Novo:

Svakodnevni život istaknutih zagrebačkih političara početkom šestosiječanjske diktature

Jedna od posljedica uvođenja šestosiječanjske diktature bila je raspuštanje svih političkih stranaka u tadašnjoj Hrvatskoj. Protunarodni režim u kojem je dobar dio građana bio sumnjiv za neki oblik protudržavnog rada započeo je s praćenjem pojedinaca. Među takvim praćenjem isticali su se prominentni političari koji u ovom razdoblju, u kojem nominalno nisu smjeli djelovati javno, i dalje održavaju međusobne veze kao i veze s dijelom biračkog tijela. Iako pod stalnom, danonoćnom prismotrom policijskih agenata oni i dalje nastavljaju svoj svakodnevni život i rad. Zato su podaci o njihovom praćenju jedan od važnijih izvora za poznavanje svakodnevnog života hrvatske političke elite, napose one u Zagrebu, gdje je bila najmnogobrojnija.

Proglašenje diktature 6. siječnja 1929. godine Proglašenje diktature 6. siječnja 1929. godine

Kada govorimo o izvorima u kojima se govori o praćenju političkih osoba sa prebivalištem na prostoru grada Zagreba moramo naglasiti policijske izvještaje koji se nalaze u Hrvatskom državnom arhivu (HDA) u Zagrebu u fondu Savska Banovina, Upravno odjeljenje (SB UO) – povjerljivi spisi i njegovom nasljedniku, fondu Savska banovina, Odsjek upravnog odjeljenja za državnu zaštitu (SB OUODZ). Tu se čuvaju svakodnevna izvješća zagrebačke policije (žandarmerije) koja su bila upućivana banu Savske banovine a zatim, preko Odjeljenja državne zaštite pri kabinetu bana, direktno na predsjednika vlade u Beograd (prvo Petra Živkovića, kasnije Milana Srškića). Inače dobar dio ovih izvještaja već je obradila Bosiljka Janjatović u svom članku o svakodnevici političke elite u Hrvatskoj.

Zagreb kao grad, iako dosta gospodarski zanemaren od državnih vlasti i kasnije iscrpljen gospodarskom krizom, ipak se širi u međuratnom razdoblju. Broj stanovništva se mijenja na više u razdoblju između dva svjetska rata te on postaje sve veće administrativno (sjedište Savke banovine, IV. armijske oblasti, raznih sudskih institucija, itd.), ali i kulturno, prosvjetno i gospodarsko središte u tadašnjoj Hrvatskoj. Po strukturi zanimanja stanovništva u životu grada se ističu i dalje rentijeri, trgovci i industrijalci a sve im se više pridružuju tzv. slobodna zanimanja kao odvjetnici, liječnici, profesori, itd.

Kada govorimo o političkoj eliti u Zagrebu za vrijeme diktature na umu moramo imati da je ona bila ne samo malobrojna, već u dosta stvari i međusobno politički i privatno suprotstavljena. Valja naglasiti da je ubojstvo Stjepana Radića i hrvatskih poslanika koje je slijedilo nametanje diktatorskog režima u dosta slučajeva izbrisalo ove razlike u pogledima i učvrstilo suradnju između bivših političkih neistomišljenika (npr. Ante Trumbić i Josip Reberski se uključuju u rad HSS-a). Osim toga pripadnici zagrebačke političke elite žive u današnjem užem centru grada, pa se nerijetko (ne)nadano susreću na ulici.

