Novo:

Vojno pomorska sila Velike Britanije u 19. stoljeću

U članku je dan pregled britanske pomorsku sile u 19. stoljeću. Posebno su naglašene britansko-francuske pomorske bitke koje su za Veliku Britaniju bile od iznimnog značaja. Označile su prekretnicu u pomorskom ratovanju i naoružanju, a imale su i značaja za daljnji gospodarski i politički razvitak britanskog imperija. 

Pomorske bitke

Velika Britanija u 19. stoljeće ulazi kao jaka pomorska sila. Do 1802. godine imala je 141 linijski brod, 120 fregata i 135 000 ljudi. Svoju pomorsku moć već dokazuje 1801. kada se njena eskadra pojavljuje pred lukom u Kopenhagenu. Razlog britanskog napada na dansku luku bila je danska neutralnost u sukobu Velike Britanije i Francuske. Danska je na račun neutralnosti uživala, kao i većina zemalja sjevernog bloka, veliki profit koji se dobivao iz trgovine s Francuskom koju su Englezi blokirali. To je uz jačanje ruskog utjecaja na Baltiku bio dovoljan razlog da Britanci napadnu Dansku. Eskadra od 21 bojnog broda i 30 manjih brodova isplovila je iz Engleske prema Baltiku pod vodstvom admirala Sir Hayde Parkera. Britanska flota bila je oboružana s više od 600 topova i još oko 60 karonada (mužari kratkih cijevi velikoga kalibra), dok su Danci imali negdje oko 370 topova uz obalne topove i baterije.

Bitka za Copenhagen (Kent History Forum)

Bitka za Copenhagen (Kent History Forum)

Bitka je bila strahovito napeta i brutalna, te u početku nije išla u korist Parkeru i njegovoj floti. U jednom trenutku kada je mislio da je njegova flota gotova Sir Parker je označio povlačenje Britanaca iz bitke. Tomu se usprotivio Parkerov zamjenik, viceadmiral Horatio Nelson koji se oglušio o zapovijed i nastavio boriti. Na kraju mu se ta neposlušnost isplatila jer je danska flota poražena uz velike gubitke. Danski broj žrtava se procjenjuje na nekliko tisuća što ranjenih, što mrtvih, dok su Britanci imali svega nekoliko stotina mrtvih i ranjenih. Danska flota je bila uništena, te se malo brodova spasilo. Nelson se odlično pripomogao diplomacijom jer su i britanske snage bile na umoru, ali to Danci nisu znali te su se odlučili na prekid bitke nakon Nelsonova pisma da će ostatak danske flote spaliti zajedno s posadom. Nakon bitke kod Kopenhagena Nelson je proglašen zapovjednikom britanske flote na Baltiku. Iduće godine došlo je do europskog mira u Amiensu.

