UNICEF je institucija Ujedinjenih naroda koja je osnovana odlukom Generalne skupštine 11. prosinca 1946. čiji je primarni cilj pomoć djeci i mladeži diljem svijeta gdje je ta pomoć potrebna. UNICEF je nasljednik UNRRA-e  koja je utemeljena 9. studenog 1943.  kao privremena međunarodna agencija sa zadatkom pomaganja u obnovi u onim zemljama koje je rat opustošio, a same nisu imale potrebna sredstva za nabavku opreme, hrane, lijekova i materijala iz inozemstva. Sredstva su donirale one zemlje koje u ratu nisu bile okupirane niti ratom iscrpljene. Pomoć se je davala u vidu opreme, živežnih namirnicama, odjeći lijekovima  itd… UNRRA je prestala s radom 21. ožujka 1949., a njezinu djelatnost je preuzeo UNICEF. Za svog kratkog djelovanja UNNRA je podijelila pomoć u za tada izuzetno visokom iznosu od 3,66 milijarde dolara.  Rasformiranjem UNNRA-e novčana te druga materijalna sredstva preuzeo je UNICEF. UNICEF je po svome statusu dio organizacije UN-a s poluautonomnim statusom. UNICEF-om upravlja Izvršni odbor kojeg sačinjavaju delegati trideset i dvije zemlje (Jugoslavija je bila član Izvršnog odbora sve do 1968. godine). Radom Izvršnog odbora upravlja Izvršni direktor kojeg imenuje Glavni tajnik Ujedinjenih naroda u skladu s odlukom Izvršnog odbora. UNICEF predstavlja jednu od najuglednijih i svakako najhumaniju organizaciju u sastavu Ujedinjenih naroda.

Tweet

Pedesetih godina dvadesetog stoljeća kada je prestala potreba urgentne pomoći djeci u Evropi, kada su se te zemlje počele ekonomski oporavljati javili su se određeni glasovi sa Zapada o ukidanju Fonda. Obrazloženje za takvu odluku bilo je da nema više potrebe za takvom organizacijom, neke zemlje u razvoju, a posebno Jugoslavija ispravno i oštro su se suprotstavile toj namjeri. Zahvaljujući njima Fond je ne samo očuvan već i proširen. Rezolucijom Generalne skupštine UN-a iz 1953. Fond je pretvoren u stalno tijelo s primarnim zadatkom pružanja pomoći u zajednicama koje pate ili su ih pogodile nedaće (ratovi, bolesti, siromaštvo…). Interesantan je podatak da je u Fondu na početku radilo svega deset osoba. Sa rezolucijom je došlo i do promjene imena u “Fond Ujedinjenih naroda za pomoć djeci”, međutim ostao je skraćeni naziv UNICEF jer je pod tom skraćenicom Fond već stekao veliki međunarodni ugled.

Budući da je Hrvatska bila sastavni dio Jugoslavije od kraja II. svjetskog rata do osamostaljenja, UNICEF je djelovao na području cijele bivše države pa se njegove aktivnosti do raspada Jugoslavije ne mogu gledati selektivno po republikama već kompletno za cijelu bivšu državu. Sjedište UNICEF-a za Jugoslaviju bilo je u Beogradu. Osamdesetih godina  dolazi do novih metoda povezivanja  sa saveznim republikama , pa se formiraju i republičke komisije UNICEF-a.

Djelovanje Unicefa u Hrvatskoj

Povijesni pregled djelovanja podijeliti ćemo u dva razdoblja. Prvi koji se odnosni na razdoblje aktivnosti u Jugoslaviji (s naglaskom na programe i djelovanja u Hrvatskoj) i drugi koji se referira na rad  UNICEF-a u samostalnoj Hrvatskoj.