Što se tiče metoda prikupljanja podataka u izvještajima dolazimo do činjenice da su se agenti žandarmerije služili metodama praćenja pojedinaca i to vjerojatno u civilu. Nisu bile praćene samo osobe već i neki objekti kao Seljački dom na Zrinjevcu (danas zgrada Moderne galerije) ili poznata knjižara Stjepana i Marije Radić na samom početku Jurišićeve ulice. Agenti koji su vršili prismotru su svakodnevno slali dnevna izvješća s točnim vremenskim kretanjem (gotovo na minutu) pojedinih lica, pa čak i opisom prijevoznih sredstava kojima su se kretala (kod auta ili taksija čak su navodili registracijsku oznaku). U samim svakodnevnim izvještajima gotovo da nema nikakvih komentara i procjena, već se samo registrira kretanje gradom i sastanci određenog pojedinca. Sami „praćenici“ zasigurno su bili svjesni da su nadzirani, ali jednostavno nisu dopuštali da im to pokvari ne samo poslovne planove, već i svakodnevnu rutinu kao odlazak brijaču, popodnevno kartanje, sastanak s drugim političarima na ulici ili čak posjetu ljubavnici. Jednom prilikom tako je Ivan Pernar zamolio agenta koji ga je pratio da pričeka njegovo društvo i njega kod susjednog ugostiteljskog objekta jer će tamo nastaviti sa svojom zabavom. I kasniji premijer Milan Stojadinović u svojim memoarima opisuje kako su se i u Beogadu „oko kuća opozicijskih prvaka nalazili čitavi rojevi policijskih agenata u civilu. Njih je bilo lako prepoznati pošto su skoro uvek nosili kišobran preko ruke i jedne novine: osiguranje od iznenadne promene vremena i sredstvo za ubijanje dosadnih časova čekanja…“ Izbjegavali su se veliki sastanci i masovne posjete u nečijem stanu. Od ovog pravila svojevrsni izuzetak predstavlja doček Vlatka Mačeka sredinom 1930. godine na zagrebačkom glavnom kolodvoru (nakon oslobađajuće presude za podmetanje bombe) i njegovi sastanci sa gotovo svim „praćenicima“ u par dana nakon toga. Ponekad bi u stan ili odvjetničku kancelariju praćene osobe dolazila drugi oporbeni političari iz drugih krajeva Kraljevine Jugoslavije (npr. Sekula Drljević, Mehmed Spaho, itd.) što bi navodilo policijske agente da slijede i ovoga posjetitelja do njegova odlaska iz Zagreba. Ako bi se praćena osoba sastala s nekim, za agente nepoznatim licem nastojali su izvršiti izvide o kojoj se točno osobi radi.

Gotovo svi tadašnji praćeni političari imali su osiguranu egzistenciju. Većina njih, kao Vlatko Maček, Ivan Pernar i dr. se bavila odvjetničkim radom te su čak zapošljavali ljude u svom uredu ili kao kućno osoblje. Drugi su se bavili raznim poslovima kao npr. Marija Radić, udovica Stjepana Radića koja je odlučila nastaviti s vođenjem obiteljske knjižare. Za neke ljude kao čelnika raspuštene Samostalne demokratske stranke Većeslava Wildera, zatim umirovljenog sveučilišnog profesora Milana Šufflaja ili bivšeg ministra vanjskih poslova Ante Trumbića teško je odrediti kako su dolazili do prihoda. Po njihovim kretanjima može se zaključiti da je Wilder živio sa ženom i djecom te se bavio pomalo novinarstvom zbog čega je vjerojatno posjećivao često uredništvo novina „Slobodna tribuna“. Ponekad bi u šetnjama navratio do svog političkog prijatelja Hinka Krizmana koji je koncem 1929. i početkom 1930. bio na liječenju u jednoj od zagrebačkih bolnica. Šufflay je s druge strane živio sa sestrom i tetkom (po jednom izvještaju ženom bivšeg bana Tomašića) u iznajmljenom stanu u Gundulićevoj ulici te se, iako umirovljen, nastavio baviti znanstvenim radom. Radi toga je češće posjećivao Sveučilišnu knjižnicu i Kraljevski zemaljski arhiv. Ante Trumbić je nastojao živjeti mirno sa svojom ženom Anom u iznajmljenom stanu u Martićevoj ulici.

