Novo:

Travanjski rat i 8. čakovečki konjički puk

Konjički puk prolazi kroz Čakovec

O Travanjskom ratu 1941. u Međimurju napisano je dosta tekstova, ali nijedan do kraja ne razjašnjava ulogu 8. konjičkog puka vojske Kraljevine Jugoslavije, koji je godinama bio stacioniran u Čakovcu i snažno obilježio razdoblje između dva rata, kako u povijesti toga grada, tako i Međimurja općenito. Kako se 8. konjički puk već u popodnevnim satima 6. travnja povukao preko Drave, pisci su tu automatski prekidali svaku priču, jer se navodno o povijesti Međimurja nema što istraživati u Varaždinskoj županiji.

Međutim, mnogi Međimurci zatečeni su 6. travnja izvan Međimurja i našli su se u vrtlogu ratnih zbivanja, najčešće bezglavo pokušavajući doći kući. To bi trebalo istražiti, jer su neki na kraju završili u ustaško-domobranskoj vojsci ili partizanima, a da Međimurje više nisu vidjeli, neki su ranjeni, a neki čak i ubijeni kao kolateralne žrtve vojnih sukoba. Na primjer, župnik u Križovljanu Ivan Mađarić stradao je od Nijemaca, a radi se o čovjeku iz Vratišinca, kojeg lako prepoznajemo kao Međimurca već po prezimenu. Ili, Ivan Vugrinec iz Male Subotice ranjen je u iz avionskog mitraljeza u noge iznad koljena dok je vlakom pokušavao stići u Varaždin. Ali, najviše sam bio znatiželjan da li je 8. konjički puk, koji je i službeno nosio naziv „čakovečki“ sudjelovao u kakvim borbama ili se jednostavno rasformirao i predao. Na prvi pogled, nakon čitanja vijesti o povlačenju preko Drave i ulasku Nijemaca u Zagreb 10. travnja čini se da je vrijeme jugoslavenskoj vojsci prebrzo isteklo da bi ona odigrala neku važniju ulogu u kraju oko Drave. Međutim, dok su Nijemci već paradirali Zagrebom, a Slavko Kvaternik proglašavao Nezavisnu Državu Hrvatsku, bitka za Varaždinsku županiju još je itekako trajala! Tog dana njemačka vojska ulazila je u županiju iz pravca Ormoža, a kraljevska vojska pružila je prilično žestok otpor na potezu Cestica- Gornje Vratno-Vinica-Križovljan. O tome je iscrpno pisao Franjo Talan u „Političkom zatvoreniku“, br. 192, ožujak 2008., koji se kao izvorom prvenstveno služio vatrogasnim i župnim spomenicama. Talan je naveo da je samo u Cestici ubijeno 11 jugoslavenskih vojnika i jedan njemački vojnik. Također je iznio da su u borbama sudjelovali 5. i 6. konjički puk kraljevske vojske, te da je neutvrđen broj ranjenika prebačen u varaždinsku bolnicu. Na prvi pogled, ovdje je gotovo sve jasno, ali sam u knjizi prijema bolnice u Varaždinu nastojao provjeriti može li se ovoj priči što dodati. Kako i sam istražujem žrtve, dobro znam da povjesničari često rade previd, jer tražeći poginule pregledavaju isključivo mjesto bitke i groblja, a zaboravljaju da u bolnicama često umiru i ranjenici nakon nekoliko dana ili tjedana boravka. Prvo što sam u uočio jest činjenica da je u borbama protiv Nijemaca u Varaždinskoj županiji sudjelovao i 8. čakovečki konjički puk, budući je za četiri ranjenika primljena u bolnicu 11. travnja izričito napisano da su iz te jedinice, a to su bili: Milivoj Lazarević, Dimitrije Petrić, Vladimir Simić i Dragutin Marinković. Par dana kasnije Vladimir Simić je i preminuo u bolnici. Sva četiri ranjenika bila su pravoslavne vjere. Već sljedećeg dana, 12. travnja, u bolnicu su primljena i dva njemačka ranjenika, Joseph Thäter iz Schwarzenbacha, i Josef Ebert iz Kaistena, obojica evangelici. I Thäter je, kao i nesretni Simić, ubrzo umro. Dogodila se situacija da su u istoj bolnici ležali vojnici dvije suprotstavljene vojske, što bi netko trebao posebno analizirati, najbolje ako postoji živa još koja medicinska sestra iz tog vremena. Kod imena stradalih namjerno sam naveo njihovu vjeroispovijest, jer župnici često nisu imali mogućnost, pa ni obavezu, voditi evidenciju i ukope osoba, koje nisu bili rimokatolici. Ta činjenica u ovom slučaju može otežavati istraživanje, a posebno zato što ni varaždinski paroh nije upisao poginule jugoslavenske vojnike u svoje matice, izuzev već spomenutog Simića. Zato ostaje pitanje kojih je to 11 vojnika, koje spominje Talan, i gdje su oni pokopani? Općenito, što se tiče žrtava, bolničke knjige otkrivaju i veliki broj stradalih civila, također iz razloga jer su tih dana vojnici bili izuzetno brzi na obaraču, osobito na tzv. „mrtvim“ stražama. Tim žrtvama nisam se detaljnije bavio, ali netko bi to jednom svakako trebao učiniti.

