IV. neprijateljska ofenziva – Unternehmen Weiss II: Bitka na Neretvi

Partizani prelaze preko srušenog mosta na Neretvi

Bitka na Neretvi 9.2. – 15.3.1943.

NOVJ napada

Još za vrijeme trajanja Bitke na Uni, 6.2.1943., GOG, 7. i 9. divizija započeli su svoj pokret ka dolini Neretve. Druga proleterska divizija i 4. dalmatinska brigada zauzele su Posušje istog dana, a već slijedećeg dana Imotski. Ista grupacija je nastavila kretanje prema Neretvi, nailazeći usputno na sporadičan otpor, na koju je izbila 16.2.1943. na potezu Drežnica – Grabovica. Postrojbe 2. proleterske div. i 2. dalmatinske brigade su zauzele obrambene položaje prema Mostaru, dok je 4. dalmatinska brigada krenula zapadnom obalom na sjever – prema Jablanici, koja je osvojena 22.2.1943.

Postrojbe 3. proleterske div. zauzele su Prozor nakon dvodnevne borbe s divizijom “Murge”. Dan kasnije osvojen je Ostrožac, a Rama je pala 20.2.1943.

Prva proleterska brigada 1. proleterske div. zauzela je Ivan Sedlo 18.2.1943. dok je ostatak divizije očistio sva neprijateljska uporišta između Ivan Sedla i Konjica. Jedini solidan kolni put vodio je kroz Konjic te je planirano poslati transport Glavne bolnice kroz taj grad. U Konjicu su partizani naišli na žilav otpor njemačke posade te su uspjeli zauzeti samo dio grada na zapadnoj strani Neretve. Svi pokušaji osvajanja mosta bili su ugušeni u krvi.

U koordiniranom udaru prema Neretvi divizija “Murge” je izgubila jednu kompletnu regimentu, dok je druga regimenta rastjerana te je “Murge” prestala funkcionirati kao divizija. Partizani su zarobili 12 tenkova, 36 topova, stotine automata i preko tisuću pušaka. Put preko Neretve bio je faktički otvoren, ali trebalo je pričekati bolnički transport koji je tek 19. uvečer napustio Duvanjsko polje i krenuo ka Prozorskoj kotlini.

Za to vrijeme nastavljale su se borbe na sjevernom dijelu bojišta. Prvi hrvatski korpus je pod silinom napada izgubio dodir sa I bosanskim korpusom te se izvukao prema Plješivici kako bi se pregrupirao i nastavio borbu. Prvi bosanski korpus je zatvarao sve putove prema jugu okupirajući liniju Bosansko Grahovo-Ključ-Jajce. Sedma divizija je do sredine veljače zatvarala put Bosanski Petrovac-Drvar, a tad je povučena na gornji tok Vrbasa gdje je 21.2.1943. uspostavila dodir sa 1. proleterskom divizijom (3. krajiška brigada). Te su postrojbe blokirale put Bugojno-Gornji Vakuf.

Deveta dalmatinska divizija štitila je komunikaciju Livno-Duvno-Prozor sa južne strane, okupiravši obrambene položaje oko Ljubuškog i Širokog Brijega.

Osovinske protumjere

General Lueters je 12.2.1943. izdao zapovijed za početak operacije “Weiss II”. Planirano je da 7.SS, 369, 717. i 714. divizija počiste područje definirano toponimima Bosanski Petrovac-Bosansko Grahovo-Livno-Jajce-Ključ. Nijemci su još uvijek bili skloni precjenjivanju vrijednosti slobodnog teritorija za partizane, i još uvijek su očekivali odlučan otpor i priliku za odlučujuću bitku.

Kao pomoć njemačkom napadu Lueters je na jugu angažirao talijansku diviziju “Bergamo”, ojačanu bojnom ustaša. Te su postrojbe trebale od Sinja nadirati prema Livnu, odnosno, od Drniša ka Vrlici.

Dvije četničke birgade iz “Weiss I” dobile su zadatak čišćenja terena sjeverno od Knina. Operacija je, prema planu, trebala trajati 25.2.-20.3.1943.

