Malo je vjerojatno da države mogu graditi svoj ugled i uspjeh isključivo na vojnoj sili. Mletačka republika, Habsburška Monarhija, Osmansko Carstvo kao i Titova Jugoslavija posjedovale su dobro obrazovano i sposobno činovništvo i diplomate, kao i solidne političke elite, socijalnu politiku te sudove koji su bili vrlo dostupni njenom stanovništvu.

Tweet

Isto tako zajednička crta svih tih država bila je što oni nisu bile uređene kao tzv. liberalne demokracije. Što je to uopće demokracija? U tzv. razvijenijim demokratskim zemljama studenti biraju svoje profesore. Da li ćemo jednog dana birati i roditelje? Do koje razine treba da se demokracija spusti? Koliko često treba da se provodi reizbor? Zašto bi većina znala što je bolje za manjinu? Ideologije nije teško provoditi, upravo zato što je vrlo mali broj ljudi skeptičan i ne daju se uvjeriti u općeprihvaćena stajališta u svojoj sredini. (Taylor Kathleen, Ispiranje mozga, 2006., 282.) Nisu novinari čuvari demokracije, već tolerantni i odgovorni građani, a svi ostali podrivaju sustav. Tolerantnost i dogmatičnost jednako je lagano naći na sveučilištu kao i u crkvi. (Ispiranje mozga, 195.)

Deklarativno svaki čovjek se zalaže za jednakost u društvu, ali većina ljudi teži dominaciji ili u obiteljskim odnosima kao najmanjoj jedinici države, nastavnici u školama nerijetko provode autoritativan sat, a u gospodarskim strukturama stroga je hijerarhija. Poslušnost autoritetu putem širokog spektra represivnih državnih aparata, koji čine obitelj, mediji, vjerske i političke organizacije te sustavi obrazovanja i kaznenog pravosuđa bitna je za održavanje svih ideologija. Pokornost, a pogotovo snishodljivost se nagrađuje, najčešće promicanjem na viši položaj u društvenom sustavu. Na taj način se istodobno motivira osoba i perpetuira sustav. Neslaganje se ne odobrava i često se kažnjava. (Ispiranje mozga, 109.) Kada bi postupali autonomno, bili bismo neposlušni i život bi se, najvjerojatnije, približio Hobbesovoj viziji: «usamljenički, siromašan, prljav, težak i kratak». (Ispiranje mozga, 108.) Totalitarizam nije neka bizarna aberacija, nego logična posljedica koja proizlazi iz istih onih psiholoških mehanizama koji nam omogućuju da uopće imamo uređeno društvo. (Ispiranje mozga, 110.) Jednakost isključuje neupitne autoritete, demokracija također. Najveća pobjeda današnjeg svjetskog poretka je ta što je uvjerio ljude da su kao pojedinci slobodni i kako su sami odgovorni što ništa nisu uzeli sa švedskog stola od trilijuna mogućnosti koje su im ponudile njihove demokratske vlade. Obračun neoliberalno-kapitalističke ideologije sa ideologijom komunizma temeljio se na zabludi kako je prošlost tamna, a budućnost svjetla. Taj obračun udario je temelje svijetu u kojem danas živimo. Zamisao kako će se sve ljudske frustracije riješiti rušenjem jednog zida u Berlinu odvela je svjetsku populaciju na nesigurne staze na kojima se suočavaju sa još više gladnom Afrikom (www.dw-world.de), nezaposlenošću mladih u Zapadnoj Europi i gubitkom srednje klase te vrlo, vrlo upitnom kvalitetom obrazovnog i zdravstvenog sustava. A razdoblje u kojem su zločesti komunisti prijetili uništiti svijet nuklearnim naoružanjem djeluje mirno, sigurno i prosperitetno, barem što se tiče zapadne Europe. Bez ruskih komunista nema više ni zapadnoeuropskih egalitarista. Ne treba spominjati, da je u takvom neoliberalnom svijetu komunistička Kina odnijela pobjedu, a liberalni SAD-e gubi prestiž koji je imao u 20. stoljeću. No, svijet je postojao i prije rušenja Berlinskog zida, zar ne? Pa vratimo se malo dublje u prošlost do upravljačkih struktura koje se nisu bahato nazivale demokratskima, a osiguravale su pristojan život svojim podanicima i poslušnicima.

