Mlada Bosna i Sarajevski atentat 1914. godine (II) – Ujedinjenje ili smrt

Dragutin Dimitrijević – Apis

Ujedinjenje ili smrt

U to doba u Kraljevini Srbiji sve više jača organizacija Ujedinjenje ili smrt, poznata kao i Crna ruka, osobito popularna u (visokim) vojnim krugovima i ljudima koji su izravno doveli na vlast Petra Karađorđevića. Ujedinjenje ili smrt nastaje 1911. godine u krugu ljudi koji su doveli Karađorđeviće na vlast, a osjećali su se pozvani da i dalje odlučuju u presudnim prilikama u državi. Vođa te organizacije bio je najvjerojatnije Dragutin Dimitrijević – Apis (egipatsko božanstvo u liku bika, prozvan tako zbog svoje mišićavosti), a između ostalih članova, zbog njihove važnosti ili upletenosti u atentat treba izdvojiti Vojina Tankosića (vođu četničkih dobrovoljaca), Ljubu Jovanovića – Čupu (urednik neslužbenog lista organizacije znakovitog imena «Piemont») i Milana Ciganovića (vezu atentatora sa organizacijom te njihovog učitelja rukovanja oružjem). Sam obred inicijacije bio je maksimalnom moguće tajan i mističan, a u organizaciju su se primali i ljudi drugih narodnosti. Iako je Monarhija ocjenjivala ovu organizaciju isključivo radikalno velikosrpskom moglo bih se reći da je ona propagirala suradnji i pomoć ugroženim (susjednim) narodima. Ujedinjenje ili smrt u svom statutu u čl. 1. definirala svoj program «U cilju ostvarenja narodnih ideala – ujedinjenja Srpstva – stvara se organizacija, čiji član može biti svaki Srbin, bez obzira na pol, veru, mesto rođenja, kao i svaki onaj koji bude iskreno služio ovoj ideji.» Kako je organizacija pretpostavljala revolucionarnu borbu onoj kulturnoj (bilo je nekoliko organizacija koje su se više zalagale za kulturnu borbu) morala je ostati tajna. Za Ujedinjenje ili smrt borba je bila moguća svim sredstvima, u i izvan granica Kraljevine Srbije, kako bi se zaštitio srpski rod, ali u statutu stoji i da organizacija «ukazuje svaku pomoć onim narodima i organizacijama, koji se bore za svoje nacionalno oslobođenje i ujedinjenje.» Iako je organizacija bila tajna ovakvi ideali za koje se treba boriti sigurno su došli do ušiju atentatora koji su tražili logističku pomoć za ostvarenje svoga cilja.

Nikola Pašić

Nikola Pašić

Za vrijeme Prvog svjetskog rata čini se da su vladajući krugovi u Srbiji procijenili da je ova organizacija prijetnja legalnom poretku i da je postala prejaka. Na montiranom Solunskom procesu osuđeni su Dimitrijević – Apis i njegovih devet drugova na smrt radi pripremanja atentata na tadašnjeg prijestolonasljednika Aleksandra i na predsjednika vlade Nikolu Pašića te rušenja legitimnog poretka u Kraljevini Srbiji i dolaska vojne klike predvođene Crnom rukom. Za vrijeme suđenja koje je trajalo od 20. ožujka do 20. svibnja 1917. izišla je na vidjelo umiješanost Crne ruke u Sarajevski atentat, iako je za njegovu pripremu znala tek nekolicina članova (Ciganović, Tankosić, Apis). Dimitrijević – Apis je na suđenju priznao da je za atentat znao i odobrio, ali i da ga je kasnije čak pokušao spriječiti preko svojih ljudi. Za druge optužbe tvrdio je da su lažne. Oskar Tartaglia u svojoj autobiografiji Veleizdajnik daje zanimljivu tezu koja možda može biti istina. Prema njegovom mišljenju 1916. i 1917. su bile godine u kojima je Kraljevina Srbija nastojala sklopiti mir sa Austro-Ugarskom. Jedno od zahtijevanja Monarhijskih predstavnika bilo je da «Srbija kazni i odstrani iz vojske sva ona lica, koja je Austro-Ugarska tražila u svom Ultimatumu Srbiji, a koja su kriva za Sarajevski atentat.»

