U Ludbregu se 5. srpnja 2009. godine održala svečana komemoracija za poginule borce u Drugoj bitki za Ludbreg povodom 65. obljetnice tog događaja. Kod spomen-kosturnice na ludbreškom groblju pročitana su 66 poznata imena poginulih boraca 17. narodnooslobodilačke udarne brigade te je položeno cvijeće na svim punktovima vezanim za Bitku. Mnogi prolaznici danas zastanu kod kuće obitelji Drvar i pomalo iznenađeni promatraju granitni spomenik u dvorištu posvećen toj Bitki. Većina ne zna o čemu je riječ, dok je kod starijih građana već izblijedilo sjećanje na taj tragični događaj.

Tweet

Ludbreg je po prvi puta bio oslobođen 3. listopada 1943. godine za slavne Šemovečke bitke. Tada je veliko područje od Varaždinskih Toplica na zapadu, preko Ludbrega i Koprivnice do Đurđevca, uključujući kalničko i bilogorsko područje, činilo slobodnu Podravsku Republiku.  No, u veljači 1944. snažne neprijateljske snage ponovo zauzimaju većinu oslobođenog teritorija, a partizanske snage se povlače u brdovita područja Kalnika i Bilogore. Već u travnju 1944. partizanske jedinice u sastavu 10. korpusa Zagrebačkog intenziviraju svoje djelovanje na prostoru sjeverozapadne Hrvatske sa ciljem ponovnog oslobađanja teritorija, podizanja morala među borcima i narodom, popunjavanja svojih redova. Krajem lipnja 1944., za vrijeme boravka u sektoru Moslavine, štab 10. korpusa Zagrebačkog donosi odluku o napadu na Ludbreg. Krivo je protumačena informacija da je to najslabije neprijateljsko uporište sa nekih 250 vojnika, iako je kasnije procijenjeno da se u Ludbregu koncentrirala mnogo veća vojna posada. Zadatak za napad je povjeren 17. udarnoj brigadi koja se proslavila u prvom oslobađanju Ludbrega godinu dana ranije. Računalo se na iskustvo boraca i njihovu borbenu spremnost, no smetnulo se s uma da je ista jedinica pretrpjela veće gubitke u borbama  kod Čaglina, Hercegovca, Velikog Grđevca, Prkosa, da je većina novih boraca još neiskusna u rukovanju oružjem, raspoloživo naoružanje nije bilo upotpunjeno i da se rukovodilo pogrešnim informacijama o položaju u brojnosti neprijateljskih snaga.

Situacija u Europi je bila loša za Njemačku – savezničke snage su napredovale prema njemačkim granicama i trebalo je osigurati povlačenje njemačkih jedinica iz jugoistočne Europe koje su trebale proći kroz sjeverozapadnu Hrvatsku i Sloveniju. Stvoren je predstražna linija Trećeg Reicha na potezu Hum – Novi Marof – V. Toplice – Ludbreg preko koje se morao spriječiti prodor partizana na zapad. Glavni štab 10. korpusa nije bio upoznat da je nekoliko dana ranije otpočela njemačko-ustaška akcija „Brod“ i plan „Rouen“ s ciljem uništavanja zapovjednog mjesta 10. korpusa i konačnog istjerivanja partizana iz sjeverozapadne Hrvatske. U tu svrhu, u Varaždinskim Toplicama, Ludbregu, Koprivnici i drugim važnijim mjestima okupljene su jake i elitne snage. Prema kasnijim procjenama, u Ludbregu su bile 4 bojne Poglavnikovog tjelesnog sdruga, 1 bataljun njemačkih feldžandara, 2 tenkovska voda, domobranska baterija haubica, dakle 2500 – 3100 vojnika. 17. udarna brigada je u času napada imala oko 720 boraca, dakle omjer je bio 1 : 3,5 u korist neprijatelja.

