Oslobođenje Međimurja 24. 12. 1918.

Vojni pohod bio je organiziran ovako:
Napreduje se u dvije fronte:
a) JUŽNA FRONTA približno 5 bataljuna pješadije pod zapovjedništvom potpukovnika Dragutina Perka, napreduje preko Drave na potezu od Varaždina do Hrženice
Ovom frontu bile su podređene slijedeće vojne snage:

  • Akademičari i pitomci kadetske škole – zapovjednici kapetan Šega,  kapetan  Izer i natporučnik Krpan
  • Međimurski dobrovoljci – zapovjednik natporučnik Franjo Glogovec
  • Karlovački pješadijski puk (2 bataljuna) – zapovjednik major Pogledić, zapovjednici bataljuna Špoljar i Tartaglia
  • Varaždinski bataljun – zapovjednik kapetan Stjepan Sertić
  • Novogradiški bataljun – zapovjednik kapetan Rački
  • Konjica (2 eskadrona) – zapovjednici major Georgijević i kapetan Čanić
  • Poljska artiljerija (2 baterije) – zapovjednik kapetan Radl
  • Teška artiljerija (2 baterije) – zapovjednik kapetan Oberritter
  • Auto-kolona (11 kamiona) – zapovjednik natporučnik Celestin
  • Oklopni automobil – poručnici Hitrec i Vilković
  • Telegrafska četa – zapovjednik poručnik Salopek
  • Sanitetsko odjeljenje – zapovjednik pukovnijski liječnik dr. Stanković

Komore – zapovjednik ing. Stjepan Hršak, poručnikb) ZAPADNA FRONTA približno 2 bataljuna pješadije pod zapovjedništvom majora Henneberga napreduje iz Štajerske od lijeve obale Drave do desne obale Mure. Ovom  frontu bile su podređene slijedeće snage:

  1. Sisački bataljun – zapovjednik major Ivo Henneberg
  2. Mornari i dobrovoljačka sokolska legija – zapovjednici poručnik fregate  Antić i kapetan Jurišić
  3. Dvije čete Slovenaca – zapovjednici kapetan Dekleva i kapetan Rakuša

Ukupna snaga kojom su raspolagali oslobodioci Međimurja bila je: jedna pješadijska brigada sa 7 bataljuna, 52 mitraljeza, 2 eskadrona konjice, 2 baterije poljskog topništva i 2 baterije teškog topništva sa ukupno 24 topa i pomoćne trupe.
U rezervi u Varaždinu nalazio se 1 srpski pješadijski bataljun, pola eskadrona konjice i mitraljesko odjeljenje u formiranju. Ova rezerva nije sudjelovala  u akaciji.

Prvi cilj bio je zauzeće grada Čakovca, zauzimanje mostova na Muri (cestovnih i željezničkih) kod Murskog Središća i Kotoribe te skela i čamaca kod Sv. Martina na Muri, Farkuševca, Novakovca, Podturna, Kotoribe i Kakinje.
Južne kolone potpukovnika Perka imale su zadatak da pređu Dravu u dva pravca, i to:

  1. Glavna kolona cestom iz Varaždina u Čakovec – pod zapovjedništvom Perka
  2. Desna kolona iz Hrženice na Prelog i Donji Kraljevec sve do letenjskog mosta. Ova kolona bila je pod zapovjedništvom majora Pogledića.

Zapadne kolone koje će provaliti iz Štajerske u gornje Međimurje imale su slijedeći zadatak:

  1. Bataljun majora Henneberga da dođe iz Dravskog Središća uz lijevu obalu Drave u Čakovec i da se tamo sjedini sa glavnom kolonom potpukovnika Perka
  1. Kolona kapetana Jurišića sa mornarima, sokolima i Slovencima da zaposjedne oba mosta kod Murskog Središća te sve prelaze, splavi i skele na Muri do Križovca

Uloga konjice:
1. Konjica desne kolone majora Pogledića nakon prelaska Drave kod Hrženice i  Otoka  izvršiti izviđanje oko Preloga, Donjeg Kraljevca i Goričana te zauzeti most   preko  Mure kod Letenja
2.  Konjica glavne kolone sa 3 konjičke patrole izvršiti izviđanje u 3 pravca:
a) Strahoninec – Buzovec – Štefanec – Jurčevec (danas naselje Mala Subotica) – Turčišće do Mure kod mađarskog sela Ratka (radi se o naselju Muráratka)
b) Čakovec – Belica – Gardinovec – Dekanovec do Mure kod mađarskog sela  Szemenye
c) Čakovec – Mihovljan – Sivica – Podturen do Mure