Pomoć u hrani, lijekovima, i drugim potrebnim sredstvima Jugoslavija je počela primati preko organizacije UNRRA-e već odmah po završetku rata. Sporazum o suradnji i primanju pomoći između vlade FNRJ i UNICEF-a potpisan je 20. studenog 1947. godine. Iz zabilješke razgovora koji je prethodio sporazumu, a zbio se je 18. svibnja 1947. može se iščitati određeno nepovjerenje između predstavnika Jugoslavije (general Đurić, dr. Andrija Štampar, Krista Đorđević, dr. Olga Milošević, Milica Dedijer, Aleksandar Magarašević) i predstavnika fonda dr. Eliott i dr. Hirschfeld. Dr. Eliott koja je predstavlja Dječji fond istaknula je da treba svakako pružiti pomoć u novcu, raznoj obući i odjeći, medikamentima i stručnom osoblju međutim izrazila je sumnju u pravednu preraspodjelu te pomoći te je postavljeno pitanje osobne sigurnosti u zemlji. General Đurić se je suprotstavio takvim kvalifikacijama istaknuvši da se nada da dr. Eliott neće potpasti pod utjecaj raznih kampanja koje zlonamjerno prikazuju situaciju u Jugoslaviji. Istaknuto je s jugoslavenske strane da će predstavnici Fonda imati punu slobodu kretanja i uvida situacije na terenu, te je napomenuto da su žrtve koje je Jugoslavija dala kao saveznik nesrazmjerno veće spram žrtava ostalih saveznika (broj civilnih žrtava na području Jugoslavije uz civile stradale u europskom dijelu Sovjetskog Saveza bio je među najvišim u Europi). Na  pitanje postavljeno u svezi distribucije pomoći odgovoreno je da će svakako voditi računa da pomoć dobiju najpotrebniji i oni koji su najviše stradali u ratu. Razgovor je zaključen sa konstatacijom da će Jugoslavija nastojati što je više moguće surađivati i s nadom da će predstavnici Fonda objektivno prikazati potrebe Jugoslavije. UNICEF je započeo s radom u Jugoslaviji 1. siječnja 1948.  Nakon potpisivanja sporazuma s UNICEF-om vlada FNRJ je 1948. oformila Savezni odbor kojem je funkcija bila da organizira raspodjelu pomoći. Saveznom uredbom iz 1953. godine Odbor je preimenovan u Nacionalni komitet za UNICEF. U skladu sa zakonom o organizaciji i djelovanju saveznih organa uprave i saveznih organizacija Nacionalna komisija za UNICEF predstavljala je saveznu organizaciju od interesa za federaciju. Imenovalo ju je Savezno izvršno vijeće i financirala se je kroz redovan proračun. Jugoslavenska komisija za UNICEF održavala je oficijelne veze s tom međunarodnom organizacijom Ujedinjenih naroda. U okviru svojih djelatnosti Nacionalna komisija imala je ovlasti da traži, realizira, prima kasnije i donira pomoć, sudjeluje  na konferencijama i sastancima, te vodi sve aktivnosti vezane uz ovu organizaciju u zemlji i izvan nje u kojima sudjeluje Jugoslavija. Komisija je imala status savezne institucije sve do 1978. kada je postala savjetodavno tijelo Saveznog izvršnog vijeća. U sastav Komisije su ulazili: predstavnici izvršnih vijeća svih republika i autonomnih pokrajina, predstavnici saveznih organa i društvenih organizacija te predstavnici Privredne komore Jugoslavije. SIV je imenovao predsjednika i članove Komisije s mandatom od četiri godine. Godine 1982. zbile su se značajne promjene u ustroju jer su u SR Hrvatskoj i SR Sloveniji osnovane republičke komisije za suradnju s UNICEF-om.

Zanimljiv podatak je da je Jugoslavija bila među prvim državama koje su primile pomoć. Do 1971. godine Jugoslavija je bila primatelj pomoći te je do tada i primljen najveći dio pomoći. U razdoblju od 1948. do 1971. vrijednost primljene pomoći u potrošnoj i investicionoj opremi za cijelu zemlju iznosila je ukupno 21.414.658. dolara. Uz programe koji su bili potaknuti i financirani od UNICEF-a  dobiveno je i 550 vozila (ukupne vrijednosti 1.330.678 dolara) koja su bili neophodna za uspješno odvijanje mnogih planova. Jugoslavija je primala pomoć do 1979., a nakon toga je od receptora pomoći postala donor na što su vlasti bile vrlo ponosne.

Općenito programi UNICEF-a se javljaju  u dva oblika. Prvi oblik je hitna pomoć nakon nesreća, poplava epidemija (u Jugoslaviji je UNICEF bio među prvima po brzini i visini pomoći nakon potresa 1963. u Skoplju i potresa na području Bosanske Krajine i Banje Luke 1969. u kojem je oštećenje kuća i javnih zgrada bilo u  oko 70 % do 90 % slučajeva). Drugi oblik koji je primjenjivan u Jugoslaviji svodio se je na pružanje dugoročne pomoći kojom se planski predviđa razvoj pojedinih aktivnosti s konačnim ciljem podizanja životnog standarda. Potrebno je istaknuti da je i pored relativno visokog iznosa pomoći kojeg je primila Jugoslavija, ta pomoć bila uglavnom stimulativnog karaktera s namjerom da se pokrenu i angažiraju u prvom redu domaća sredstva i rezerve. Domaća participacija u programima poput  izgradnje građevinskih objekata (mljekara, dječjih domova, škola…), školskih vodovoda, nabavci školskog i bolničkog inventara, školovanjem stručnog kadra, održavanjem vozila, financiranjem rada školskih kuhinja itd.  bila je nekoliko puta veća od sredstava dobivenih po pojedinom programu. Odnos je bio 1:3 ili 1:5, a ponekad čak i 1:10. UNICEF je sudjelovao u dvadeset i šest programa na području Jugoslavije. Neki programi su bili opći, jedinstveni za cijelu državu kao na primjer podizanje mljekara, mliječnih kuhinja, zaštita trudnica i male djece, prevencija bolesti zuba, borba protiv TBC-a. Drugi su bili vrlo specifični za određene dijelove Jugoslavije poput borbe protiv endemskog sifilisa i mikoze najviše zabilježenih na području BiH, bruceloze (bakterijske bolesti stoke) od koje su najviše štete trpili Istra i primorski krajevi u Hrvatskoj, malarije koja je bila velika pošast na cijeloj obali i Makedoniji itd..

