Novo:

Tajna katedrale u Chartresu

Chartres je relativno malo mjesto (40.000 stanovnika) u sjeverozapadnoj Francuskoj i prvo pitanje koje postavljamo je kakva bi tajna, pa i neka osobita ljepota uopće mogla biti u katedrali u takvom gradiću? Zar nisu najljepše katedrale u Parizu, Rimu, Kölnu, Beču ili drugim velikim gradovima, prijestolnicama, kulturnim i duhovnim sjedištima? Dalje se pitamo zašto je autor napisao čitavu knjigu u jednoj katedrali među mnogima, zašto ta knjiga ima više od trideset izdanja samo u Francuskoj, zašto bi mi tu knjigu prevodili na hrvatski i zašto je ona zaslužila da o njoj ovdje napišem recenziju? Odgovor je jednostavan: katedrala u Chartresu doista je zaslužila da se o njoj nadugo i naširoko piše, a Louis Charpentier dao je sve od sebe da napiše vrhunsku knjigu, u čemu je na kraju i uspio.

Počnimo analizu direktno, s pitanjem iz naslova: Postoji li tajna katedrale u Chartresu? Za katedralu prije svega treba reći da je ona svojim dimenzijama jedna od najvećih na svijetu, a luk svoda je najširi uopće. I već se čudimo saznanju da je tako velika katedrala, jasno vidljiva na udaljenosti većoj od deset kilometara, nastala u gradiću manjem od Varaždina. Tko je platio izgradnju jednog takvog velebnog objekta i kome je to trebalo? Znamo da je većina katedrala građena kroz više generacija, a neke kroz više stoljeća. A ova katedrala u glavnom dijelu je dovršena u samo 26 godina od ideje o izgradnji, što je apsolutni rekord razdoblja gotike. Autor postavlja razumno pitanje koliko bi vremena trebalo bilo kojem arhitektonskom birou na svijetu samo da pripremi izvedbeni projekt ovakve nadasve skladne građevine. Sljedeće pitanje glasi tko je dolazio na misu u tu katedralu, u koju bi stali gotovo svi stanovnici Chartresa, posebno ako bi se malo stisnuli, što je neobičan podatak, ali problem postaje daleko veći kad saznamo da je u trenutku izgradnje, na prijelazu 12/13. stoljeće, Chartres imao manje od 10.000 stanovnika, možda tek par tisuća njih! Da je po dovršetku izgradnje cijelo mjesto došlo na misu, katedrala bi još uvijek izgledala poluprazna.

Nadalje, svaki detalj u katedrali ima svoj smisao što nas neodoljivo podsjeća na egipatske svete građevine. Sve je izgrađeno savršeno proprocionalno i u potpunoj usklađenosti sa samim mjestom gradnje, pa i planetom Zemljom! Na primjer, Chartres se u jednom satu zarotira oko Sunca za 1.107 km, a dužina glavnog broda iznosi dijamantski preciznih 110,70 metara. Katedrala je građena posebnom mjerom, 0,738 m, koju autor naziva laktom Chatresa, a radi se ustvari o 100 000-itom isječku paralele na kojemu se Chartres nalazi. Odakle to znanje „neobrazovanim“, „zatucanim“ i „krvožednim“ srednjovjekovnim ljudima, kako ih, najčešće između redova, ali i posve otvoreno, opisuje suvremena historiografija.

