Novo:

Tadeusz Kosciuszko – ponos Poljske

Kosciuszko Tadeusz pripada plejadi najvećih i najznačajnijih poljskih nacionalnih junaka. Nacionalnim herojem smatraju ga u Poljskoj, Litvi, Bjelorusiji, Ukrajini i Sjedinjenim Američkim Državama. Svojim svijetlim primjerom i borbom za univerzalne vrijednosti poput slobode i ravnopravnosti stekao je univerzalnu slavu i poštovanje. Kosciuzsko je rođen 1746. godine u mjestu Mereszowszcyna, koje se nalazi blizu grada Kosave u današnjoj Bjelorusiji, a umro je duboko razočaran i ogorčen zbog tragične i nesretne sudbine svoje domovine 1817. u Solothurnu u Švicarskoj.

U 18. stoljeću rodno mjesto tog briljantnog vojnog genija bilo je sastavnim dijelom ogromne poljske države preciznije Poljsko-Litvanske Unije, koja je teritorijalno bila među najvećim europskim kraljevinama. Radilo se o izbornoj, monarhijskoj federaciji. Poljska odnosno Unija u granicama iz 18. stoljeća bila je znatno veća od današnje moderne Poljske (uključivala je Bjelorusiju, znatan dio današnje Ukrajine, Litvu, Latviju, Estoniju i još neke teritorije što se najbolje može vidjeti na političkoj karti.

Kosciuszkovi roditelji bili su pripadnici nižeg litvanskog plemićkog sloja, Tadeusz je bio najmlađe dijete, a prvi jezik koji je naučio bio je bjeloruski. Kršten je i po katoličkom i po pravoslavnom ritualu pa u skladu s dvostrukim krštenjem imao je i dva krsna imena Tadeusz i Andrei. Dvostruko krštenje odraz je specifičnog stanja na području Velikog Litvanskog Vojvodstva na kojem su se susrele dvije velike kršćanske denominacije – katoličanstvo i pravoslavlje.

kosciuszko-01

Posljednji poljski monarh Stanislav II. August Ponatiovski (1732.-1798.) nakon zadobivanja potpore moćne ruske carice Katarine II Velike uspio je u svojoj ambiciji da se okruni za kralja 1764. godine. Ruski vladari kasnije u 19. stoljeću imaju i naslov poljskog kralja, no to je samo jedna od titula ruskih careva. Kralj Stanislav II. osnovao 1765. Vitešku Akademiju (Szkola Rycerska). Nova obrazovna ustanova osnovana je u aspektu preustroja kojim se željelo ojačati i osnažiti državu u posljednjoj terminalnoj fazi i pred potpunim kolapsom. U akademiji se trebao školovati novi lojalan, domoljuban vojni i činovnički kadar. Među prvim pitomcima bio je i Kosciuszko, koji je pokazao izniman interes kako za društvene tako i za vojne nauke, posebno su ga zanimale povijest, filozofija, latinski, pravo, zemljopis, aritmetika i inženjerstvo, kojim će se kasnije naročito istaknuti. Ovladao je na studiju i vrlo dobro govorio poljskim, njemačkim i francuskim. Dobivši široku i temeljitu poduku, diplomirao je stekavši čin kapetana. Budući da je bio jedan od najboljih u klasi dobio je i kraljevsku stipendiju 1769. godine za nastavak studija u Parizu (Francuska i Poljska tada su imale vrlo dobre i kordijalne odnose, o tome više dalje u zasebnom dijelu tekstu o političkoj povijesti Poljske). U francuskoj prijestolnici upisao je Umjetničku akademiju, no vrlo brzo je shvatio iako je bio talentiran da slikarstvo nije njegov životni poziv. Zbog određenih pravnih regula nije mu bio omogućen kao strancu upis na Vojnu akademiju, a sredstva stipendije nisu bila dovoljna za studiji inženjerstva. U takvim teškim okolnostima Kosciuszko nije htio posustati i odustati od daljnjeg obrazovanja, ostao je u Parizu, metropoli znanosti i naprednih misli 18. stoljeća te se sam školovao pet godina, posjećujući akademske knjižnice, a posebice knjižnicu Vojne akademije. U Francuskoj se upoznao s idejama prosvjetiteljstva na kojima će se uskoro početi graditi bolji i napredniji svijet.