Primljena pomoć u opremi (sanitetski materijal, strojevi za mljekare, proizvodnju penicilina, seruma i vakcina, opreme za škole, mliječne kuhinje, domove zdravlja…) dijeljena je uz punu pomoć i kooperaciju republičkih sekretarijata  za zdravstvo i socijalnu  politiku. Uvjet je bio da ustanove istu opremu ugrade, montiraju i da ju namjenski koriste. Podaci koje govore o veličini i sveobuhvatnosti tih programa mogu se slikovito prikazati brojčanim podacima. U periodu od 1948.-1970. Jugoslavija je donirala robe i usluga u vrijednosti 5.386.016, a sama je u te programe uložila oko trideset milijardi dinara.Zbog velikog opsega i vremenskog trajanja pojedinih programa  nemoguće je pojedinačno analizirati sve već ćemo pokušati izdvojiti one koji su najviše doprinijeli poboljšanju kvalitete života i modernizaciji sveukupnog društva. Jedan od najvećih interesa i prioriteta UNICEF-a je zaštita majki i djece. U Jugoslaviji je provođen program “Majka i dijete”. Smrtnost dojenčadi bila je veliki problem. Postotak smrtnosti bio je vrlo visok između dva rata, a u poslijeratnom razdoblju zauzimao je iznimno visoke stope. Uz veliki angažman vlasti i UNICEF-a do sedamdesetih godina 20. stoljeća uočava se tendencija pada smrtnosti za čak sedamdesetak posto u odnosu na pedesete. U Hrvatskoj je 1950. umiralo 118 djece na 1000, a 1970. broj umrle dojenčadi je smanjen na 36,5. Visina smrtnosti ovisila je o zaostalosti i siromaštvu krajeva, ali i o razini razaranja koji su određena područja pretrpjela u ratu. Slovenija je za ilustraciju i pedesetih imala najmanju smrtnost od 80,6 promila da bi sedamdesetih s  24,2 promila bila daleko ispod jugoslavenskog prosjeka od 55,5 promila. Najviša stopa smrtnosti pedesetih bila je na području Vojvodine 145 promila, ali se je ta brojka u iduća dva desetljeća fantastično smanjila na 31,3 promila. Vrlo visoka stopa smrtnosti druga po vrijednosti zabilježena je na Kosovu 143 promila, ali za razliku od Vojvodine akcije i programi smanjivanja smrtnosti najmanje su urodili plodom jer je sedamdesetih stopa i dalje bila najviša u Jugoslaviji i daleko iznad prosjeka 95.3. Visoki mortalitet dojenčadi u Jugoslaviji usprkos velikom padu još uvijek je bio zabrinjavajuće visok (od 55.900 u 1950. na 34,643 u 1960.). Taj ozbiljan problem bio je povodom velike zabrinutosti i predmet rasprava odgovornih zdravstvenih organa i ustanova, ali i opće javnosti. Unatoč značajnom padu mortaliteta Jugoslavija je još uvije bila pri dnu europske ljestvice odnosno na pretposljednjem mjestu s indeksom smrtnosti dojenčadi 82 na 1000 odmah iza Portugala  s indeksom 88 dok je prosjek visoko razvijenih zemalja između 15-25 promila (podaci za 1960.) Visoka stopa mortaliteta može se objasniti pored loših i neadekvatnih stambenih, higijenskih i prehrambenih prilika i činjenicom da u toj dobi većina djece prelazi na umjetnu hranu. Prerano navođenje na umjetnu hranu u uskoj je vezi s uvođenjem žena u privredu i industriju, zbog čega majke prestaju s dojenjem, a znanje o tome kako treba provoditi umjetnu prehranu bilo je na niskom nivou. Podaci su upućivali da je broj djece koja su umirala od bolesti intertestinalnih oboljenja bio veći od broja djece koja su umirala od bolesti respiratornog sustava. Računalo se da u Hrvatskoj od ukupno oboljele djece svako šesto boluje od bolesti probavnog trakta. Djeca su bila teže ili lakše pothranjena što je bila posljedica i rezultat neznanja o tome što mora sadržavati hrana za djecu ili je postojala nestašica kvalitetne hrane. Uz koordiniranu suradnju, a na inicijativu UNICEF-a krenulo se je u izgradnju, organizaciju i opremanje demonstraciono-edukacijskih centara s ciljem zdravstvene zaštite majki i djece. Zadaća tih centara bila je edukacija i pomoć majkama oko skrbi za djecu, te pouka kako najsuvremenije metode i znanja primijeniti u odgoju i zaštiti djece. Prema sporazumu vlade i UNICEF-a još je 1953. započelo se s pripremama, a 1954. se je započelo sa gradnjom Demonstracionog centra u Zagrebu. Centar je završen 1956. godine. Zadaće ove ustanove bile su rad na smanjivanju pomora dojenčadi, unapređenje zaštite trudnica te edukacija odgovarajućeg medicinskog kadra za taj rad. Na području SR Hrvatske pomoć UNICEF-a (oprema, lijekovi, doškolovljavanje kadrova u inozemstvu…) u periodu 1953.-1960. primila su 36 dispanzera za djecu i žene, 37 laboratorija uz dispanzer, 42 školska dispanzera, 22 stacionarne školske ambulante, 11 demonstracionih mliječnih kuhinja, 101 savjetovalište za ženu i djecu, 19 laboratorija za školsku ambulantu. U razdoblju od 1963.- 1970. opremu su dobili pokretne zubne ambulante i intermedijarni centri diljem Hrvatske-Bjelovar, Čakovec, Split, Karlovac, Rijeka, Knin, Zadar, Virovitica, Pula, Sl. Brod, Osijek, Našice i Dubrovnik. UNICEF je dao značajnu pomoć i u programima Zaštite prijevremeno rođene djece i edukaciji medicinskih kadrova što je uzajamno povezano. Godine 1954. osnovan je Centar za nedonoščad u Zagrebu, a 1960. u rodilištu Opće bolnice u Rijeci osnovan je Odsjek za zaštitu nedonoščadi. UNICEF  je već od 1952. davao potrebu pomoć, a centri su opremljeni inkubatorima, priborom za kisik, vozilima i drugom potrebnom opremom. Zbog deficita školovanog medicinskog kadra velika pažnja se je posvetila kvalitetnoj naobrazbi mladih kadrova te su 1960. dvogodišnje medicinske škole postale četverogodišnje srednje medicinske škole. Centar za majke i djecu (dječja bolnica u Klaićevoj) u Zagrebu otvoren je zahvaljujući sredstvima UNICEF-a.  Pomoć UNICEF-a u opremi primilo je u SR Hrvatskoj 7 škola i odsjeka za medicinske sestre, jedna škola za primalje i 4 škole za dječje njegovateljice.

