Novo:

Vilnius – Jeruzalem Litve

Vilne, Vilna, Wilno, Vilnius ili na jidišu Yerushalayim d’Lite grad je povijesnog značaja. Litavcima je Vilnius povijesni centar njihovih drevnih kraljeva, Nijemci ga nazivaju draguljem u Poljskoj kruni, a za Židove je to bio važan duhovni centar rabinskog judaizma čime je stekao naziv Jeruzalema Litve. Ovo ime Vilniusu je nadjeveno za vrijeme carstva Poljsko-Litavske Unije (Lublinska unija) koje se protezalo sve od Baltika pa skoro do obale Crnog mora u današnjoj Ukrajini, obuhvaćajući više od milijun četvornih kilometara. U židovskoj historiografiji i kulturi, granice Litve otprilike odgovaraju području koje je bilo pod jurisdikcijom Litavskog židovskog vijeća (Va‘ad Medinot Lita), koje je upravljalo litavskim židovskim društvenim životom između 1623. i 1764. godine.

Vilnius je stoljećima bio jedan od glavnih središta židovskog stvaranja. S Vilniusom su povezani gotovo svi moderni politički i kulturni pokreti – evolucija kritičke metodologije i racionalne analize rabinskih tekstova, pojava istočnoeuropskog židovskog prosvjetiteljstva, uspon moderne književnosti na hebrejskom i jidišu, te rast cionizma i židovskog radničkog pokreta.

Židovi se naseljavaju u Vilniusu od sredine petnaestog stoljeća. Godine 1593. židovsko naseljavanje pravno je odobreno na temelju privilegiuma koji je Židovima dodijelio kralj Sigismund III.
Godine 1812., nakon zauzimanja Vilniusa, Napoleon je posjetio Veliku sinagogu u Vilnisu gdje je ostao zadivljen njezinom neobičnom i veličanstvenom arhitekturom. Kako bi obilježio svoj posjet, poklonio je sinagogi poroykhes (zavjesu koja pokriva svetu arku u koj se čuva Tora). Ova zavjesa bila je sačuvana u sinagogi sve do Holokausta. Kada je Napoleon odlazio iz sinagoge, hodajući uskim srednjovjekovnim uličicama Vilniusa, izjavio je da ga podjećaju na Jeruzalem. Od tada je jedna od ulica postala poznata kao Jeruzalimska Ulitsa (ili na jidišu, Ruzele), a dva kvarta nazvana su ”novi” i ”mali” Yeruzalimki (na jidišu: Yerusholayimkes).

Vilnius se po drugi puta spominje kao Jeruzalem sredinom sedamnaestog stoljeća. Rabinska delegacija iz Kehile (organizirane židovske zajednice) predala je Središnjem Vijeću židovskih zajednica popis koj je navodio 333 učenjaka iz Vilniusa koji su znali Mišnu napamet. Broj 333 je, prema Gematriji, ekvivalentan hebrejskoj riječi sheleg – ”snijeg”. Jedan od rabina u Vijeću ustao se i blagoslovio je grad od 333 živuća ”Mishnahs” kao pravi ”Jeruzalem Litve”, citirajući Joba 37:6. Vilnius je održavao svoju sheleg tradiciju izučavanja Tore sve do Holokausta. Središnje Vijeće Ješiva u Vilniusu predstavljalo je i 333 židovska grada i gradića. Vijeće je nadziralo sve stavke koje su se odnosile na izučavanje Tore i izobrazbu. U međuvremenu se sheleg tradicija prenijela i na molitve i dobrotvorne priloge. Tijekom vremena, ukupan broj sinagoga (kloyzn), kuća učenja (botey-medroshim) i molitvenih kvoruma (minyonim) nadmašilo je simbolički broj sheleg. Isto tako dogodilo se i s brojem dobrotvornih i društvenih organizacija.