Nije trebalo dugo čekati da dođe do novog sukoba europskih sila. U Francuskoj sva vlast je došla u ruke Napoleona Bonapartea, koji se 2. prosinca 1804. godine okrunio za cara. Premijersku čast u V. Britaniji obnašao je William Pitt mlađi koji je i organizirao treću koaliciju protiv Francuske (V. Britanija, Rusija, Austrija, Švedska i Napuljsko kraljevno). Napoleon se ubrzano pripremao za invaziju na britansko otočje te je imao na raspolaganju oko 135 000 vojnika i oko 2300 transportnih brodova. Ta velika invazijska sila bila je smještena u luci Boulogne. Pravi problem Francuzima predstavljala je jaka britanska flota. Francuzi su 1805. god. imali oko 50 linijskih brodova, dok su Britanci imali 120 linijskih brodova i 125 fregata. Britanci su bili u velikoj prednosti te su pod vodstvom admirala Jervisa odmah krenuli iskoristiti tu prednost. Odmah po proglašenju rata britanska mornarica je krenula zaustaviti invaziju. Admiral Cornwallis isplovio je s eskadrom od 17 linijskih brodova i 8 fregata da zatvori luku Brest, dok je viceadmiral Nelson poslan u Sredozemlje sa 14 linijskih brodova i 11 fregata da zatvori vojnu luku Toulon. Na taj način Francuska je bila u potpunosti pomorski blokirana. Napoleon je želio jedan dio britanske flote namamiti time što će s jednim dijelom svoje flote krenuti u kolonije ne bi li time stvorio prostor za invaziju. U proljeće 1805. god. francuska eskadra isplovila je iz luke Toulon pod vodstvom admiral Villenueva. On je iskoristio priliku da napusti luku, jer je u tom vremenu Nelson bio na Sardiniji i obnavljao zalihe. Britanci su imali odlične promatrače duž francuske obale te je Villenuevov odlazak brzo zapažen. Nakon odličnih manevara francuska eskadra uspjela je pobjeći britanskim promatačima. Nelson nije znao gdje su krenuli Francuzi te su mogli biti bilo gdje u Sredozemnom moru. Uskoro je krenulo natjerivanje preko Sredozemnog mora i Atlantskog oceana. Francuzi su čak uspijeli zaplijeniti neke britanske teretne brodove u Karipskom moru. U jednom trenutku niti jedna flota nije znala gdje je druga. Francuzi su se ipak uspjeli probiti do Španjolske. Tu su se sukobili s drugom britanskom flotom pod vodstvom viceadmiral Caldera koji je držao luku Ferrol na sjeveru – zapadu Pirinejskog otoka pod opsadom. Calder je napao Francuze 22. srpnja 1805. godine s 20 linijskih brodova i 7 fregata. Francuzi su izgubili 2 broda i 500 ljudi, a Britanci 200 ljudi. Iako je ishod bitke bio neodlučan, Francuzi su se probili do luke Ferrol. Nakon mjesec dana admiral Villenueve se s 29 francusko-španjolskih brodova zaputio prema luci Cadiz i tamo se udružio s ostalom flotom, tako da su na kraju pod Villenuevom bila 42 broda. Nelson je odmah stigao pred Cadiz i preuzeo zapovjedništvo nad svim britanskim snagama koje su imale oko 30 borbenih jedinica. Omjer snaga bio je na strani Francuza. Oni su imali oko 33 linijska broda, 5 fregati, 30 000 ljudi  i 3 000 topova. Britanci su imali 27 linijskih brodova, 4 fregate, 20 000 ljudi i 2 500 topova, ali su imali sposobniju i spremniju posadu. Nelson je bio tip zapovjednika koji je voli akciju i želio je izvući Francuze na otvoreno more. 21. listopada povukao je blokadu s luke i namamio Villenueva van na otvoreno more. Nelson je svoju flotu podijelio na dvije kolone koje su se u vodoravnom pravcu kretale prema okomito postavljenim Francuzima. Jednu kolonu od 12 brodova predvodio je Nelson na zastavnom brodu Victory, a drugu kolonu od 15 brodova njegov zamjenik Collingwood na zastavnom brodu Royal Sovereign. Nelson je odličnom taktikom u trafalgarskoj bitci uspješno porazio Francuze. Britanci nisu izgubili niti jedan brod dok je Francuska flota nestala. Nelson je tokom borbe bio smrtno ranjen, ali je čuo vijest o dobivenoj bitci. Ta bitka je bila od iznimnog značaja za Veliku Britaniju jer je onemogućena francuska invazija, a i nakon nje Velika Britanija postaje gospodarica svjetskih mora.

Početak bitke kod Trafalgara

Početak bitke kod Trafalgara

Neke britansko-francuske bitke vođene su i u Jadranu, jer su Jadranska obala i Ilirske pokrajine mirom u Schönburnu 1809. god. pripale Francuskoj. Galavno mjesto sukoba bio je otok Vis koji je držala britanska mornarice. Tamo se 13. 3. odigrala bitka između britanske i francusko-talijanske eskadre. Francuzi su imali 4 fregate i 2 korvete, sveukupno 2 500 ljudi i 230 topova. Britanci su imali 4 fregate s 900 članova posade i 190 topova. Iako je bila brojnija, Napoleonova flota je izgubila od organiziranijeg i sposobnijeg britanskog protivnika. Tokom bitke francuzi su pucali čak jedni na druge. Ta bika potvrdila je britansku premoć na Jadranskom moru.

Nakon nekoliko godina Napoleon je poražen, te su pobjedničke strane podjelile svoj plijen. Velika Britanija dobila je niz kolonijalnih posjeda, a dominacija svjetskim morima je još više pojačana. Ubrzo je postala prva sila kapitalističkog svijeta.

Tehnološki probražaj i reforme

Nakon Napoleonskih ratova Velika Britanija se intezivno uključuje u sva svjetska događanja u kojima ima potrebu zaštiti svoje političke, trgovačke i kolonijalne interese. Glavno oružja joj je upravo mornarice s kojom pokriva većinu svojih teritorija i s kojm razvija svoje gospodarstvo. Britanska mornarica držala je morske linije, luke i obalne pojaseve diljem svijeta otvorene za trgovinu. Bečkim kongresom 1815. godine osigurala je prava na baze na Mauriciusu, Malti, Krfu, rtu Dobre nade. Vodeća pomorska sila se odličnim pomorskim vezama s lukama  razvila u vodeću zemlju slobodne trgovine. S ogromnim novcem koji je dolazio, dolazila su i tehnološka ulaganja u razvitak vojne sile na moru. Okosnica svake vojne flote bili su linijski brodovi.

Sredinom 19. st. počela je primjena parnog stroja na brodovima. Ta inovacije uvelike je promijenila način ratovanja na moru. Britanci su koristili parne linijske brodove tijekom Krimskog ratu (1853.-1856.). Nakon tog rata Britanci radikalno mijenjaju svoju mornaricu. Umjesto linijskih brodova grade se bojni brodovi ili oklopnjače, a uvodi se i eksplozivno zrno. 1860. Velika Britanija izgradila je prvu oklopnjaču- HSM Warrior. Deset godina kasnije već su imali 38 oklopnjača. Zbog čvrstog i jakog oklopa brodsko naoružanje je bilo pojačano i postavljeno u pokretne kupole. To je pak omogućilo da se prilikom paljbe više ne mora okretati cijeli brod već samo oružje.

Pojava torpeda 1866. godine razvila je potrebu izgradnje još čvršćih i jačih brodova tako da su do 1870. godine gotovo svi brodovi bili metalne konstrukcije. Velika Britanija je 1877. godine izgradila prve male torpedne brodove s namjenom da u brzim jurišnim napadima onesposobe neprijateljske brodove. Torpiljarke su bile prilično brze i naoružane s tri torpeda i par manjih topova. Njihov se broj ubrzo popeo na 186 plovila.

HSM Warrior

HSM Warrior

Preobražaj mornarice nije se odnosio samo na područje tehnike već se odnosio na cjelokupnu organizaciju Britanske kraljevske mornarice. 1832. godine promijenjena je struktura organizacije, tako da od tada postoji samo jedno zakonodavno tijelo (Board of Admiralty) umjesto dotadašnjih dva. 1852. godine ukinuto je prisilno regrutiranje i uveden je sistem stalne dobrovoljne plaćene službe. 1889. godine  donešen je akt o naoružanju i obrani na moru (Naval Defence Act) prema kojemu je britanska mornarica trebala biti jača od dvije najače ratne mornarice na svijetu zajedno (tzv. Two Powers Standard). Sukladno tome 1894. godine planirana je izgradnja 36 razarača. Ulaskom u 20. stoljeće započinje era novih ratnih brodova i utrka u naoružanju s Nijemcima.

Zaključak

Velika Britanija je u 19. st. iskoristila svoje mogućnosti na moru i time osvarila svoj gospodarski i politički uspjeh. Vješto je sudjelovala u ratovima i svjetskim krizama izvlačeći uvijek za sebe veliku korist. Jaka mornarica omogućila joj je da u 19. stoljeću bude jedan od, ako ne i glavni krojač međunarodne politike toga doba. Svaki kutak svijeta imao je britansku bazu sa snažnim brodovljem, koje je moglo intervenirati u bilo koje vrijeme. S druge strane ta je britanska pomorska hegemonija izazvala druge zemlje da se pokušaju približiti Britancima što je između ostalog dovelo i do većih sukoba u narednom 20. stoljeću.

Literatura

  1. Boris Prikril, “3000 godina pomorskih ratova 2”, Nakladni zavod Znanje, 1985., Zagreb
  2. Vojna enciklopedija
Ivan Andabak
About Ivan Andabak (2 Articles)
Rođen 1986. u Splitu, gdje i danas živi i radi. Diplomirao povijest, etnologiju i kulturnu antropologiju 2013. pri Sveučilištu u Zadru. Član HED - a, Hrvatskog etnološkog društva. Sudjelovao na znanstvenom skupu Pomorski Split do početka XX. Stoljeća u Splitu, 26. – 27. 9. 2016. Na skupu je prezentiran rad Split u stranim putopisima ranog novog vijeka, nastao u koautorstvu s prof. dr. sc. Miloradom Pavićem. Područje interesa unutar povijesti obuhvaća razdoblje ranog srednjeg vijeka i prve polovice 20. stoljeća.
  • zoran

    nije loše