UNICEF je na području cijele Jugoslavije krenuo vrlo ozbiljno i snažno u borbu protiv bolesti koje su u velikoj mjeri otežavale život na ovim područjima. Jedna od najuspješnih operacija koja se je provodila bila je antimalarična akcija. Malarija je još od davnina bila vrlo raširena bolest specifična za tri regije: dalmatinsku (obala, dolina Neretve, Crnogorsko primorje), područje Makedonije i u panonskoj nizini. Već je jedan od najvećih promicatelja narodnog zdravlja doktor Štampar 1922. pokrenuo inicijativu za organizaciju antimalarične službe u okviru Higijenskih zavoda. Jugoslavija je pomoć za borbu protiv malarije dobivala već od UNRRA-e 1947., a velika kampanja uz značajan doprinos UNICEF-a (donacije DDT i znanja kako ga efikasno primjenjivati i kasnije proizvoditi)  krenula je u periodu 1949.-1953. Ozbiljnost situacije na terenu koju je izazivala ta bolest najbolje pokazuju brojčani podaci. Godine 1947. registrirano je na području Jugoslavije (ne postoje pojedinačni rezultati za Hrvatsku) 81.000 slučajeva ta je brojka uz velike napore i rad na terenu pala 1951. na 851 slučaj da bi se taj broj uz konstantno i pravovremeno djelovanje 1970. spustio na zanemarivih 16 registriranih slučajeva. U suradnji s UNICEF-om postigla se je praktički eradikacija malarije na našim prostorima.

Veliki doprinos UNICEF-a bilo je i u uspostavljanju i uspješnoj proizvodnji seruma i vakcina. Nakon rata javio se je problem manjka suvremene opreme, nedostatak stručnog osoblja, a potrebe za proizvodnjom seruma bile su izrazito velike. U ovom slučaju UNICEF je postao najvažniji nosilac pomoći u aparaturi . U Zagrebu je pomoć u modernoj opremi i montiranju te opreme, pokretnim aparatima i vozilima značila prijelomnu fazu u proizvodnji. U kratkom razdoblju 1952.-1954. u Zagrebu su se već uspješno proizvodili serumi protiv difterije (1952.) i tetanusa (1954.). Zahvaljujući pomoći UNICEF-a Imunološki zavod u Zagrebu  uspješno je dostigao svjetsku konkurenciju na ovome području. Prva tvornica penicilina-“čudotvornog lijeka” koji je otkriven u miru (1928. Fleming), a svoju punu vrijednost pokazao u ratu u Jugoslavije započela je s radom zahvaljujući opremi i sredstvima koje je donirao UNICEF. Tvornica je bila smještena u prostorije  bivšeg poduzeća “Danubius”, a radila je u sklopu tvornice “Galenika”. Puna proizvodnja počela je 1954. u listopadu. Potrebno je napomenuti da je i prije izgradnje prve tvornice penicilina UNICEF isporučivao velike količine antibiotika.

Uz navedene djelatnosti na području Hrvatske UNICEF je uz pomoć vlasti uspješno riješio problem bruceloze koja je na području Istre i Slovenskog primorja prijetila uništenjem stočnog fonda, ugrožavala je zdravlje ljudi te je postojala stalna opasnost od širenja te bolesti na unutrašnjost. U Rijeci je osnovan centar za brucelozu blizu žarišta zoonoze, a UNICEF je poslao na zahtjev vlade FNRJ laboratorijsku opremu, aparaturu, stručnu literaturu, vozilo i antibiotike. Jedna od odredbi u borbi protiv bruceloze bila je i likvidacija cijelih stada koza koje su bile glavni prenosnici bolesti, ali i zbog štete koje su činile šumama. Centar u Rijeci je postao zahvaljujući iskustvu i stečenom znanju jedan od međunarodnih referentnih centara po pitanju te bolesti.