Izvještaji o praćenjima navode nam i razne zanimljive „poroke“ političara. Neki od njih čini se da su jedno vrijeme održavali vezu s nekim damama kao Većeslav Wilder (gđu. B. u Medulićevoj ulici) s kojom je često dijelio svoj hobi dugih popodnevnih šetnji gradom (najčešća ruta preko Gornjeg grada i Tuškanca do Cmroka pa nazad). Šufflay je bio još odaniji svojoj muzi (gđi. T. u Vinkovićevoj ulici na Šalati) u čijoj bi se kući zadržavao gotovo svakog popodneva. Ante Trumbić često je viđen kako ide u kraće šetnje sa suprugom po Zrinjevcu. Jedini „porok“ tada već gotovo sedamdesetogodišnjeg Trumbića, ako se uopće može nazvati porokom, bilo je igranje biljara zbog kojeg je znao posjetiti kavanu „Zagreb“ na Zrinjevcu. Ivan Pernar, jedna od žrtvi revolvera Puniše Račića, bio je možda i najveći „fakin“ među praćenim hrvatskim političarima. Kao i Vlatko Maček uživao je u jutarnjim posjetima brijačnicama (najčešće brijačnici Frković u Preradovićevoj ulici). Zatim je najčešće odlazio nakratko u svoju odvjetničku kancelariju nešto obaviti da bi se oko podneva sastajao s drugim istaknutim političarima (kao i drugi „praćenici“ vrijeme oko podneva je bilo nekako standardno za ovakve povremene sastanke, bilo na ulici, bilo u nekom objektu). U popodnevnim satima bi navraćao do „Velike kavane“ gdje je dosta često, u društvu istaknutih zagrebačkih gospodarstvenika (dr. Mintasa, dr. Junga, itd.) kartao do večeri. Često je u društvu svoje sestre, žene i sestrinog muža, Pernarovog šogora i kasnijeg ministra Josipa Torbara (s kojim je i kupio kuću u Gajevoj ulici), večeri sve do ranih jutarnjih sati znao provoditi po raznim gostionicama; od najotmjenije kavane i hotela „Esplanade“ do ugostiteljskih objekata kao „Gradski podrum“, gostiona „Bakalaru“, „Gašpić“, „Kovač“, „Novosel“, restauracije „Kolo“, čuvenog „Lovačkog roga“, vinotočja „Pajtler“, i mnogih drugih. Pernar je osim dužeg zadržavanja po kavanama bio poznat po tome da s vremena na vrijeme predvečer pobjegne (najčešće taksijem) svojim pratiteljima. Kasnije bi se redovito vratio kući pa se nastojalo proniknuti gdje je otišao, ali bez rezultata. Osim Pernara i Trumbić je jednom pobjegao svojim pratiteljima te se drugi dan pojavio na suđenju Vlatku Mačeku i drugovima u Beogradu što je iznenadilo beogradske vlasti. Radi te nepažnje u praćenju, kao i u kontroli vlakova koji su kretali iz Zagreba za Beograd, određeno je provođenje istrage nad odgovornim žandarmerijskim agentima zagrebačke policije.

Milan Šufflay – izbatinan na smrt u veljači 1931. godine

Milan Šufflay – izbatinan na smrt u veljači 1931. godine

Ljepše dane u godini neki su političari znali iskoristiti za duže šetnje gradom (Wilder) ili čak posjete kupalištu na Savi (Šufflay, Wilder). Pernar je s obitelji posjećivao brata u okolici Zaprešića. Maček je s druge strane bio oduševljeni planinar koji je volio navratiti na Sljeme. Uprava žandarmerije u Zagrebu zbog takvih putovanja odmah bi obavijestila žandarmerijsku postaju u Gornjoj Stubici kako bi ona nastavila s prismotrom. U tim izvještajima vidi se da je Maček ove posjete koristio za druženja sa svojim osobnim prijateljima, s kojima se najviše privatno družio i u Zagrebu (npr. Prpićem, vlasnikom papirnice u Zagrebu, odvjetnikom Dečakom, nekim Begićem, svojim šogorom Čavlekom, cijenjenim zagrebačkim mesarom, itd.). