Novo:

U Egipat – Izbjeglički logor El Shatt (3/7)

Izbjeglički logor u El Shattu.(29)

5. U Egipat

Smještaj u logorima na Bliskom istoku bio je već dogovoren, tako da je prvi brod za Egipat krenuo 10. siječnja 1944 , dakle tek desetak dana nakon prvog broda za Italiju. Prevozio samo 198 politički vrlo aktivnih ljudi iz Drvenika u okolici Makarske.(1) Polazna luka mu je bio je Taranto od kuda su krenuli i svi idući transporti za Egipat.(2) Izbjeglice koje su pristizale je osim tih aktivista dočekalo i približno 300 vojnika iz Jugoslavije, većinom Slovenaca koji su kao pripadnike talijanske vojske bili zarobljeni u Africi. Saveznici su ih namjeravali priključiti rojalističkim snagama, no izrazili su podršku NOP-u, pa su poslani u El Shatt kako bi pomagali pristižućim izbjeglicama. Prvi zadatak im je bio pomoć u podizanju šatora o čemu većina izbjeglica nije znala ništa, a drugog smještaja nije bilo.

Kako bi se omogućio smještaj ljudima kojih je od 21. do 24 siječnja pristizalo oko 1 100 dnevno uspostavljen je tranzitni logor u Tarantu.(3) Drugi transport je prema Mateu Brataniću od tamo krenuo 27. na 28. siječnja(4), a prema Nataši Matušić 26. siječnja 1944.(5) godine. Tim transportom je, na brodovima „Batory“ i „Empire Pride“, prebačeno 4.079 izbjeglica, uglavnom ljudi iz biokovsko-neretvanskog kraja i Korčulana.(6) Brodovi sa izbjeglicama nisu, s obzirom na ratne uvjete na Sredozemlju, plovili sami već je uveden sustav konvoja sa pratnjom ratnih brodova i zrakoplovstva. Ubrzo su krenuli i idući transporti pa je u veljači prebačeno 8.389 ljudi u tri transporta, u ožujku 1.230, a u travnju 3.721.(7) Početkom svibnja su prebačene 5.883 osobe, a krajem još 2.803, među kojima je bilo 568 Židova.(8) Idući transport je krenuo 11. lipnja i njime je u Egipat otišlo posljednjih 3.313 izbjeglica.(9) Put od Taranta do Port Saida u Egiptu, koji je bio iskrcajna luka naših zbjegova, trajao je pet do šest dana i tijekom njega se u prenatrpanoj i skučenoj unutrašnjosti brodova bolovalo, rađalo i umiralo.

Prema gore navedenim podacima ukupan broj izbjeglica prebačenih u Egipat bio je 29.616, čime su tamošnji kapaciteti popunjeni. Talijanski logori su i dalje bili na vrhuncu svojih mogućnosti i u slučaju daljnjeg masovnog odlaska izbjeglica bilo je u planu smještanje jugoslavenskih izbjeglica u logor u Philippevilleu, to jest današnjoj Sikidi u Alžiru, no pokazalo se da to ipak nije nužno.(10)

Izbjeglice su iz Port Saida željeznicom i kamionima prevoženi u logore koji će uskoro postati njihov novi dom. Osim logora u El Shattu zbog velikog broja „partizanskih“ izbjeglica stvoren je logor El Khatatba, a nakon njegovog ukidanja dječji logor Tolumbat koji je u početku bio namijenjen smještaju četnika i rojalista. Logor El Khatatba bio je smješten u pustinji između Aleksandrije i Egipta, gdje su vladale vrlo nepovoljne klimatske prilike što je izazvalo visoku smrtnost djece pa je logor ukinut u studenom 1944, a izbjeglice su prebačene u ostale logore, odrasli u El Shatt, dok su djeca uglavnom prebacivana u Tolumbat koji je bio smješten na obali Sredozemnog mora.(11) Upravo zbog povoljne mediteranske klime taj logor je postao logor u koji su uglavnom bili smještane majke sa malom djecom, i u logoru je od 2 157 stanovnika bilo približno 1.100 djece, a pridružilo im se i oko 50 teških ranjenika koji su stigli iz Italije i sa Malte.(12) Osiguranje Tolumbata činile su britanske kolonijalne postrojbe iz Afrike i ti crni vojnici su razvili vrlo prijateljski odnos sa djecom smještenom u logoru.(13)

