Novo:

Kako je i kada ubijen ugledni HSS-ovac Mihovil Pavlek Miškina?

Mihovil Pavlek Miškina je rođen je u Đelekovcu 24. rujna 1887. Autor je mnogobrojnih brošura i triju zbirki novela (Za svojom zvijezdom, 1926, Trakavica, 1935, Krik sela, 1937). Nije slučajno kako su seljački književnici Mihovil Pavlek Miškina i Mara Matočec rođeni su oboje u Đelekovcu, a ovo selo je i rodni kraj jednog od prva tri slikara hrvatskog naivnog slikarstva – Mirka Virusa. Već 1905. godine Miškina se susreće sa Stjepanom Radićem. Za vrijeme Prvog svjetskog rata Miškina služi u XVI infanterijskoj regimenti u Bjelovaru jer radi slabog vida nije mogao biti poslan na front. Tijekom 1919. u smrt Antuna Radića je potaknula Miškinu da mu napiše nekrolog, koji je ujedno i prvo Pavlekovo objavljeno književno djelo.

Zanimljivo je da se Miškina ne uključuje u politiku sve do 1925. godine a tada je već imao 38 godina. Tada se kandidira na izborima Hrvatske seljake republikanske stranke kao zamjenik Pavlu Dombaju iz Drnja koji se je kandidirao u kotaru Ludbreg. Miškina se jedno vrijeme okušao i kao načelnik općine Đelekovec. Miškina se politikom počeo ozbiljnije baviti ponovno 1935. te je na izborima 5. svibnja 1935. dobio u koprivničkom kotaru 10.133  glasova. Na izbore 11. prosinca 1938. izašlo je na koprivničkom području 80,23 % upisanih birača kojih je bilo 17.654 a 12.452 je glasalo za listu dr. Mačeka odnosno Miškinu., ali ni 1935. ni 1938. nije bio izabran u skupštinu jer je izborni zakon bio takav da je zastupnikom proglašen provladin kandidat, iako nije dobio mnogo glasova. Još uvijek se često postavlja pitanje zašto je Miškina objavio brošuru Zašto hrvatski seljak nije komunista (1938.)? Je li to imalo političku pozadinu kako bi se onemogućilo da komunisti izađu na izbore zajedno s opozicijom HSS-a? Prema Miri Kolar možda je to ono što je Miškina vidio i čuo do tada od povratnika koji su došli iz Rusije iako su komunisti sakrivali pravu istinu. Odgovor se može potražiti u politici 15 godina prije a u vrijeme kada Stjepan Radić pokušava na svim stranama naći pomoć, pa odlazi čak i u Rusiju gdje upisuje svoju stranku u Seljačku internacionalu. Jedva se je opravdao poslije povratka u zemlju, pri čemu su otpali od njega Tomo Jalžabetić i dr. Rudolf Horvat i mnogi koji se nisu složili s ovim njegovim postupkom rekavši da Radić nikada nije učinio nešto luđe nego što je upis Seljačke stranke u Komunistički seljačku internacionalu. Mihovil Pavlek Miškina je bio seljak koji nikada nije radio kao radnik. On je bio grčevito vezan za svoj posjed i svoje selo. Između ostaloga, u svojoj knjizi Zašto hrvatski seljak nije komunist je jasno napisao kako “seljak vjeruje, da se (dobar) ljudski život može postići jedino prosvjetom i znanjem, organizacijom i slogom, a ne nasiljem”. Miškina je mnogo surađiva sa Zavodom za istraživanje seljačkog gospodarstva Banovine Hrvatske koji je vodio i Rudolf Bićanić, ali i sa Štamparovom Školom narodnog zdravlja. Miškina je bio dosljedni sljedbenik nauka, ideja i načina rada braće Radića, opredijelivši se za nenasilnu, ali vrlo intenzivnu borbu za hrvatsku državnost i bolji položaj hrvatskog seljaka.