Očito je da su graditelji posjedovali vrlo dobro astronomsko znanje, a mislim da je ispravnije reći astrološko znanje. Već i običan posjetitelj može na skulpturi i vitražima Chartresa (kao i drugih srednjovjekovnih crkvi) primijetiti astrološke znakove, ali ovdje se radi o nečem dubljem, jer je katedrala Chartresa preslikana na Zemlju kao zvijezda Gama iz sazviježđa Djevice, s time da Reims, krunidbeno mjesto francuskih kraljeva, u tom slučaju predstavlja najsjajniju zvijezdu pojasa Djevice Spicu, a ostale katedrale su također pravilno raspoređene prema astro-slici iste konstelacije. Naravno, sve ovo ponovno usmjerava na stari Egipat, gdje su piramide na Zemlji također preslikavale zvijezde na Nebu. Egipćani doduše nisu preslikavali zviježđe Djevice (koliko je meni poznato!), ali zanimljivo je dodati da benediktinske opatije u Normandiji crtaju zviježde Velikog Medvjeda, koje je u Egiptu imalo veliko ritualno značenje, jer je po toj konstelaciji izrađen čuveni štap za otvaranje usta, nakon kojeg obreda bi se duša umrloga vraćala u tijelo. A povezanost s Egiptom je ne samo naslućena, već i potpuno očita. Jer, kao što u egipatskim hramovima „rastu“ stupovi ljiljani, tako i u Chartresu sveti likovi drže ljiljane u ruci. Ljiljan je inače postao i francuski kraljevski simbol, a dinastija Capet tvrdila je da je pravovaljana nasljednica egipatskih faraona. Primjera ima još puno. Blizu južnog zvonika nalazi se kip magarca koji svira liru, što je također motiv iz staroga Egipta. Osim toga, u katedralu su ugrađene i mjere 1/100 baze Keopsove piramide i kut od 51, 25 nagiba s istog objekta! Dapače, u području izvornog oltara ugrađene su proporcije tzv. Kraljeve komore Keopsove piramide, koje glase: širina=1, duljina=2, visina= 1,117. Sad si postavljemo pitanje da li su graditelji katedrala obavili mjerenja piramida i da li su ih uopće vidjeli ili čak znali za njih? Istina je da su križari, pa i sam francuski kralj, u više navrata tijekom 12. i 13. stoljeća napadali Egipat i stizali do samog Kaira. Vjerovatno su znali za piramide. Ali, čini se da je egipatsko znanje došlo do Francuske ponešto zaobilazno, naime, preko Jeruzalema.

Ako bih ukratko prepričao ono što autor iznosi o tome, tada se čini da su znanje o svetim mjerama i brojevima u Francusku prenijeli vitezovi templari. Štoviše, križarski ratovi možda su i pokrenuti s tim ciljem-da bi se obnovila sveta arhitektura radi promjene svijesti ljudi nabolje, povratka na izvornu duhovnost. Konačna posljedica bi možda bila spajanje mediteranskih religija (koje su međusobno vrlo slične!) u jednu univerzalnu. Iza svega je stajao redovnički red cistercita i osobito ličnost svetoga Bernarda. Kao što samo ime templara glasi, oni su vitezovi Hrama (lat. templum), a misli se na Salamonov hram u Jeruzalemu, najsvetije mjesto u gradu. Možemo spekulirati o templarima i mnogi to čine, ali priča o njihovom utemeljenju doista je vrlo zbunjujuća. Oni su red u osnivanju (kurziv moj), koji bi trebao štititi hodočasnike na putevima, a desetak osoba, koje se između 1118. i 1128. godine predstavljaju kao templari niti štite hodočasnike niti primaju nove članove, već borave na području nekadašnjeg Salamonovog Hrama i štoviše tamo vrše iskapanja, što se vjerniku neupućenome u njihovu djelatnost može činiti kao višestruko skrnavljenje Svetog prostora. Čudimo se i činjenici da su postojali arheolozi u 12. stoljeću i k tome plemićko-ratničke provenijencije? Međutim, suvremena istraživanja potvrdila su da je samo silazno okno, koje su templari iskopali na području Hrama, duboko 25 metara! Templari su 1118. došli pred jeruzalemskog kralja, koji im je odmah dodijelio najsvetije mjesto u Svetoj Zemlji za boravak. Možete li zamisliti tko bi recimo dozvolio nekim došljacima iz nepoznatog i nepriznatog reda da stanuju npr. na mjestu ukazanja Gospe od Međugorja ili recimo Gospe Lurdske? I da nitko ni prije ni poslije njih nije dobio tu počast, pa ni sam kralj? Kasnije, kad su službeno priznati, templari u vrlo kratkom roku stječu iznimno bogatstvo i moć. Očito je da su oni imali najbolje moguće preporuke, a konkretno to znači preporuke svetog Bernarda, tada najutjecajnijeg svećenika u Europi. Upravo se prijatelji, pa i rođaci Bernarda nalaze među templarima osnivačima, a sam Bernard napisao je izvorni Pravilnik templarskog reda.