Obiteljske spone

Obitelj je najmanja jedinica neke države, a u primitivnim tvorevinama i glavni resurs ili pak odlučujući element za razvoj pojedinca. Osnivanje obitelji je uz stjecanje bogatstva i obrazovanja najjače oružje za stjecanje reputacije pojedinca u društvu.

Samo patricijski sinovi u Mletačkoj republici imali su ulaznicu u Veliko vijeće, koje je u teoriji bilo temelj političke strukture države. Postojali su zamršeni mehanizmi i kontrola pri izboru državnih službenika, koje je gotovo sve biralo Vijeće. (Diehl, Mletačka Republika, 2006., 63.) Odmah ispod plemstva po uvaženosti u društvu bili su izvorni građani. Pravo na mletačko građanstvo imao je svaki pojedinac koji je mogao dokazati da je zakonito dijete, da su njegov otac i djed bili građani te da se nisu bavili mehaničkim obrtom. (Diehl, 70.) U Veneciji su zakoni vrijedili za sve! Od 14. stoljeća svaki je muškarac, bez obzira na to što je bio po zanimanju, mogao priuštiti ugodan život svojoj obitelji. Socijalni nemiri bili su nepoznati, a oligarhija je svim neplemićima nudila čitavu lepezu mogućnosti na gospodarskom polju i osigurala poslušnost svojih građana. (Diehl, 72.) U 14. i 15. stoljeću žena je u Veneciji zauzimala istaknuto mjesto te su čak zakonima ograničavali bogate ženske haljine, u kojima su mletačke patricijke željele sličiti milanskoj vojvotkinji ili pak francuskoj kraljici. Uskakanje u kuću preko balkona, otmice i neprilična vjenčanja bile su česta pojava mletačke svakodnevnice. (Diehl, 92.-93.) Život muslimanskih žena u odnosu na mletačke raspuštenice, čini se poprilično dosadnjikavim.

Svakodnevni život muslimanskog dijela stanovništva u Osmanskom carstvu, kao i sve ostalo, bio je podređen šerijatskom pravu. Prema islamskom je pravu oblikovana cijela privatna sfera. Žene su bile najranjivija skupina u muslimanskom društvu i bile su u potpunosti ovisne o samovolji muškaraca – muža, oca, brata. (Matuz, Osmansko Carstvo, 1992., 74.) Za razliku od mletačkih kurtizana (kojih u 16.stoljeću nije bio mali broj) i koje su slobodno šetale ulicama lijepo odjevene te organizirale veličanstvene prijeme, (Diehl, 150.) muslimanske žene i to viši stalež, kao najvažniju zabavu imale su promatranje raznovrsnih zbivanja na ulicama kroz prozorske rešetke. (Matuz, 74.) Dok su glasovite mletačke kurtizane oduševljavale muškarce svojim obrazovanjem, ljupkošću i profinjenom kulturom, (Diehl, 150.) muslimanske žene vodile su samo kućni život posve izoliran od muškog društva. (Matuz, 74.)

Društveni položaj u Osmanskom Carstvu nije uvijek bio uvjetovan obiteljskim podrijetlom. Nije to bila nikakva obiteljsko-rodbinsko-partijska tvorevina. Ogier Ghiselin de Busbeck, habsburški poslanik u Carstvu u 16. stoljeću primijetio je kako «se ovdje nitko ne odlikuje rođenjem, čast se svakome kazuje po mjeri statusa i položaja; nema nikakve borbe zbog ranga, rang svakome daje onaj položaj na koji je postavljen. Službe i položaje, pak, dodjeljuje sam sultan. Pri tome on ne vodi računa o bogatstvu, nejasnom plemstvu, ugledu ili sudu gomile, nego pazi na zasluge, GLEDA NA PONAŠANJE, darovitost i prikladnost; svakoga odlikuje njegova spretnost.» (Matuz, 59.) Dok su perjanicu islama nosili osmanski vladari mnogo više tolerancije bilo je prema kršćanskoj Europi, u usporedbi sa današnjim odnosom islamskih i zapadnih vrijednosti.

U Jugoslaviji je obitelj više bila dio tradicionalnog religijsko-plemensko-narodnog folklora, dok je danas u Hrvatskoj obitelj posljedica retradicije u koju je ekonomska nesigurnost gurnula građane. Retradicija obitelji dovela je do konzervativnih odnosa, pa u Hrvatskoj obitelji nisu demokratske, pa ne može biti ni cijeli sustav. U Titovoj Jugoslaviji obiteljsko podrijetlo nije bilo presudno za uspjeh. Iako su mnogo teže dolazili, primjerice, do fakultetskog obrazovanja potomci iz radničkih obitelji. Glavni kriterij za uspjeh u Jugoslaviji bio je poslušnost komunističkoj partiji. Na taj način i siromašni i žene dobili su priliku za napredovanje u društvu. No, bez obzira na to institucija obitelji i dalje je bila snažna. Pa ipak, institucija rastave je u porastu, 1950. godine u socijalističkoj Hrvatskoj je stopa razvoda iznosila 8%, a danas se taj postotak povećao na 22%. (www.sretneveze.com/brak/statist.html) No, i 500 godina ranije, u Gradu svetog Marka, prepunom zamki, razvodi nisu bili rijetkost. Ako se brak nije mogao razvrgnuti sporazumno, kao glavni argumenti za razvod navodili su se novac ili karijera. (Diehl, 180.)

Pojedinac

Razvoj pojedinca prije svega uvjetovan je njegovim obiteljskim naslijeđem i donekle društvenim i ekonomskim prilikama. Moć pojedinca, također izvire, i iz činjenice kako se služi resursima drugih ljudi.

Andrea Dandolo bio je mletački dužd od 1343. do 1354. Kao izdanak jedne od najuglednijih patricijskih obitelji doktorirao je u Padovi i postao profesor prava. Bio je profinjen, učen pravnik, ugledan pisac i sa samo 36 godina počašćen je titulom dužda. Nevoljko je davao izdatke za ratove, ali se nije ustručavao ukoliko je ocijenio da to zahtijeva dobrobit Venecije. Sukobljavao se sa Turcima, brutalno je ugušio zadarski ustanak 1348. godine ili se odlučno suprotstavio Genovi. Bio je i političar, i zakonodavac, i povjesničar, volio je umjetnost i bio je prijatelj Petrarci. Bio je strastven i izazvao je opći skandal kada se bacio pred noge lijepe Isabelle Fieschi. Misao vodilja «da ugled vladara raste u onoj mjeri u kojoj on poklanja pažnju interesima onih kojima vlada», rezervirala mu je otmjeno mjesto u povijesti. (Diehl, 100.)

Jedan od najzvučnijih osmanskih vladara, Sulejman Veličanstveni, elegantno se popeo na prijestolje, budući da mu je otac Selim I. raskrčio put tako što je poubijao svoju braću i sve nećake koji su mu bili na dohvat ruke. (Matuz, 54.) Vladavina Sulejmana Veličanstvenog duga 46 godina osim po proširenju državnog teritorija bila je znakovita i po Velikom zakoniku. Ti procesi zahtijevali su proširenje administrativnog aparata. Što se tiče vanjske politike sultan je imao na raspolaganju sloj ljudi koji su besprijekorno govorili europske jezike te lojalno služili interesima svoje države. Vanjske poslove još je vodio osobno veliki vezir. (Matuz, 82. – 83.) Osvajačke ambicije osmanskog vladara kretale su se u tri pravca i to su bila sjecišta tadašnjih velesila. Osvajanje Beograda 1521. polako je počelo bacati Ugarsku u zagrljaj Habsburgovcima. Osvojio je i Budim, ali Beč nije uspio. U toku pregovora koje je vodio veliki vezir Ibrahim, koji je svojim svestranim obrazovanjem, inteligencijom i diplomatskom finoćom, doveo Habsburgovce do spoznaje da imaju posla, ne sa vandalima, već sa posve ravnopravnom silom. (Matuz, 77.-79.)

Krajem 15. stoljeća Portugalci su otkrili pomorski put do Indije i time zadali ozbiljan udarac mletačkim zlatnim godinama. (Diehl, 113.) Turci nisu bili trgovci i slabo su brinuli o levantskim tržištima kada su ih osvojili, iako su Mlečani vrlo lako izdali kršćanstvo, ukoliko mu trgovanje sa muslimanom donosi profit. Venecija je bila za Turke samo neprijatelj čiju su dominaciju na Sredozemlju željeli uništiti bez vizije čime bi je zamijenili. (Diehl, 118.) Neovisno jedan o drugome Turci i Portugalci uvelike su štetili Republici Svetog Marka.

Treći pravac osvajanja Sulejmana Veličanstvenog kretao se prema Safavidima na istoku sa polovičnim uspjehom. Postignuća Sulejmana Veličanstvenog niti u vanjskopolitičkom niti u graditeljskom pogledu nisu bila spektakularnija u srazu s nekim drugim sultanima. Imao je na raspolaganju uređenu državu, vojne pohode je prepuštao vojskovođama, a nadareni veliki vezir Ibrahim, učinio je Carstvo sastavnim dijelom europske politike. Sulejman je imao na raspolaganju briljantne arhitekte, pisao je pjesme i bio pokrovitelj znanosti i umjetnosti. Bio je prosječan vladar sa instinktom za moć, zahvaljujući kojoj je isključivao svakoga tko je bio prijetnja njemu ili osmanskoj državi. Duga vladavina od 46 godina ostavila je mnogo prostora za sjajne uspjehe, ali i za promašaje. Podlegao je utjecaju i šarmu svoje žene Rokselane, koja se pobrinula da Ibrahim bude smaknut (1536). Taj sukob bio je uvod u haremske intrige koje će kasnije pridonijeti slabljenju osmanske centralne vlasti. (Matuz, 82. – 85.)

Habsburška Monarhija i Jugoslavija također se mogu pohvaliti dugovječnim vladarima. Kada je Franjo Josip započeo svoju vladavinu, Habsburška monarhija bila je vrlo elegantna dama među državama, ali i poprilično ostarjela. Uglađenost i finoća vladarskog umijeća već je bogata tradicija u njegovoj obitelji. Marija Terezija se služila metodama svojih slavnih predaka. Bila je strpljiva i uporna. Njen sin Josip II. odgajan u duhu prosvjetiteljstva bio je gotovo jedini koji ukidanjem kmetstva nije obespravio seljaštvo.

U glavni grad Habsburške Monarhije francuska vojska ušla je čak dva puta, a 1806. je Napoleon prisilio Franju II. da zauvijek skine krunu Svetog Rimskog Carstva sa habsburških glava. (Taylor, Habsburška Monarhija, 28.) Inteligentan, genijalni i beskompromisni vojskovođa te karizmatični Napoleon imao je čast i simbolično ukinuti Mletačku Republiku 1797. (hr.wikipedia.org/wiki/Mletačka_Republika) Protiv novih opasnosti Franjo se služio starim trikovima Habsburgovaca – strpljenjem, upornošću, profesionalnom vojskom i politikom savezništva. (Habsburška Monarhija, 28.) Napoleon i «proljeće naroda» nisu uspjeli uništiti Habsburšku Monarhiju, ali su je poprilično oštetili. Nakon tih turbolentnih godina na čelu Monarhije došao je car koji će ostati na vlasti preko 60 godina i ostaviti državu nepripremljenu za liberalizam i nacionalizam. Država Franje Josipa bila je etatistička, nije bilo ni privatnih škola, ni bolnica. Svako imenovanje nastavnika, željezničkog radnika, liječnika ili činovnika bio je povod za međunacionalni sukob. (Habsburška Monarhija, 214.) Sam car manevrirao je među narodima, povremeno ih je svađao i nikako im nije dao da se miješaju u vojsku i vanjsku politiku. (Habsburška Monarhija, 216.) U 18. stoljeću Habsburgovci su još bili progresivna dinastija, dok su se kroz 19. stoljeće proveli kao konzervativci. (Habsburška Monarhija, 28.) Habsburška Monarhija oskudijevala je ugljenom, ključnim za gospodarski razvoj nakon Prve industrijske revolucije. (Habsburška Monarhija, 26.) Gubila je korak sa Velikom Britanijom i Pruskom, kojima zapravo pripada devetnaesto stoljeće. Parazitski stil života u 19. stoljeću omogućili su Habsburgovcima opći interesi drugih europskih monarhija. (Habsburška Monarhija, 28.)

Kao i Jugoslavija bila je višenacionalna, bez da je i jedan narod prevladavao, što im je davalo kozmopolitski karakter. Kao i Jugoslavija ignorirala je nacionalizam i liberalizam vlastite inteligencije. Kada se Josip Broz Tito popeo na vlast u Jugoslaviji zatekao je siromašno i neobrazovano stanovništvo i uglavnom posvađano. U skladu sa važećom doktrinom komunisti su ozbiljno prionuli poslu iskorjenjivanja kulturne zaostalosti i uspjeli dovesti zemlju do srednje razvijenosti. Četverorazredne škole za osposobljavanje tehničara, administracije, nastavnika i umjetnika nisu doživjele puno organizacijskih promjena, jer su i prije rata djelovale kao četverogodišnje škole. No, moderniziran je praktični dio i povećan opseg općeg obrazovanja radi lakšeg uključivanja na tržište radi i nastavka školovanja na višim instancama. Do 1960. glavna okupacija političkim elitama bilo je razvijanje srednjih škola radi rastućih potreba za kadrovima, a uspijevalo se popunit tek 50% kapaciteta. ( Mihaljević, 2008., 469. – 534.)

Brozovo ime u svjetskoj historiografiji danas prati konstantni interes, pa je objavljeno više od tisuću knjiga o njemu. On je imao na raspolaganju vrhunske diplomate, to je bilo najviše što je mogao izvući iz jedne zaostale zemlje, koja je u njegovo vrijeme bila međunarodno vrlo uvažena i na trenutak se riješila imidža provincijalnog prostora. (Časopis Novi plamen, broj 14.) Josip Broz je dao osobni pečat državi, kojom je vladao 35 godina, pa se ona nerijetko naziva i Titova Jugoslavija. Istraživanje objavljeno u Jutarnjem listu ukazalo je da hrvatski građani nakon dvadesetogodišnjeg iskustva da sami biraju i snose posljedice svoga izbora, su razočarani u demokraciju te žele vođu koji će brinuti o njihovim interesima. Gubitak materijalnih dobara, krive odluke i nesnalaženje u brzom i promjenjivom svijetu vodi u nostalgiju za prošlim.( Jutarnji list, 30.06. 2011.)

I Mletačka Republika, i Osmansko Carstvo, i Habsburška monarhija, i Jugoslavija imale su vladare koji su okrutno postupali sa svojim neprijateljima, no uspostavili su sustav u kojem gotovo nitko nije ostao po strani, bez krova, hrane i vode. A u svojim obračunima sustezali su se do krajnih granica, kako bi što više koristi izvukli za sebe i svoju državu, ne uznemiravajući bespotrebno suprotnu stranu. To nisu ni u kom pogledu bili demokratski sustavi. No, sa pojmom demokracije treba oprezno baratati, jer postoji mnogo načina da se niže rangirane natjera da postupe na određeni način, bez da se upotrijebi revolver. Takvi postupci u jednoj od najuglednijih država današnjice Norveškoj nazivaju se – tehnike dominacije. One su prisutne svuda, gdje postoji moć i utjecaj, u obitelji, obrazovanju ili politici. Demokratske države ih razotkrivaju i kažnjavaju – izborom drugog partnera, drugog profesora i smjenjivanjem na političkim izborima.

Kontrola

Svaka državna tvorevina kroz svoje institucije obitelji, obrazovanja, medije i sl. vrši kontrolu nad svojim stanovništvom. Kontrola u tzv. nerazvijenim državama može prijeći u tiraniju. Europske predrasude o Osmanskom carstvu kao o organizaciji, u kojoj je viši sloj terorizirao svoje podanike, nema puno veze sa stvarnošću. (Matuz, 59.) Pripadnici nižih slojeva mogli su se penjati na društvenoj ljestvici, a pripadnici visokog staleža lako su mogli biti degradirani. U isto vrijeme u feudalnoj Europi takvi odnosi su bili u principu zacementirani. (Matuz, 73.) Osim toga, državni vrh je štitio svoje podanike od maltretiranja mjesnih moćnika te je dopustio, vrlo često zlorabljeno, neograničeno pravo na pritužbe i to neposredno državnom vijeću – Carskom divanu. (Matuz, 59.) Osmansko seljaštvo je u usporedbi sa europskim uživalo popriličnu slobodu. Oni nisu bili pod sudskom ingerencijom gospodara poljoprivrednog zemljišta. Seljak je bio snažno motiviran za obradu zemlje, jer mu je bilo zagarantirano da će mu dio uroda ostati, nakon što preda podavanja. Stoga nije bila rijetkost da su kršćanski kmetovi bježali od svojih kraljeva Osmanlijama. (Matuz 71. – 72.)

Iako je Habsburška Monarhija imala diktatorski karakter po socijalnim mjerama bila je puno bliža revolucionarnoj Francuskoj, nego li je to bila, primjerice, Pruska. (Habsburška Monarhija 21. – 24.) Carstvo Franje I. bio je primjer policijske države. Štampa je bila režimska i bezlična, prepiska se cenzurirala, iz grad u selo nije se moglo ići bez putnice. No, žandarska kontrola, kao i cijeli sistem predstavljali su više neugodnosti nego despotiju. (Habsburška Monarhija, 50.)

Kraj

Razlozi propadanja osmanske države kompleksniji su od nesposobnosti jednog sultana. Kao i u Mletačkoj Republici nevolje su počele djelomično nakon što su te dvije države napustile, danas popularno rečeno, kriterij izvrsnosti. Različita roba, prijeko potrebna samom Osmanskom Carstvu ilegalno je prodavana Europskim zemljama, koja je te proizvode gutala u ogromnim količinama uslijed povećanja zanatske proizvodnje i uspostavljanja kolonijalnog sustava. To je bio jedan od razloga inflacije i nepodnošljivih poreza za seljaštvo. Mnoge studente, pretežno siromašne, država više nije mogla nastaviti školovati te su se oni organizirali u bande i uznemiravali seljaštvo. Najviši dostojanstvenici u državi gomilali su bogatstva na temelju potkupljivanja pri imenovanjima, koje se s vremenom razvilo u kupovanje namještenja, što je dugoročno imalo katastrofalne posljedice za Carstvo. Novi Sulejmanov veliki vezir, nakon briljantnog Ibrahima postao je beskorisni i potkupljivi Rustem-paša. Dok se haremske intrige sultanove žene Rokselane utjecale na kasniji kaos u administraciji. Osmanska je država u 16. stoljeću bila najjača vojna i politička sila na svijetu. U tom stoljeću počelo je i njeno polagano, ali sigurno umiranje. (Matuz, 86. – 88.)

Unatoč porazima vanjske politike i smanjenom političkom utjecaju u Europi, Venecija je mogla živjeti još neko vrijeme na staroj slavi. U 18. stoljeću još uvijek je bila uvažena. (Diehl, 181.) Međutim, stare patricijske obitelji polako su izumirale, zbog nazadovanja trgovine, a na hijerarhijskoj ljestvici penjali su se novi bogataši, koji su se isticali samo bogatstvom. Više nije bilo mjesta za ozbiljne interese te je gotovo svatko sanjao samo o razonodi, cirkusiranju i isticanju svoga bogatstva, pa makar i pod cijenu zaduživanja. Vlada se ponašala kao i pojedinci. Zbog raskalašenog načina života i čuvenog karnevala Venecija je postala omiljena turistička destinacija u Europi. Tako je proživjela svoje posljednje dane. (Diehl, 172. – 174.)