Grb obitelji Kosciuszko

Grb obitelji Kosciuszko

Za vrijeme školovanja u Parizu u Poljskoj 1772. godine dolazi do zastrašujućeg razvoja ionako problematične situacije. U veljači 1772. susjedne sile (Austrija, Pruska i Rusija) u Beču su tajno potpisale dogovor o podjeli Poljske što je realizirano tijekom ljeta te godine kada su okupatorske vojske ušle u Poljsku i prisvojile čak 1/3 teritorija s oko 30% stanovništva (oko 4 milijuna). Zemlja je bila u šoku, duboko potresena razvojem događaja, a vojska je bila preslaba da bi pružila bilo kakav jači i organiziraniji otpor. U rujnu je podjela dobila i zakonsku potvrdu, a prvo popuštanje Poljaka predstavljalo je u konačnici i kraj njihove države, koji će slijediti vrlo ubrzo nakon tog presudnog događaja. U takvu oslabljenu državu koja je polako nestajala u agoniji međusobne unutrašnje nesloge i vanjskih pritisaka vratio se Kosciuzsko 1774. godine. Premda vrlo školovan, ambiciozan i poduzetan za njega u tim prilikama nije bilo mjesta u poljskoj vojsci jer su strane sile osim podjele nametnule i brojna druga ograničenja, kao na primjer; vojska Unije* (*termin se odnosi na Poljsko-Litvansku Uniju) nije smjela imati više od simboličnih 10.000. Loša situacija u zemlji i nemogućnost da nađe adekvatno zaposlenje osim povremenog podučavanja prisilila ga je da 1775. godine napusti Poljsku i ponudi svoje usluge saskom knezu izborniku u Dresdenu, pošto je i tamo odbijen, ponovno odlazi u Pariz i tu ga sudbina vodi prema ispunjenju njegove misije.

Teritorijalni okvir nekadašnje Poljsko-Litvanske Unije na suvremenoj političkoj karti.

Teritorijalni okvir nekadašnje Poljsko-Litvanske Unije na suvremenoj političkoj karti.

Za boravka u francuskom glavnom gradu Kosciuzsko saznaje vijesti koje su uzbudile i prodrmale cijeli „stari kontinent“. Na glasine da su se američke kolonije pobunile protiv britanske krune, protiv tiranije i represije u slobodnomislećih, slobodoljubivih ljudi javila se nada da je došlo vrijeme za promjene i za stvaranje novog, naprednijeg poretka. Mnogi od njih bili su spremni i aktivno se priključiti borbi kolonija za slobodu i nezavisnost, jedan od brojnih dobrovoljaca iz Europe bio je i Tadeusz Kosciuszko. Stigavši u Ameriku kao dragovoljac u ljeto 1776., ubrzo je napredovao te je već u listopadu dobio čin inženjerskog pukovnika u Kontinentalnoj armiji. Na preporuku (ne i neopravdanu) princa Adama Czartoryskog i generala Charlesa Leea imenovan je glavnim inženjerom Kontinentalne vojske. Upravo na američkom bojištu došao je do izražaja izvanredan Kosciuszkov vojni talent posebno po pitanju defenzivnog ratovanja. Među prvim vojnim zadacima bilo je utvrđivanje Philadelphie, a Kosciuzsko inženjersko umijeće doprinijelo je značajno uspješnom američkom povlačenju za vrijeme bitke kod Ticonderoge, a i pobjedi kod Saratoge (1777.), koja se smatra jednom od prekretnica u ratu. Na osnovi planova i pod vodstvom tog vrsnog defenzivnog stratega utvrđen je danas čuveni West Point. Nakon završetka Američkog rata za nezavisnost i sedam godina provedenih u službi Kongres Kosciuzsku dodjeluje čin brigadnog generala, američko državljanstvo i zemlju za nagradu. Sam George Washington je hvalio tog poljskog borca za slobodu, ustvrdivši da je Kosciuszko jedan od najboljih inženjera u američkoj službi, koji je dao izniman doprinos američkoj pobjedi. U Americi Kosciuzsko se sprijateljio s jednim od američkih „očeva nacije“ Thomasom Jeffersonom, autorom čuvene i jedinstvene Deklaracije nezavisnosti. Spomenuta deklaracija koja je promovirala nove, napredne, plemenite ideje snažno je djelovala na Kosciuszka i učvrstila i ojačala njegove stavove u borbi za načela slobode, jednakosti i pravde. Plemenite karakterne crte istinski moralne i časne osobe ocrtavaju se i u činjenicama da je Kosciuszko pri dolasku u Ameriku dobio na raspolaganje crnog roba Agrippu Hulla, kojega je odmah oslobodio, a sve što je stekao u Americi oporučno je ostavio za oslobođenje crnih robova.