Poanta je templarskog istraživanja da su oni tražili i pronašli svetu pramjeru, koju su Židovi donijeli iz Egipta i ugradili u Salamonov hram. Ta sveta pramjera omogućila je nastanak gotike i ona je veza poveznica sa Egiptom, jer se radi o istim principima gradnje, a ne o kopiji. Sad bih trebao objasniti što je to sveta pramjera. Onako kako sam to sam shvatio, radilo se o jednom štapu ili poluzi i eventualno par utega, koji su nekada davno bili najvažnije vlasništvo faraona. Možemo zvati taj štap lakat ili kako hoćemo, ali uz pomoć njega mogli smo shvatiti sve univerzalne zakone, premjeriti prostor, ali i vrijeme na cijeloj Zemlji, pa i u Svemiru. Dok sam boravio u Louvreu i u drugim muzejima primijetio sam da se faraonska mjera ističe kao posebno važan izložak, ali isto tako da posjetitelji obično u potpunosti ignoriraju taj “štap”.

Duboko sam uvjeren da se uz pomoć te mjere mogla predviđati i budućnost, a da su općenito egipatski svećenici i faraoni, barem u najranije doba egipatske povijesti, imali takvo znanje i moć, da ga ni najbujnija mašta ne može zamisliti. Metodom analogije možemo zaključiti da je danas npr. američki predsjednik najmoćniji čovjek na svijetu, jer u džepu nosi “daljinski” za aktiviranje atomskih bombi, što mu također daje neslućenu snagu uz pomoć jednog “štapa”, ali njegova moć ipak je manja od faraonske, jer su oni svojim “štapom” mogli stvarati i vladati prvenstveno milošću i prosvjetljenjem, dok se uz pomoć oružja vlada tek prijetnjom uništenja ili uništenjem samim.

Osim pramjere, templari su očito pronašli i “ključeve” za njezinu upotrebu i omogućili nastanak fascinantne i monumentalne gotike doslovno preko noći. Dokaz ovoj tvrdnji jest da gotika nastaje ubrzo nakon povratka templara u Europu i da je ona gotov proizvod. Dok svi ostali umjetnički ili arhitektonski izrazi pokazuju evoluciju, kod gotike toga nema. Prva katedrala odmah je savršena. To opet neumoljivo podsjeća na stari Egipat, gdje je očito da je egipatska civilizacija sva znanja imala na početku svoje povijesti-nema razvoja ni znanja ni umjetnosti, dapače, samo opadanje. I tu shvaćamo jednu od najzanimljivijih i najuzbudljivijih stvari uopće u povijesti-gotika je nasljedno znanje, isto kao što je egipatska civilizacija nasljedna civilizacija!

Na mjestu današnje katedrale u Chartresu nalazila su se različita svetišta još od davnina, sasvim sigurno od vremena Kelta, a prilično je vjerovatno da se tu čak nalazilo i glavno druidsko svetište uopće. Posebno nas čudi da su i prije dolaska Rimljana i prije nastanka kršćanstva na ovo mjesto dolazili hodočasnici.namjernici i klanjali se ni manje ni više nego Crnoj Djevici, koja je i danas glavni simbol katedrale, a daje joj i ime. Moguće je da su neki nadareni pojedinci u Francuskoj još i prije križarskih ratova shvaćali da religija ima drevne pretkršćanske korijene, pa su zato i odlučili sagraditi najdivniju katedralu upravo na najvažnijem mjestu “poganske” religije. Istina je da su kršćani, pa i “pogani” prije njih otimali bivšim religijama njihova sveta mjesta, poglavito temelje hramova, ali ovdje se čini da je drevno svetište na izvjestan način u svom pravom smislu bilo obnovljeno, a ne samo prekrojeno prema potrebama Rimske crkve. To zaključujemo po tome što se čuvaju izvorne podzemne prostorije i bunar koji se nalazi ispod njih, ali i izvorno usmjerenje crkve na sjeveroistok što je potpuno neuobičajeno za rimokatoličke građevine. To usmjerenje podešeno je odavno u smjeru teluričke struje zemlje ispod građevine i svakako je povezano s podzemnim vodama. Čini da i ovdje kao i kod kompleksa piramida Gizeha postoji ne samo jedan bunar već desetine podzemnih kanala dugih možda i više kilometara. (O ovoj problematici možete dodatno pročitati članak “Zemlja Ozirisova“)

Pa i sama riječ gotika mogla bi nas upućivati na posebno porijeklo umjetničkog stila. Mi obično smatramo riječ gotika oznakom za Gote kao narod, ali u knjizi se vidi složenost ovog naziva, koji može imati daleko slojevitija značenja, jer se korijen riječi gotika može pronaći i u keltskom i u grčkom jeziku, a u jednoj varijanti može se prevesti doslovno kao čarolija.