U području dobrotvornih organizacija, uvedena je značajna inovacija. Svako dobrotvorno društvo preuzelo je odgovornost za ispunjavanje jedne od 248 pozitivnih zapovijedi iz Zakona i nazivalo se prema biblijskom citatu koji se odnosio na tu određenu zapovijed. Najpoznatija društva bila su Soymekh Noflim (pomoć potrebitima), Royfe Khoylim (iscjeljivanje bolesnih) te Matir Asurim (oslobođenje zatvorenika). Jedinstveno za Vilnius je bilo da je neuobičajeno veliki broj pojedinaca koji su na sebe preuzeli ulogu organizatora, prikupljača sredstava i distributora, dolazio iz siromašnog sloja te da su se u rukovodili Lamed Vov principima. Sekularno stanovništvo Vilniusa slijedilo je njihov primjer. U katastrofalnim društveno-ekonomskim okolnostima koje su svele polovicu židovskih zajednica na razinu ekstremnog siromaštva, židovsko pomaganje vlastitoj zajednici, doslovno se svelo na pikuakh nefesh – spašavanje od neminovne smrti. Na primjer, godine 1916. polovica od 60.000 Židova u Vilniusu bila je nezaposlena i u potpunosti se oslanjala na pomoć zajednice.

Vilna Gaon

Riječ gaon znači ”genije” i smatra se da nikome ovaj naziv ne odgovara prikladnije kao rabinu Elijahu iz Vilniusa (1720 – 1797). Na jidišu znan kao Der Vilner Goen, smatra se najznačajnijim i najuautoritativnijim talmudskim komentatorom svojeg doba. Također je bio i veliki inovator. Odbacio je pilpul i uveo svoju vlastitu metodu podučavanja koja je bila temeljena na jednostavnosti i transparentnosti. Hebrejski termin pilpul, koji se okvirno može prevesti kao ”oštra analiza” označava metodu izučavanja Talmuda kroz intenzivnu tekstualnu analizu pomoću koje se pokušavaju objasniti konceptualne razlike između različitih halahičkih odredbi ili se pokušavaju pomiriti sve kontradikcije koje se naizgled nalaze u različitim čitanjima različitih tekstova. Kroz svoje napredno gramatičko znanje, utemeljio je točno značenje različitih problematičnih riječi u talmudskoj literaturi. Gaonov Dikduk Eliahu (Elijahuova gramatika) iz 1833. godine i njegov Kelaley HaDikduk Mehagra (hebrejski za ”gramatičke aksiome Gaona rabina Elijahua”) iz 1840. godine postali su nezamjenjivim priručnicima. Gaon je također ukinuo zabranu izučavanja sekularnih znanosti držeći da:

”Sve su znanosti bitne za učenje Tore: algebra, geometrija, čak i glazba koja je esencijalna za naše razumijevanje biblijskih napjeva i za misterije pjesama Levita i Tikuney Zohar.” (J. Shklover, Pat HaShulkhan, Jeruzalem, 1911).

Gaon je dao odobrenje svojem učeniku Borukhu Shkloveru da prevede Euklidove ”Elemente” (geometrijske elemente) na hebrejski. Gaon je osobno napisao knjigu Ayil Meshulash (na hebrejskom: trogodišnji ovan, ref. Postanak 15: 9) gdje objašnjava osnovna načela aritmetike, algebre, geometrije i astronomije. Gaon je tako utemeljio presedan u izučavanju nežidovskih izvora.

Prvi pokušaj izdavanja hebrejskog časopisa u Vilniusu koji je imao paralelan tekst na jidišu pokrenuo je Gaonov učenik Menashe Iliyer. Godine 1823. izdao je Sama deKhayey/ Lebn Mitl (Eliksir života) koji je doživio samo jedno izdanje. S pojavom haskale pojavio se i pokret Khibat Tsion znan i kao ”Alija iz Vilniusa u Izrael” kojega su također pokrenuli Gaonovi sljedbenici. Sam Gaon krenuo je na put prema Izraelu i vratio se na pola puta. Njegov učenik, rabin Borukh Shklover organizirao je i uspješno okončao putovanje u Izrael s tri grupe Gaonovih sljedbenika između 1808. i 1810. godine.

Gaon je bio vodeći protivnik hasidizma kojega je koncem osamnaestog stoljeća utemeljio Baal Šem Tov. Hasidizam je uveo veliki broj promjena u odnosu na standardnu židovsku praksu i mnogi veliki vodeći rabini smatrali su ga otpadničkom sektom istinskog judazima, slično nekim drugim pokretima u povijesti. Najzabrinjavajući dio bio je naglasak hasidizma na misticizam. Hasidizam je također stavljao veliko težište na strastveno štovanje. Premda je hasidizam djelovao u okviru granica tradicionalnog judaizma, mnogi od njegovih protivnika koji su se nazivali misnagdim, smatrali su da hasidski običaji odvraćaju pažnju od važnosti izučavanja Tore. Hasidski pokret i tradicionalne ješive Litve zanemarili su svoje nesuglasice kaoda se pojavila sekularna haskala koja ih je ujedinila u pokušaju da obrane tradicionalni judaizam. Unatoč Gaonovom protivljenju hasidizmu, on je bio univerzalno prepoznat kao vodeći autoritet izučavanja Tore svojeg vremena.

Promjene u židovskom društvu

Povijesne promjene unutar židovskog društva, zajedno s utjecajima iz vanjskog nežidovskog svijeta, donijele su radikalne promjene u tradicionalnom židovskom stilu života u Istočnoj Europi. Jeruzalem Litve nije bio pošteđen. U Njemačkoj su bili osnovani reformni ogranci vjerskog judaizma te je došlo i do pojave prosvjetiteljstva. U Ruskom Carstvu, došlo je do razvoja revolucionarnih ideja. Haskala je postala most prema suvremenom vanjskom svijetu. Ovaj pokret koji je vodio ka sekularizaciji vrlo brzo se razbio u niz skupina koje su prestavljale različite intelektualne trendove koje su privlačile mlade i stare iz svih slojeva židovskog društva. Vilnius je postao središte sviju njih – Jeruzalem modernog židovskog sekularizma. Ekstremni ogranak haskale zagovarao je židovsku asimilaciju u opću rusku kultru. Carski ministar obrazovanja poticao je asimilacijske tendencije među Židovima te su otvorene dvije službene ne-ortodoksne rabinske akademije u Žitomiru i Vilniusu 1847. godine. Kada glavna židovska škola nije otvorila svoja vrata u tradicionalnom ortodoksnom okruženju, ruske vlasti promijenile su njezino ime godine 1873. iz ”Rabinskog instituta izučavanja” u ”Židovski institut za učitelje” s ciljem izobrazbe učitelja za državne osnovne škole za židovsku djecu.

Rani pokušaji carske vlasti i maskilima (zagovornika haskale) ka asimilaciji židovske mladosti u rusku kulturu nisu urodili plodom. Situacija se, međutim, značajno promijenila godine 1930. kada je prinudni asimilacijski program poljskog režima nametnuo sustavnu zabranu postojanja židovskih škola. Židovske škole bile su zamijenjene poljskim školama u kojima je jedan sat, koji se održavao na poljskom jeziku, bio posvećen židovskoj vjeri za ”one koji drže Šabat”. Samo su one diplome koje su dodijelile privatne poljske škole za židovsku djecu bile službeno priznate.

Litavski dijalekt jidiša

Sjeveroistočni dijalekt jidiša, tzv. “Litvish” bio je dominanatan u jidiškoj kulturi 20. stoljeća i uzet je kao baza za standardni jidiš. Južni dijalekti jidiša danas se mogu puno češće čuti u hasidskim zajednicama. Dvije su glavne razlike između litavskog jidiša i ostalih dijalekata jidiša.

U litavkom jidišu se šin izgovara kao sin. Druga razlika leži u izgovoru samoglasnika i diftonga. Na primjer, u litavskom izgovoru jidiša glagol ‘reći’ izgovara se kao zogn, a u poljskom i mađarskom jidišu kao zugn. Također, Galicijaner (Židov s područja negdašnje Galicije) priprema kigel za Šabat, dok Livak jede kugel. Zbog ovakvog izgovora, hasidski Židovi iz Poljske i Mađarske Litavce nazivaju Lutvaks, ismijavajući tako njihov izgovor, dok Litavci njih s podsmijehom nazivaju Paylishe Yidn umjesto Poylish Yidn.

Unatoč lingvističkim nesuglasicama između Židova Litve, Poljske i Galicije, te usprokos tome što su Litavci uvijek činili relativno malen udio u istočno-europskoj židovskoj populaciji koja je govorila jidiš (na početku Drugog svjetskog rata bilo je otprilike 1,3 milijuna litavskih Židova unutar otprilike 7,5 milijuna govornika jidiša u Istočnoj Europi), litavski izgovor samoglasnika gotovo univerzalno je prepoznat kao standardni te je preuzet kao standard koji se koristio u židovskim školama diljem Poljske, Galicije i Ruskog Carstva od konca 19. stoljeća.

Oživljavanje hebrejskog u Vilniusu

Vilnius je također bio središte sekularne hebraističke kulture i pokreta Khibat Tsion (”ljubav prema Cionu”). Sekularni nacionalisti zadržali su svoju ljubav prema svetom jeziku i svetoj zemlji. Ova skupina posvetila se oživljavanju hebrejskog kao nacionalnog govornog jezika, zajedno sa sekularnom literaturom i kulturom, te s idejom povratka u zemlju Izrael. Vinius je postao jedan od najvažnijih središta moderne hebrejske književnosti. Jedno od najvažnijih dostignuća sekularnog cionističkog pokreta između dva rata bilo je izobrazba mlade, sekularne generacije koja je govorila hebrejski. Ovo je bilo postignuto kroz mrežu hebrejskih škola koje je otvorila organizacija zvana Tarbut (”kultura”). Tarbut je utemeljio dva dječja vrtića, pet javnih škola, četiri gimnazije, te dvije više škole. Tarbut je također sponozirirao različite organizacije za mlade, dramske i glazbene skupine. Između 1903. i 1940. godine izvedeno je više od stotinu kazališnih predstava na hebrejskom jeziku. Od 1918. godine izlazilo je deset žurnala na hebrejskom.

Kulturni život Vilniusa

Između 1906. i 1940. godine u Vilniusu je izlazilo 30 dnevnih novina na jidišu. Također je bila značajna preobrazba jidiškog folklora u nove književne formate. U Vilniusu su tiskane knjige na jidišu, organizirani su mjuzikli na jidišu te su se pojavile didtaktičke priče. Ayzik Meyer Dik i sekularni pisac ”Shomer” (Sheikewitz) napisali su preko 500 priča koje su oslikavale židovski i nežidovski život udarivši tako temelje za masovno čitateljstvo moderne književnosti na jidišu. Stotine studenta debitirale su u rukom pisanim žurnalima i časopisima židovskih jidiških škola u Vilniusu te su nakon toga nastavili pisati za jidiške novine i časopise.

Zalmen Reyzen, veliki jidiški učenjak i jedan od vodećih skrbnika jidiškog talenta u Vilnisu dodijelio je jednu stranicu u svojem dnevnom listu zvanom Vilner Tog grupi Yung Vilne (mladi Vilniusa). Članovi ove grupe bili su sirotani bez jednog ili oba roditelja i židovske škole, njihovi učitelji i omladinske organizacije su postale njihovim skrbnicima. Velika imena u jidiškoj književnosti postali su Avrom Sutzkever, Chaim Grade, Leyzer Wolff, Shimshn Cahan, A. Wogler, Perets Miransky, Sh. Katzcherginsky i Hirsh Glik. Članovi grupe Yung Vilne bili su pripadnici zadnje kreativne židovske generacije u Vilniusu. Većina Židova Vilniusa nestala je u holokaustu.

Godine 1925. osnovano je prva jidiška akademija – YIVO, koja je tako nazvana po skraćenici za Yidisher Visnshaftlekher Institut (jidiški znanstveni institut). YIVO je utemeljio odjele za filologiju, povijest, ekonomiju i demografiju, etnografiju i folklor te bibliografiju.

Skupina talentiranih jidiških glumaca osnovala je 1916. godine Vilner Trupe i ušla u povijest. Bila je to prva jidiška kazališna trupa koja je išla na turneje po Europi i Sjevernoj Americi donoseći Židovima i nežidovima živuće svjedočanstvo moderne jidiške kulture putem svojih predstava.

Posljednji dani Jeruzalema Litve

Njemačke trupe ušle su u Vilnius 26. lipnja 1941. godine i utemeljile geto u Vilniusu.

Židovski pokret otpora pod imenom Fareynikte Partizaner Organizatsye (Ujedinjena partizanska organizacija), osnovana je u getu 21. siječnja 1942. godine i organizrala je oružani otpor nacistima. Organizaciju su osnovali Abba Kovner i Yitzhak Wittenberg. Bio je to prvi pokret otpora osnovan u nekom getu tijekom Drugog svjetskog rata. Ciljevi organizacije bili su utemeljiti samoobranu za Židove u getu, sabotirati njemačke industrijske i vojne aktivnosti te pridružiti se partizanskoj i Crvenoj Armiji u borbi protiv nascista. Pjesnik Hirsh Glick koji je preminuo nakon deportacije u Estoniju napisao je partizansku himnu Zog nit keynmol, az du geyst dem letstn veg.

Geto u Vilniusu bio je zvan Jeruzalemom svih getoa jer je bio poznat po svojem intelektualnom i kulturnom duhu. Centar kulturnog života u getu bila je knjižnica Mefitze Haskole koja je bila zvana ”kućom kulture”. Sadržavala je knjižnicu s 45.000 naslova, čitaonicu, arhiv, statistički ured, sobu za znanstveni rad, poštu i sportski teren. Kulturne skupine održavale su čitanja jidiških i hebrejskih tekstova i uvježbavale su kazališne predstave na ovim jezicima. Popularni jidiški magazin Folksgezunt nastavio je izlaziti u getu. Yitskhok Rudashevski (1927-1943) bio je mladić koji je u svojem dnevniku opisao život u getu Vilniusa te je u svojem dnevniku opisao i kulturni život u getu. U getu je postojalo kazalište koje je odigralo 111 predstava do 10. siječnja 1943. Posljednju kazališnu izvedbu Der mabl (“Poplava”) producirao je švedski dramatist Henning Berger i izvedena je u ljeto 1943. u posljednjem tjednu postojanja geta. Joshua Sobolova predstava Geto govori o zadnjim danima postojanja kazališne trupe u getu Vilniusa.

Nebeski Jeruzalem na zemlji,
To je nama bio Vilna grad!
I u našim srcima, sveto mjesto,
Ostat će zauvijek.

(A.N. Stencl, “Vilna”)

Izvori

1. Ran, Leyzer: ”Vilna, Jerusalem of Lithuania”. Govor održan 18.8.1986. godine na ljetnoj školi jidiša u Oxfordu.
2. The YIVO Encyclopedia of Jews in Eastern Europe.
3. Yad Vashem arhiv. The Jerusalem of Lithuania. The Story of the Jewish Community of Vilna.
4. Jacobs, Neil. (2005). Yiddish. A Linguistic Introduction.

Gabi Abramac
About Gabi Abramac (4 Articles)
Lingvistica i stručnjakinja za međunarodne odnose. Doktorirala je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu iz područja sociolingvistike, radom o jeziku i identitetu hasidskih zajednica u Brooklynu. Stručna usavršavanja iz područja međunarodnih odnosa završila je u New Yorku i Washingtonu. U Jeruzalemu je pohađala međunarodni program Yad Vashem instituta. Radila je za organizacije UN, OSCE i World Learning. U Zagrebu vodi školu stranih jezika Sokrat i osnivač je jedinog centra za učenje jidiša u ovom dijelu Europe. Autorica je knjige ”Dos heylike yidish vort” i brojnih drugih članaka o židovskim zajednicama i jezicima u dijaspori. Redovito organizira predavanja iz područja židovske povijesti, jezika i kulture, te gostuje u televizijskim i radijskim emisijama.
Contact: Website

Ostavite komentar. HPP ne odgovara za izreceno misljenje komentatora. Zabranjeno je vrijedanje, psovanje i klevetanje.

Your email address will not be published.


*