Studentski pokreti u Bosni i Hercegovini

Događanja u BiH u godinama koje su prethodile atentatu lako možemo povezati sa utjecajima iz susjednih zemalja. Tako su npr. početkom 1912. nakon generalnoga štrajka zagrebačkih studenata protiv opresija režima, u kojem je zbog sukoba sa policijskim snagama bilo lakše ranjenih u redovima studenata, došlo do sličnih demonstracija u Sarajevu u kojima je na ulice izišla čak redovna vojska. Organizator demonstracija u Sarajevu bio je student prava iz Zagreba Luka Jukić, podrijetlom iz Bosne, kasniji atentator na hrvatskog bana Cuvaja. Beogradski studenti su se solidarizirali sa zagrebačkim i sarajevskim pa su u ožujku 1912. održali velik javni skup u kojem se govorilo o antijugoslavenskoj politici Monarhije, a jedan od najvatrenijih govora izrekao je tadašnji izaslanik zagrebačkih studenata Tin Ujević.

Sarajevo 1914 (Principov most)

Sarajevo 1914 (Principov most)

Samo nekoliko dana nakon Sarajevskog atentata 1914. godine austro-ugarske policijske vlasti su u nizu premetačina otkrile, najprije u Tuzli i Trebinju, a zatim i Sarajevu i Banjoj Luci postojanje više tajnih učeničkih (najviše srednjoškolskih) organizacija koje je vezao naziv Srpsko-hrvatska nacionalistička omladina. Radi bolje koordinacije postojao je i Centralni odbor koji je bio sačinjen od predstavnika odbora pojedinih (pod)organizacija. Članovi organizacija bili su svih bosansko-hercegovačkih nacionalnosti (Srbi, Hrvati, muslimani). Nakon događaja iz 1912. studenti i učenici iz Hrvatske, Srbije i BiH su se solidarizirali pa je ubrzo nastala ova organizacija. Srpsko-hrvatska nacionalistička omladina imala je iz iste godine i svoj idejni program. «Temeljita i centralna zadaća kluba jeste propaganda filosofije nacionalizma u opšte, uz naročitu propagandu radikalno-demokratskih političkih doktrina: sve to u svrhu da bi se osnažila srpsko-hrvatska nacionalna duša» Ipak, samo djelovanje ovoga kluba trebalo je da bude više kulturno nego radikalno, a djelovanje kluba treba propagirati «ideju suvereniteta srpsko-hrvatskog naroda u jednoj državi osnovanoj na slobodoumnim principima.» Monarhija je ovaj klub nastojala prikazati radikalnim i revolucionarnim, ali iako je u njemu bilo takvih članova, ipak idejni program ne spominje oružanu borbu, pa ni Kraljevinu Srbiju ili dinastiju Karađorđevića kao uzor, pokrovitelje ili buduće vladare pa se može reći da se ovaj klub zalagao za kulturno jedinstvo južnoslavenskih naroda, a ne njihovo političko jedinstvo. Ipak, mnogi od štrajkaša-studenata iz Sarajeva su bili uhvaćeni i suđeni na veleizdajničkom đačkom procesu 1912. i 1913. godine, a kao dokazni materijal bile su priložene njihove tiskovine (npr. list Napredak koji se tada tiskao u Beogradu), ali i ovaj program Srpsko-hrvatske nacionalističke omladine.

Omladinske organizacije, bile su jako popularne u inozemstvu, osobito Pragu i Beču gdje bi se studenti iz Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, te rjeđe Srbije mogli naći  u jednoj kozmopolitskoj atmosferi te lakše raspravljati o zajedničkim problemima. Npr. Prvi sastanak slovenskih i bosanskih omladinaca održan je u Beču studijske godine 1910.-1911. Bosanske omladince ovom je prilikom zastupao Vladimir Gaćinović. Posebno je bio važan list «Zora» koji je okupljao južnoslavenske omladince koji su studirali u Pragu a propagirao je ideje revolucije, što se baš nije svidjelo vlastima pa je ubrzo zabranjen.