Ali, vratimo se sada samim proporcijama katedrale u Chartesu. Jedan od zanimljivijih zaključaka autora je da su u centralnom dijelu ugrađena tri sveta stola, gledajući od ulaza-okrugli, kvadratni i pravokutni. Izraz stol uobičajen je, a označavao bi pod katedrale. Ali, postoji i dublje razumijevanje istog pojma, a prva asocijacija koja nam pada na pamet je stol Posljednje večere, koji je pravokutan i doista, takav stol ugrađen je baš u području oltara. Znači, kad ulazimo u katedralu i prolazimo kroz nju, prvo stajemo na okrugli stol, pa na kvadratni, pa na pravokutni, onaj Posljednje večere, na kojem nas čeka Spasenje, kruh i vino, odnosno krv i tijelo Isusovo. Već bi pomislili da kroz katedralu treba projuriti što prije do “najzanimljivijeg” dijela, ali već na okruglom stolu čeka nas veliko iznenađenje, ogromni okrugli labirint, koji da bi prošli trebamo pješačiti poprilično sporo-261 metar. Već na prvoj prepreci očito je upozorenje da ne žurimo, jer tako bi mogli upasti u zamku! Put kroz katedralu tj. put do spasenja je spori put pun zagonetki i treba savladati sadržaj čitave katedrale prije nego otpočemo dešifrirati ulogu pravokutnog stola za čovječanstvo i sebe osobno. Između je još i kvadratni stol koji također nudi originalne smjernice za razmišljanje, poput činjenice da su tri ruže (rozete) postavljene prema trima stranama svijeta vidljive kao cjelina samo ako se stoji na njemu. Čini se da ni sam autor nije uspio razriješiti misterij  posljednjeg, pravokutnog stola, a u to je uložio cijeli život! Sasvim je sigurno, međutim, da je konačan odgovor samo jedan, jer kao što postoje tri stola, postoje i tri ulaza, ali za razliku od ostalih crkava, sva tri ulaza vode na jedan te isti brod, na jedan put.

Nadalje, tajna građevine je u tome što je ona istovremeno zamišljena i kao muzički instrument, što je također odlika staroegipatskih svetih građevina, a prije svega bi kroz katedralu trebao vibrirati zvuk zvona, a sekundarno i odjek molitvi, pjesama i instrumentalne glazbe. Vrlo je jednostavno uočavati oznake unutar katedrale za tercu, kvintu ili oktavu itd., o čemo osobno ne znam previše, pa se neću upuštati u detaljnije objašnjenje, ali učinilo mi se na jednom mjestu knjige da je autor između redova napisao da je cijela katedrala ustvari trebala proizvoditi samo jedan ton (la), što onda znači da su neke druge građevine proizvodile druge tonove, odnosno da su sve zajedno istovremeno svirale iako to nitko (?) nije mogao čuti vlastitim ušima. Takvu ideju sam već susreo kod Roberta Templea koji je proučavajući staroegipatska i grčka sveta mjesta  ustvrdio da je svako takvo mjesto štovalo samo jedno slovo Božjeg imena otjelovljeno u tonu, koji se pjevao u određeno doba dana.