U razdoblju 1949.-1971. vodila se je na području Međimurja, Posavine, Prekomurja, Hrvatskog zagorja i Posavine borba protiv trahoma, kronične zarazne bolesti oka. UNICEF je bio pozvan da pomogne u osiguranju lijekova i transportnih vozila, a sama akcija protiv trahoma imala visok stupanj uspjeha. Naši stručnjaci koji su radili na rješavanju ovog problema kasnije su pozvani od strane UNICEF-a i SZO da koordiniraju liječenje i sprječavanje te bolesti u zemljama Afrike i Azije.

Tuberkuloza je također bila jedna od teških bolesti od koje je stradavalo pučanstvo osobito u teškim uvjetima siromaštva i neishranjenosti nakon rata. Vrlo ozbiljna epidemiološka situacija tražila je urgentno rješenje i tu je UNICEF odigrao važnu ulogu i pomogao u naporima u suzbijanju tuberkuloze. Pomoć se je sastojala od tri oblika pomoći: pomoći u izvođenju masovnih akcija cijepljenja BCG vakcinom, pomoći u liječenju oboljelih od TBC osnivanjem centara za davanje antibiotika streptomicina i opremanjem antituberkuloznih institucija. Na teritoriju Hrvatske 1950. UNICEF se je uključio i u borbu protiv mikoza, gljivičnih oboljenja vlasišta. Značajno za podizanje razine zdravlja bilo je i masovni projekt sanacije zubi i suzbijanja karijesa kod djece, računalo se da čak oko 70 % djece ima kariozne zube. Operacija se je provodila na području cijele Jugoslavije, a u Hrvatskoj se smanjenje karijesa i jačanje zubi provodilo korištenjem fluor tableta i ispiranjem ustiju 0,5 % otopinom NaF u svim školama gdje su bile stacionirane zubne ambulante.

Budući da je primarna zadaća UNICEF-a dobrobit i zdravlje djece velika pažnja je posvećena prehrani djece koja je neophodna za pravilan rast i razvoj. UNICEF je imao važan utjecaj na razvoj mljekarstva u Jugoslaviji. Vrlo mala poslijeratna proizvodnja mlijeka i važnost te namirnice za razvoj djeteta bile su glavni uzročnici odluke vlade FNRJ da se taj problem što prije riješi. Ugovorom između Vlade i UNICEF-a iz 1949., Vlada je preuzela obavezu da pri izgradnji mljekara osigura sredstva i kadrove. Po potpisivanju sporazuma započela je izgradnja konzumnih mljekara, od koji su tri bile locirane u Hrvatskoj (Zagreb, Rijeka, Split). UNICEF je sa svoje strane isporučio moderne strojeve. Bitno je napomenuti da je bila predviđena i besplatna podjela proizvedenog mlijeka (osobito u školama, s napomenom da je svako dijete moralo dobiti čašu mlijeka kao temeljni obrok to je upućivalo na važnost mlijeka kao prehrambenog proizvoda). Uz dodatnu pomoć UNICEF-a od 1952. do 1960. izgrađene su i tvornice za proizvodnju mlijeka u prahu. U Hrvatskoj su bile locirane u Osijeku i Županji. UNICEF i FAO potpomogli su i školovanjem kadrova potrebnih u mljekarskoj industriji u zemljama Europe i u  SAD-u.

S namjerom što bolje ishrane djece jer je slaba i nekvalitetna prehrana bila uzrok brojnih bolesti pa i smrtnosti djece krenulo se je i s programom školskih kuhinja. Školske kuhinje su bile zadužene da osiguraju dodatnu prehranu za školsku djecu, a ujedno su i služile kao osnova za odgojni i praktičan rad sa ženama i djecom (učila se je pravilna prehrana i priprema hrane te higijenske navike). O opsegu tog djelovanja govori podatak iz 1970. da je na području Jugoslavije djelovalo 2.736 kuhinja sa 699.392 učenika. UNICEF je neophodnom opremom opremio 146 demonstracionih, oglednih kuhinja od toga ih je na području Hrvatske bilo osam (najmanje od svih republika i pokrajina, najviše je dobila uža Srbija dvadeset i osam). U vremenskom razdoblju 1948.-1952. dok privreda nije ojačala UNICEF je direktno hranom potpomagao ugroženo stanovništvo koje su većinom činila predškolska i školska djeca. Proizvodi su donirani u značajnim količinama i to najviše: punomasno mlijeko (717.659), kondenzirano mlijeko (50.827), mast (432.097), kikiriki margarin (31.145), pašteta od mesa (116.487), meso “Olimpik” (11.228), sir (588.168), bakalar (701.902), kakao (77.902), riža ( 207.969), suhi grašak (37.226).  U programu provođenja opće higijene podijeljeno  je 620.667  jedinica sapuna. Podaci su u kilogramima i  odnose se samo na Hrvatsku.