El Shatt (službeni naziv mu je bio „Yugoslav Refugee Camp, El Shatt M. E. F. Egypt.“)(14), kako se često naziva cjelokupan zbjeg, bio je najveći logor dalmatinskih izbjeglica. Smješten je na azijskoj strani Sueskog kanala, usred pustinje na poluotoku Sinaju.(15) El Shatt nije naseljeno mjesto ali tamo se nalazio bivši vojni logor kojim se tijekom bitke za El Alamein služila britanska Montgomeryova 8. armija i postojala je željeznička stanica, kao i nekoliko zidanih zgrada. Glavno savezničko zapovjedništvo i COZ su bili smješteni u zgradi NAFFI-ja (Navy, Army and Air Force Institute) koja je sagrađena tijekom borbi sa Rommelovim sjevernoafričkim snagama i bila je najveća zidana zgrada u El Shattu te je uključivala i cijeli niz drugih sadržaja, poput kantine, bolnice i crkve.(16) Azijska strana Sueskog kanala je nepregledna pješčana pustinja gotovo bez ikakvih izvora vode i ogromnim razlikama u temperaturi između noći i dana što je čini daleko nepovoljnijom za život od relativno zelene afričke strane. Izbjeglice su se ubrzo susrele sa vremenskom nepogodom karakterističnom za pustinjski krajolik, a većina teško da je mogla i sanjati da postoji tako nešto. Bio je to pustinjski vjetar ghibli koji podiže sitni pustinjski pijesak koji osim što zaklanja sunce i smanjuje vidljivost ulazi ljudima u usta, oči, nos i uši te čini disanje gotovo nemogućim. Gola pustinja bez ikakve vegetacije bila je potpuno različita od dalmatinskog krajolika i izbjeglice su se teško privikavali na pustinjski život što je rezultiralo bolestima koje su ponekad imale i smrtan ishod.

Unatoč nepovoljnim uvjetima u El Shattu će ubrzo zaživjeti pravi urbani život sa kino i kazališnim predstavama, koncertima, vrtićima, školama, bolnicama i mnogim drugim sadržajima. Vodstvo zbjega, uglavnom sastavljeno od ljudi odanih Komunističkoj partiji, u većini je slučajeva dokazalo doraslost zadacima i poteškoćama s kojima su se suočavalo.

6. Organizacija i uprava logora

El Shatt nije bio organiziran kao jedan logor već su radi lakšeg upravljanja stvarani manji logori. Dolaskom prvih većih transporta u veljači 1944. ustrojeni su logor I. sa 6.339 stanovnika i logor II. u kojem je boravilo 7.402 stanovnika, a u ožujku je uspostavljen i treći logor koji je brojao 7.333 izbjeglice.(17) Saveznici su smatrali da su time kapaciteti El Shatta popunjeni pa je kao lokacija logora IV. odabrana El Khatatba gdje je u tri navrata pristiglo 6.526 izbjeglica.(18) Nakon što je zbog iznimno loših klimatskih uvjeta El Khatatba ukinuta u studenom 1944. većina djece je prebačena u Tolumbat, a odrasli izbjeglice uglavnom u logore II. i III. Tada se pristupilo reorganizaciji logora u El Shattu, pa je logor II. podijeljen na logore II. i IV., a logor III. na III. i V.(19) Uspostavljena su još dva logora, jedan koji je bio radni logor (logor VI.) i jedan u kojem su bili smješteni ranjenici, i takva je organizacija potrajala do repatrijacije zbjega.(20)

Unutar pojedinih logora postojala je podjela na rajone kojih je Logor I. imao pet (kao i El Khatatba dok je postojala), Logori II. i III. po četiri i Logori IV. i V. po tri, dok u Tolumbatu nije bilo takve podjele.(21) Rajon je brojao između 1.200 i 1.500(22) izbjeglica, dakle približno 70 šatora u kojima je obitavalo po 20–ak ljudi. Zbjeg u Egiptu je bio smješten u oko 1.500 velikih platnenih šatora.(23) Prilikom smještaja izbjeglica pazilo se da se ne razdvajaju obitelji i da u šatoru budu smješteni ljudi iz istog mjesta, tako da su se sustanari u šatorima dobro poznavali.