Posebno mjesto u opisu katedrale trebala bi zauzeti plastika, koje ima toliko da čak ni autor nije stigao opisati ni djelić onoga što katedrala nudi. Na zidovima, najčešće oko i iznad glavnih ulaza u crkvu, možemo pronaći tragove raznih utjecaja, među kojima se ističu priče o Svetom Gralu i Kovčegu saveza, Svetinji nad Svetinjama, čije prikaze autor, ali ne samo on, tumači kao mogućnost da su templari Kovčeg pronašli i zatim prevezli iz Jeruzalema upravo u Chartres. Autor tvrdi da slika Kovčega na kolima s kotačima upućuje na Srednji vijek, jer u vrijeme Izlaska kotača vjerovatno nije bilo u upotrebi. Međutim, kako Kovčeg vuku volovi, meni se ipak čini da se prvenstveno radi o astro-slici, a ne konkretnom događaju iz 12. stoljeća. Poseban detalj na katedrali inače predstavlja i činjenica da su na glavnom ulazu visokovrednovani astrologija, alkemija i antički znanstvenici. Pazite sad ovakve slike: Krist okružen astrološkim znakovima, a blizini i lik pretkršćanskog Pitagore. A kad dodam da je Pitagora vjerovao u reinkarnaciju, da je bio vegetarijanac i inicijant u egipatske misterije, naša zbunjenost je naizgled još veća. Pa zar se nije u Srednjem vijeku na crkvenim građevinama koristila samo simbolika iz Biblije, napose iz Novog zavjeta? Da bi “hereza” bila još veća nigdje na crkvi nema prikaza raspeća, a nema čak ni slike “zastrašujućeg” đavla. Tu je još i labirint na podu. Ali, ako bi netko htio zanemariti neuobičajenu simboliku i odsutnost nekih glavnih kršćanskih motiva, sam naziv jednog od ulaza u crkvu će ga obeshrabriti jer on doslovno glasi Portal iniciranih!

Potrebno je navesti i posebnost Chartresa koja se očituje u tome da u katedrali nema nijednog ukopa, dok se u drugim crkvama i katedralama oni u pravilu dozvoljavaju. Autor razmišlja da se time ističe djevičanska čistoća mjesta, ali mislim da sigurno postoji i neko bolje objašnjenje, koje još nisam dokučio.

Također, veličajni su i neobjašnjivi vitraži koji se nalaze na prozorima Chartresa. Ako nas čudi podatak da sama arhitektonska izvedba nikad nije značajnije restaurirana, još nas više čudi da su vitraži na katedrali gotovo u potpunosti originalni, od prvog dana na svom mjestu sve do danas. Već kroz takvu činjenicu mogli bi dokazivati čudesnost katedrale, s obzirom na burnu francusku povijest. A staklo, koje je upotrijebljeno za te vitraže danas nije u stanju proizvesti ni jedna tvornica! Jer takav sjaj vitraža i to pod svim atmosferskim prilikama nitko nije ponovio već 700 godina. (Navodno je to u 20. st. pošlo za rukom  alkemijskom majstoru Schwalleru de Lubiczu u Švicarskoj). Vitraži su i odličan dokaz da je gotika osmišljena tijekom križarskih ratova, jer se oni po izvorno pojavljuju u Perziji u 11. stoljeću. I to također nije slučajno, jer je baš Perzija bila utočište za sve one, koji se unutar Rimskoga Carstva nisu uspjeli poistovjetiti s kršćanstvom, koje je od 4.st. bilo jedina dozvoljena vjera. Tako se recimo grčka filozofija od tog vremena razvijala poprilično duboko u Aziji, a općenito je poznato da mi tu istu filozofiju danas umnogome poznajemo zahvaljujući prijevodima s arapskog jezika!

Tko je na kraju doista sagradio katedralu u Chartresu? Čini se da su duhovni začetnici  gradnje redovnici cisterciti, glavni financijeri i zaštitnici vitezovi templari, a glavni majstori bratovštine zidara pridružene templarskom redu. Oni su svi sudjelovali u velikom planu preobrazbe društva na bolje s posljedicama koje osjećamo do danas. Najvažniji su pritom svakako templari koji su općenito poticali obrte i trgovinu i bili prvi bankari srednjega vijeka i to s krajnje umjerenim kamatama. Koristili su doduše i oružje, ali su proklamirali ideju upotrebe oružja za zaštitu slabih, a ne moćnih! Na taj način, uz predstavljanje gotičke arhitekture templari su započeli Novo doba europske povijesti. Usred “nepomičnoga” Srednjega vijeka oni su rušili feudalno društvo efikasnije od svojih nasljednika u Francuskoj revoluciji tijekom 18. st., koji su tek dovršili jedan dugotrajan proces. Vrlo je vjerovatno i da su baš oni najzaslužniji za geografska otkrića, koja su uslijedila u 15. st, ali o tome sada nemam prostora raspravljati. Ukratko, templari su igrali jednu sjajnu ulogu sve do 1307. godine, kad su optuženi za “herezu” i uništeni tako temeljito da bi na toj akciji, prvenstveno francuskog kralja Filipa IV. Lijepog i pape Klementa V., pozavidjeli i najtotalitarniji režimi 20. stoljeća. Poneko je sigurno preživio surove progone šireći hrabro i dalje stečeno znanje, a najvjerovatnije je to ponajviše uspjelo graditeljima katedrala, članovima bratovština. Naravno, oni su o svojim znanjima dalje smjeli govoriti samo u najvećoj tajnosti, a moguće je da oni predstavljaju zametak budućih tajnih društava tzv. Slobodnih zidara. Sama francuska riječ mason u doslovnom prijevodu znači zidar. Ali, proizišla tajna društva iz templarskog reda ili ne, sigurno je ono najvažnije, a to je da je propašću templara nestala i gotika, osim više ili manje loših kopija, koje su se izvodile do 15. stoljeća. Koliko je gubitak arhitektonskog znanja 12. i 13. st. nemjerljiv, najbolje ćete shvatiti kad pogledate bilo koju crkvu građenu tijekom 20. stoljeća!

