Zrinka Nikolić Jakus, Uvod u studij povijesti. Historiografski praktikum, Leykam International, Zagreb 2008., 176 str. U posljednjih godinu dana, točnije u drugoj polovici 2008., izdano je nekoliko djela koja se bave metodološkim i epistemološkim problemima u historijskoj znanosti. Osim knjige na koju ću se ukratko osvrnuti, treba spomenuti djelo Marca Blocha „Apologija historije ili zanat povjesničara“ te „Promišljanje historije“ od Keitha Jenkinsa, obje izašle u nakladi Srednje Europe.

Također treba spomenuti da na Filozofskom fakultetu u Zagrebu traje druga godina Poslijediplomskog doktorskog studija moderne i suvremene hrvatske povijesti na kojem je jedan od obaveznih predmeta Teorijske paradigme i analitičko-interpretativne metode u suvremenoj historijskoj znanosti. Sve ovo pruža naznake da deficitarno područje (metodologije i epistemologije) u hrvatskoj historiografiji polako hvata korak sa europskom i svjetskom historiografijom. To je pozitivna promjena jer je, uz uvažavanje kontraargumenata, historija ipak znanost i kao svaka znanost mora imati razvijeno područje koje se bavi spoznajnim dosezima vlastite discipline te metodama i tehnikama rada. Navedeno čini kostur znanosti i svaki znanstvenik ga ima, implicitno ili eksplicitno, u svojem radu.

Knjiga „Uvod u studij povijesti. Historiografski praktikum“ jest udžbenik nastao na temelju i za potrebe predmeta Historiografski praktikum, kojeg autorica zajedno s dr.sc. Mladenom Tomoradom drži na preddiplomskom studiju povijesti na Filozofskom Fakultetu u Zagrebu. Autorica, dr.sc. Zrinka Nikolić Jakus, je inače medievistica, što se može iščitati iz knjige. Cilj udžbenika je “praktičnim i primjenjivim informacijama olakšati studij povijesti ne samo studentima nego i profesorima” (str. 6.). Iako je prvenstveno namijenjen za predmet Historiografski praktikum, priručnik dobro dođe svakom povjesničaru i ljubitelju povijesti koji se namjerava ozbiljnije baviti istraživačkim radom. Udžbenik se sastoji od osam poglavlja te sedam priloga i literature. U poglavlju Zašto historiografski praktikum? Povijest, historija, historiografija. Grane historijske znanosti (str. 7-10) autorica se bavi razlikovanjem i značenjem pojmova povijest, historija, historiografija te daje prikaz osnovnih historijskih subdisciplina po predmetu bavljenja i povijesnu periodizaciju. Drugo poglavlje naslovljeno je Povijesni izvori. Vrste povijesnih izvora. Pomoćne povijesne znanosti. Izvori i literatura. Najvažnije zbirke povijesnih izvora (str. 11-26). Autorica daje definiciju povijesnih izvora, te dva načina njihove podjele-podjela s obzirom na cilj njihova nastanka (s izravnom namjerom da informiraju buduće generacije o svom vremenu te one bez takve namjere) te podjela s obzirom na njihov karakter (pisani, materijalni ili predmetni, slikovni izvori, zvučni ili akustički zapisi te usmena predaja). Nakon toga daje određenje pomoćnih povijesnih znanosti te kraći opis temeljnih pomoćnih povijesnih znanosti važnih za istraživanje starog, srednjeg i ranog novog vijeka. Zatim pokazuje problematiku razlikovanja izvora i literature, a na kraju poglavlja navodi najvažnije zbirke povijesnih izvora u svijetu i posebice u Hrvatskoj. Poglavlje Traganje za izvorima i literaturom. Enciklopedije i leksikoni. Internet. Knjižnice. Bibliografije (str. 27-37) bavi se problematikom potrage za izvorima i literaturom, a autorica daje savjete kako ju olakšati. U poglavlju Arhivi (str. 38-42) i Muzeji (str. 43-44) autorica se osvrće na značaj navedenih ustanova u istraživačkom radu. Podjela znanstvenih publikacija (na monografske i serijske), definicija i struktura periodike, klasifikacija tekstova (izvorni znanstveni članak, stručni članak, pregledni članak, prethodno priopćenje, prikaz i recenzija) te hrvatski časopisi humanističkih znanosti kategorije a1 i a2 obrađeni su u poglavlju Znanstvene publikacije. Historijski časopisi. Klasifikacija članaka i ostalih znanstvenih jedinica (str. 45-48). U poglavlju Izbor teme. Komunikacija s profesorima. Formuliranje istraživačkog pitanja. Struktura istraživanja i rada. Stil pisanja. Plagijat. Usmeno izlaganje (str. 49-66) autorica se dotiče najvažnijih problema vezanih uz  samu izradu rada. Pri samostalnom izboru teme naglašava tri čimbenika koja se moraju uzeti u obzir-količina i dostupnost literature o nekoj temi, vrijeme koje je na raspolaganju i zadani opseg rada. Također ističe nužnost jasne formulacije istraživačkog pitanja te korištenje literature i izvora u skladu s temom i istraživačkim pitanjem. Autorica daje i prikaz osnovne strukture rada, savjete pri pisanju rada, pravila ponašanja vezana uz komunikaciju s profesorima te načine citiranja izvora i literature. Posebno je naglašen problem plagijata. Daje se njegovo određenje, vrste plagijata (izravni ili doslovni i indirektni) te osnovna pravila akademskog poštenja. Na kraju poglavlja autorica pruža savjete za dobru pripremu i izvedbu usmenog izlaganja rada. Posljednje poglavlje jest Pisanje bibliografskih jedinica i znanstvenih bilježaka (str. 67-93). U njemu autorica navodi osnovna pravila pisanja bibliografskih jedinica (moraju biti dovoljno jasno, točno i potpuno navedena, u jednom radu treba se slijediti samo jedan stil pisanja), prikazuje najpopularniji stil pisanja, Chicago Manual of Style, i njegove dvije podvrste (“humanistički” i “znanstveni”) te način citiranja klasičnih literarnih izvora i svetih knjiga. U prilozima daje popis najznačajnijih izdanja izvora, knjižnica, arhiva i muzeja u Hrvatskoj, hrvatskih historijskih časopisa, povijesnih udruga te kratica kojima se služe i s kojima se susreću povjesničari.

Za kraj par napomena. Moj osvrt je pozitivan, a izostanak negativnih kritika uglavnom proizlazi iz osobnih iskustava sa studija kad bi mi takav priručnik uštedio neke pogreške. Osim toga knjiga je čitka i koncizna, posve u skladu sa svojom svrhom da bude udžbenik. Možda će poneki čitatelj smatrati da je autorica malo previše ušla u detalje u nekim segmentima knjige (posebice u zadnjem poglavlju) no to je nužno jer je prvenstveno zamišljena za početnike u pisanju. Želim naglasiti da je uz ovu knjigu, koja služi kao uvod, nužno čitati i Blocha i Jenkinsa te druga slična djela za dublji uvid u kompleksnu problematiku metodologije i epistemologije u historijskoj znanosti.