Veliki Thomas Jefferson za Kosciuszka izjavio je sljedeće: 'On je najčišći sin slobode kojeg poznajem'

Veliki Thomas Jefferson za Kosciuszka izjavio je sljedeće: ‘On je najčišći sin slobode kojeg poznajem’

Godine 1784. Kosciuszko svjetski priznat i cijenjen vraća se u Poljsku kojoj predstoje teška i sudbonosna vremena. Junak rata na američkom kontinentu smjestio se u rodnom mjestu, na malom imanju kojim je upravljao njegov šogor. Skromnost, umjerenost i snažan osjećaj za pravdu i dalje su ostale glavne karakterne crte. Oplemenjen prosvjetiteljskim idejama Kosciuszko je značajno poboljšao uvjete rada kmetova na svojem imanju, žene su bile oslobođene radnih obaveza, a muškarcima je rad na imanju sveden na samo dva dana. Ostalo plemstvo bilo je užasnuto tim za njih liberalnim, naprednim idejama te su s nepovjerenjem i neodobravanjem gledali na Kosciuzskove postupke.

Posljednja desetljeća za Poljsko-litvansku federaciju bila su vrlo teška i neizvjesna, zemlja se još uvijek oporavljala od ratova koji su vođeni za poljsku krunu između saskih knezova izbornika i Stanislava Lesczynskog. Državu su tada poharale ruske, švedske, saske pa čak i francuski vojni kontingent koji je poslan flotom kao pomoć kralju Stanislavu, opkoljenom 1735. u Danzigu (Gdanjsku) od strane ruskih trupa.

Nakon izbora Augusta III. za kralja (1736.) zamjetan je djelomičan oporavak ekonomije, napredovanje i obnova gradova, no period stabilizacije i sanacije bio je kratak, a nesređene unutrašnje prilike koje su se očitovale u plemićkoj neposlušnosti i samovolji ponovno su zemlju dovele do feudalne anarhije, stanja koje su vješto znale iskoristiti susjedne monarhije. U pokušajima da se država stabilizira potkraj 80-tih godina rađene su brojene reforme, jedna od njih je bila i preustroj vojske. Na Velikoj skupštini (1788.-1792.) odlučeno je da će poljska vojska ima 100.000 ljudi da bi se mogla efikasno suprotstaviti stranim ekspanzionističkim pretenzijama. U tom preustroju vojnih snaga i Tadeusz Kosciuszko, prekaljeni veteran dobio je svoje poziciju u rangu generalmajora s godišnjom plaćom od 12.000 zlota čime su konačno bile prekinute njegove financijske poteškoće. Promjene koje su se htjele provesti naišle su na vanjski prvenstveno ruski otpor, ali i na snažnu opoziciju, krupne aristokracije u zemlji. Sve to je rezultiralo ruskom vojnom intervencijom. Vojna reforma nije provedena do kraja, ali usprkos tomu poljske snage su pružale odlučan i srčan otpor. U bitkama kod Wlodzimierza (17. 7. 1792.) i Dubienka (18. 7. 1792.) Kosciuszko je uspio odbiti brojčano puno superiornije ruske snage i dokazao se kao jedan od najboljih poljskih stratega tog vremena. Kolebljivi i neodlučni kralj Stanislav II. Poniatowski koji će uskoro preći na rusku stranu za zasluge ga je promovirao i odlikovao ordenom Virtuti Militari, jednim od najprestižnijih poljskih, vojnih odlikovanja. Kosciuszko je prvi koji je odlikovan tim cijenjenim odlikovanjem. Nakon kraljevog vjerolomstva Kosciuszko koji u tom ratu nije izgubio niti jednu bitku s mnogim drugim poljskim oficirima i političarima bježi u Dresden pa u Leipzig. U emigraciji se oko Ignacya Potockog i Huge Kollataja okuplja grupa patriota koji nisu bili spremni prihvatiti postojeće stanje u Poljskoj.

U kolovozu francuska zakonodavna skupština dodijelila je Kosciuszku počasno građanstvo za zasluge poradi njegove borbe za ideje slobode i jednakosti. U Parizu je Kosciuszko pokušao dobiti potporu za podizanje pobune u Poljskoj, ali revolucionarna Francuska bila je suviše opterećena svojom vlastitom borbom za opstanak.

T. Koscusko smatra se za jednog od najboljih obrambenih stratega i taktičara druge polovice 18. stoljeća

T. Koscusko smatra se za jednog od najboljih obrambenih stratega i taktičara druge polovice 18. stoljeća

U lipnju 1793. Kosciuszko počinje planirati opći ustanak u Poljskoj, koji bi aktivirao sve rodoljubne snage, pripreme su bile vrlo spore i mukotrpne, a situacija se je u ostacima poljskog kraljevstva vrlo rapidno mijenjala. Ruska i pruska vlada prisilile su Poljsku da raspusti veći dio svoje vojske, a otpuštene jedinice potom su bile novačene u rusku vojsku. Ruski carski agenti nadzirali su stanje u cijeloj zemlji te su počeli uhićivati sve istaknute poljske intelektualce predviđajući ispravno da se sprema novi veliki ustanak. U tim dramatičnim trenutcima Kosciuszko je bio prisiljen prijevremeno podignuti ustanak. Narodna pobuna protiv stranih opresora buknula je u ožujku 1794. u Krakovu. Za vrijeme revolta Kosciuzsko je bio imenovan glavnim vojnim zapovjednikom. Nakon početnog uspjeha u bitci kod Raclawice, situacija se je potpuno promijenila kada je Kosciuszko ranjen i zarobljen u bitci kod Maciejowice. Ubrzo zatim nakon opsade Varšave ustanak je ugušen, a finalni rezultat je bio Treća podjela i nestanak Poljske. Kosciuszka su Rusi zatočili u Mramornoj palači, princa Orlova u Petrogradu. Novi car na ruskom prijestolju Pavao I. 1796. amnestirao je Kosciuszka i oslobodio ga u zamjenu za zakletvu lojalnosti. Dogovorom je postignuto i oslobađanje 20.000 poljskih političkih zarobljenika koje su Rusi deportirali u Sibir.

Nakon oslobađanja iz ruskog sužanjstva Kosciuszko je nakratko otputovao u Sjedinjene Države da bi se ponovno vratio na stari kontinent u republikansku Francusku, gdje je pripomogao osnivanju poljskih legija. S budućim carem Napoleonom I. nije uspio postići dogovor, interpretacije o razmimoilaženju ta dva velikana su oprečna. Navodno je Napoleon svom maestralno sposobnom ministru unutrašnjih poslova Josephu Fucheu kazao za Kosciuszka „da je luda, koja precjenjuje svoj utjecaj u Poljskoj“. Takva reakcija bi mogla biti posljedica Kosciuszkovog odbijanja da se priključi novostvorenoj poljskoj armiji stvorenoj u Napoleonovoj marionetskoj tvorevini zvanoj Varšavsko Vojvodstvo. U emigraciji u Parizu Kosciuzsko je 1799. utemeljio Društvo poljski republikanaca, što je indikativan pokazatelj njegovog  političkog svjetonazora i vizije republikanskog, modernog, naprednog društva.