Munjeviti partizanski napad na Neretvu uspaničio je Talijane. Postrojbe talijanskog 6. korpusa sa glavnom bazom u Mostaru, napustile su sva manja uporišta oko Širokog Brijega onemogućujući njemačku eksploataciju boksita u tom području. Pozvali su i D. Mihailovića zapovjedivši mu da prikupi svoj “udarni četnički korpus”. Oko 7.000 četnika okupljalo se istočno od Neretve, dok su njihove isturene ispostave žurile prema rijeci.

U svrhu ponovne uspostave eksploatacije boksita Lueters je poslao 718. div. sa ustaškom borbenom grupom “Bugojno” (oko 1.000 ljudi) i dijelovima 2. domobran. gorskog zdruga prema Mostaru. Jedan dio 718. div. i grupa “Bugojno” kretao se cestom Bugojno-Prozor-Rama, a drugi dio divizije i elementi 2. domobranskog gorskog zdruga (Kampfgruppe “Anacker”) napredovao je putem Sarajevo – Konjic.

Talijani su iz Mostara poslali kombinirane četničko-talijanske kolone zapadnom obalom Neretve te jednu četničku borbenu grupu istočnom obalom. Te su se snage s Nijemcima trebale povezati u Jablanici te zatvoriti okruženje.

Zapravo je ofenziva “Weiss II” sadržavala dvije različite operacije:
1. napad prema Livnu, a izvodile su ga slijedeće postrojbe:
•    7.SS divizija;
•    369. divizija;
•    717. divizija;
•    divizija “Bergamo”;
•    dvije četničke “leteće brigade”.

2. koncentrično napredovanje prema trokutu Konjic-Jablanica-Prozor, a izvodile su ga slijedeće postrojbe:
•    718. divizija;
•    2. domobranski gorski zdrug;
•    ustaška bojna grupa “Bugojno”
•    četnički “udarni korpus”;
•    talijanski 6. korpus.

Operacije na okuci Neretve

Zapadna grupa 718. divizije i 2. domobranski gorski zdrug započeli su napad na Gornji Vakuf 21.2.1943. Do večeri 23.2. gradić je bio pod osovinskom kontrolom i grupacija je nastavila napredovati ka jugu – na Prozor. Između G. Vakufa i Prozora put su zatvorile 7. divizija i 3. krajiška brigada. Budući da se njemačko-domobranska grupacija nije uspijevala probiti, kao pojačanje je u G. Vakuf poslana i glavnina 717. divizije. Nastupilo je svojevrsno četverodnevno primirje, koliko je trebalo 717. diviziji da se okupi na danom sektoru. Osovinske snage su obnovile napredovanje prema G. Vakufu 27.2.1943.

Njemački napad na Livno bio je izdvajanjem 717. div. oslabljen za 30% te je sva težina zadatka pala na 369. i 7.SS diviziju. Talijansko-četničke postrojbe su, ionako, služile samo kao podrška i Nijemci nisu očekivali njihov doprinos u većem obujmu.
Partizani su četverodnevno zatišje na gornjovakufskom bojištu iskoristili za novi pokušaj osvajanja Konjica. Tijekom noći 19./20.1943. Prva proleterska brigada je uspjela zauzeti most i prebaciti dvije čete na istočnu obalu, ali 5. crnogorska brigada je zakasnila sa svojom navalom na istočni dio grada te su prebačene čete pretrpjele znatne gubitke i bile prisiljene na povlačenje. Po ovom neuspjehu 1. proleterskoj brigadi je zapovjeđeno da zauzme položaj u Ivan Sedlu i da se poveže s 3. sandžačkom brigadom. To je bilo u posljednjem trenutku jer je 21.2.1943. KG “Anacker” sa sjevera udarila na partizansku obranu Ivan Sedla. Nakon jednodnevne borbe partizani su izbačeni iz svojih rovova te su Nijemci i ustaše zauzeli grad. Još istog dana, odmah po konsolidiranju linija, KG “Anacker” je nastavila napredovati prema Konjicu, izbaciti partizane iz zapadnog dijela grada i organizirati obrambeni perimetar.