3. Spojna patrola za vezu s majorom Pogledićem napreduje pravcem Kuršanec – Totovec – Orehovica – Prelog

4. Konjica kapetana Čanića napreduje prema određenim objektima na Muri, zauzima ih  prije dolaska pješadije i povlači sve skele na južnu obalu Mure

Mađarske snage bile su malobrojnije od hrvatskih, ali je nemoguće točno reći koliko je bilo njihovo brojno stanje. Prema procjenama, brojile su između 1 i 2 bataljuna pješadije. Glavnim snagama utvrdili su se u Čakovcu (potpukovnik Kühn (1) i major pl. Györi), a manjim snagama ili patrolama kontrolirali su sve važnije točke u Međimurju (željezničke stanice, mostove, skele i dr.). Zbog ovakvog rasporeda i slabih snaga Mađari nisu mogli računati na uspješnu obranu od napada hrvatske vojske, ali to nije ni bila uloga vojske u Međimurju. Ovakav raspored snaga trebao je spriječiti nove nemire i držati narod u pokornosti. U slučaju novih nemira ili pobune ovakav raspored trebao je omogućiti brzo prebacivanje snaga iz Čakovca na bilo koju kriznu točku u Međimurju.
Napad je počeo 24. 12. 1918. u 06.00 sati.

Najbolje će biti za samo praćenje toka napada pratiti djelovanje svake kolone posebno.
Glavna kolona je preko mosta kod Varaždina prešla rijeku Dravu i krenula cestom prema Čakovcu. Do deset sati glavnina ove kolone zauzela je Nedelišće, a prethodnica je stigla do Facarnice.  Usporedno s cestom pratio ju je satnik Sertić sa pola bataljuna pješadije, koji se oko deset sati nalazio kod Putjana, istočno od Strahoninca.

Istovremeno je major Pogledić splavima i čamcima prebacio kod Hrženice u Međimurje svoja 2 bataljuna pješadije, konjicu i artiljeriju i počeo napredovati prema Prelogu što mu je bio prvi cilj. Nakon osiguranja Preloga krenuo je prema Donjem Kraljevcu. Zauzevši Donji Kraljevec presjekao je željezničku prugu Budimpešta – Trst i time spriječio iznenadni mogući dolazak mađarskih pojačanja iz Nagykanisze u Čakovec. Konjica majora Pogledića doprla je oko deset sati do Goričana i osigurala most preko Mure.
Sisački bataljun pod zapovjedništvom majora Henneberga krenuo je u šest sati iz Dravskog Središća i napredovao uz lijevu obalu Drave prema Čakovcu. Prešao je selo Črečani i oko deset sati nalazio se blizu Sv. Helene (danas naselje Šenkovec) kod Čakovca.

Grupa pod zapovjedništvom kapetana Jurišića prešla je u šest sati Štajersko-mađarsku granicu i preko bregova gornjeg Međimurja spuštala se prema Murskom Središću. U selu Sv. Martin na Muri sjedinila se sa polubataljunom Slovenaca pa obje grupe zajedno napreduju u pravcu Murskog Središća. Uz put su zauzeli i skelu na Muri i osigurali i taj prijelaz od iznenadnog napada mađarske vojske u leđa.

Konjica je bila raspoređena u patrole koje su trebale kontrolirati međuprostore između napadnih kolona i međusobno ih povezati. Osim toga, njihova uloga je bila da brzim napredovanjem prodru do Mure i osiguraju prijelaze. Desna patrola kapetana Čanića nalazila se oko deset sati u okolici Držimurca. Odatle je pravac daljnjeg napredovanja išao preko sela Domašinca do Mure kod mađarskog sela Ratka.

Srednja patrola nalazi se oko deset sati kod mjesta Gardinovec, odakle preko Dekanovca nastavlja napredovanje do Mure gdje mora zauzeti skelu kod mađarskog sela Szemenye (3). Lijeva patrola nalazi se kod Sivice odakle  preko Podturna nastavlja napredovanje prema Muri, također s ciljem da zauzme skele na svom odsjeku.

