

[42] Jakovljević, J.,  «Povijesna slika otoka Žirija», Radovi instituta povijesti umjetnosti, br. 24, str.: 27.-28.

[43] Krnčević, Ž., «Srednjovjekovni arheološki nalazi na šibenskim otocima», Diadora, br. 20., str.: 293.-294.

[44] Klaić, N., Petricioli, I., «Zadar u srednjem vijeku», str,: 296.

[45] Ibidem, str.: 333.-334.

[46] Magaš, D., Faričić, J., «Geografske osnove razvitka otoka Ugljana», Geoadria br. 5, str.: 68.-69.

[47] Tako npr. za neke otoke kao što su Rava, Olib ili Pašman imamo zbornike radova u kojima se nalaze i povijesni pregledi, a i velik brojnih geografskih radova pogotovo prof. Faričića i Magaša u sebi nosi i historijsko-geografsku komponentu.

[48] Uopćenu sliku zadarskih otoka daje nam Tomislav Raukar u «Zadar i zadarsko otočje u srednjem vijeku»  u zborniku «Tisuću godina prvog spomena ribarstva u Hrvata», str.: 69.-78.

[49] Raukar, T. «Zadar u XV stoljeću», str.: 109.

[50] Smatram da je važno naglasiti kako u regestima koje je objavio profesor Jakšić, nema spomena promatranim otocima. S druge strane sporovi i ugovori o zadarskom kopnenom zaleđu izrazito su brojni.

 

[51] Raukar, T. «Zadar u XV stoljeću», str.: 116.

[52] Ibidem, str.: 118.-120.

[53] Ibidem, str.: 119-120.

[54] Ibidem, str.: 125.

[55] Ibidem, str.:125.-126.

[56] Ibidem, str.: 126-128.

[57] Ibidem, str.:130.

[58] To je lako vidljivo po broju sačuvanih ugovora, a i sam Raukar brojnim i preciznim nabrajanjem zemljišta to daje naslutiti.

[59] Klaić, N., Petricioli, I., «Zadar u srednjem vijeku», str.: 378.-381.

[60] Raukar, T. «Zadar u XV stoljeću», str.: 143.-145.

[61] Ibidem, str. :147.-148.

[62] Raukar, T., «Zadar i zadarski otoci u srednjem vijeku», Zbornik «Tisuću godina prvog spomena ribarstva u Hrvata», str.: 77.

[63] Smiljanić, F., «Studije o srednjovjekovnim Slavenskim/Hrvatskim institucijama, str.: 74. – 78.

[64]  Raukar, T. «Zadar u XV stoljeću», str. 105. i 114.-116.

[65] Beverin, A., Armanini, J., «Libar o Dugom otoku», str. 48., iako je to samo pretpostavka, a i literatura spomenutih je više publicistička. Međutim takve pojave u toponimiji nisu rijetkost.

[66] Ibidem, str. 47, tvrde da Obitelj Soppe u 15. stoljeću posjeduje i kamenolom južno od mjesta

[67] Magaš, D., «Zemljopisno-povijesna obilježja Dugog otoka», Dugi otok zbornik, str. 24.

[68] Beverin, A., Armanini, J., «Libar o Dugom otoku», str. 44.

[69] URL5

[70] URL5

[71] URL2

[72] Raukar, T. «Zadar u XV stoljeću», str.: 207.

[73] Sorić, S., «Utvrđeni ljetnikovac obitelji De Soppe na otoku Bapcu», Rad. zavoda povij. Znanosti HAZU u Zadru, sv. 50., str.: 47.-48.

[74] Ibidem, str.: 49.-51.

[75] Skupina autora, «Zadarska županija, str.: 22-23 i 52.-54.

[76] Skupina autora, «Zadarska županija, str.:  62.-63.

[77] Raukar, T. «Zadar u XV stoljeću», str.: 109.-115. i 143.-145.

[78] Ovo doseljavanje nemamo dokumentirano za sve otoke, a često se događalo nakon 1500. godine, pa samim time prelazi okvire ovog rada. Također demografska analiza za ovo razdoblje je jako teška zbog manjka izvora i stručne literature. No, ipak postoje brojne činjenice koje upućuju na preseljenje dijela stanovništva iz ratom pogođenog zaleđa na ipak nešto sigurnije otoke. Spomena u literaturi o tome ima npr. u: Juran, K., «Prilozi povijesti Rave od kraja 13. do sredine 17. stoljeća», Otok Rava, str.: 298.-299., Grgin, B., «Podrijetlo žitelja otoka Vrgade», Geoadria, br. 5., str.: 129.-131., Juran, K., «Otok Murter u razdoblju mletačke uprave : (1412.-1797.)», str.: 97.-100., Ivin, L., «Pregled povijesti otoka i naselja», Olib otok, selo i ljudi, str.: 81.-82. i drugi… Otočnom demografijom i migracijama bavio se Dr. Jelić, ali  njegovi radovi uglavnom razmatraju razdoblje novog vijeka

[79] Juran, K., «Prilozi povijesti Rave od kraja 13. do sredine 17. stoljeća», Otok Rava, str.: 223.-224.

