Novo:

Ugrin Csak – nadbiskup, vojnik, vlastelin i prvi vlasnik Požeštine (?-1241.)

Jedna od potpuno zaboravljenih povijesnih ličnosti Požeštine svakako je Ugrin Csak. O tome koliko je zaboravljen, svjedoči podatak da nikad nijedna ulica ili trg u Požegi i okolici nije nosila njegovo ime. Međutim, upravo je prvi natpis o Požegi vezan uz njega i može se reći da je ime Požege direktno povezano s njim. No, tko je bio Ugrin Csak?

U vremenima vladavine ugarske dinastije Arpadovića koja je vladala Ugarsko – hrvatskim kraljevstvom od njegova postanka 1102. godine pa sve do izumiranja posljednjeg Arpadovića Andrije III. početkom 14. stoljeća (1301. godine) značajna je bila porodica Csak. Javljaju se već u 10. stoljeća kao jedno od sedam temeljnih ugarskih plemena. Sjedište im je oko Csakvara u Transdanubiji i vjerojatno su bili povezani s Arpadovićima. Njihova se moć manifestirala u više banskih, županskih, nadbiskupskih i biskupskih titula te brojnim posjedima po Ugarskoj i Hrvatskoj. U najvećoj su moći bili tijekom 13. i početka 14. stoljeća kada dolaskom Anžuvinaca njihova moć slabi. Kao porodica bili su podijeljeni u nekoliko moćnih grana, a jedna od grana je Újlak kojoj pripada već spomenuti Ugrin Csak.

Ugrin Csak sin je Bása I. Csaka i braća su mu Bás II i Pós I koji su bili kraljevski rizničari. Ne znaju se točni podaci o njegovom rođenju, no prvi izvori spominju ga 1217. kao kraljevskog kancelara u službi Andrije II. Arpadovića. Vjerojatno je prisutan na krunidbi Andrije II. Arpadovića (1205. godine). Pouzdano se zna da je sudjelovao zajedno s Andrijom II. Arpadovićem u petom križarskom ratu. Naime, kralj Andrija II. više je puta zvan u križarske ratove (najmanje tri puta – 1201., 1209.,1213.), a konačno je pristao 1216. pod pritiskom novog pape Honorija III. Moderna historiografija smatra kako je Andrija II. pristao zbog upražnjenog mjesta cara Latinskog carstva u Konstantinopolu (Carigradu) jer je njegova žena Jolanta de Courtenay bila nećakinja preminulog cara Henrika. Štoviše, prema kasnijim pismima samog pape Honorija III., Andrija II. bio je jedan od izglednijih kandidata. Međutim, ipak je izabran njegov punac Petar de Courtenay. Drugi pretpostavljeni razlog je zavjet koji je Andrija dao svom ocu Beli III. o odlasku u križarski rat i radi toga je dobio pozamašnu svotu novca za okupljanje vojske. Uz austrijskog vojvodu Leopolda VI., Andrija II. je  s najvećom kraljevskom vojskom u povijesti križarskih ratova od 10 000 vojnika krenuo na pohod prema Jeruzalemu. Među tom vojskom bio je i Ugrin. Kako nije imao sredstava za pomorski prijevoz, Andrija II. odustao je od Zadra u korist Mletačke Republike. Na Bliskom se istoku iskrcao u Acri i tamo je kao kralj imao važnu ulogu na prvom pohodu na rijeci Jordan. Nakon toga se razbolio i više nije sudjelovao u vojnim akcijama. Posvetio se skupljanju relikvija pa je tako skupio brojne relikvije među ostalima i glavu svetog Stjepana. Početkom 1218. g. Andrija II. i Ugrin krenuli su na povratak u Ugarsku. Tijekom putovanja po jugoistočnoj Europi, došli su u Ugarsku i nedugo nakon toga, Ugrin je imenovan za kaločkog nadbiskupa (1219.) i na toj je funkciji ostao do kraja života.