Do deset sati nigdje nije došlo do sukoba i sve kolone nesmetano napreduju. Mađari se u panici povlače preko Mure preko mostova kod Kotoribe, Letenja i Murskog Središća. Jedino je mađarska posada u Čakovcu ostala na mjestu. Zbog toga je potpukovnik Perko počeo pripremati napad na Čakovec i u tu svrhu je izdao slijedeću naredbu:

“P r e t h o d n i c a  glavne kolone napreduje u bojnom postrojenju uz cestu i  željeznicu direktno na Čakovac (tako stoji u originalu, treba Čakovec); A r t i l j e r i j a  mora zauzeti položaj kod Facarnice.
D e s n a  p o b o č n i c a  kapetana g. Sertića treba da napreduje ka selu Putjani na Buzovec i to prema lijevom boku neprijatelja.
L i j e v a  pak  p o b o č n i c a  majora g. Henneberga treba da obiđe Čakovac sa  sjevera, preko Sv. Jelene, do Hiholjana (tako stoji u originalu, radi se o naselju Mihovljan), i napadne neprijatelja u njegov desni bok.
P r i č u v a  u sredini kod čakovečkog kolodvora čeka daljnje zapovijedi potpukovnika g.  Perka.” (4)
Prije početka napada potpukovnik Perko je odlučio, ako je moguće, izbjeći prolijevanje krvi i dati šansu Mađarima u Čakovcu za časnu predaju. Poruku potpukovnika Perka prenio je majoru Györy-ju u Čakovcu konjanički major Georgijević. On ga je pozvao na predaju riječima:
“Majore Györy! U ime starih pravica pozivam vas na predaju.
Vaše su čete opkoljene!“ (5)

Major Györy se odlučio posavjetovati sa svojim podčinjenima. Doznavši da je Čakovec opkoljen i da bi otpor bio uzaludan odlučio se predati. Kapitulirao je u 10.30 sati blizu čakovečkog glavnog kolodvora. Nakon toga u Čakovec je ušla hrvatska vojska i u svečanom mimohodu, praćena od tisuća građana, prošla gradom. Potpukovnik Perko obavijestio je telefonom potpukovnika Kvaternika u Varaždinu da je akcija uspjela.

Tako je do 11 sati bilo oslobođeno cijelo Međimurje, osim najistočnijeg djela oko Kotoribe i Legrada. No, uskoro je oslobođen i taj dio Međimurja. Oko 11 sati stigao je u Čakovec iz Pragerskog brzi vlak koji je svaki dan prometovao na liniji za Budimpeštu. Vlak je u Čakovcu zaustavljen i, po nalogu potpukovnika Perka, ispražnjen. U vlak se tada ukrcao satnik Sertić sa 8 mitraljeza i pola Varaždinskog bataljuna. Vlakom se odvezao do Kotoribe i do 13 sati zauzeo željeznički most preko Mure te skele kod Kakinje i Kotoribe. Time je cijelo Međimurje bilo oslobođeno mađarske vlasti, i to u vrlo kratkom roku od sedam sati.

Prilikom ulaska hrvatske vojske u Čakovec najviši mađarski civilni dužnosnik u Međimurju, kotarski načelnik pl.  Gyömörey, predao je vlast u ruke potpukovnika Perka, ali uz oštar prosvjed. U prosvjedu je izjavio da je provala  hrvatske vojske u Međimurje nezakonita. Svoj prosvjed je ponovio i kasnije kada je iz Varaždina stigao potpukovnik Slavko Kvaternik. Gyömörey je rekao Kvaterniku da ne priznaje zauzimanje Međimurja od strane hrvatske vojske jer je time surovo prekršena konvencija o primirju koju je Mađarska potpisala sa silama Antante.

Istog dana, 24. 12., održana je poslije podne u Čakovcu prva hrvatska javna skupština u dvorištu građanske škole. Na skupštinu je pohrlilo stanovništvo Čakovca i okolnih sela. Skupštinu je otvorio dr. Ivan Novak, a iza njega su govorili drugi članovi Narodnog vijeća. Svi su izrazili veliko zadovoljstvo što je Međimurje napokon oslobođeno.
Istog tog dana, 24. prosinca, potpukovnik Kvaternik je izdao proglas koji se morao čitati na misama polnoćkama. Proglasom se obavještava narod Međimurja da Međimurje od sada pripada Hrvatskoj.

Slijedećeg dana, na Božić 25. 12. 1918., stigao je iz Budimpešte u Čakovec kapetan iz Generalštaba mađarske vojske kao parlamentarac mađarske vlade. On je u ime svoje vlade zatražio od potpukovnika Kvaternika objašnjenje čijom je dozvolom, na čiji nalog  i na temelju kakvog prava hrvatska vojska ušla u Međimurje. Posebno ga je zanimalo da li je prilikom zauzimanja Međimurja sudjelovala srpska vojska. Nezadovoljan Kvaternikovim odgovorima, uz prosvjed se uputio natrag u Budimpeštu.

Dana 26. prosinca  potpukovnik Kvaternik vratio se u Zagreb, a svu civilnu i vojnu vlast predao je u ime Narodnog vijeća potpukovniku Perku. Dragutin Perko bio je prvi guverner oslobođenog Međimurja.

Dragutin Perko je kao guverner Međimurja osnovao “Savjetodavni odbor za građanske poslove”. To je bio prijelazni savjetodavni organ kojem je na čelu bio poručnik dr. Milan Lazarević. Za kotarskog predstojnika u Čakovcu postavljen je dr. Radoslav Kiš, činovnik varaždinske županije, a za kotarskog predstojnika u Prelogu Pajo Georgijević. Novoutemeljena žandarmerija preuzela je sigurnosnu službu u kotarevima, a suvišni žandarmerijski časnici i dočasnici upućeni su, kao privremeno rješenje, za voditelje pojedinih međimurskih općina. Poštu, telegraf i telefon preuzela je Telegrafska četa pod zapovjedništvom poručnika Salopeka. U njoj se nalazilo 60 stručnjaka, a u Međimurje je došla sa glavnom kolonom potpukovnika Perka. Dobro i na opće zadovoljstvo radio je i porezni ured u kojem su radila dvojica viših poreznih činovnika iz Varaždina. Utemeljena je i zdravstvena služba, a veterinarska služba je povjerena Antonu Videcu. Sudsku službu privremeno je preuzeo vojni sud. Obrt, trgovinu, promet s inozemstvom i prijelaz granice kontroliralo je Vojno zapovjedništvo Međimurja.

Dana 27. prosinca 1918. godine dr. Ivan Novak je zajedno s članovima Narodnog vijeća za Međimurje održao sastanak u Čakovcu s povjerenicima svih međimurskih naselja. Na sastanku je ocijenjen dotadašnji rad i rezultati borbe za Međimurje. Osim toga, utvrđeni su najprioritetniji i najvažniji zadaci nove hrvatske vlasti. Svi mađarski činovnici, oni koji su se isticali u mađarizaciji, koji nisu znali hrvatski jezik i koji su terorizirali i maltretirali narod, smjesta su bili otpušteni iz službe. Učitelji osnovnih škola koji su znali hrvatski jezik, a narod nije imao ništa protiv njih, niti su se isticali u mađarizaciji, uz preporuku mjesnih odbora, ostali su u službi. Na sastanku je osnovan i Odbor za školstvo u sastavu: dr. Ivan Novak, otac Kapistran Geci, Juraj Lajtman, dr. Stjepan Vidušić, Ivan Kuhar, Nikola Jambrović, Ivan Ružić i Andrija Fišer. Zadatak odbora bio je ispitati djelovanje svakog učitelja i odlučiti da li će ga se primiti u službu. Ista načela kao za učitelje na tom su sastanku utvrđena i za bilježnike.
Svi koji su otpušteni po hitnom su postupku, s pokretnom imovinom, utovareni na vlak i poslani u Nagykaniszu.

Između 25. 12. 1918. i 08. 01. 1919.  održane su u međimurskim naseljima narodne skupštine na kojima su govorili većinom svećenici. Sve te narodne skupštine bile su priprema za veliku narodnu skupštinu održanu 09. 01. 1919. na trgu ispred franjevačke crkve u Čakovcu. Prije početka skupštine održana je sveta misa. Na svetoj misi i narodnoj skupštini okupilo se više od 10.000 ljudi. Skupštinu je otvorio o. Kapistran Geci. On je za predsjednika predložio župnika Andriju Fišera, a za zapisničare župnika Jurja Lajtmana i profesora Pavla Lesjaka. Nakon toga redom su govorili: dr. Ivan Novak, Vinko Žganec, seljak Stanko Štefok, Franjo Glogovec i dr. Stjepan Vidušić. Sudionici skupštine jednoglasno i oduševljeno su prihvatili slijedeću Rezoluciju:

“U hrvatskom je narodu u Međimurju od uviek živjela želja, da se politički sjedini sa svojim suplemenicima iste krvi i jezika. Imperializam madžarske države, koji je nasilnom madžarizacijom htio od raznih naroda bivše države Ugarske stvoriti jedinstveni i jednojezični madžarski narod, – kao što nije uspio kod ostalih nemadžarskih naroda, – tako nije uspio niti kod međimurskih Hrvata. Uzprkos najvećeg nasilja i najžešće madžarizacije ipak je hrvatski narod u Međimurju ušćuvao svoj jezik i živu želju za oslobođenje izpod tuđinskog jarma. Kad je pobiedila ideja velikog predsjednika sjeverno-američkih država Wilsona o samoodređenju naroda, osjetili su i međimurski Hrvati, da i oni imaju pravo na slobodu i život. Madžarske su vlasti htjele još jednim posljednim udarcem u klici uništiti ovu težnju naroda za slobodom, te su mnogi sinovi našega naroda morali tu težnju platiti vlastitom krvlju. Ipak je nadošao čas oslobođenja po slavnoj vojsci sinova naše krvi i jezika. Zato danas Hrvati iz cieloga Međimurja, – sakupljeni na javnoj obćoj skupštini, održanoj 9. siečnja 1919. u glavnom mjestu Čakovcu, – pred cielim svietom otvoreno, odlučno, jednodušno i samosviestno izjavljuju: Za uviek se odcjepljujemo od madžarske države, kojoj smo do sada pripadali samo pod utjecajem sile i protiv svoje volje.” (6)

 Mađari se nisu lako pomirili s gubitkom Međimurja. Bili su vojnički preslabi da se ozbiljnije suprotstave hrvatskoj vojsci u Međimurju, ali su nade polagali u diplomaciju. O ulasku hrvatske vojske u Međimurje odmah su izvijestili Mirovnu konferenciju u Parizu, a ona je zatražila objašnjenje od Vrhovne komande srpske vojske u Beogradu. Srbi su 30. siječnja 1919. izvijestili Mirovnu konferenciju da se vojna intervencija u Međimurju dogodila prije nego su oni preuzeli zapovjedništvo u bivšim zemljama Austro-Ugarske monarhije te da su vojne operacije izvršene od strane lokalne vlade.

Iako se život postepeno normalizirao, ipak je hrvatska vlast tretirana kao privremeno stanje koje za svoje razrješenje čeka odluku Mirovne konferencije u Parizu. Kad je u ožujku 1919. u Mađarskoj izbila revolucija Bele Kuna mirovni pregovori s Mađarskom privremeno su prekinuti. Nastavljeni su tek nakon sloma revolucije. Tada je u Međimurju boravila međunarodna vojna komisija za razgraničenje s Mađarskom te se na licu mjesta uvjerila u hrvatski karakter Međimurja. Vodeći se principom samoodređenja naroda Mirovna konferencija je odlučila da Međimurje pripadne Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca.
Mirovnim ugovorom potpisanim u Trianonu 4. lipnja 1920. godine Mađari su se, uz protest, odrekli svih teritorija koji su pripali Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Tada su se odrekli i Međimurja.

Bilješke

  1. Perko u svom članku “Oslobođenje Međumurja” spominje za Kühna čin potpukovnika, a Horvat u djelu “Poviest   Međimurja” navodi da je imao čin pukovnika
  2. Kartu je izradio Dragutin Perko, a preuzeta je iz djela “Hrvati u borbama za oslobođenje sjevernih krajeva Jugoslavije: Međumurja, Prekomurja, Koruške i Štajerske”
  3. Dragutin Perko u svom članku spominje i Szemenye i Felsö-Szemenye, ali kao i često puta prije i poslije njegovi nazivi naselja su pogrešni. Sjeverno od Dekanovca i Domašinca, na mađarskoj obali Mure, postoje samo naselja Muraszemenye i Szemenyechőrnye
  4. D. Perko – Oslobođenje Međumurja (zbornik Hrvati u borbama …), str. 94.
  5. Feletar – Iz povijesti Međimurja, str. 111
  6. u cijelosti preneseno iz: Horvat – Poviest Međimurja, str. 290. – 292.

Dijelovi

Međimurje 1918. – uvod (sadrži popis literature)

Međimurci u Prvom svjetskom ratu

Krvavi međimurski studeni

Prvi pokušaj oslobođenja Međimurja

Pripreme za konačno oslobođenje Međimurja

Oslobođenje Međimurja 24. prosinca 1918.

Zaključak

Kratka biografija autora:

Diplomirao povijest i geografiju na Sveučilištu u Zagrebu. Rođen je u Kotoribi 1973. godine. Radio je u nekoliko međimurskih osnovnih škola, a od 2001. godine je radio kao učitelj povijesti i geografije u Osnovnoj školi Strahoninec. Glavni su mu interesi bili vojna povijest (posebice mornarica i zrakoplovstvo). Preminuo je iznenada 2012. godine.

Kljucne rijeci: ,
Objavljeno u: Hrvatska u prvoj polovici XX. stoljeća, Regionalno

Leave a Reply