Gladijatori – tko, kako i zašto?

Mozaik iz Pompeja prikazuje borbe gladijatora

Dugo se vjerovalo da su Rimljani gladijatorske igre preuzeli od Etrušćana, ali je vjerojatnije da se radi o spoju više utjecaja. Povjesničar Nikola iz Damaska je početkom nove ere zapisao događaj iz 264. godine pr.Kr. kada je su sinovi Pera po očevoj posmrtnoj želji na stočnom sajmu organizirali tri istovremene borbe. Slični običaji su se u sljedećih sto godina udomaćili pa je tako Titus Flamininus 174. godine pr.Kr. održao munus (svečanost u čast preminulog) kojom su se prilikom borila 74 muškarca tijekom tri dana. Te pogrebne svečanosti su se većinom odvijale u prosincu u vrijeme kada su Rimljani slavili svećanost saturnalija. Bogu Saturnu su posebno uvježbani venatores prinosili životinjske žrtve boreći se  raznim egzotičnim životinjama poput lavova i tigrova. Željeli su pokazati da Rimljani mogu pobijediti sva živa stvorenja.

Dvorište gladijatorske škole u Pompejima

Dvorište gladijatorske škole u Pompejima

Mnogi bogati Rimljani su tijekom vremena poželjeli da se ih nakon smrti počasti sa što velebnijim svečanostima sa više boraca, borbi i spektakla. Borbe u amfiteatru su počele uključivati glazbenike i svečanost je postala prava zabava za puk. Za zabavu građene su posebne arene u kojima su se gladijatori borili na pijesku. Od tuda i naziv “arena” koji potječe od harena što znači pijesak. Carevi Vespazijan, Tit i Domicijan iz dinastije Flavijevaca su u drugoj polovici I. stoljeća nove ere dali sagraditi velebno zdanje Amphitheatrum Flavium danas poznato kao Koloseum. Koloseum je tijekom pet stoljeća svjedočio gladijatorski igrama, insceniranim pomorskim bitkama, lovu na životinje i javnim smaknućima neprijatelja Rima (poput progona kršćana). Koloseum je bio izgrađen da publici ponudi spektakl u kojem će životinje kroz tunele utrčati u arenu, gdje se borci pojavljuju na sredini borilišta uz pomoć liftova. Arheolog Jean-Claude Golvin je na području bivšeg Rimskog Carstva pobrojao 186 amfiteatra i prema ostacima možda još njih 86. Taj broj samo svjedoči o popularnosti krvave gladijatorske zabave, ali moramo znati da su ta vremena pogledi na civilizaciju bili drukčiji no danas. Rimljani su štovali hrabre i skromne ljude, pa su ih nadahnjivali oni koji su hrabro koračali prema smrti. Zanimljivo je koliko su Rimljani voljeli gladijatorske igre, štovali gladijatore kao junake, a opet su gladijatori s druge strane spadali na dno društvene ljestvice u Rimu. Bili su u istoj društvenoj skupini kao npr. prostitutke.

Kako se postaje gladijator?

Gladijatori su u većini slučajeva robovi kupljeni i pripremani isključivo za gladijatorske borbe. Postojali su i profesionalni gladijatori, koji su bili slobodni ljudi i dobrovoljno su se javili za sudjelovanje u gladijatorskim igrama. Gladijatorske škole (ludi gladiatori) su svoje učenike podvrgavale vrlo strogom režimu stalnog vježbanja i probnih borbi. Za najbolje borce postojali su i posebni treneri, pa čak i maseri da ih održavaju u vrhunskoj kondiciji. Vlasnicima gladijatorskih škola je bilo u interesu da gladijatori budu zdravi i spremni za borbe koje su im donosile profit.

Posebna su skupina bili noxii – oduđeni kriminalci (pljačkaši, silovatelji i ubojice) koji su izgubili građanska prava. Oni za borbu nisu imali nikakvu pripremu već su jednostavno bačeni u arenu da se bore jedni protiv drugih. Neki povjesničari smatraju da su noxii naoružani, ali bez oklopa nastupali protiv iskusnih gladijatora. Noxii su mogli biti sigurni da iz arene neći izaći.

Vlasnici gladijatorskih ekipa (familia gladiatoria) zvani lanista kupovali su robove gledajući njihovu snagu i ljepotu. Često su uspješni gladijatori služili kao ljubavnici bogatim Rimljanima i Rimljankama. Prema rimskim tračevima možda je i Faustina, žena cara Marka Aurelija, imala gladijatore ljubavnike, pa se tako objašnjava ljubav njena sina Komoda prema tom “sportu”. Laniste su obično birali više muškarce. Prema ostacima iz Herkulaneja (grad zasipan u erupciji Vezuva) prosječna visina Rimljana je bila oko 1,65m, pa su gladijatori većinom trebali biti viši od 1,70 m.