Kako bi se bolje moglo razumijeti političko djelovanje članova HSS-a na terenu u vrijeme drugoga svjetskog rata, važno je proanalizirati sudbinu Mihovila Pavleka Miškine. Jedno od izvješća ustaškog logornika Mije Uđbinca od 22. veljače 1943. govori o relativno pozitivnom gledanju na Miškinu s njihove strane, a za Miškinino uhićenje optužuje Ivana Kraljića: “U njegovu ga kotaru jedni jako hvale, drugi kude. Najviše ga možda kudi g. Ivan Kraljić, seljak iz Koprivnice, Radićev narodni zastupnik prije Miškine. No, za Kraljića se može primietiti, da od naroda nema nikoga za sobom. Slično ga kude i svi oni koji stoje pod uplivom Kraljićevim. Drugi pak Miškinu hvale. Istina je po svoj prilici negdje u sredini. Miškina nije komunista boljševik, ali u pitanju, koga Hrvati moraju više voljeti: Nijemce ili Ruse, on odgovara Ruse. Prema tome, a u svezi sa činjenicom, što su mnogi tvrdili da je i njemački nacionalsocijalizam jedna vrst boljševizma, to se od ova dva “boljševizma” Miškina odlučuje za ruski. Na političkom je polju pristaša nauke braće Radić od prvih početaka. Ljevičarskim navlačenjem iste nauke uvučen je i on na ljevicu. Otvoreni je protivnik vjere, jer je uvjeren da je mnogoga čovjeka i vjera mogla udaljiti od njegove nacije. Otvoreni je protivnik gospode, makar se inače družio s gospodom i htio za novac intervenirati na premještajima različitih činovnika-gospode. Bio je pristaša svakog novog poretka, ali je isti poredak zamišljao na svoj način. Njemu će najljepše biti onda, kad ne bude ni gruntovnice ni katastra… Tabornik iz Gjelekovca tvrdi za Miškinu mnoge pozitivne stvari. U političkoj borbi je mnogo žrtvovao, mnogo progona pretrpio. Ustaški je pokret podupirao u vrijeme najjače diktature, narod pripravljao na borbu. Dopušta da se Miškina nakon sporazuma mogao i promijeniti, ali nikako tako, da bi odobravao i zeru onoga što rade partizani. Ponovno iznosim svoje mišljenje, da Miškina Jasenovac nije zaslužio i da bi ga trebalo svakako na slobodu pustiti, jer u smirenoj državi on će biti potpuno pozitivan.”

Miškina je već prije rata bio “na meti ustaških emigranata”, a isti navodi da je Martin Nemec (jedan od vodećih koprivničkih ustaša) 1939. pisao Valku Loborcu (koprivničkom tiskaru i nakladniku te Miškininom suradniku) u Koprivnicu, kada se ustaše vrate da kaže Mišini “da ih ne čeka jer da će se s njime obračunati.” Miškina je najviše smetao Ivanu Kraljiću koji je želio što više pripadnika HSS-a uključiti u ustaški pokret.

Mirko Virius: Mihovil Pavlek-Miškin

Mirko Virius: Mihovil Pavlek-Miškin

Možda je uz to moguće tražiti uzroke Kraljićeve netrpeljivosti prema i u tome što mu je Miškina bio svojevrsna konkurencija. Poznato je da je Kraljić u 1920-tim godinama kao koprivnički gradonačelnik i narodni zastupnik u parlamentu bio vodeća osoba u HSS-u na koprivničkom području, a na njegovo mjesto u 1930-tima je došao Miškina.

