Političke prilike srednjovjekovne Bosne (3) – Kuće i dinastije

Bosna u srednjem vijeku

Kotromanići su prvotno banska, a potom i bosansko-humska kraljevska kuća čije izvorno porijeklo do danas ostaje obavijeno maglom tajanstvenosti. Postoje razne teorije o mogućim zemljopisnim krajevima njihovog porijekla no umnogome ih se te pri samom spomenu misaono veže uz središnju Bosnu. Uspinjući se na vlast u XIII. st. bili su donekle svjesni svoje vezanosti za zapad i zemlju maticu – Hrvatsku, tako da će to uroditi stalnom težnjom ka širenju prema njoj. Svako malo vremena, svojatanja srpskih (dosta moćni car Stefan Dušan i sin mu Stefan Uroš iz dinastije Nemanjića) i ugarskih vladara, Bosnu su ugrožavale izvana i rušile joj stalnost i snagu koju je polagano skupljala kroz doba narodnih vladara – banova. Srpsko Carstvo od sedamdesetih godina XIV. stoljeća bi ubrzano i opasno ugroženo napadima Turaka te naglo oslabi…, da bi to odjednom iskoristio ban Tvrtko koji bi u srodstvu sa Nemanjićima, uzevši posjede Nemanjića po Humu, Podrinju i Travunji (Trebinju), sve do Nikšića tj. dijelova Raške. Tvrtko se onda – ljeti 1377., proglasi po milosti Boga gospoda kraljem… Srbije, Bosne, Humske, Primorja, Usore, Soli, Podrinja…, i sam ga ugarski kralj Ludovik (dinastija Anjou – Anžuvinaca) na neki način prizna ne protiveći se njegovom proglašenju na grobu sv. Save u Mileševu (danas južna Srbija). No to mjesto krunidbe je vrlo upitno, kako postoje druge (opravdanije) tvrdnje! Postavlja se pitanje da li je u skorom boju protiv Turaka 1389. godine na kosovskom polju masovnije sudjelovala i bosanska vojska kralja Tvrtka? Uz podatak da su zastupljene bile i manje hrvatske postrojbe pod zapovjedništvom Ivana Paližne.?. – priora Vranskog samostana.

Sa druge strane, smrt hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I. (1382.) dala je povod Tvrtku, kao sinu Jelene – kneginje bribirske (knezovi bribirski Šubići), da se umiješa i u hrvatske poslove. Tvrtko je usmjerio svoju aktivnost napose na Dalmaciju, povezanu s plemenom njegove majke.

XV. je stoljeće  također doba jedinog pravog i istinskog kralja Bosne – Tvrtka (Ostoja je zbačen a nasljeđuje ga sin Tvrtka I. – Tvrtko II., koji naslov kralja uzima nešto prije nadolaska prave turske opasnosti u drugoj polovini stoljeća). Ističe se u tom kraćem razdoblju i posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević (sin kralja Stjepana Tomaša) kojega je po legatima u Jajcu dao okruniti papa Pio II. 1461. godine…, uz protivljenje ugarskog kralja Matije Korvina. Slijedi skori i tragični pad pod osmansku silu 1463. godine.

Bosna u srednjem vijeku

Bosna u srednjem vijeku

No je li taj datum potpuno točan i opravdan? Gradovi poput Ključa, Bočca?, Livna, Uskoplja, Prozora… bivaju dijelovima vraćeni pod okrilje hercega Stjepana Kosače (sinovac Sandalja Hranića iz velikaške obitelji Hranića sa …bosanskih južnih strana stasale u XIV. stolj.) i kralja Matije Korvina.  Zanimljivo da je grad Jajce kao jedan od najbolje utvrđenih gradova tadašnje Bosne 1463. godine pao u turske ruke, da bi nedugo nakon toga bio ponovo preuzet od strane kralja Matije Korvina i njegove vojske. Do 1527. te ponovnog i konačnog pada ovog živopisnog grada u ruke upornih turskih vojski, u gradu su rađene neke obnove (obrambene te vjerskih objekata poput gradske crkve).