Robovi stižu u gladijatorsku školu

Robovi stižu u gladijatorsku školu

Novo kupljeni robovi su u lancima i pod strogim nadzorom dopremani u gladijatorsku školu. Nadzor je bio potreban da se spriječi njihov bijeg ili eventualan pokušaj samoubojstva. Po dolasku u školu njihov su nadzor preuzeli slobodnjaci. Gladijatori su moral položiti zakletvu izgovarajući “Uri, vinciri, uerberari, ferroque, necari” (Biti spaljen, vezan, udaran i umrijeti od čelika). Nakon zakletve počinje trening za nove gladijatore, vježbenike (tirones). Vježbenici su imali najlošiji smještaj, ali uvjeti su im se popravili ukoliko su bili uspješni. Kad su postali primus palus, najviši stupanj gladijatora mogli su od laniste dobiti i najkvalitetniji smještaj. Gladijatori su imali kontakte sa vanjskim svijetom preko djevojaka ili prostitutki koje su im bile dopuštene. Zabilježeni su slučajevi da su u takvim okolnostima neki dobili djecu ili su se čak i ženili. Učitelji gladijatora su bili doctores, bivši gladijatori koji su na najbolji način mogli pokazati kako se poslužiti pojedinim oružjem ili oklopom. Laniste su ulagali veliki novac u liječnike, masere i kuhare koji su stalno služili gladijatorima. Zbog te investicije gladijatori su morali strogo slušati gospodara koji je na neposluh reagirao bičevanjem, batinanjem ili zatvaranjem u plitke rupe u kojima čovjek nije mogao ustati.

Od vremena cara Domicijana (51.-96.) gladijatori se školuju u carskim školama, a za njihovu nabavku se brinu procuratores. Školovanje se odvijalo u četiri carske škole: Ludus Magnus, Gallicus, Dacias i Matutius (škola za venatores – borce protiv životinja). Laniste su mogli zadržati svoje škole i borce, ali potpuno u vlastitom trošku. To je za njih značilo da su ih mogli uposliti bogati građani, a u borbama se često moglo desiti da ostanu bez polovine boraca.

Trening

Trening gladijatora

Trening gladijatora

Škole su imale spavaonice, kuhinje, blagovaone i kao najvažniji dio arenu za treniranje. Treniralo se koristeći tupo oružje kako bi se izbjegle ozljede. Učitelji su drvenim mačevima pokazivali kako nanijeti ozljedu koja će učinkovito onesposobiti neprijatelja i pritom zabaviti publiku. U međusobnim, trening dvobojima borba se odmah prekidala ukoliko bi se borac ozlijedio. Boračka oprema je bila različita tako da je svaki borac imao određene prednosti, ali i mjesta na kojima je mogao biti lako ranjen.

Izgled gladijatora

Gladijatori su bili zabavljači i njihov cilj nije bio što prije ubiti protivnika već zabaviti publiku. Zato njihova odjeća nije bila bila jednostavna već su morali izgledati zanimljivo. Od najranijih dana gladijatori su nosili oklope, kacige i oružje rimskih porobljenih neprijatelja. To je Rimljanima bilo zanimljivo, a ujedno i jeftino jer se oprema zarobljavala u vojnim pohodima. Gladijatori su se vjerojatno borili bosonogi ili su im stopala eventualno bila umotana u nekakve kožne obujke. Metalni oklopi na nogama, tijelu, rukama i glavi su bili neophodni kao dio dramskog dekora, kako bi pojačali zastrašujući izgled boraca. Naravno ta je oprema štitila borce i ujedno produžavala borbu. Pompa, svečani ulazak gladijatora na početku borbi je bila spektakularna predstava u kojoj su vrhunski borci nosili zlatne i srebrne oklope, nosili purpurne plašteve i vozili se na četveroprezima ukrašenima paunovim perjem.

Vrste gladijatora

Gladijatori su podijeljeni prema opremi koju nose i prema tome su bili i specijalizirani borci:

Andabatae

Andabatae su bili borci na konjima ili kočijama, a vjerojatno su se borili u kacigama koje su pružale malu vidljivost ili su imali povezane oči.

Bestiarii

Borci specijalizirani za borbu protiv životinja najčešće naoružani kopljima.

Dimachaeri

Borci naoružani sa po dva kratka mača ili bodeža.

Equites

Equites ili vitezovi su u starije vrijeme bili lako naoružani, oklopljeni, nosili su okrugli, konjički štit, manju kacigu bez perjanice ukrašena sa dva pera. U carsko vrijeme opremljeni su zaštitom za desnu ruku (manica) i nosili su tuniku bez rukava (za razliku od ostalih gladijatora koji su se borili golih prsiju).