Ti su njemački uspjesi doveli partizane u neugodan položaj. Neprijatelji su nadirali sa sjevera, zapada i juga, a četnici su mogli svakog časa zatvoriti prijelaze preko Neretve. Kako bi popravili položaj partizani su izvršili kontraudar na Konjic, izolirali taj garnizon te ga zaobišli sa zapada i nastavili prema Ivan Sedlu. Grupa “Anacker” je zaustavila partizanski kontranapad južno od Ivan Sedla te je pokušala obnoviti svoje napredovanje. Postrojbe NOVJ su zadržavale Nijemce do 27.2.1943. kad su bile prisiljene započeti polagano odstupanje.

Osovinske snage su 27.2.1943. obnovile navalu na potezu Gornji Vakuf – Prozor. Branioci su odbačeni silovitim udarom te je bio izgledan i pad Prozora, što bi značilo zatvaranje odstupnice Glavnoj bolnici i smrt 4.000 ranjenika i tifusara. Kako bi otklonio tu opasnost Tito je poslao 1. i 2. (bez 2. dalmatinske brigade) proletersku diviziju u kontraudar.

Osim toga, zapovjedio je rušenje svih mostova na Neretvi iz dva razloga:
1. sprečavanje četničkog udara sa istočne obale Neretve;
2. dovođenje Nijemaca u zabludu o pravim namjerama NOVJ.

Drugi ožujka su Nijemci krenuli u konačni napad na partizanske položaje sjeverno od G. Vakufa, u Vilića Gumnu. Istovremeno, u borbu se uključila i 4. proleterska brigada koja je napadače odbacila natrag na greben Raduša Planine.

Sveopći kontranapad postrojbi NOVJ na gornjovakufskom bojištu započeo je 3.3.1943., a izvodilo ga je 9 brigada GOG-e. Partizani su pokušali obuhvatiti njemačka krila, ali neuspješno jer su Nijemci odstupili ne dopustivši partizanima zaobilaženje njihove glavnine. Borbe su se vodile do 5.3.1943. kad su Nijemci odbačeni na pola puta između Bugojna i G. Vakufa. Iako operativni plan (opkoljavanje njemačko-ustaških postrojbi) nije uspio, neprijatelj je bio odbačen, a put kroz Prozor osiguran. Osim toga, taj je kontranapad kombiniran s rušenjem mostova u potpunosti zavarao Nijemce koji su zaključili da se Tito pokušava vratiti na sjeverozapad kako bi se povezao sa I bosanskim i I hrvatskim korpusom, koji su nastavili borbu u pozadini njemačkog napredovanja.

Njemačka navala na Livno započela je 25.2.1943. Obrana I bosanskog korpusa je bila brzo pregažena te su Nijemci ušli u Livno 5.3.1943. Istog je dana general Loehr zaključio da je težište borbi u dolini Neretve i da se Tito ne pokušava vratiti u SZ Bosnu, odnosno Hrvatsku. Do tog je zaključka došao nakon poraza kod Vilića Gumna. Kako bi ispravili grešku Nijemci su odlučili 7.SS div. poslati prema Mostaru, a 369. div. prema Prozoru. Ispravno su zaključili da će ubacivanje tih dviju izvrsnih postrojbi promijeniti tijek bitke u njihovu korist. Odjednom, probleme su počeli stvarati njihovi saveznici Talijani. Oni su počeli protestirati zbog pokreta 7.SS i 369. div. te su im uskratili dozvolu za ulazak u područje bogato boksitom – koje se nalazilo u talijanskoj okupacijskoj zoni. Nijemci su potrošili 5 dana na sklapanje sporazuma s Talijanima, a još su bila potrebna 4 dana da se divizije okupe i pokrenu, tako da su najbolje njemačke divizije na Balkanu zakasnile na obračun s NOVJ u dolini Neretve.

Proboj u istočnu Hercegovinu

Po uspješnom kontranapadu na G. Vakuf partizani su morali pristupiti forsiranju Neretve. Zapovijed je izdana 5.3.1943., a operativni zadaci su bili razdijeljeni sa sljedeći način:

1.    2. proleterska divizija:
•    prijeći rijeku zahvaljujući improviziranom mostu kod Jablanice;
•    uništiti četnike na okuci rijeke;
•    napredovati putem Borci-Čičevo-Kalinovik.

2.    3. proleterska divizija:
•    napasti 718. diviziju i odbaciti ju prema Konjicu;
•    forsirati rijeku kod Ostrožca;
•    osigurati lijevo krilo protiv garnizona u Konjicu.

3.    7. banovinska i 9. dalmatinska divizija:
•    osigurati lijevo (južno) krilo.

4.     1. proleterska divizija:
•    organizirati zalaznicu i povlačiti se putem Gornji Vakuf-Prozor-Jablanica.

Druga dalmatinska brigada je bila prva postrojba koja je prešla Neretvu u noći 6./7.3.1943. Bombaši dobrovoljci su se neprimijećeni privukli četničkom osiguranju i u ranu zoru ga izbrisali s lica zemlje. Druga dalmatinska brigada je krenula prema istoku, razbijajući četničke postave kako je na njih nailazila.

Na zapadnoj obali partizanski front se “urušavao”, sukladno planu. Sve su postrojbe prelazile rijeku i zauzimale svoje mjesto u marševskom poretku, štiteći transport Glavne bolnice. Zadnja postrojba koja je prešla Neretvu 15.3.1943. bila je 3. krajiška brigada. Do tog su datuma postrojbe 2. proleterske divizije već doprle do Čičeva.

Između Čičeva i Kalinovika četnici su držali svoje najbolje postrojbe spremni da se “napokon obračunaju s tim komunističkim vragovima”. Drugoj proleterskoj diviziji pridružena je i 1. proleterska brigada i te su postrojbe hametice potukle četnički “udarni korpus”. Nakon tog poraza četnici postaju irelevantni u vojničkom smislu. Po dolasku na Neretvu Nijemci su zaključili da je operacija “Weiss” okončana, više-manje neuspješno.

Tijekom gotovo dvomjesečnih borbi partizani su pretrpjeli gubitke od oko 10.000 poginulih, nestalih i ranjenih te oko 2.000 zarobljenih vojnika.

Nijemci su izgubili 514 poginulih, 1214 ranjenih i 158 nestalih vojnika. Domobrani i ustaše su pretrpjeli gubitke od 126 poginulih, 258 ranjenih i 218 nestalih. Poznati talijanski gubici su iznosili 1.605 poginulih, 983 zarobljenih, a 259 regimenta div. “Murge” bila je u potpunosti uništena (nepoznati gubici). Četnički gubici procjenjuju se na 2.000 – 3.000 ljudi. Total osovinskih gubitaka iznosi 6.500-7.500 ljudi.

IZVORI:

 

  • Enciklopedija Jugoslavije, 1956, svezak II: Četnici u II sv. ratu; Četvrta neprijateljska ofenziva
  • B. Alink, N. Anić, G.J. Zwanenburg, et al: Drugi svjetski rat, IKRO “Mladost”, Zagreb, 1980.
  • Branko Dubravica: Vojska antifašističke Hrvatske 1941-45, V. Gorica, 1996.
  • Nikola Anić: Antifašistička Hrvatska: NOV i PO Hrvatske, 1941.-1945., Multigrad Marketing d.o.o., Zagreb: 2005
  • Nikola Anić: Njemačka vojska na teritoriju Hrvatske: 1941-1945, Hrvatski institut za povijest, 2002.
  • Bogdan Krizman: Pavelić između Hitlera i Mussolinija, Globus, Zagreb 1983.
  • B. Krizman: Ustaše i III Reich, Globus, Zagreb 1983.
  • Mladen Paver: Bataljon Feniks, ALFA, Zagreb 1987.
  • http://forum.axishistory.com/
  • http://www.wikipedia.org/
Kratka biografija autora:

Diplomirao sam politologiju na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, smjerove: javne politike; međunarodni odnosi. Radio sam kao radio-voditelj i urednik, DJ, pomotor, državni službenik i u sektoru usluga zaštite okoliša. Povijest, pogotovo vojna, mi je hobi posljednjih četvrt stoljeća, a bavim se i analizom (i sintezom) stvarnih, a ne medijskih, međunarodnih odnosa i/ili događaja. Nepopravljivi sam antropopesimist i kolapsist.

Kljucne rijeci: , , , ,
Objavljeno u: Drugi svjetski rat

Leave a Reply