Brigu o humanitarnim potrebama izbjeglica povela je MERRA (Middle East Relief Refugees Administration) koja je službeno bila britanska civilna agencija, no njeni ljudi na terenu bili su vojni časnici.(24) Agencija je osim brige o hrvatskim izbjeglicama također vodila brigu i o svim ostalim izbjeglicama na Bliskom istoku (Grcima, Poljacima …). Ulogu i dobar dio osoblja te organizacije preuzela je u svibnju 1944. UNRRA (United Nations Relief and Rehabilitation Administration)(25), a zanimljivo je da je ta organizacija osnovana prije samih Ujedinjenih naroda ali je 1945. uklopljena u UN. Prva operacija UNRRA-e bila je „Balkanska misija“ i imala je zadatak pomagati balkanskom stanovništvu i izbjeglicama sa tog poluotoka.(26) Pomoć samim stanovnicima Jugoslavije počela je stizati nešto kasnije nego izbjeglicama u El Shattu budući da je UNRRA inzistirala na vlastitoj mreži raspodjele pomoći, a NKOJ je pak, iz straha od stranog političkog utjecaja, želio da se pomoć dijeli preko organa vlasti.(27) Činjenica da je Kraljevina Jugoslavija jedna od država osnivačica UNRRA-a je dodatno činila NKOJ sumnjičavim, ali kompromis je ipak pronađen i nesuglasice su se riješile ugovorom potpisanim 19. siječnja 1945.(28)

Logori su se nalazili na području pod kontrolom zapadnih saveznika i sukladno tome svakom logoru je na čelu stajao saveznički zapovjednik logora(30), a njima je zapovijedao bojnik Langman koji je bio zapovjednik Glavnog zapovjedništva za zbjeg. Sporazumom o zbjegu između VŠ NOVJ-a i Savezničkog zapovjedništva za Sredozemlje od 20. siječnja 1944 , čije postojanje Mateo Bratanić drži upitnim, dogovorena je potpuna samouprava zbjega, te je izbjegličkoj vladi zabranjeno bilo kakvo miješanje u poslove zbjega.(31)

Zbjeg je također imao svoju unutarnju upravu i hijerarhiju tako da je na čelu svakog šatora stajao „odgovorni šatora“, a na čelu pojedinih rajona i logora stajali su rajonski odnosno logorski odbori koje je imenovao COZ.(32) Tijelo koje je upravljalo cjelokupnim života zbjega i predstavljalo ga pred Saveznicima bio je COZ za Egipat.(33) Većina odbornika u logorskim i rajonskim odborima, kao i u COZ-u, bila je i u domovini aktivna u NOO-ima (Narodnooslobodilačkim odborima), pa su imali iskustva u takvoj vrsti posla.(34) Sastav COZ-a koji je donesen na prvom sastanku održanom 25. veljače 1944. bio je privremen i imao je pet odjela kojima je na čelu stajao voditelj: prosvjetno-propagandni (Marin Franičević), političko-upravni (Zvonko Bešker), zdravstveni (dr. Milivoj Visković), gospodarski (Duško Čurčija) i tehnički (Savka Dapčević).(35) Predsjednik COZ-a u tom sastavu bio je Ivo Markić, a sekretar Zvonko Bešker.(36)

Ožujak je sa većim brojem izbjeglica donio izmjene i proširenje sastava COZ-a, pa predsjednik postaje Mate Barbić koji je upravo pristigao u Egipat. Izmjene su se odnosile i na smjenu vodstva pojedinih odjela pa na čelo tehničkog odjela dolazi Zvonko Bešker, na čelo upravno-administrativnog predsjednik COZ-a Mate Barbić, prosvjetnog Ivo Markić i gospodarskog Mate Plosnić.(37) Stvoren je i kulturno-informativni odjel na čijem čelu je stajao Ivan Jurlina.(38) Svaki odjel je radi lakše organizacije posla bio podijeljen na odsjeke sa užim specijalnostima.(39)

Članovi COZ-a u posjetu piramidama.(40)