Sigurno je, iako to na prvi pogled zvuči banalno, da je glavni motiv izgradnje katedrale u Chatresu bila iskrena i duboka vjera, utemeljena na izvrsnom znanju, puno širem nego bi ga ponudilo samo kršćanstvo. Formalno, crkva je rimokatolička, u stvarnosti u katedrali u Chatresu stječe se univerzalna inicijacija kao stanje duha. Iniciranost znači povezanost s prirodom na način da je razumijevamo, kao i svoju ulogu unutar te cjeline, a pritom uopće nije potrebno biti upućen u određenu teologiju ili trenutna moralna pravila.

Chartres je jedno od rijetkih mjesta na svijetu gdje teluričke struje Zemlje u određenim dobima godine, u vremenu hodočašća, dopiru na površinu. Prolaskom kroz mjesto hodočašća postiže se novo, duhovno, rođenje, a tako su i grčki filozofi bili inicirani prolazeći kroz egipatske hramove. Tu se prisjećamo Gurdijeffa koji tvrdi da je obično pješačenje od ulaza do kraja pravilno projektiranog svetog zdanja dovoljno da izvrši promjenu svijesti. Naravno, rezultat nije za svakoga isti, ali duboko vjerujem da je to za svakog čovjeka korisno iskustvo.

Teluričke struje mogu djelovati samo na uspravno biće i to doslovno, pa i sama katedrala odražava tu simboliku uzdizanja. Ne razlikuje li Čovjeka uspravnost i evolucijski od ostalih bića na Zemlji? U Chartresu je ta evolucija, posebno u kontekstu Srednjega vijeka, izražena novim stupnjem, jer se pod šiljastim lukovima gotičkih katedrala čovjek izdiže u individualnost, što je osobina, koju određeni centri moći i danas ne podnose.

Katedrala uzdiže čovjeka prema alkemijskim postavkama, omogućujući nama “divljacima” da postanemo “zlato”-Uzvišenija, Prosvjetljenija bića. Alkemija nudi prelazak iz nižih stanja egzinstencije u stanje više svijesti, ali treba uočiti da su pritom oba stanja uzajamna, a ne isključiva. Da bih to bolje ilustrirao mogu navesti jednu od alkemijskih postavki koja mi se svojedobno osobito svidjela: “Da bi krošnja dotaknula Nebo, korijenje mora dosegnuti Pakao”. Ili prevedeno u kontekstu katedrale u Chartresu, postoji mogućnost da čovjek dosegne Prosvjetljenje individualnim iskustvom, ali pritom je put dugačak, opasnosti su česte, a žrtve neophodne.

Na kraju, možemo zaključiti čitanje odgovorom na pitanje iz naslova knjige. Tajna katedrale u Chartresu je u tome što se radi o Svetoj građevini, koja je savršena do te mjere da je nadreligijska. Ona je Božanska za cijelo Čovječanstvo.

Branimir Bunjac
About Branimir Bunjac (29 Articles)
Dr.sc. Branimir Bunjac radi kao učitelj povijesti u OŠ Podturen. Predsjednik je Povijesnog društva Međimurske županije. Izdao je nekoliko knjiga povijesne tematike. Od 2016. godine saborski zastupnik.

Ostavite komentar. HPP ne odgovara za izreceno misljenje komentatora. Zabranjeno je vrijedanje, psovanje i klevetanje.

Your email address will not be published.


*