Essedarii

Borci na bojnim kočijama su podsječali Rimljane na borbe protiv Kelta i Britanaca. Budući da nije pronađen nikakav mozaik ili zapis o njima ne znamo kako su bili opremljeni. Vjerojatno je uvijek jedna članica bojne kočije bila žena. Postoji i mogućnost da su se borili protiv zvijeri.

Hoplomachi

Poput teško opremljenih Thraciana podsjećali su na Samnićane. Imali su zaštićene, omotane noge, štitnik na desnoj ruci (manica), manju kacigu ukrašenu čuperkom perja na vrhu, naoružani mačem (gladius) i malim, okruglim štitom od tanke bronce. Vrlo je moguće da su bili naoružani duljim kopljem. U borbama su se natjecali sa Myrmillo ili Thracianom.

Hoplomachi i provocatores

Hoplomachi i provocatores

Laquerarii

Slični retiariusu samo su umjesto mrežom svoje protivnike pokušavali uhvatiti lasom (užetom).

Myrmillo

Myrmillo

Myrmillo

Oprema myrmilla se malo razlikovala od Thraciana. Razlika je vidljiva u izgledu kacige koja je za razliku od thraciana imala manju perjanicu, koja se nije ukrašavala perjem. Kaciga je ukrašavana komadićima polirane bronce ili srebra što je na suncu davalo sijajno preljevanje boja poput riblje ljuske (riba mormylos je bila inspiracija). Na desnoj ruci nose manicu. Naoružani su gladiusom (mačem dužine oko 40-50cm) i brane se zaobljenim, većim štitem poput legionarskog. Bore se protiv thraciana ili hoplomacha.

Paegniarri

Oni u biti nisu bili pravi gladijatori već su prije borbi publiku zabavljali mlateći se drvenim mačevima. Njihovu su “borbu” pratili glazbenici na cimbalima, trubama i hidraulisu.

Provocatores

Njih bi boksačkim rječnikom svrstali u borce srednje težinske kategorije. Jedini su od gladijatora nosili prsni oklop (cardiophylax). Na ruci manica, veliki pravokutni štit i gladius. Obično se bore protiv drugih provocatores.

Retiarii

Retiarii

Retiarii

Retiarii su prepoznatljivi po mreži (podsjećali su na ribare). Mreža je služila za hvatanje protivnika (oko 3m u promjeru), a glavno je oružje trozubac (dužine oko 1,6m). Mreža je konopom vezana za ruku borca, pa je u slučaju promašaja mogao ponovno povući. Nisu nosili kacige, a pomoćno oružje je bio bodež. Bodež se npr. koristio da se borac oslobodi mreže ukoliko je protivnik uhvati. Služio je i za pogubljenje borca koji je izgubio i publika ga je osudila na smrt. Na lijevo ruci manica uz dodatni oklop za rame (galerus). Bore se protiv secutora. Za retiare su obično birani mlađi gladijatori (18 do 25 godina) ljepšeg izgleda.

Saggitarii

Bili su opremljeni samostrelima kojima su mogli gađati na veće udaljenosti.

Samnićani

U starije vrijeme teško naoružani borci, koji su u carsko vrijeme više nisu pojavljivali. Branili su se velikim, pravokutnim štitom (scutum). Na glavi teška kaciga i naoružani kratkim mačem.

Secutores

Specijalno razvijena vrsta boraca protiv retiariusa. Vrlo su slični myrmillu jer nose isti oklop i oružje. Razlikuju se po kacigi koja kod secutora pokriva cijelo lice i ima samo dvije rupe za oči što im je trebalo dobro služiti u obrani od trozuba. Kaciga je bila potpuno okrugla i glatka tako da je mreža nije mogla zakačiti.

Thracian

Thracian

Thracian

Thracian je bio gladijator s vrlo prepoznatljivom kacigom s metalnom perjanicom. Kaciga se izrađivala od dva komada bronce – jedan na gornjem dijelu i jedan kao štitnik za lice. Na prednjem dijelu izbušene su rupe koje su borcu omogućavale dobru ventilaciju i pogled prema naprijed. Thracian je zbog takve konstrukcije imao probleme s bočnim pogledom. Kaciga je također sprečavala direktan udarac prema grkljanu. Kagica je mogla biti ukrašena sa perjem. Kaciga je težila između 3,3 i 6,8 kilograma (standardna legionarska oko 2 kg) i prosječne debljine oko 1,5 mmm. U opremi je još imao štitnike za jednu ruku, manji gotovo kvadratni štit (parmula) i mač zaobljene oštrice dužine oko 34 cm. U starije vrijeme ti su borci bili ratni zarobljenici iz Trakije. Bore se protiv myrmilla ili hoplomacha.

