Novo:

IV. neprijateljska ofenziva – Unternehmen Weiss I

Bitka na Uni 20.1.1943 – 20.2.1943.

Osovina

Konačni nacrt plana prve faze ofenzive utvrđen je u Zagrebu, tijekom sastanka generala Roatte i generala Löhra. Osnovna ideja bila je presjeći slobodni teritorij duž osovine zapad-istok, a potom "pročešljati" sjevernu, odnosno južnu polovicu prepolovljenog slobodnog teritorija. Zamišljena osovina istok-zapad protezala se cestom Karlovac-Slunj-Bihać-Bosanski Petrovac-Ključ. Zadatak udara tom prometnicom imali su motorizirani elementi 7.SS divizije sa zapada (od Karlovca), odnosno, motorizirani elementi 717. divizije sa istoka (od Sanskog Mosta). Prema planu te su se postrojbe imale povezati u zoni Vrtoče drugog dana ofenzive.

Dispozicija snaga Osovine

Postrojbe angažirane u proboju i presijecanju fronte:
•    717. divizija trebala je prvo udariti na jug iz Sanskog Mosta prema Ključu, a zatim nastaviti napredovanje na zapad prometnicom Ključ-Bosanski Petrovac-Vrtoče;
•    7. SS brdska divizija “Prinz Eugen” inicijalno je trebala napasti od Karlovca prema Veljunu, a potom nastaviti navalu prometnicom Veljun-Slunj-Bihać-Vrtoče, dok je jedna regimenta divizije bila raspoređena istočno od Karlovca te je za zadatak imala prodor na jug prema Velikoj Kladuši, štiteći lijevi bok glavnine divizije.

Prednji postavi tih dvaju divizija imali su se sresti u zoni Vrtoče, drugog dana ofenzive.

Postrojbe angažirane u “čišćenju” terena:
•    369. (kroatische) divizija (na lijevom krilu 7.SS div.) ojačana regimentom 187. pričuvne divizije i 3. domobranskim gorskim zdrugom, trebala je u napad krenuti sa linije Glina-Kostajnica;
•    714. divizija imala je krenuti u napad sa linije Bosanski Novi – Sanski Most;
•    2. domobranski gorski zdrug (pod taktičkom kontrolom 717.div.) trebao je napasti južnom stranom puta Sanski Most-Bosanska Krupa;
•    divizija “Lombardia” (na desnom krilu 7.SS div.) trebala je napasti od Ogulina prema Slunju, a zatim prema Bihaću;
•    divizija “Re” ojačana s jednom ustaškom i dvjema domobranskim bojnama te bojnom divizije “Sassari”, kreatala je sa linije Lovinac-Lički Osik-Vrhovine i morala je koncentrično nadirati ka Bihaću;
•    divizija “Sassari” kretala je sa linije Lovinac-Gračac i napadala ka sjeveru slijedeći prometnicu Bruvno-Donji Lapac-Bihać;
•    regimenta četnika iz “Dinarske Divizije” i “leteća brigada” hercegovačkih četnika imale su napasti iz zone Knina i krečući se dolinom Une doći do Kulen Vakufa, u uskoj taktičkoj suradnji sa divizijom “Sassari”;
•    kao zračna podrška određeno je 12 eskadrila Reggia Aeronautica, Luftwaffe i Ratnog Zrakoplovstva NDH.

Broj Nijemaca angažiranih u “Weiss I” iznosio je 44.000 Wehrmacht i Waffen-SS vojnika, uz oko 4.000 domobrana i oko 800 ustaša. Talijani su angažirali 21.500 vojnika, oko 2.500 četnika, 2.000 domobrana i 1.000 ustaša.

Snage Osovine su u prvoj fazi ofenzive angažirale oko 75.000 vojnika.

NOVJ

Josip Broz “Tito”, glavni zapovjednik snaga NOB-a, i njegov Vrhovni štab (VŠ) NOV i PO čuli su glasine o predstojećoj ofenzivi tijekom prosinca 1942, ali bilo je premalo podataka na temelju kojih bi se donijeli bilo kakvi zaključci i/ili protumjere. U tim okolnostima VŠ je zaključio kako nema razloga u potpunosti zaustaviti ofenzivne operacije NOVJ. To je bila pogreška zahvaljujući kojoj se neke od postrojbi nisu nalazile na najboljim mogućim obrambenim položajima u trenutku početka ofenzive. Unatoč tome, partizanske jedinice su bile postavljene na svim “granicama” njihove “Republike” i kako god neprijatelj napao, morao je očekivati borbu.

Dispozicija snaga NOVJ

I hrvatski korpus:
•    7. divizija (7, 8. i 16. brigada) i Banovinski partizanski odred držali su liniju Kostajnica-Sunja-Petrinja-Glina;
•    8. div. držala je front prema Karlovcu (5. brigada), Slunju (15. brigada), dok se 4. brigada nalazila na Žumberku, zajedno sa 13. proleterskom brigadom;
•    Kordunaški partizanski odred branio je južni dio fronta prema Karlovcu i sjeverni dio fronta prema Ogulinu;
•    Primorsko-goranska grupa brigada, 6. i 14. brigada, nalazila se u zoni Plaškog;
•    6. divizija ukopala se na liniji Čudin klanac-Gračac, a u njenom se sastavu borio i Lički partizanski odred.

I bosanski korpus:
•    4. divizija (2. i 5. brigada) okupirala je teritorij Kozare, a 6. brigada je zatvarala pravac Sanski Most-Bosanska Krupa;
•    5. divizija (1, 4. i 7. brigada) nalazila se u široj okolici Sanskog Mosta, sa glavninom snaga na sjevernoj obali Sane;
•    8. brigada branila je pravac Bosanski Novi-Otoka;
•    Kombinovana brigada ukopala se na putu Bosansko Grahovo-Knin.

Glavna Operativna Grupa (GOG) Vrhovnog štaba NOVJ:
•    proleterska divizija (3. proleterska, 3. krajiška i 3. sandžačka brigada) nalazila se u zoni Prnjavor-Teslić-Banja Luka;
•    2. prolet. div. je sa 2. i 4. crnogorskom brigadom branila zonu Bosanskog Grahova, dok je 2. dalmatinska brigada branila potez Duvno-Imotski;
•    3. divizija (1. dalmatinska, 10. hercegovačka i 5. crnogorska brigada) utaborila se nekoliko kilometara istočno od Jajca;
•    9. dalmatinska div. (3, 4. i 5. dalmatinska brigada) okupljala se nekoliko kilometara jugoistočno od Imotskog.

Sve postrojbe GOG-e nalazile su se van (istočno i/ili jugoistočno) zamišljenog osovinskog obruča.

Ukupan broj vojnika NOVJ koji su direktno učestvovali u “Weiss I” bio je između 22.000 i 23.000.

Tijek borbi

Osovinska ofenziva započela je 20.1.1943. godine. Očekivani proboj 7.SS, odnosno 717. divizije nije uspio. Partizanske postrojbe su žestokim okršajima osovinsko napredovanje svele na puževu brzinu. Petog dana ofenzive čela 7.SS i 717.div., koje su se drugog dana napada trebale spojiti u zoni Vrtoče, bila su udaljena čitavih 150 kilometara! Tijekom tih 5 dana 7.SS div. napredovala je do linije Slunj-Velika Kladuša. Nasuprot toj elitnoj njemačkoj postrojbi stajala je 8. divizija i elementi 6. primorsko-goranske brigade. Posebno teška borba s relativno ozbiljnim gubicima na obje strane razvila se u blizini Veljuna.

Na istočnom dijelu bojišta 717. div. je forsirala Sanu kod Vrhopolja, ali je potom bila usporena žilavom obranom 5. divizije.

Drugi domobranski gorski zdrug je pretrpio ozbiljne gubitke u sukobu s postrojbama 6. brigade, u okolici Djedovače i Brajića Tavana te je bio prisiljen povući se u Sanski Most. Jedna od bojni 2. domobranskog gorskog zdruga zamalo je uništena u žustrim napadima i protunapadima u okolici Kamengrada, ali i partizani su pretrpjeli ozbiljne gubitke.

Na području između 7.SS i 717.div. je sa sjevera nastupla 369. divizija. Ova je postrojba ostvarila početni uspjeh na lijevom krilo svojeg rasporeda, gdje je doprla do puta Kostajnica-Bosanski Novi. Tijekom te navale jedna od bojni 7. divizije pretrpjela je teške gubitke. Đavolja divizija pokušala je kapitalizirati početni uspjeh navalom na istočni bok 7. divizije, ali taj pothvat je brzo zamro u žestokim okršajima s nepopustljivim partizanima. Banovinski partizanski odred i 7. divizija čak su uspjeli opkoliti jednu bojnu 369. div., ali Nijemci su reagirali promptno jakim zračno-oklopnim napadom i oslobodili svoje opkoljene drugove. Ta se bitka vodila na Baltića brdu, blizu Balinaca.

Njemačka 714. div. uspjela je prvih dana osvojiti nešto terena, ali je odbačena na početne pozicije tijekom partizanske protunavale sa područja Kozare.

Tijekom prvih 5 dana ofenzive talijanska divizija “Lombardia” dosegla je liniju Tounjski Tržić-Tobolić-Plaški.

Divizija “Re” je napredovala do linije Čudin klanac-Čardak-Klanac-Ploče, gdje je zaustavljena oštrim otporom 6. divizije NOVJ.

Divizija “Sassari” je u prvih 5 dana napredovala samo 2 kilometra!

Bitka se pretvorila u frontalne okršaje s jedinicama NOVJ, što nije bilo planirano. Osovinske postrojbe su pokušavale izvesti veliki obuhvatni manevar, ali je put prema jugoistoku i dalje bio širom otvoren, s obzirom na to da 7.SS i 717. div. nisu bile niti blizu povezivanja.

Tijekom 26.1.1943. 7.SS div. je napokon polučila napredak. Esesovci su pregazili partizanske položaje kod Rakovice i potukle dijelove 8. divizije u blizini Vaganca. Potom su Nijemci pregazili Koranu, probili se do Drežnik Grada i direktno ugrozili Bihać. Protiv sebe su još uvijek imali partizanske snage sastavljene od 8. divizije i Kordunaškog partizanskog odreda.

Na svom putu prema Bihaću 369. div. je 26.1.1943. dosegla jako branjenu poziciju u Brezovom Polju te je tamo zadržana iduća 2 dana u oštrim okršajima.

Šesta brigada je u blizini Eminovaca izvršila protunapad i odbacila 2. domobranski gorski zdrug, koji se probijao od Sanskog Mosta ka zapadu. Istovremeno, 717. div. je polako napredovala u smjeru jug-jugoistok, od Sanskog Mosta prema Ključu.

Talijanske divizije “Re” i “Sassari” su polako nastupale protiv tvrdoglave obrane 6. divizije.

Teško pritisnut i odlučan u neprihvaćanju frontalne bitke velikih razmjera, Tito odlučuje povesti GOG te 7. i 9. diviziju u proboj prema dolini Neretve, istočnoj Hercegovini i sjeverozapadnoj Crnoj Gori. Tim se postrojbama kasnije trebala priključiti i 6. krajiška brigada. Kako bi stvorili uvjete za prijelaz Neretve partizani su prvo trebali poraziti neprijatelje u trokutu Mostar-Prozor-Ivan Sedlo.

Zadatak osvajanja uporišta između Konjica i Ivan Sedla pao je na leđa 1. proleterske divizije. Po završetku tog zadatke Divizija je trebala u Ivan Sedlu postaviti defenzivni front protiv Sarajeva i na taj način štititi lijevi (sjeverni) bok GOG-e.

Druga proleterska divizija dobila je u zadatak zaštitu desnog (južnog) krila. Kako bi obavila ovu zadaću Divizija je morala postaviti obrambeni front između Jablanice i Mostara.

Osiguranje putova preko Neretve zapalo je 3. proletersku diviziju. Ta je postrojba morala osvojiti Prozor, Ramu, Ostrožac i Konjic, a potom organizirati mostobran na istočnoj obali Neretve.

Sedma divizija je osiguravala zaštitnicu cijeloj grupaciji, a bilo je zamišljeno da se ta postrojba povlači putem Bihać-Bosanski Petrovac-Drvar-Glamoč-Prozor.

Dodatnu zaštitu južnog krila i zaleđa pružala je 9. dalmatinska divizija koja je iz Imotskog trebala slijediti GOG.

Ovaj je pokret bio prije bijeg nego ofenziva, ali sadržavao je i ofenzivne elemente. Kako to objasniti? Tito i VŠ su znali da NOVJ ne smije prihvatiti odlučnu bitku kojoj se Osovina nadala. Znali su da bi to bio kraj NOVJ i NOB te je zato i napušten oslobođen teritorij “Bihaćke Republike”. Osim toga, prodor preko Neretve je bio prvi korak Titovog dugoročnog plana za prenošenje žarišta borbi u Srbiju, kako bi NOVJ bila u stanju povezati se s južnim krilom Crvene armije, kad ova dođe do Balkana.

Plan se već počeo odvijati kad je VŠ saznao da su Talijani i četnici otkrili i ugrozili Glavnu bolnicu. Tito se savjetovao sa zapovjednikom IV Operativne zone, Vickom Krstulovićem, o mogućnosti sakrivanja ranjenika na Velebitu. Krstulović je tu mogućnost odbacio, argumentirajući svoje stajalište nedostatnim vremenom za takav podvig – pogotovo uzme li se u obzir svakodnevne izviđačke letove. U svjetlu tih činjenica Tito je odlučio povesti transport Glavne bolnice sa sobom, u proboj preko Neretve. Zapovjedio je spašavanje ranjenika “po svaku cijenu” – to je bila jedna od najhumanijih odluka koju je neki vojni zapovjednik ikada donio. Glavna bolnica je trebala slijediti GOG, koja je imala držati put preko Neretve otvorenim dok svi ranjenici i tifusari ne prijeđu rijeku. Naravno, zahvaljujući toj odluci partizanske postrojbe su izgubile dosta od svoje poznate pokretljivosti…

Kako bi olakšali posao GOG-e I hrvatski i I bosanski korpus dobili su zapovjed za nastavak borbe u neprijateljevoj pozadini s glavnim ciljem zatvaranja putova na Grmeč, kao i ceste Bihać-Bosanski Petrovac-Drvar.

Sedma SS divizija ušla je u napušteni Bihać 29.1.1943. Unatoč tome, Nijemci i dalje nisu bili u stanju presjeći partizanski teritorij duž osnovice istok-zapad. Napredovanje Osovine bilo je obilježeno direktnim udarima na partizanske položaje, na području ugrubo definiranom polukrugom Ključ-Sanski Most-Bosanska Krupa-Bihać-Korenica-Bunić-Ploča-Mazin.

Između 7.SS divizije, sukobljene sa 7. divizijom, i 717. divizije, sukobljene s 5. divizijom, još uvijek je zjapilo 70 kilometara slobodnog prostora. Jedna regimenta 7.SS div. (ojačana s 4 trofejna francuska tenka tipa Hotchkiss H39) pokušala je prodor od Bihaća prema Donjem Lapcu s ciljem povezivanja s Talijanima, koji su tamo zapeli. Taj je pokušaj spriječen na Drenovači gdje je 5. brigada 8. divizije postavila zasjedu i u protunavali odbacila Nijemce. Tom je prilikom onesposobljen i zarobljen jedan od njemačkih tenkova, koji je ostao u partizanskoj službi sve do kraja rata.

General Luetters je bio uvjeren kako će se partizani na Grmeču odlučno braniti te je u koncentrični napad na tu planinu bacio 7.SS i 717. diviziju. Te su se postrojbe konačno susrele kod Bosanskog Petrovca, 8.2.1943, 18 dana kasnije nego što je bilo predviđeno početnim planom. Sedma i 5. divizija NOVJ povukle su se na jug s namjerom blokiranja puta Bosanski Petrovac-Drvar, nakon što su pretrpjele osjetne gubitke u okršajima kod Benkovca, Ripačkog Tesnaca i Ramića.

Zahvaljujući teško izborenom njemačko-endehazijskom uspjehu na sjeveru postrojbe NOVJ koje su uspješno zadržavale Talijane i četnike na južnom dijelu bojišta bile su prisiljene na povlačenje. Talijani su napredovali do Ličkog Petrovog Sela, Krbavskog polja i Koreničke kotline. Divizija “Sassari” se probila do Gornjeg Lapca, ali je odbačena pod silovitim protuudarima I hrvatskog korpusa (1, 5, 9. i 15. brigade) u borbama kod Zuleševice. Divizija je odstupila u Gračac, a odatle dalje prema Kninu. Četničke brigade koje su nastupale na desnom krilu divizije “Sassari” kroz dolinu Une, morale su, također, odstupiti nakon talijanskog poraza. Talijani nisu prodrli u dubinu partizanskog teritorija, tako da su Plješivica i prsten sela od Drenovače do Gornjeg Lapca ostali slobodni te su poslužili kao okupljalište iscrpljenog I hrvatskog korpusa. Operacija “Weiss I” je završila.

IZVORI:

 

  • Enciklopedija Jugoslavije, 1956, svezak II: Četnici u II sv. ratu; Četvrta neprijateljska ofenziva
  • B. Alink, N. Anić, G.J. Zwanenburg, et al: Drugi svjetski rat, IKRO “Mladost”, Zagreb, 1980.
  • Branko Dubravica: Vojska antifašističke Hrvatske 1941-45, V. Gorica, 1996.
  • Nikola Anić: Antifašistička Hrvatska: NOV i PO Hrvatske, 1941.-1945., Multigrad Marketing d.o.o., Zagreb: 2005
  • Nikola Anić: Njemačka vojska na teritoriju Hrvatske: 1941-1945, Hrvatski institut za povijest, 2002.
  • Bogdan Krizman: Pavelić između Hitlera i Mussolinija, Globus, Zagreb 1983.
  • B. Krizman: Ustaše i III Reich, Globus, Zagreb 1983.
  • Mladen Paver: Bataljon Feniks, ALFA, Zagreb 1987.
  • http://forum.axishistory.com/
  • http://www.wikipedia.org/
Dinko Odak
About Dinko Odak (42 Articles)
Diplomirao sam politologiju na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, smjerove: javne politike; međunarodni odnosi. Radio sam kao radio-voditelj i urednik, DJ, pomotor, državni službenik i u sektoru usluga zaštite okoliša. Povijest, pogotovo vojna, mi je hobi posljednjih četvrt stoljeća, a bavim se i analizom (i sintezom) stvarnih, a ne medijskih, međunarodnih odnosa i/ili događaja. Nepopravljivi sam antropopesimist i kolapsist.

Ostavite komentar. HPP ne odgovara za izreceno misljenje komentatora. Zabranjeno je vrijedanje, psovanje i klevetanje.

Your email address will not be published.


*