Zanimljivi problem dogodio se i dok sam pokušavao otkriti kojeg datuma su Nijemci osvojili Varaždin, jer to baš nigdje ne piše, što me kao povjesničara zaprepastilo. Bolničke knjige sugerirale su 11. travnja 1941. kao mogući datum, a na kraju sam tu činjenicu potvrdio tek uz suradnju članova internet portala Povijest.net , koji su pronašli literaturu o osvajanju Varaždina na engleskom jeziku! Saznao sam da je navedenog datuma u Varaždin ušla 183. njemačka biciklistička divizija u sastavu 51. korpusa 2. armije. To je sigurno bila jedna od rijetkih scena u povijesti ratovanja, gdje biciklisti ratuju protiv konjanika!

Čini se da tek osvajanjem Varaždina dolazi do masovne predaje jugoslavenske vojske, pa tako i 8. čakovečkog konjičkog puka, ali to nisam uspio potvrditi u izvorima. Postavlja se i pitanje, kako to da je Nijemcima bilo potrebno čak pet dana da iz Čakovca stignu u Varaždin (razdaljina 15 km) kad su bili nadaleko poznati po svom Munjevitom ratu (Blitzkriegu)? Rijeka Drava i bicikli daju samo djelomičan odgovor na ovu sporost. Naime, napad na Jugoslaviju (Pothvat 25) isplaniran je tako brzo, da 2. armija, stacionirana u Austriji, 6. travnja  nije bila spremna na napad.  I dok je 12. njemačka armija već istoga dana napredovala u unutrašnjost Srbije iz pravca Bugarske, 2. armiji je trebalo još par dana da stupi u akciju s punom snagom. Čak kad je jednom do frontalnog napada i došlo, još uvijek su brojem vojnika Nijemci bili u nepovoljnijem položaju. Međutim, svojom obukom, opremljenošću i borbenim moralom bili su i više nego superiorni tadašnjoj kraljevskoj vojsci.

Zaključno, ono što sam sasvim sigurno utvrdio ovim malim istraživanjem jest sljedeće:

  1. Osmi čakovečki konjički puk sudjelovao je u borbama protiv Nijemaca barem do 11. travnja 1941. i to u neposrednoj blizini Međimurja. Puk je u tim borbama imao stanoviti broj poginulih i ranjenih.
  2. Broj poginulih vojnika u sukobu njemačke i kraljevske jugoslavenske vojske u Varaždinskoj županiji, prema zasada dostupnim podacima, iznosi najmanje 14 osoba. Vjerovatno ih je puno više.
  3. Kad se pribroje poginuli civili, ranjeni i zarobljeni prilikom njemačkog napada na Kraljevinu Jugoslaviju, vjerovatno će se moći zaključiti da je Travanjski rat ipak bio pravi rat, bez obzira na to što je trajao par dana. O tome će hrvatska historiografija tek trebati progovoriti.
Branimir Bunjac
About Branimir Bunjac (37 Articles)
Dr.sc. Branimir Bunjac radi kao učitelj povijesti u OŠ Podturen. Predsjednik je Povijesnog društva Međimurske županije. Izdao je nekoliko knjiga povijesne tematike. Od 2016. godine saborski zastupnik.