Borbe

Gladijatorske su borbe bili spektakli na kojima je radilo mnoštvo radnika. Gladijatori su izlazili na zvuk trubača. Libitinarii su čistili arenu, odvozili ranjene i poginule. Posebna im je zadaća bila užarenim komadom željeza provjeriti da li gladijator koji leži samo glumi ili je uistinu mrtav. Dovršeni su udarcem maljem ili rezanjem grkljana. Publiku je osobito zabavljalo kada su se borila dva borca iz iste škole pretpostavljajući da su inače prijatelji. Gladijatori su učeni da udarce i ranjavanja primaju bez jauka.

Poznati filmski Gladijator

Poznati filmski Gladijator

U filmovima najčešće gledamo smrt gladijatora. Za vrhunske borce to je bilo malo vjerojatno. Najčešće su bili pošteđeni jer se u njihovu obuku investirao veliki novac. Jedino su noxii bili sigurni da neće preživjeti. Rimske su vlasti često slale oduđenike u arene jer su se na taj način rješavale tereta u zatvorima.

U vrijeme cara Klaudija prvi je put zabilježen gladijatorski pozdrav caru “Ave Caesar, morituri te salutant!” (Zdravo Cezare, pozdravljaju te oni koji će umrijeti!).

Kako preživjeti?

Gladijator se mogao prestati boriti ukoliko je dobio rudis, drveni mač slobode. Gladijator se morao dokazati kao iznimno hrabar, vješt i naravno pobjednik u nekoliko bitaka. Takvi su gladijatori (amatores) stekli veliku slavu, koja ih je često ponovno dovodila u arenu. Poznati je primjer sirijskog borca Flamme koji je četiri puta zaradio rudis. Amatores su kao slobodnjaci mogli nastaviti borbe ili raditi kao učitelji mlađim gladijatorima.

Ženski gladijatori?

Vrlo se malo zna o sudjelovanju žena u gladijatorskim igrama. Poznato je da je car Septimije Sever (193.-211.) dozvolio ženama da se bore kao gladijatori, ali je tu dozvolu povukao 200. godine. Na području grada Londona su 1996. godine iskopani ostaci mlade žene (starosti oko 20 godina), koja je pokopana sa nekoliko predmeta koji se povezuju sa gladijatorima. Ako je pronadena žena doista bila gladijator, onda pronadeni bogati ostaci oko nje pokazuju da je bila popularna. U londonskom muzeju se čuva i reljef koji pokazuje borbu dviju žena s mačevima.

Moderni gladijatori

Mirko Filipović Cro Cop

Mirko Filipović Cro Cop

Danas, barem u normalnom i legalnom svijetu, ne postoje gladijatorske borbe poput rimskih. No, ima sportova poput “ultimate fighta” ili mješovitih borilačkih vještina u kojima se borci gotovo bez pravila bore rukama i nogama. To je sport u kojem se proslavio i naš Mirko Filipović. U ovom su sportu dopušteni gotovo svi udarci (osim čupanja kose, guranja prstiju u oči i udarci u prepone). Naravno da danas borba ne završava smrću sportaša.

Zanimljivosti

  • car Komod (180.-192.) bio je zaluđen gladijatorskim borbama, pa je i sam nastupao kao secutor. Njegovi su politički protivnici često spominjali da mu otac nije Marko Aurelije već neki gladijator, majčin ljubavnik. Za borbe se zagrijava tako da je pred publikom premlačivao paegniarre. Za tu je priliku po Rimu pokupio jednonoge invalide i izradio im proteze koje su podjećale na razne zvijeri.
  • Jedan od najpoznatijih gladijatora je bio Flamma. Počeo se boriti sa 17 godina i karijeru je završio sa 25 pobjeda, četiri missusa (izgubio, ali je pošteđen) i devet stans missus (oba borca su proglašena pobjednikom). Doživio je (čak) 30 godina starosti kao učitelj gladijatora.
  • Gladijator Bato (u vrijeme cara Karakale) je pobijedio u borbi, ali mu je odmah poslan novi protivnik. Bato je teškom mukom pobijedio i drugog protivnika. Nažalost treći uzastopni protivnik ga je ubio, ali je Bato dobio spektakularan pogreb.

Osnovna literatura

Stephen Wisdom, “Gladiators 100 BC – 200 AD”, Osprey Publishing, Oxford, 2001.

Mozaik iz Pompeja prikazuje borbe gladijatora

Mozaik iz Pompeja prikazuje borbe gladijatora

Kratka biografija autora:

Magistar povijesti i magistar edukacije sociologije. Urednik Hrvatskog povijesnog portala i vlasnik obrta Inter nos. Radi u Srednjoj školi Čakovec.

Kljucne rijeci: , , , , , ,
Objavljeno u: Stari Rim, Stari vijek

Leave a Reply