No, sam Kraljić je na saslušanju 19. siječnja 1946. izjavio: “nisam Paveliću pisao nikakvo pismo u pogledu rada pokojnog Mihovila Pavleka Miškine…”. Da Kraljić nije bio sam kriv, odnosno jedini krivac, potvrđuje izjava visokog ustaškog dužnosnika Eugena Dide Kvaternika koji je pisao o Miškini. Kvaternik smatra da za Miškinino uhićenje bilo odgovorni prvenstveno Mijo Bzik i Martin Nemec: “uhićen je zbog prokomunističke djelatnosti nakon stalnih prijava jedne grupe ustaša iz Podravine. Glavni pokretači tog uhapšenja bili su Mijo Bzik i Martin Nemec-obojica ustaše povratnici. Ova dvojica imali su uvijek pristup do dr. Pavelića, napose Bzik, čija je riječ uvijek uvažavana. Nema sumnje, da je staro političko i osobno neprijateljstvo između ove dvojice ustaša i Miškine bilo odlučujuće za hajku, koja se protiv Miškine vodila. Ali isto tako ne može biti ni najmanje sumnje da je Miškina bio ljevičar. Ne mogu s točnošću utvrditi konkretan odnos Miškine spram komunističkih partizana… Sigurno je, da sam izdao nalog, da se Miškina pusti na slobodu. Sjećam se da je to učinjeno sporazumno s dr. Pavelićem nakon što su za Miškinu intervenirali neki članovi vlade i zastupnici HSS-a. Osobno ne bih mogao s točnošću ustvrditi, tko je kriv za Miškinino umorstvo. Ono koincidira s potpuno kaotičnim stanjem u logorima Jasenovac i Gradišku. Sam zapovjednik ustaške obrane Vjekoslav Luburić odbio je tada svaku odgovornost za položaj u logorima, s motivacijom da je straža nedisciplinirana i da on nije kadar s njome vladati… Tako je Miškina a i mnogi drugi bio žrtva tog kaotičnog stanja. Tko je dakle ubio Miškinu? Tada je bilo uvjerenje svih nas u redarstvu, da su oni ustaše iz Podravine, od kojih je po koji bio u logorskoj straži, iskoristili kaotično stanje, da se obračunaju sa svojim starim neprijateljem. Kasnije nisam mogao ništa konkretnije ustanoviti. Evo zašto: U to doba izgubio sam i ono malo kontrole nad logorom Jasenovac…”

Zanimljivo je i svjedočanstvo Valka Loborca koji je razgovarao s doglavnikom Andrijom Betlehemom. U razgovoru je Betlehem tvrdio da je kod Pavelića išao intervenirati za puštanje na slobodu Miškine i da je vidio pismo protiv Miškine koje su potpisali Kraljić i župnik Pavunić. Loborec je izavio slijedeće: “Betlehem je prije rata bio poznat i dobar sa Pavelićem, ali nije bio ustaški zadrt, iako je bio doglavnik i uvijek je nosio ustašku uniformu. Bio je, rekao bih, primitivac. Točno se sjećam kada sam ušao u sobu k njemu, on je čitao ustašku štampu. Poznavali smo se otprije pa sam mu rekao: ‘Predsjedniče, vi dobro poznate Miškinu a i poglavnika Pavelića pa zašto ništa ne učinite da se Miškina pusti, dobro znate da Miškina nije ništa kriv, on je seljak i uvijek se borio za seljake i za sav naš narod’. On je malo pošutio, a onda mi je rekao da je on već nešto poduzeo za Miškinu, da je išao s prijateljima u Zagreb i da je bio kod Pavelića. Rekao je: ‘Pavelić nas je primio i ja sam ga zamolio da mi kaže šta je sa Miškinom i da bi ga trebalo pustiti. Pavelić mi nije ništa odgovorio nego je otvorio svoju ladicu, izvadio pismo i pročitao mi ga. U pismu je stajalo da mi sve radimo da se ovdje u Podravini raširi ustaški pokret, ali mi ništa ne možemo dok je tu komunist Miškina jer on djeluje na narod pa ga se mora obavezno maknuti. Potpisali su to pismo Ivan Kraljić i župnik Pavunić.’ Ovoga se dobro sjećam. Možda je koja riječ izrečena drugačije, ali smisao je Betlehemovih riječi točan, dobro se toga sjećam. Betlehem mi je dalje pričao ovo: ‘Mi smo šuteći izašli iz poglavnikovog kabineta, ali sam ja još nešto htio reći Paveliću pa sam se vratio u kabinet. Kada sam otvorio vrata, našao sam Pavelića kod telefona i upravo je govorio da se Miškina ima odmah likvidirati. Jasno, da nisam više govorio o Miškini nego sam ga zamolio uslugu za jednog svog poznanika.”

Najpreciznije je reći da je Miškina bio ubijen u logoru Stara Gradiška, a ne u logoru Jasenovac kako je to napisano na spomen-ploči postavljenoj na njegovoj rodnoj kući u Đelekovcu te u literaturi pa čak i u objavljenim izvorima.