Kao kaločki nadbiskup sudjelovao je u izgradnji velike bolnice u Kaloči te pokretanju ili ponovnom uspostavljanju Srijemske biskupije 1229. koja je imala sjedište u Banoštoru. Zanimljivo je njegovo sudjelovanje u pohodima protiv članova Crkve bosanske 1225.-1227. koji su svojevrsni križarski ratovi. Crkva bosanska specifična je kršćanska organizacija koja se pojavila u srednjovjekovnoj Bosni i historiografija ju je izjednačavala s bogumilima ili patarenima temeljeći sličnosti na dualizmu kao temeljnoj odrednici (kontrast između dvaju svjetova – materijalnog i duhovnog). Crkva bosanska može se smatrati rigidnijim oblikom kršćanstva unutar srednjovjekovnog kršćanskog pluralizma (postojala su stroga pravila za vjernike, stroži način selekcije vjernika itd.). Ugrin je poticao pohode prema Bosni jer je od kralja Andrije II. dobio Bosnu, Usoru i Soli kao svoj posjed te mu je bilo u interesu smanjiti djelovanje pripadnika Crkve bosanske u čemu je imao veliku podršku dominikanaca koji su provodili latinizaciju tadašnje bosanske crkve i ugarskih velikaša i samog kralja koji su željeli proširiti svoju vlast. U tom kontekstu treba promatrati odnose Katoličke crkve i Crkve bosanske koja je bila državna crkva srednjovjekovne Bosne (od druge polovice 14. stoljeća poglavar Crkve bosanske did ili djed kruni bosanske vladare) i razlike između crkava više su političke prirode nego teološke naravi. Tijekom ovih nadmetanja za Bosnu i sukoba, dolazi do interesa nadbiskupa Ugrina za Požešku kotlinu. Srednjovjekovna utvrda Stari grad poznata pod nazivom Castrum de Posega prvi put se spominje 11. siječnja 1227. godine kada papa Honorije III. potvrđuje predaju požeškog Starog grada sa svojim posjedima i pravima kaločkom nadbiskupu Ugrinu kojemu je tu utvrdu nekoliko godina ranije predao Andrija II. (pretpostavlja se da je predana 1225. ili 1226. godine). Vjerojatno je to Andrija II. učinio zbog financijskih razloga jer je nadbiskup platio utvrdu i službu novcem te je predao posjed Erdesumulva. Cilj je bio ojačavanje katolicizma i borba protiv nevjernika u Bosni koji su postupno prelazili i u Slavoniju te je utvrda služila kao svojevrsna baza (o mogućim pripadnicima Crkve bosanske u Požeštini svjedoče nazivi Didina Rika ili Djedina Rijeka i Dobrogošće). Uz nju, nadbiskup Ugrin kupuje i službu Požeške županije. Time je objedinjena duhovna i politička funkcija u jednoj osobi.

Inače, spomenuti je Ugrin značajan jer je 1230. osnovao Zborni kaptol Svetog Petra u današnjem Kaptolu. Također je rješavao različite sporove o čemu pišu izvori iz 1232. i 1234. godine.  Tijekom županske službe postao je i metropolit za Bosnu te je sjedište Bosanke biskupije premješteno u Đakovo.

Budući vladari, nasljednici Andrije II., po svemu su sudeći oduzeli tvrđavu i Požešku županiju nadbiskupu Ugrinu. Vjerojatno je to bilo u vrijeme Bele IV. kada županija postaje dio kraljevskog vlasništva. Tijekom vladavine kralja Bele IV. dolazi do značajnog sukoba. Riječ je o napadu Tatara ili Mongola koji su 1241. napali Ugarsko – hrvatsko kraljevstvo. Središnja je bitka dogodila 11. travnja 1241. na rijeci Šajo. Ugarsko – hrvatsku vojsku predvodio je kralj Bela IV., a među ostalim vojskovođama ističe se i Ugrin. U toj je bitci izginulo više vojskovođa, plemića, vojnika i crkvenih velikodostojnika (pet nadbiskupa i biskupa), a jedan od njih je i sam Ugrin. Time je završio život ovog kaločkog nadbiskupa i požeškog župana u čije se vrijeme prvi put spominje grad Požega.

Danas je Ugrin Csak potpuno zaboravljen, a radi se o osobi veoma zanimljive biografije (bez obzira na malenu količinu podataka kojom raspolažemo). Vjerujem da bi detaljnije istraživanje dodatno osvijetlilo ovog zanimljivog nadbiskupa, vojskovođu, plemića, požeškog župana i gospodara Starog grada.

Kip Ugrina Csáka (?–1241) u Kalocsi. Autor: Csilla Halassy (2000.)

Kip Ugrina Csáka (?–1241) u Kalocsi. Autor: Csilla Halassy (2000.)

Goran Đurđević
About Goran Đurđević (9 Articles)
Magistar povijesti i arheologije. Zaposlen kao učitelj povijesti u OŠ Antuna Kanižlića Požega. Predsjednik povijesnog društva Požega.
Contact: Facebook

Ostavite komentar. HPP ne odgovara za izreceno misljenje komentatora. Zabranjeno je vrijedanje, psovanje i klevetanje.

Your email address will not be published.


*