Poslije sloma francuskog prvog carstva, Kosciuszko se u Braunau 1815. susreo s novim ruskim carem Aleksandrom I. Od ruskog imperatora Kosciuszko je tražio socijalne reforme i proširenje Poljske na istok do rijeka Dnjepra i Dvine. Ruski car pozvao ga je u Varšavu, no saznavši u Beču za carevu viziju Poljske u okvirima satelitske, male Kraljevine Poljske koja bi bila tek simbolična, umjetna tvorevina moćnog ruskog carstva, Kosciuzsko je s ogorčenjem odbacio sve ruske ponude, a tu pseudo državu nazvao besmislicom i šalom.

Duboko razočaran i lošeg zdravlja Kosciuszko ponovno emigrira. Posljednje utočište pronašao je u Solothurnu u Švicarskoj, gdje uskoro i umire 15. listopada 1817. od tifusa.
Kosciuszkovo tijelo je balzamirano i sahranjeno u jezuitskoj crkvi u Solothurnu, srce je bilo stavljeno u urnu, a viscera su pohranjena na groblju u Zuchwilu gdje je 1820. postavljen monumentalni memorijalni spomenik. Godine 1818. Kosciuszkovo tijelo je ekshumirano i položenu u kriptu Wavel katedrale u Krakovu, poljskom panteonu gdje su sahranjivani poljski kraljevi i nacionalni junaci. Srce je 1927. preneseno u Varšavu i položeno kapelu kraljevskog dvorca.

Spomenik Kosciuszku u Washingtonu povodom pobjede kod Saratoge

Spomenik Kosciuszku u Washingtonu povodom pobjede kod Saratoge

Brojni spomenici i monumenti podignuti su njemu u čast diljem Poljske, Sjedinjenih Država, Bjelorusije i Ukrajine, brojni gradovi u svijetu imaju ulice imenovane po tom legendarnom generalu, a u Australiji je u spomen na tu ikonu poljske borbe za slobodu imenovan najviši vrh Australije – Mount Kosciuszko (2228 metara).

Tadeusz Kosciuszko jedan od najblistavijih i najznačajnijih boraca za slobodu i jednakost svih ljudi bez obzira na porijeklo, rasu, strastveni patriot koji je imao nesretnu sudbinu da bude svjedokom nestanka svoje domovine, oličenje je istinskog tragičnog junaka. Njegovo ime i djelovanje predstavljaju inspiraciju i nadahnuće svim istinskim borcima i pristašama boljeg i pravednijeg društva.

Literatura

  1. Tymowski, M., Kratka povijest Poljske, (1999.)
  2. Agičić, D., Podijeljena Poljska 1772.-1918., (2004.)
  3. Povijest Svijeta, (1990.)
  4. Povijest svijeta velika obiteljska enciklopedija, (2006.)
  5. Živojinović , D., Uspon Evrope, (1985.)
  6. Kronika XX.stoljeća, (1994.)
  7. Ilustrirana Povijest Svijeta , sv.13., (1977.)
  8. Eversley, G. J., The Partitions of Poland, (1973.)
  9. Kaplan, H. H., The First Partition of Poland, (1972.)
  10.  Stone, D., Polish Politics and National Reform 1775-1778, (1976.)
  11. Hensel, W., The Origins of the Polish State, (1961.)
  12. Knoll, P.  W., The Rise of the Polish Monarchy, (1972.)
  13. Reddaway, W.  W., Cambridge History of Poland, vol.  1, (repr. 1971)
  14. Gieysztor, A., ed., History of Poland, (1979.)
  15. Haiman, M., Kosciuszko in the American Revolution, (repr. 1975.)
  16. Haiman, M., Kosciuszko: Leader and Exile, (1977.)
  17. Storozynski A., The peasant Prince: Thaddeusz Kosciuszko and the Age of Revolution, (2009.)
  18. Bain, A. N., The Last King of Poland and His Contemporaries
  19. Davis, N., God ‘s Playground, a History of Poland: The origins to 1795, (1982.)

 

Drazen Klincic
About Drazen Klincic (49 Articles)
Magistar povijesti i inženjer medicinske radiologije. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na kojem je upisan postdiplomski studiji, zaposlen u Ministarstvu kulture Republike Hrvatske u Upravi za zaštitu kulturne baštine, u zvanju višeg stručnog savjetnika.