Npr. povjesničar Zdravko Dizdar piše: “Kao što je poznato, Miškina je iz Zagreba upućen u logor Jasenovac, gdje je ubrzo (v. 11. VI. 1942.) likvidiran, iako je i među pojedinim ustaškim funkcionerima bilo onih koji su smatrali da to nije zaslužio, te da bi ga trebalo pustiti iz logora.”. I publicist Zvonimir Kulundžić je pogriješio oko mjesta Miškinine smrti: “I nakon svih tih podataka koje smo skupljali, konfrontirali i provjeravali godinama, Miškinin sin dr ing Većeslav (koji se tim poslom počeo baviti još u logoru Jasenovac, u jesen god. 1942. kao zatočenik) i ja možemo zaključiti, kao nesporno, da je Miškinin martirij bio završen 21. lipnja 1942. u ciglarskoj peći ustaškog logora smrti – Jasenovac”.

Prvi koji je ukazao da je Miškina bio ubijen u “noći 7. i 8. lipnja 1942. u Staroj Gradiški” je Ivo Horvat. Prema istraživanjima povjesničara Davora Kovačića, Mihovil Pavlek Miškina je bio jedna od najpoznatijih osoba zatočenih u logoru Stara Gradiška, a Kovačić je također dokazao da je Miškina tamo ubijen. Miškinin sin Većeslav (inače ugledan hrvatski agronom i sveučilišni profesor) je smatrao da mu je otac ubijen “u Jasenovcu nakon 11. lipnja, a možda i nakon 14. lipnja. Ubio ga je vjerojatno Ivica Matković, zapovjednik logora Jasenovac.” Davor Kovačić je u svojim istraživanjima napisao: “Pojedini bivši logoraši iz Stare Gradiške i Jasenovca i danas tvrde, da su čuli kako je M. P. Miškina ubijen u Jasenovcu, u Zvonari, zajedno sa nekim slikarom iz Sarajeva Danijelom Ozmom…”. Isti je mišljenja da je Miškina bio uhićen u rodnom Đelekovcu 5. svibnja 1942. te da je u drugoj polovici svibnja bio dopraćen vjerojatno iz Jasenovca u Staru Gradišku. Povjesničar Filip Škiljan piše da mu se čini “vjerodostojnijim podatak da je Miškina ubijen sredinom lipnja i da ga je ubio Ivica Matković”.

Mihovil Pavlek-Miškina

Mihovil Pavlek-Miškina

Zdravko Dizdar je mišljenja da je Miškina bio uhićen 9. svibnja 1942. te da ga je uhitio izaslanik UNS-a Stjepan Blažeković uz obrazloženje Miškininom sinu Vladimiru “da ima poći u Zagreb na neke pregovore i da će po tom odmah biti pušten kući.” Z. Dizdar nastavlja: “Za pretpostaviti je da se vjerojatno radilo o pokušaju nagovora da Miškina uđe u ustaški Sabor, što je on kategorično odbi, pošto ga slijedećeg dana nalazimo evidentiranog među uhapšenicima UNS-a u Zagrebu gdje je dopraćen iz Bjelovara. Iz dokumenata se vidi da je Miškina već prije bio hapšen, te da se kao “istaknuta politička osoba “nalazio pod stalnim nadzorom radi njegova držanja prema današnjem poredku”. Na okretanje Đelekovčana NOP-u svakako je utjecalo to što su ustaše uhitile Mihovila Pavleka Miškinu u svibnju 1942. godine.

Književnik Ilija Jakovljević je napisao, da je iz svojih razgovora s pojedinim ustašama iz logora, nije dobio izravna priznanja o njegovom umorstvu u logoru. Tek kad je izašao iz logora Stara Gradiška susreo se s jednim ustaškim časnikom koji mu je za Miškinu rekao: “Nije odveden daleko od logora”. To je Jakovljeviću bilo dovoljno da utvrdi činjenicu u Miškininom umorstvu. Isti je mišljenja da je Miškina bio dopremljen u logor jer je njegovo ime bilo negacija ustaštva.