[80] Raukar, T. «Zadar u XV stoljeću», str.: 120.

[81] URL3

[82] Juran, K., «Prilozi povijesti Rave od kraja 13. do sredine 17. stoljeća», Otok Rava, str.:283.-285.

[83] Ibidem, str.: 285.-286.

[84] URL 5

[85] Raukar, T. «Zadar u XV stoljeću», str.: 162.

[86] Ibidem, str.: 207.

[87] Ivin tvrdi da iz sredine 14 st. neposredno prije Zadarskog mira postoje zapisi o služenju otočana Oliba na mletačkim galijama za plaču, a često su imućniji plaćali u dukatima drugima da obavljaju tu službu. Ivin, daje naslutiti da se ta praksa nastavila i sa povratkom mletačke vlasti, međutim u ovom tekstu on ne daje reference, pa taj podatak ne možemo sa sigurnošću uzeti. Ivin, L., «Pregled povijesti otoka i naselja», Olib otok, selo i ljudi, str.: 80.

[88] Ivin, L., «Pregled povijesti otoka i naselja», Olib otok, selo i ljudi, str.: 78-83.

[89] Raukar, T. «Zadar u XV stoljeću», str.: 198.

[90] Ivin, L., «Pregled povijesti otoka i naselja», Olib otok, selo i ljudi, str.: 78. Sam se katastik često spominje u građi o otocima, ali i o drugim zemljišnim posjedima. On je razmatran i u; Raukar, T., «O izvorima i historiografiji za povijest Zadra u 15. stoljeću», Historijski zbornik XXXI-XXXII, str.: 284.-285.

[91] Magaš, D., Molat : prilog geografskim istraživanjima u zadarskoj regiji, str.: 373.-375.

[92] Skupna autora, «Zadar pod Mletačkom upravom», str.: 80.-83.

[93] Nažalost ovo je podatak, samo za maloprodaju, tu se ne nalazi količina vina koja se izvozila, kao ni struktura porijekla proizvedenog vina (otočko, kopneno…). Podatak se nalazi u Skupna autora, «Zadar pod Mletačkom upravom», str.:  85.

[94] Klaić, N., Petricioli, I., «Zadar u srednjem vijeku», str.:  415. – 418.

[95] Raukar, T. «Zadar u XV stoljeću», str. 203.-206.

[96] Skupna autora, «Zadar pod Mletačkom upravom», str.: 85.

[97] Klaić, N., Petricioli, I., «Zadar u srednjem vijeku», str.: 420.

[98] Za ovo je razdoblje zanimljiv tekst sa URL6 napisan od doc. dr. sc.  Hrvoja Gračanina i objavljen u Večernjem listu pod nazivom: «Najunosniji srednjevjekovni biznis – trgovina solju»

[99] Klaić, N., Petricioli, I., «Zadar u srednjem vijeku», str.: 407.-408.

[100] Skupna autora, «Zadar pod Mletačkom upravom», str.: 85.-87.

[101] Klaić, N., Petricioli, I., «Zadar u srednjem vijeku», str.: 443.-445.

[102] Raukar, T., «Zadarska trgovina solju», Radovi Filozofskog fakulteta u  Zagrebu, Odsjek za povijest 7/8, 1969.-1970., str.: 20.-22.

[103] Skupna autora, «Zadar pod Mletačkom upravom», str.: 88.

[104] Pregled povijesti ribarstva na zadarskim otocima od prvih spomena do suvremenog razdoblja dao je Josip Basioli u «Ribarstvo na zadarskim otocima», Zbornik «Zadarsko otočje», str. 485.-520.. No taj rad ne ulazi duboko u problematiku srednjovjekovnog ribarstva, a podaci koje izlaže dolaze uglavnom iz 16. st. i dalje. Nažalost nema puno konkretnih podataka za ovo razdoblje.

[105] Basiloi, J., «Ribarstvo na zadarskim otocima», Zbornik «Zadarsko otočje», str.: 488.

[106] Ibidem

[107] URL5

[108] Marković, M., «Hrvatski otoci na Jadranu», str.: 107.-108.

[109] Šutrin, R., «Iz povijesti naših župa, Dugi otok III., Božava», Vjesnik zadarske nadbiskupije,. Br. 7-8/1999. str. :259.-261.