Da bi se proizvela kvalitetna dječja hrana s UNICEF-om se je krenulo i u stvaranje prve tvornice dječje hrane na ovim prostorima. Izgradnje tvornice je započela 1967., a završena je 1969. S radom je započela u siječnju 1970. godine. Tvornica je bila u sklopu “Jugodijetetike”, a velika pažnja se je posvetila da se napravi iznimno kvalitetan proizvod (izvršena su klinička ispitivanja proizvoda u Institutu za zaštitu majki i djece u Zagrebu, te još u 32 zdravstvene ustanove u SFRJ). Nakon brojnih  ispitivanja i kvalitetnih procjena uspjelo se proizvesti proizvod koji je zadovoljavao najviše standarde (Bebimiks).

Osim na području prehrane stanovništva, UNICEF  je poslije rata pružao obilnu pomoć u tekstilnim sirovinama vune i pamuka, kao i prerađene i sirove kože za izradu obuće. Sirova koža je prerađivana u jugoslavenskim tvornicama. Ukupna vrijednost primljenih materijala iznosila je 1.121.700 američkih dolara što je predstavljalo značajan iznos u usporedbi sa sredstvima koja su donirana za druge programe. Proizvodi su prema dogovoru s UNICEF-om bili besplatno dijeljeni djeci ratnoj siročadi (računa se da je nakon rata na prostorima Jugoslavije bilo oko 10 tisuća djece ratne siročadi), djeci pod starateljstvom kao i djeci kojoj je takav vid pomoći bio neophodan. Proizvelo se je 36.843 komada deka za potrebe dječjih ustanova od sirovina primljenih od UNICEF-a, a od sirovine za obuću također dobivene od UNICEF-a izrađeno je 202.857 pari cipela za djecu.

UNICEF je u suradnji s vlastima  u vremenu 1951.-1960. pomagao i niz ustanova za pomoć i osposobljavanje slijepe, gluhonijeme i fizički defektne djece i omladine. Ustanove toga tipa dobivale su opremu, pomagala i nastavna sredstva među njima bio je i Zavod za gluhonijemu djecu u Zagrebu.

Potrebno je istaknuti još tri programa kroz koje je UNICEF nastojao pomoći djeci i omladini, ali i društvu u cjelini. U programu malih asanacija seoskih škola nastojalo se je raznim oblicima rada u seoskim školama (uređenje vodovoda, rad u školskom vrtu, uređenjem i brigom za okoliš, uređenje školskih kupaonica i nužnika, uređenje školskih prilaza, dvorišta, igrališta, uzgojem domaćih životinja…) podići nivo korisnog znanja i razviti radne navike i moralne vrijednosti kod učenika kao i poboljšati opći standard. Važno je napomenuti da je u sklopu sanacije seoskih škola u oko 1.200 škola u nerazvijenim područjima zemlje izgrađen školski vodovod ili su postavljene bunarske pumpe.

Zahvaljujući UNICEF-u, a u skladu s  privrednim razvojem društva došlo je do uvođenja nastave tehničke kulture u škole. UNICEF je u školama  opremio po jednu oglednu radionicu strojevima i alatom za obradu metala, drva, elektrotehničku, radio te opremu za šivanje i pletenje.

Nacionala komisija za UNICEF  dala je svoj doprinos i pri osnivanju centara za profesionalnu orijentaciju i osposobljavanje omladine koji su osnivani pri Zavodima za zapošljavanje. UNICEF je 1965. odobrio pomoć u strojevima i alatima (pomoć u Hrvatskoj su dobili centri u Splitu, Karlovcu, Kninu i Varaždinu), ta je pomoć znatno doprinijela stručnom osposobljavanju nezaposlenih mladih ljudi.

Donacija UNICEF-a u vozilima za ono vrijeme također je bila od značaja. Zdravstveni program u Hrvatskoj dobio je ukupno 23 vozila, a ukupno svi programi u Hrvatskoj 75 vozila. Vozila su korištena u suzbijanju zaraznih bolesti, u antitrahomskim akcijama, sanacijama škola, suzbijanju TBC-a itd. UNICEF je pomagao i održavanje vozila, te je zbog te potrebe osnovana i “Jugosanitarija”  suvremena servisna autoradionica sa sjedištem u Zagrebu.

Za period djelovanja UNICEF-a u Jugoslaviji potrebno je istaknuti da je u razdoblju 1981.-1982 jedna osoba iz Hrvatske postala predsjednik Izvršnog odbora UNICEF-a sa jednogodišnjim mandatom. Funkciju predsjednika Izvršnog odbora je obavljao u tome vremenu gospodin Marin Mateljak (r.1929.), ta je funkcija uz funkciju Izvršnog direktora (u to vrijeme James Grant)   jedna od najviših položaja u UNICEF-u. Gospodin Mateljak je u svojem mandatu uspio proširiti Izvršni odbor (veću zastupljenost su dobile zemlje u razvoju i bivše kolonije), uspjelo je nakon snažnog otpora bogatijih članica povećati sredstva i kadar. Tada se je prvi puta uz koncenzus i potvrdu supersila (SAD-a i SSSR-a) uspjelo izaći s ocjenom da utrka u naoružanju također šteti djeci širom planeta, fizički ih ugrožava i trošeći sredstva koja bi se mogla puno korisnije upotrjebiti.

UNICEF je na području Jugoslavije napravio izniman posao u suradnji sa vlastima. Kroz brojne akcije i programe zemlja se je preobrazila iz siromašne i zaostale zemlje u naprednu, socijalno osjetljivu državu koja je služila kao uzor mnogim zemljama u svijetu posebno po pitanju dječjih prava. Jugoslavija je zbog svojega svjetonazora i uloge predvodnika Nesvrstanih imala veliki ugled i utjecaj u UNICEF-u. U Beogradu je 1962. održana Skupština europskih nacionalnih komisija za UNICEF. Jugoslavenska komisija za UNICEF i UNICEF su 1976. u Zagrebu organizirali seminar “Lokalno učešće i participacija vlasti u dječjoj i zdravstvenoj zaštiti”. Na poziv vlade Jugoslavije u posjetu su dolazili i izvršni direktori UNICEF-a Moris Petit (1953) i James Grant (1982), te ambasadori UNICEF-a Peter Ustinov, Liv Ullmann, Danny Kaye.

Uturbulentnim devedesetim godinama 20. stoljeća i sa raspadom Jugoslavije dolazi do novog poglavlja u suradnji Hrvatske s UNICEF-om. Vrlo kratko nakon ustavne odluke o samostalnosti (25. Lipnja 1991.) Hrvatske započinje u studenom iste godine s radom UNICEF u Hrvatskoj. Za tako promptno djelovanje UNICEF-a zaslužna je dr. Vesna Bošnjak koja je bila dugogodišnja djelatnica i voditeljica urbanog odjela UNICEF-a u New Yorku. Gospođa Bošnjak je bila upućena da sredstvima rezervnog fonda za hitne intervencije otvori ured u RH i pokrije neke od najnužnijih troškova za već tada zabrinjavajuće prilike u domovini. Važno je istaknuti da je UNICEF bio prva međunarodna organizacija koja je otvorila ured u Hrvatskoj prije međunarodnog priznanja (15.siječnja 1992. od strane EU) što je imalo značajnu diplomatsku težinu. U Hrvatskoj je rad UNICEF-a usko povezan sa djelovanjem nevladine organizacije Društvo naša djeca. Tijekom rata sredstva UNICEF-a korištena su prvenstveno za nabavku hitne materijalne pomoći u vidu kupnje peći i kerozina za ogrjev (veliki broj prognanih i izbjeglica), higijenskih paketa za bebe, dopunske hrane za malu djecu, lijekova, cjepiva… Prva sredstva (50.000 dolara) s kojima je raspolagao UNICEF  upotrebljena su prilikom evakuacije majki i djece iz Osijeka, za troškove grijanja evakuirane djece smještene u odmaralištima, za psihosocijalnu potporu prognanima i za edukaciju djelatnika Centra za socijalnu skrb Medvešćak. Do 1993. godine Ured je djelovao kao krizni, a od te godine kada je potpisan sporazum s Vladom RH, UNICEF svoje aktivnosti provodi kroz institucije sistema (ministarstva i državne zavode) te kroz suradnju sa manjim brojem nevladinih organizacija. Potrebno je istaknuti da UNICEF ne djeluje autonomno niti u jednoj državi već isključivo u suradnji s vlastima,. Stoga UNICEF ne može preuzeti odgovornost za prava i položaj djece već može kroz podršku i savjete pomoći ustanovama određene zemlje da izvrše i poštuju preuzete obaveze (ako ih jesu preuzele)  u skladu s temeljnim pravima djece iz Konvencije o pravima djeteta (1989.) i Svjetske deklaracije o preživljavanju, zaštiti djece (1990.), te fundamentalne Deklaracije Ujedinjenih naroda o pravima djeteta (1959.). U svome djelovanju UNICEF  nastoji prenijeti znanja i iskustva te uz pomoć u sredstvima osigurati da se te nove stečene spoznaje implementiraju u sam sustav određene zemlje koji bi trebao moći djelovati kasnije samostalno i kvalitetno na dobrobit svih svojih stanovnika posebice najmlađih. U rasponu od 1993.-2001. UNICEF je za programske aktivnosti izdvojio 22,5 milijuna dolara. UNICEF je u  samostalnoj Hrvatskoj djelovao kroz razne programe koji su se ticali vitalnih interesa društva kao cjeline. Na području zdravlja UNICEF je osiguravao dovoljne količine cjepiva za djecu, te potrebne rashladne uređaje za cjepiva, kroz programe vršila se je edukacija liječnika, zdravstvenog osoblja i roditelja o respiratornim bolestima djece, o posljedicama nedostatka joda u prehrani, oralnoj rehidraciji, prednostima dojenja… Radilo se je na podizanju opće zdravstveno-odgojne kulture. U nazad nekoliko godina naglasak je stavljen na reproduktivnom zdravlju i rizičnom ponašanju mladih. UNICEF djeluje na području prehrane nastojeći istaknuti važnost zdrave prehrane za zdrav rast djece, te kampanjama koje promiču dojenje kao važan element (nužno stjecanje imuniteta u prvim godinama života) koji u suvremenom društvu gubi na značenju. U prvim ratnim godinama UNICEF je izdvajao sredstava za izravnu nabavu hrane i dijetnih pripravaka za dojenčad i malu djecu. Područja koja su od velikog interesa za UNICEF su i obrazovanje (kupnja knjiga, školskog pribora, edukacija odgajatelja i nastavnika, razvoj modela kvalitetnih i aktivnih škola…) zagovaranje prava djeteta (kroz djelovanje ustanova, literaturu-časopisi Dijete, Dijete i društvo, kroz rad nevladinih udruga koje se bave dječjim pravima…). UNICEF je sudjelovao u mnogim pilot- projektima odnosno modelima dobre prakse kao što su bili: “Kvalitetna škola”, “Bolnice-prijatelji djece”, “Škola za roditelje”, “Rani razvoj djece”, “Za Damire i nemire” itd.