Prema D. Kovačiću, “bivši logoraš Šime Klaić smatra da su Miškinu ubili Nikola Gagro i Dinko Šakić 5. i 10. srpnja 1942. godine u Staroj Gradiški, a to su mu potvrdili, kako je rekao i neke ustaše koji su se hvalili kako znaju o tome. Klaić je također rekao da su logoraši bili ustašama “divljač za odstrijel”, jer su ih mogli ubijati kako god su htjeli, a da zbog toga nikome ne odgovaraju.” D. Kovačić je još spomenuo i slijedeće: “U svom iskazu danom Komisiji za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njihovih pomagača Miroslav Filipović Majstorović u dijelu iskaza u kojem govori o pojedinačnim slučajevima ubojstva koja su se događala za vrijeme njegovog upravljanja logorom Stara Gradiška spominje i ubojstvo seljačkog pisca Mihovila Pavleka Miškine i ističe da ga je ubio ili dao ubiti Viktor Tomić”, ustaški potpukovnik i visoki dužnosnik UNS-a (ustaške nadzorne službe).

Iako u Hrvatskoj enciklopediji piše da je Mihovil Pavlek Miškina ubijen 11. lipnja 1942. godine, treba se osvrnuti i na službene dokumente iz Matičnog ureda. U Matičnoj knjizi umrlih NO Đelekovec (1953.-1958.) na str. 48 dana 14. rujna 1955. upisano je Mijo Pavlek i to da je umro 30. lipnja 1942. u Jasenovcu. Sačuvano je i rješenje kotarskog suda u Koprivnici od 22. lipnja 1955. koje je potpisao predsjednik suda Ivan Zlatarić. U rješenju uz ostalo piše: “Ovom sudu stavljen je prijedlog po N.O.O. Gjelekovac za proglašenje mrtvim nestaloga Pavlek Mije iz Gjelekovca, kojem prijedlogu se kasnije pridružio i sin Pavlek Večeslav, koji navodi, da je nestali 9.V.1942. god. bio iz Gjelekovca od kuće odveden po ustašama u logor Jasenovac odakle se nije vratio, a nakon mjesec dana stigla je obavjest, da je isti u Jasenovcu umro. Proveden je postupak saslušanjem svjedoka Cmrt Ivana i Cmrk Katarina, koji su izkazali, da je nestali 11.V.1942. god., otpremljen u logor Jasenovac odakle se nije vratio, a inače je poznato da je u logoru nestao… Kako postoje sve pretpostavke da je nestali u logoru umro, to je isti i proglašen mrtvim, a kao dan njegove smrti uzet je 30. lipnja 1942. god. tj. zadnji dan u mjesecu kada nestali već sigurno više nije bio na životu.”

Iako sačuvani podaci iz izvora ne dopuštaju precizno definiranje datuma smrti Mihovila Pavleka Miškine, činjenica je da je datum njegove smrti, prema službenom dokumentu i zapisu u Matičnu knjigu umrlih, 30. lipnja 1942. godine.

Iako se nikada nije smatrao “ljevičarem”, historiografija socijalističkog razdoblja ga je nastojala prisvojiti i prišiti mu “etiketu” vođe tzv. lijevog krila HSS-a. Unatoč tome valja istaknuti kako je Miškinin utjecaj na čitav politički život Podravine bio izuzetno velik te je njegova tragična smrt gurnula mnoge neopredijeljene članove HSS-a prema suradnji s komunistima i partizanima, od kojih mnogi nisu imali ni najmanje simpatije usmjerene k političkoj ljevici.

Hrvoje Petric
About Hrvoje Petric (89 Articles)
Rođen 1972. u Koprivnici. Završio studij geografije i povijesti u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu zaposlen od 2001. Stručno se usavršavao u Sjedinjenim Američkim Državama, Sloveniji, Mađarskoj, Austriji, Njemačkoj i Izraelu. Doktorirao 2008. u Zagrebu. Sudjelovao na brojnim znanstvenim skupovima u zemlji i inozemstvu. Autor je brojnih radova. Za svoj je rad nagrađivan. Predsjednik je Društva za hrvatsku ekonomsku povijest i ekohistoriju. Urednik je znanstvenih časopisa «Ekonomska i ekohistorija» i „Podravina“. Izvodi nastavu na preddiplomskom i diplomskom studiju povijesti iz predmeta: Ekohistorija, Ekonomska historija, Hasburška Monarhija: imperijalna baština te Europske regije i hrvatska povijest ranoga novog vijeka.

Ostavite komentar. HPP ne odgovara za izreceno misljenje komentatora. Zabranjeno je vrijedanje, psovanje i klevetanje.

Your email address will not be published.


*