[110] Šutrin, R., «Iz povijesti naših župa, Dugi otok III., Soline», Vjesnik zadarske nadbiskupije,  Br. 7-8/1999. str.: 261.-262.

[111] Šutrin,R., «Iz povijesti naših župa, Dugi otok, Savar, Vjesnik zadarske nadbiskupije», Br. 5-6/1999. str. 202.-203.

[112] Runje, P., «O šestotoj godišnjici Zaglava»,  Zbornik Zaglav : 600 godina prvog spomena : 540 godina posvete crkve svetog Mihovila Arhanđela, str.: 13.-21.

[113] Beverin, A., Armanini, J.,  «Libar o Dugom otoku», str.:  106.-107.

[114] Šutrin, R.,»Iz povijesti naših župa, Dugi otok  I. Sali», Vjesnik zadarske nadbiskupije, Br. 3-4/1999. str.: 152.-154.

[115] Kero, P., «Župa Rava», Otok Rava, str.: 359.-360.

[116] Šutrin, R., Marijan, L., «Iz povijesti naših župa, Veli Iž, Vjesnik zadarske nadbiskupije», Br. 9-10./2002. str.: 351-356.

[117] URL5

[118] Ibidem

[119] Ivin, L., «Pregled povijesti otoka i naselja», Olib otok, selo i ljudi, str.: 81.-84.

[120] Npr. u knjizi «Srednjovjekovnim graditeljima u spomen», str.: 91.-93.

[121] URL 5

[122] Perić, B., «Običaji i tradicija Poljane», str.: 9.

[123] Petricioli, I., «Srednjovjekovnim graditeljima u spomen», str.: 91.

[124] URL 5

[125] Šutrin, R., Iz povijesti naših župa, Župa Banj, Vjesnik zadarske nadbiskupije, Br. 3-4/2002. str.: 133.-134.

[126] Sorić, S.,  «Utvrđeni ljetnikovac obitelji De Soppe na Bapcu», Radovi zavoda povijesnih znanosti HAZU u Zadru, br. 50., str.: 48.

[127] URL 3

[128] Jerić, M., «Dugi otok i njemu susjedni otoci u vremenu i prostoru», str.: 43.-46.

[129] Šutrin, R., «Iz povijesti naših župa, Dugi otok, Dragove, Vjesnik zadarske nadbiskupije», Br. 5-6/1999. str.: 206.-208.

[130] Šutrin, R., «Iz povijesti naših župa, Dugi otok, Brbinj», Vjesnik zadarske nadbiskupije, Br. 5-6/1999. str.: 204-206.

[131] Petricioli, I., «Srednjovjekovnim graditeljima u spomen», str.: 7.-8.

[132] Šutrin, R.,»Iz povijesti naših župa, Dugi otok  I. Sali», Vjesnik zadarske nadbiskupije, Br. 3-4/1999. str.: 152.-154.

[133] Kovačević, M., «Kasnosrednjovjekovne umjetnine otoka Rave», Otok Rava, str.: 383.-387.

[134] Šutrin, R., Marijan, L., «Iz povijesti naših župa, Veli Iž, Vjesnik zadarske nadbiskupije», Br. 9-10./2002. str.: 351-356.

[135] URL 5

[136] Magaš, D.,  «Molat : prilog geografskim istraživanjima u zadarskoj regiji», str.: 373.-375.

[137] Jerić, M., «Dugi otok i njemu susjedni otoci u vremenu i prostoru», str.: 56.-57.

[138] Strika, Z., «Samostan sv. Ivana Evanđelista u Biogradu, od utemeljenja do 1125. godine», Radovi zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 52/2010., str.: 149.-152.

[139] URL4

[140] Petricioli, I. , «Srednjovjekovni umjetnici na Pašmanu», Pašmanski zbornik, str.: 75.-78.

[141] Kolanović, J., «Benediktinci na Pašmanu», Otok Pašman kroz vjekove i danas, str.: 98.-101.

[142] Ibidem, str.: 102.-105.

[143] Petricioli, I. , «Srednjovjekovni umjetnici na Pašmanu», Pašmanski zbornik, str.: 79.-80.

[144] Šutrin, R., «Iz povijesti naših župa, Župa Tkon», Vjesnik zadarske nadbiskupije, Br. 9-10/2001. str.: 382.

[145] URL4

[146] Klaić, N., Petricioli, I., «Zadar u srednjem vijeku», str.: 447.

[147] Raukar, T., «Ekonomski odnosi na posjedima Rogovskog samostana u XV. i XVI. st.»,  Historijski zbornik XXIII-XXIV, str.: 217.-218.

[148] Ibidem, str.: 219.

[149] Ibidem, str.: 229.

[150] Ibidem, str.: 230.-231.

[151] Ibidem, str.: 220.-221.

[152] Ibidem,  str.: 221.-222.