Radojica Nenezić, komandant 28. udarne divizije u čijem je sastavu bila 17. brigada, smjestio je svoj štab u selu Kućan, 1 km jugozapadno od Ludbrega. Tu je bila i poljska bolnica – divizijsko previjalište. Naredba iz Štaba je glasila: „ 28. Udarna divizija: sa jednom brigadom likvidirat će neprijateljsko uporište Ludbreg...“ 32. divizija je osiguravala put prema Varaždinu, a 33. divizija je kontrolirala brda kod Koprivnice. U ponoć 6. srpnja 17. udarna brigada pod zapovjedništvom Andrije Petkovića napala je Ludbreg sa 3 strana: s južne (rijeka Bednja – 3. bataljun), sa sjeverne (Selnik – 4. bataljun) i jugoistočne (kapelica – 1. bataljun). 2. bataljun se nalazio u rezervi. Napad je započeo u 1,30 h rezanjem bodljikave žice koja je okruživala naselje sa gotovo svih strana. Spočetka se akcija odvijala prema planu, 3. bataljun 17. brigade pod zapovjedništvom Mojice Birte je zauzeo pozicije kod Bednje i pripremio se za ulazak u središte Ludbrega. Cilj je bio neutralizirati bunkere i protivnikovo teško naoružanje kako se ne bi koristilo u obrani, a zatim zauzeti mlin sa električnom centralom i ući u središte Ludbrega. Malo poslije 4 sata započinje iznenadni neprijateljski protunapad zbog čega se prekidaju veze sa 3. bataljunom koji se nalazi odsječen u Ludbregu. Po jačini neprijateljskog pritiska došlo se do spoznaje da je neprijateljska posada brojčano i logistički nadmoćnija. Naime, kako je neprijateljska posada bila obaviještena o napadu na Ludbreg, odlučila se poslužiti varkom – propustili su dio boraca 17. brigade u grad, a zatim ih odsjekli od ostatka vojske. Cilj je bio zadati konačni udarac 17. brigadi i osvetiti se za prošlogodišnji poraz u 1. bitki za oslobođenje Ludbrega. Ustaškim postrojbama je zapovijedao Ante Moškov.

Kod hrabrih pokušaja izvlačenja opkoljenih boraca, bilo je sve više gubitaka. Započinje povlačenje u kojem je stradao i Dušan Popović, komandant Drugog bataljuna. Partizani se pod snažnom artiljerijskom kanonadom povlače prema obližnjem Kućanu, a zatim dalje na Kalnik. Svjesni kritične situacije u kojoj su se našli, grupa opkoljenih partizana predvođenih ranjenim Mojicom Birtom napušta položaj na poljima i dolazi u kuću obitelji Drvar, u kojoj ih ubrzo opkoljuju ustaše. Nakon dvosatne izmjenične paljbe, partizani su ostali bez oružja, Mojica je posljednje metke ispalio puškomitraljezom kroz prozor. Po dogovoru, posljednji su partizani počinili samoubojstvo, Mojica Birta je aktivirao malu ručnu bombu i legao na nju. To je bio završni čin u Drugoj bitki za Ludbreg.

Nakon višesatne borbe koja se najžešće vodila na potezu Vinogradske i Gajeve ulice, ustaše su započele sa hvatanjem preživjelih partizana. Iako je bilo rano jutro, oko 6-7 h, preplašeni građani Ludbrega mogli su vidjeti kako ustaše sprovode preživjele borce Trećeg bataljuna. Marija Winter, lokalna povjesničarka koja se tada nalazila u kući blizu Trga sv. Trojstva i sve promatrala, opisala je taj događaj: U osvit zore, sa prvom zrakom izlazećeg sunca, Ludbrežanima se ukazala stravična slika bojišta. Po dvorištima, po ulici, po sjenicima, uz ograde ležali su mrtvaci. Ranjenika nije bilo. Svakog zarobljenika pratila su trojica ustaša, po jedan sa svake strane, a jedan straga koji je s kundakom gurao i tukao zarobljenika. Od 89 koji su tu ostavili živote, 24 su streljana pred kućom općinskog načelnika Stjepana Draganića. Međutim, bezdušnost zločina nije mirovala ni onda kada su se ugasle oči, klonule ruke i tjelesa u zadnjim trzajima. Na račun mrtvih su se pravile grube prostačke šale, skinuta je sa njih odjeća i tako gole lešine ostavljene i izvrgnute pogledima građana koje su ustaše milom ili silom okupile oko njih. U predvečerje je naređeno da se mrtvaci stave na kola i odvezu na groblje. S kola su visjele noge, lamatale gole prljave poprskane ruke, tresle se mrtve glave blijedih lica punih modrica i mrlja od krvi. U dijelu groblja za ljude izvan zakona pokopani su svi pali borci.