Radikalizacija raznih studentskih i učeničkih organizacija ipak je bila sve veća, osobito poslije neuspjelog atentata Bogdana Žeraića na poglavara Bosne i Hercegovine generala Varešanina.

General Marian Freiherr Varešanin

General Marian Freiherr Varešanin

Vladimir Gaćinović

Vladimir Gaćinović

Začetnikom i ideologom Mlade Bosne smatra se Vladimira Gaćinovića, mladog bosanskog studenta koji je studirao u Beogradu i otišao u emigraciju (tu se druži i sa Lavom Trockim). Zalaganjem, literarnim radom (piše jedno glorifikacijsko djelo o Žeraićevu činu), ali i sudjelovanjem u Balkanskim ratovima postao je uzor omladini u BiH, pa je baš zbog tih razloga morao 1912. pobjeći iz zemlje u neutralnu Švicarsku. Surađuje s organizacijom Ujedinjenje ili smrt u Beogradu, ali i sa zagrebačkom omladinom. Još za boravka u BiH planira neuspješni atentat na Franju Ferdinanda, a surađuje i sa Gavrilom Principom i Danilom Ilićem (kasnijim atentatorima). Iako mu je Princip prije atentata, još iz Beograda, poslao pisamo u kojem govori o atentatu, ono je stiglo prekasno da bi Gaćinovićev odgovor mogao stići na vrijeme do Principa. Gaćinovićeva važnost za omladince bila je neprocjenjiva, pa je čak njegov članak «Mlada Bosna» tiskan u kalendaru Prosvjeta za 1911. godinu bio onaj poticaj «po kome je ovo ime usvojeno za bosansku nacionalno-revolucionarnu omladinu.»

Ali omladince sve više nisu više zadovoljavale ideje kulturne borbe po uzoru na Masaryka. Po štivu koje se čitalo i dijelilo u ovakvim omladinskim krugovima može se reći da su se sve više u omladini širili utjecaji iz tri pravca. Prvi utjecaji bili su sa zapada. Sve se više čitaju i u omladinskim novinama objavljuju djela stranih revolucionara (npr. Danielea Manzinija, osnivača Mlade Europe), ali i stranih anarhista. Npr. u kasnije konfisciranoj literaturi pronađen je separat iz Bečkog anarhističkog lista «Wohllstand für alle» («Blagostanje za sve») u kojem se objašnjava da je anarhizam «društveno uređenje koje se ne dijeli na vladajuće i podjarmljene klase, nego je zasnovano na interesima zajednice, uzajamnoj pomoći i suradnji svih članova.» Čitaju se djela Bakunjina i Kropotkina, često sa porukom «Pročitaj i podaj dalje», kao i ovaj separat. Drugi velik utjecaj bilo je slavljenje srpske narodne povijesti, osobito mita o tiranoubojstvu vidljivog u Kosovskoj bitci (Miloš Obilić u tom polumitu dolazi kod sultana Murata prije bitke pretvarajući se da mu je prijatelj a zapravo kad se uspio približiti sultanu izvršava atentat na njega, pritom ne vodeći računa o svom životu, već o boljitku naroda). Treći važan utjecaj na omladinu, a posebno atentatore bili su mnogi, većinom neuspješni prijašnji pokušaji atentata na organe vlasti Monarhije. Od pokušaja atentatora u Beču i Pešti preko bližih pokušaja Jukića, Planinšćaka, Dojčića Šafera u Hrvatskoj pa do najvećeg uzora mladobosanskih atentatora – Bogdana Žeraića. Bogdan Žeraić bio je mladi student prava koji si je oduzeo život neposredno nakon neuspješnog atentata na poglavara BiH generala Varešanina 1910. godine. Omladinci su ga toliko obožavali da su čak uspjeli naći njegov neobilježeni grob, u koji su ga vlasti nakon atentata pokopale, te su se tamo sastajali. I zadnju večer prije izvršenja atentata Princip je otišao na njegov grob da oda počast svome najvećem uzoru. Sam je Princip na suđenju izjavio o Žeraiću: «To je moj prvi uzor. Noću sam odilazio na njegov grob kao mladić od 16 godina i prisezao da ću učiniti isto što i on.» Tijekom 1912. i 1913. godine u omladinskim krugovima bilo je mnogih planova o atentatima na istaknute ličnosti Monarhije. Tako su npr. 1912. Đulaga Bukovac i Ibrahim Fazilnović trebali izvesti atentat na Franju Josipa ili Franju Ferdinand prilikom njihova mogućeg posjeta BiH. Ali kako je došao Prvi balkanski rat Bukovac i Fazilnović prijavili su se u četnike, pa do atentata nije ni došlo. Drugi dobar primjer zamisli o atentatu je onaj Srećka Džamonje, mladobosanca hrvatske narodnosti koji je namjeravao ubiti ministra vanjskih poslova Monarhije Bertholda. Došavši u Beograd u potrazi za oružjem ipak su ga «neki ljudi u Beogradu uvjerili da bi to Srbiji donijelo više štete nego koristi.»

Gavrilo Princip, Trifko Grabež i Nedeljko Čabrinović (uz manje modifikacije) izjavili su da je njihovo političko načelo bilo ujedinjenje Srba, Hrvata i Slovenaca u zajedničku državu, a kako su među ostalim zavjerenicima bili i članovi sarajevske Srpsko-hrvatske nacionalističke omladine Vaso Čubrilović, Cvjetko Popović, Lazar Đukić, Ivo Kranjčević, Branko Zagorac, Marko Perin i Dragan Kalember vlasti su povezale djelovanje ove organizacije s atentatom. Neki od članova organizacije iz Tuzle ugostili su atentatore na putu da izvrše atentat, a uhićeni su i neki učenici iz Trebinja (jedan zbog pisanja pjesme u kojoj veliča Principov čin), Mostara i Travnika. Uhićeni poslije ovoga čina bili su osuđeni za zločine protiv države i mnogi su odslužili zatvorske kazne.

Franjo Ferdinand

Franjo Ferdinand 1863.

Franjo Ferdinand 1863.

Poslije neobjašnjenog (samo)ubojstva Careva sina Rudolfa prestolonasljednikom postaje najstariji sin Careva mlađeg brata Karla Ludwiga, nadvojvoda Franjo Ferdinand (1863. – 1914.). Iako on ne drži nikakvu formalnu funkciju, oko sebe, u palači Belvedere, okuplja mnoge istaknute sumišljenike (npr. šefa glavnog štaba monarhijske vojske Conrada von Hötzendorfa i ministra vanjskih poslova Aloysa Aehrentala). Franjo Ferdinand sa svojoj okolinom zastupnik je ideje nove, modernije, snažne Habsburške monarhije pod jakom krunom pa tako on postaje vođa i kandidat velikoaustijskih krugova. Velikoaustrijaski krugovi su po svojim shvaćanjima za povratak na jaku Austriju, koja drugim narodima Monarhije neće više popuštati. Zato su antisemiti, a ne vole ni Mađare, pa ni Slavene. Iako je Franjo Ferdinand obećavao trijalizam Slavenima kada dođe na prijestolje to su bila prazna obećanja. «Nasuprot ideji o ujedinjenju Južnih Slavena pod vodstvom istočnopravoslavnih Srbijanaca, nadvojvoda je težio ka ujedinjenju Južnih Slavena pod vodstvom katoličke crkve, a u okvirima Habsburške Monarhije.» Najviše pristaša velikoaustrijski krugovi imali su među sitnim bečkim građanstvom i katoličkom crkvom (klerikalci su). Zbog takvih stavova odnosi Franje Ferdinanda i Franje Josipa I. nikada nisu bili najbolji, a još su se pogoršali kada se oženio Čehinjom Sofijom Chotek (zbog toga braka sa osobom nižega statusa Franjo Josip ga je prisilio da se odrekne prava nasljedstva na prijestolje za svoju djecu). Inače mišljenje Franje Josipa o svom nasljedniku nije bilo previsoko, mislio je da je brzoplet i da se previše prepušta afektu (moguće je da je čak Franjo Ferdinand patio od nekakve psihičke bolesti jer su poznati njegovi napadaji bijesa), da se previše upliće u svakodnevnu politiku i da nema gotovo nikakvih državničkih sposobnosti. Treba ipak naglasiti da je mržnja bila obostrana. Na sve te ocijene pisci i njegovi suvremenici često ga opisuju kao sklonog autokratizmu kao i  nepovjerljivog i sumnjičavog čak i prema najbližima (iako je neizmjerno volio i poštivao svoju ženu i djecu). Bio je pasionirani lovac i uzgajivač ruža, a čest gost njegovog lovačkog dvorca Konopišta bio je njegov dobar prijatelj (i uzor) njemački car Vilim II. S druge strane nastojao je biti u dobrim odnosima i sa Rusijom i tako obnoviti Trocarski savez (Romanovi, Hohenzolerni, Habsburgovci).