UNICEF posvećuje posebnu pažnju i interes kategoriji djece koja žive u osobito teškim uvjetima. U tu kategoriju se ubrajaju djeca koja su zanemarena, zlostavljana, bez roditeljske skrbi, djeca sa smetnjama u razvoju ili u sukobu sa zakonom. Kroz programe koje je pretežno provodilo Ministarstvo rada i socijalne skrbi UNICEF je nastojao dati i svoj doprinos što boljoj zaštiti ove skupine djece.

UNICEF je organizacija Ujedinjenih naroda koja funkcionira na osnovi dobrovoljnih priloga i donacija zato je toliko važna razvijena svijest onih koji mogu pomoći da to i učine da bi se život poboljšao i onima koji su imali manje sreće u životu (primarno djeci). Čestitke povodom blagdana su značajan izvor sredstava, a ujedno služe promoviranju UNICEF-a i vrijednosti koje ta organizacija zastupa.. Mnogi poznati umjetnici diljem svijeta dali su dopuštenje da se njihova djela otisnu na čestitkama (u nas Josip Generalić, Ivan Lovrenčić). Novčana sredstva prikupljena u Hrvatskoj koriste se isključivo za akcije UNICEF-a u Hrvatskoj. Hrvatska još nije dobila status donatora, a u većini slučajeva više ne dobiva pomoć izvana, već se rad Ureda oslanja na novčana sredstva prikupljena u Hrvatskoj. UNICEF djeluje često prvi u teškim situacijama poput prirodnih nepogoda, ratova, epidemija. Među prvima koji su pružili hitnu pomoć u lijekovima i hrani nakon katastrofalnog tsunamija na Dalekom istoku krajem 2004. godine bio je UNICEF. U današnjem modernom, tehnološki superiornom svijetu, svijetu obilja i potrošnje postoji također i svijet u kojem još uvijek ospice, dijareja i upale pluća godišnje ubijaju sedam milijuna djece, u kojem usprkos postojanju cjepiva od tetanusa umire 600.000 djece godišnje, u kojem dvije milijarde ljudi nema pitku vodu (smatra se da je prljava voda uzročnik 80 % svih bolesti).

UNICEF danas pomaže u 155 zemalja, a u 40 najrazvijenih zemalja uglavnom prikuplja sredstva za svoj rad. Zahvaljujući institucijama poput UNICEF-a i konstantnom i neumornom radu i borbi radi se na smanjivanju patnja i nedaća ugroženih diljem svijeta. UNICEF nastoji svoj djeci svijeta pružiti sretno i bezbrižno djetinjstvo, ali budući da  je to moguće samo u stabilnom i zdravom društvu mnoge akcije UNICEF-a su usmjerene prema podizanju kvalitete života cjelokupnog društva. Kaže se, da je odnos prema djeci odnos prema budućnosti čovječanstva i odraz samoga društva. Zato se radom za dječjim pravima postiže jedno humanije i tolerantnije društvo  koje je garant  opstojnosti onoga plemenitog u ljudskom biću. UNICEF je za svoj rad dobio 1965. Nobelovu nagradu za mir. Kroz svoj povijest i šezdeset godina postojanja UNICEF se je dokazao kao istinski borac za prava djece i njihov dostojan položaj u društvu i bez te organizacije svijet bi bio svakako jedno tužnije i nesigurnije mjesto.

Bibliografija

IZVORI:

1.    Nacionalna komisija za UNICEF, Beograd, 1971.
2.    Izvještaj o razgovoru koji je prethodio sporazumu s UNICEF-om, Arhiv  Jugoslavije, Beograd, svibanj 1947.

Literatura:

1. Grgurić, J., Tridesetpet godina aktivnosti UNICEF-a u Hrvatskoj, Zagreb, 1983.
2. Grupa autora, Jugoslavija i UNICEF, Grafički zavod, Beograd, 1985.
3. Goldstein I., Kronologija, Novi liber, Zagreb, 1996.
4. Borovac I. (ur.), Faktopedia, Mozaik knjiga, Zagreb, 2003.
5. Mateljak, M., Sjećanja, Robi graf, Zagreb, 2005.

Periodika:

1. 1.Dijete i društvo, Prilog “10 godina UNICEF-ova ureda u HRVATSKOJ”, broj 1.-2., 2002., Zagreb

Digitalne baze podataka:

1. Britannica encyclopedia, 2000.
2. Grolier encyclopedia, 2002.

Internet:

• www.unicef.hr
• www.unicef.org
• www.hrt.hr/arhiv/povijest.html