Nove bitne izmjene u sastavu COZ-a proveo je Mato Jakšić, šef vojne misije NKOJ-a u Kairu kao reakciju na povećanje broja izbjeglica i promjenu nacionalnog sastava u zbjegu, budući da je sa posljednjim transportom stigao i priličan broj Srba iz Bukovice.(41) Ivo Markić tada postaje predsjednik COZ-a, a Mate Barbić sekretar te predsjednik i sekretar prestaju biti zaduženi za pojedine odjele. Dušan Arneri je došao na čelo upravno-administrativnog odjela umjesto Barbića, a Niko Oklopdžija pridružuje se Plosniću na čelu gospodarskog odjela.(42) Prosvjetni odjel preuzimaju Zoran Palčok i don Andro Štambuk, a izmjene su provedene i u vodstvu kulturno-informativnog odjela koji od tada sa Jurlinom vodi i Marija Lujak, tehničkog gdje se na čelu uz Beškera dolazi i Ivo Franetović kao i odjela za higijenu i zdravstvo gdje se Viskoviću pridružuje Milan Bijelić.(43) Niko Oklopdžija i Milan Bijelić su priključeni COZ-u kao predstavnici dalmatinskih Srba, a obojica su imala iskustva u Kotarskom narodnooslobodilačkom odboru u Kistanju gdje je Oklopdžija bio sekretar.(44) Ostali novopridošli članovi COZ-a također nisu bili bez iskustva u društveno-političkom radu. Sastav COZ-a postupno je počeo gubiti na brojnosti nakon studenog 1944. kada počinje povratak pojedinih članova u domovinu. Glavni vikar katoličke crkve u zbjegu, don Andro Štambuk, posljednji je stajao na čelu COZ-a.

Unutarnja organizacija zbjega u Egiptu bila je na vrlo visokoj razini što je često čudilo savezničke časnike i humanitarne djelatnike, budući da sa izbjeglicama iz ostalih zemalja nisu imali takva iskustva. Razlog tome treba tražiti u činjenici da velikoj većini ljudi na ključnim mjestima u COZ-u zbjeg nije bio prvo iskustvo sa rukovodećim odgovornostima jer su se i u domovini nalazili na sličnim položajima i suočavali sa sličnim zadacima u NOO-ima. Zbjeg je unatoč vrhovnoj upravi savezničkih časnika imao začuđujuće visok stupanj autonomije, te je pod nadležnošću upravno-administrativnog odjela COZ-a imao čak vlastite policijske snage (Partizansku stražu) i sudstvo koje je bilo nadležno za čitav niz prekršaja.(45) Zapovjednik Partizanske straže bio je Branko Veža, a bila je uglavnom sastavljena od boraca NOP-a koji zbog ozljeda više nisu bili sposobni za borbu.(46) Poštanska služba je također bila u nadležnosti upravno-administrativnog odjela, te je sva pošta pregledavana i cenzurirana. Ogromnim poslom koji je obavljala poštanska služba upravljala je Marija Domandžić.(47) Nakon što su riješene početne nesuglasice sa Britancima pod čijom se nadležnošću nalazio zbjeg njihovim časnicima je prestala smetati široka samouprava zbjega, te su je čak i podupirali.(48)