Treba napomenuti kako je nekih deset godina prije pada Bosne konačno uništen i Bizant 1453. godine – tj. nekadašnje slavno Istočno rimsko Carstvo (zadnji je pao okruženi Konstantinopolj) te onda, postupno bugarska i srpska država. U tom velikom gradu koji se hrabro branio tri mjeseca, nad poraženima je učinjen strašan masakr koji je trajao danima. Računa se da su otomanski Turci imali nekoliko stotina tisuća vjerski zaluđenih vojnika naspram par tisuća branitelja. Taj poraz imao je gotovo isti učinak na kršćanski svijet kao i pad Jeruzalema dva stoljeća prije.

Pad Jeruzalema

Pad Jeruzalema

U desetljećima koja su slijedila…, kršćanska Europa teško je iznalazila snagu za neki snažan i zajednički odgovor velikoj turskoj invaziji. Umjesto toga bila je razjedinjena i opterećena međusobnom vjerskom ili pak borbom za prevlast i posjede. No ipak treba spomenuti pobjedu nad Turcima kod Beograda 1456. god. Na poziv pape Nikole V. propovjednik John Capistran propovijedao je tada novi, možda i posljednji križarski rat. No pobjeda je bila kratkog daha jer je Beograd pod dugim opsjedanjima otomanskih vojski pao 1521. godine. Tu je i pobjeda kršćanske flote nad turskom mornaricom kod Lepanta 1571. godine, koja je donekle oduzela veliku i ukupnu vojnu prednost štosu Otomani skupili do tada.

Na Balkanu (koji je zapravo turski naziv za područje jugoistočne Europe) Turci su bili svakako vojno napredniji od bosanske, srpske ili hrvatske vlastele i njihovih vojski. Uz to je i dio naroda ”nekako lako prihvaćao” novu vlast i vjeru, vjerojatno zbog humanijeg postupanja prema seljacima i kmetstvu. Bogumilski živalj kao da je priželjkivao dolazak Turaka koji bi ih kako-tako ali ipak oslobodili od brojnih vanjskih poduhvata ugarskih pa i hrvatskih vladara-velikaša.

Određene prilike u Humu – Hercegovini

Hrvoje Vukčić Hrvatinić

Hrvoje Vukčić Hrvatinić

 

Godine 1415. – moćni herceg (njem. naslov herzog ili vojvoda) Hrvoje Vukčić Hrvatinić iako danas simbol domoljublja i određene vrste narodne čvrstine, među prvima doziva u pomoć Turke (Ishak-beg Ishaković) koji mu pomažu u borbi protiv jakog kralja Žigmunda u bitci kod Doboja.

Naime, on je od 1403. vladar Splita te otoka Hvara, Brača, Korčule i Visa a neki povjesničari navode da je vladao poput pravog kralja. Imao je velikog udjela na dvoru bosanskom postavivši Tvrtka II. na vlast nakon što mu je pomogao svrgnuti Ostoju. S druge strane, njegov misal o njemu govori kao o štovatelju vjere i umjetnosti, a ne samo kao o promišljenom silniku koji se udružio sa Turcima zbog želje za većom vlasti.

Na Hum krajem XIV. i do prve polovine XV. stolj. mnogi kraljevi imaju pretenzije (hrvatsko-ugarski Sigismund, donekle i bosanski kralj Stjepan Tomaš). No više su ta neprijateljstva uzrokovana tvrdim stavom velikaša poput hercega Stjepana koji je bio sklon raznim spletkama da bi se dočepao vlasti (čak pristajanjem uz pravoslavlje što govori naslov vojvoda od sv. Save). Tijekom vladavine tog očitog silnika – despotskog hercega Stjepana Kosače ili hercega od svetog Save kako se nazivao – područje humske zemlje (današnje Hercegovine, poglavito područja uz rijeku Neretvu, južno od Mostara), ipak stagnira ili slabi, naročito u vojno-političkom ali i općem gospodarskom pogledu. Nesumnjivo na razvoj situacije na bosanskom dvoru utječu i velikaši poput Vukčića i Kosače jer se izravno ili neizravno upliću u teritorijalna pitanja. No kao političke i povijesne ličnosti oni su vrlo različiti. Upadi Turaka postaju sve učestaliji tako da nerijetko zbog slabosti i nemogućnosti djelotvorne obrane velikaši poput Kosača ugovaraju sa osmanlijama razne sporazume i zamjene za usluge vojne pomoći. Pod napadima godinama se uspješno drži grad Počitelj sa mješovitim hrvatsko, mletačko i ugarskim posadama.

Kljucne rijeci: , , , ,
Objavljeno u: Povijest BiH

Leave a Reply