Kao i Osmansko Carstvo i Habsburška Monarhija ovisila je nakon Velikog rata o Mirotvorcima koji su kreirali novi svjetski poredak, dogovarali se međusobno i sa mnoštvom nacija, koji su stalno nešto žicali, uglavnom uspješno. Ne odlučuju više monarsi. Nakon Prvog svjetskog rata odlučuju premijeri i predsjednik. Europa je počela slušati Ameriku. Američki predsjednik Woodrow Wilson predstavio je svoj program za Europu kroz 14 točaka i dao prednost ideologiji nacionalizma. Ta ideologija nije mogla živjeti zajedno sa Osmanskim Carstvom ili Habsburškom Monarhijom niti sa Jugoslavijom. (MacMillan, 2008., 19. – 26.)

Ugledna država je zapravo spoj sposobnog pojedinca koji skrbi o svojim podanicima, odnosno, osigurava da većina ostvari svoje potencijale i naroda koji maksimalno koriste prednosti institucija unutar kojih nikome nije zabranjeno savjesno i marljivo djelovati. Niti jednom liječniku, niti jednom nastavniku nije zabranjeno profesionalno i korektno obavljati dužnost prema poreznim obveznicima. Na čelu organizirane zajednice (bilo države, plemena, udruge, političke stranke, vojne pukovnije, korporacije, obitelji) obično se nalazi jedan vođa, no ipak samo jedan ne može kontrolirati društvene procese. Svatko je refleksija svoga vremena i prostora. Ništa nije u povijesti moralo nastati ili nestati. Mletačka Republika, Osmansko Carstvo, Habsburška Monarhija i Jugoslavija, bez obzira na to kakve su bile, bile su sigurno produkt nečijih želja, kao što je i njihovo nestajanje sa političke karte također produkt nečijih želja. Te želje ne mogu se svesti samo na jednu osobu, koje su odlučile prihvatiti više odgovornosti za njihov razvoj ili raspad. To su bile institucionalizirane tvorevine, koje su ovisile i o kvaliteti njihovih činovnika, diplomata ili nastavnika, o čijem su školovanju te države i te kako skrbile.

Stajati na margini društava ili u udobnoj sredini lakše je i manje odgovorno nego biti na čelu, ali je ipak odgovornost. Razvoj događaja kompleksna je interakcija društvenih čimbenika, a sve se dodatno zakomplicira ako se radi o prijelaznim fazama. Kako za suvremenike koji se nalaze na tom prijelazu, tako i za generacije koje baštine rezultate tog prijelaza, jer nema koncenzusa da se moralo baš ići tim putem. Povijest se ne može ponoviti kao kakav biološki eksperiment. Stoga nema sigurne istine u povijesti niti se može pouzdano tvrditi koja je odluka u određenom trenutku i prostoru bila dobra ili loša. Povjesničar mora biti pluralističan ili tolerantan, uvijek imajući na umu da on nije «bijeli» pripadnik ljudske skupine koji može nekome suditi. (Supek, 2006., 97.) Povijest je jedna velika nepoznanica, baš kao i budućnost. Ne postoji objektivan povjesničar. Povjesničar je zarobljenik svoga vremena, svojeg prostora i svoga društvenog položaja. Postoje samo povijesne interpretacije, jedna, površna i dogmatična, koju ćemo zaboraviti ili joj se smijati te druga istraživačka i tolerantna (ili misleća) koja će poslužiti za budućnost, za nove i modernije interpretacije.

Literatura:

1. Diehl Charles, Mletačka Republika, TIPEX – Zagreb, 2006.
2. Kultura i kulturna politika u Hrvatskoj, Titovo doba (Hrvatska prije za vrijeme i poslije), Zagreb, 2008.
3. Matuz Josef, Osmansko Carstvo, Školska knjiga, Zagreb, 1992.
4. MacMillan Margaret, Mirotvorci, Zagreb, 2008.
5. Supek Ivan, tragom duha kroz divljinu, Profil, Zagreb, 2006.
6. Taylor A. J. P., Habsburška Monarhija, Znanje, Zagreb, 1990.
7. Taylor Kathleen, Ispiranje mozga – znanost kontrole uma, Algoritam, Zagreb, 2006.

Časopisi:

Jutarnji list

Novi plamen