Štab 28. divizije je iznio podatke o svojim gubicima: 99 mrtvih i 66 ranjenih rukovodilaca i boraca. No prema kasnijim saznanjima, stradalo ih je oko 90. Neprijateljska propaganda je ovaj poraz partizana doživjela kao svoj veliki uspjeh. Naveli su da je palo 183 partizana sa zapovjednikom i političkim komesarom Brigade te svim komandantima bataljuna. Računali su da su ukupni gubici bili oko 450 poginulih partizana. Oni sami su priznali 10 poginulih i 28 ranjenih ustaša, a vjerojatno ih je bilo i više što je nemoguće ustanoviti jer je dokumentacija uništena.

Razlozi tragedije se mogu pronaći u sljedećem: nedovoljnoj informiranosti štaba 10. korpusa Zagrebačkog, uskraćivanja dodatnih snaga za napad na Ludbreg, nepovoljnom času – početak plana „Rouen“, dezertiranje dvojice partizana i izdaja plana za napad.

6.7.1944. godine stradalo je stotinjak boraca 17. udarne brigade. Poznata su šezdeset i šest imena:

1. narodni heroj Mojica Birta – Zec, Gakovo
2. Adam Bosnić, Andrijaševci
3. Đuro Lužajić, Mala Peratovica
4. Mijo Brajdić, Timorci
5. Jela Lukić, Negoslavci
6. Dragutin Domijanko, nepoznato
7. Savo Manojlović, Srijemske Laze
8. Drago Dragić, Srijemske Laze
9. Petar Maletić, Duhovi
10. Stojan Dražić, Rastovac
11. Blagoja Milanović, Rastovac
12.  Đuro Dudaš, Petrovci
13. Božo Milojević, Srijemske Laze
14. Mirko Đakić, Poljanska
15. Božo Pavić, Srijemske Laze
16. Stevo Đurić, Gornja Kovačica
17. Jovo Piljaš, Negoslavci
18. Milutin Džambas, Bodegraj
19. Dušan Popović, Svinica
20. Silvo Edelinski, Petrovci
21. Rade Preradović, Turčević Polje
22. Florijan Gerić, Gornja Poljana
23. Glišo Prodanović, Bobota
24. Ilija Gluvaković, Ostrovo
25. Kata Radelić, Veliki Grđevac
26. Valent Horvat, Virje
27. Stanko Radojičić, Treglava
28. Petar Hrženjak, Đurđevac
29. Pero Radulović, V. Črešnjevica
30. Mato Iživkić, Ivankovo
31. Lazo Relić, Branešci
32. Stevo Jurić, Cremušina
33. Branko Romanić, Čepin
34. Stevo Karanović, Lasovac
35. Ljuba Savić, Bujavica
36. Ferdo Katalinić, Rezovačke Krčevine
37. Ninko Samardžić, Donja Vrijeska
38. Ivan Kovačić, Đurđevac
39. Dušan Segetlija, Markušica
40. Lovro Kovačić, Đurđevac
41. Rade Semberac, Markušica
42. Mitar Kopljar, Zrinjska
43. Branko Skopuran, Branešci
44. Poca Koloman, Gaj
45. Boško Smiljanić, Bedenik
46. Lazo Kovačević, Mala Dapčevica
47. Pero Srijemac, Liješće
48. Milica Kovačević, Brusnik
49. Vaso Stijak, Tavija
50. Petar Kovačević, Samatovci
51. Žarko Stojanović, Čepin
52. Vukašin Krajnović, Prgomelje
53. Milan Šnjarić, Levinovac
54. Ilija Kristović, Dubrovnik
55. Milan Ugarčić, Srijemske Laze
56. Ivan Kubašek, Osijek
57. Dane Uzelac, Markušica
58. Nikola Kundadžija, Turčević Polje
59. Jelena Uzur-Žestić, Brusnik
60. Ljuboja Lazić, Srijemske Laze
61. Lazo Vučković, Koturić
62. Stjepan Lisak, nepoznato
63. Perica Vračarić, Pčelić
64. Ivan Lovreković, Đurđevac
65. Milisav Vranešić – Braco, Sivac
66. Pavao Lukanec, Virje