U cijeloj 1913. navodno je ubio sam više od 5000 jelena

U cijeloj 1913. navodno je ubio sam više od 5000 jelena

Veliki bijeli lovac

Veliki bijeli lovac

Svoje vrhovne ideale sam Franjo Ferdinand je opisao ovako: «Potpuna suglasnost s Rusijom i Savez tri cara, očuvanje mira i jačanje monarhističkog principa, to je moj životni ideal.» Iako su ga mnogi ocjenjivali kao ratnog huškača sam je (pomalo proročki) tvrdio da ne želi rat «jer bi se rat između Austrije i Rusije završio ili obaranjem Romanova, ili obaranjem Habsburgovaca, ili, možda, obaranjem obe dinastije

Iako je jedan od ključnih ciljeva vanjske politike u očima Franje Ferdinanda bio Drang nach Osten treba isto tako napomenuti da se je dosta puta opirao svakoj pomisli rata. Tako dok je njegov dobar suradnik general Conrad von Hötzendorf, šef glavnog štaba Monarhijske vojske samo u razdoblju između 1. siječnja 1913. i 1. lipnja 1914., prema svojim vlastitim riječima, 24 puta tražio da se započne rat protiv Srbije, Ferdinand je uvijek odbijao ovakve planove. Iako su Conrada podržavali i njegov kolega sa njemačke strane Moltke (mlađi) i sam car Vilim II. Franjo Ferdinand je tada stajao čvrsto na stajalištu mira, možda procjenjujući realno obučenost i opremljenost vojske, kao i opasnosti rata za Monarhiju. Možda je baš zbog tih razloga nastojao ojačati vojsku do svog dolaska na prijestolje ulaganjem u Češku vojnu tvornicu Škoda, kao i ubrzavanjem gradnje moderne mornarice po kojoj je Monarhija zaostajala za drugim velikim silama Europe toga doba.

Franjo Ferdinand s obitelji

Franjo Ferdinand s obitelji

Sa punih 50 godina u to doba Franjo Ferdinand je bio najstariji prijestolonasljednik u Europi toga doba, a postajao je sve nestrpljiviji u svom očekivanju kada će doći na prijestolje i tako zamijeniti staroga i boležljivoga Franju Josipa. Njegova mržnja prema svom stricu caru Franji Josipu vidljiva je možda i u njegovoj oporuci u kojoj je tražio da se pogreb izvrši “bez učešća članova carskog doma.”

Kratka biografija autora:

Rođen 1982. u Sisku. Diplomirao povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Kljucne rijeci: , , , , , , ,
Objavljeno u: Povijest BiH

Leave a Reply