Bilješke

  1. ibid., 68
  2. Katalog izložbe El Shatt : zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja, Egipat (1944. – 1946.) , 2007., 14
  3. Bratanić, 2009., 69
  4. ibid.
  5. Katalog izložbe El Shatt : zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja, Egipat (1944. – 1946.) , 2007., 14
  6. Bratanić, 2009., 69
  7. ibid.
  8. ibid., 69-70
  9. ibid.
  10. ibid., 73-75
  11. Katalog izložbe El Shatt : zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja, Egipat (1944. – 1946.) , 2007., 18
  12. ibid.,19
  13. Nola, 1988., 47
  14. Todosijević, 2008., 118
  15. Koordinate su mu „29⁰ 56’ geografske širine i 32⁰ 34’ geografske dužine“(Katalog izložbe El Shatt : zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja, Egipat (1944. – 1946.) , 2007., 6)
  16. ibid., 100.
  17. Katalog izložbe El Shatt : zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja, Egipat (1944. – 1946.) , 2007., 18
  18. ibid. Nataša Matušić se navodeći ove podatke poziva na: HPM/MRNH D-233. Dopis COZ-a ONOO-u Dalmacije sa statističkim podacima o zbjegu od 19. siječnja 1945. Mateo Bratanić navodi podatke iz srpnja 1944. (poziva se na DASt, J:Z: 469, Izvješće sekretara COZ-a Mate Barbića) koji se neznatno razlikuju: „…u El Shattu logor I. imao je 6 018 članova zbjega, logor II. 7 391, logor III.7 050, a logor IV. u El Khatatbi 6 583 izbjeglice.“ (Bratanić, 2009., 98)
  19. MB:99; Nataša Matušić , za razliku od Bratanića, navodi da su izbjeglice iz El Khatatbe premješteni u Logore I. i II. (Katalog izložbe El Shatt : zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja, Egipat (1944. – 1946.) , 2007., 18)
  20. ibid.
  21. ibid., 21
  22. Andrijić, 2007., 137; Matušić ih navodi 1 000 do 1 200. (Katalog izložbe El Shatt : zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja, Egipat (1944. – 1946.) , 2007., 21)
  23. Bogdanić, 1996., 55
  24. Bratanić, 2009., 100-101.
  25. ibid.
  26. ibid.
  27. Velebit, 1983., 314
  28. ibid., 346
  29. http://www.hismus.hr/hrvatski/glavna.htm (pristupljeno 10. lipnja 2011.)
  30. „…u logoru I. Bojnik Edwards, u logoru II. Bojnik Bekker i u logoru III. Bojnik Davidson), logora El Khatatba (bojnik Butt) i logora Tolumbat (bojnik Surath).“ (Bratanić, 2009., 101)
  31. ibid.,66-67; Plenča, 1962., 331-332
  32. Bratanić, 2009., 103
  33. „Za svoj rad COZ je bo odgovoran ONOO-u Dalmacije, Zastupništvu NKOJ-a u Bariju, odnosno nešto kasnije vojnoj misiji NOVJ u Kairu“ (Katalog izložbe El Shatt : zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja, Egipat (1944. – 1946.) , 2007., 19)
  34. „…198 odbornika, od kojih su 123 bili članovi NOO-a i prije odlaska u zbjeg.“ (ibid.)
  35. ibid., 20.
  36. Bratanić, 2009., 104
  37. ibid., 104-105
  38. ibid.
  39. Upravno-administrativni na „…sudski odsjek, partizansku stražu, odsjek za poštu i ured za administraciju.“; gospodarski na „…odsjek za ishranu, odsjek za kantinu, odsjek za odjeću i obuću i odsjek za blagajnu“; prosvjetni na „…odsjek za škole, odsjek za izvanškolski rad, vjerski odsjek i sportski odsjek.“; kulturno-informativni na „…odsjek za usmene informacije, odsjek za štampu i odsjek za umjetnost.“; tehnički na „…građevinski odsjek, odsjek za radionice, odsjek za terenske radove i prometni odsjek.“; odjel za higijenu i zdravstvo se „…upravo tako i dijelio na odsjeke“. (ibid.)
  40. http://personal.unizd.hr/~bratanic/ProjektdisertacijeZbjeguEl-Shatt.htm (pristupljeno 10. lipnja 2011.)
  41. Bratanić, 2009., 106
  42. ibid.
  43. ibid.
  44. ibid.
  45. „…rješavali su pitanja iz područja bračnih sporova, nesuglasica među članovima zbjega, kaznenih prijestupa kao što su krađe, fizički napadi i sl. …“ ibid., 104.
  46. Katalog izložbe El Shatt : zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja, Egipat (1944. – 1946.) , 2007., 34
  47. ibid.
  48. „Pred nekoliko dana posjetio je naše logore komandant Sueza general-major Percival. Kad je komandant I. logora major Rogers predstavio generalu članove logorskog odbora pitao ga je general: „Jesu li ovo ljudi koji upravljaju logorom“, odgovor je bio: „Da, generale.“ A što vi radite, pitao je general, major je odgovorio: „Ja nadgledam njihov rad i pomažem koliko mogu.““ HPM/MRNH D-947. Izvještaj Vojne misije povjerenika NKOJ-a za vanjske poslove dr.Josipu Smodlaki o političkoj situaciji u zbjegu, 30. ožujka 1945. (ibid., 22)
Marin Karabatic
About Marin Karabatic (8 Articles)
Diplomirao povijesti i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. 2008. upisao je slobodni studij sinologije i trenutno je u Kini na jednogodišnjoj stipendiji kineske vlade za učenje jezika na Sveučilištu Hunan.

1 Comment on U Egipat – Izbjeglički logor El Shatt (3/7)

  1. Lenko Mirošević // 22/05/2016 at 19:05 // Reply

    was born there,in el-shat ’45.would like to know more abouth my birth.
    could you help me in this matter?
    thank you.best regards,
    Lenko

Ostavite komentar. HPP ne odgovara za izreceno misljenje komentatora. Zabranjeno je vrijedanje, psovanje i klevetanje.

Your email address will not be published.


*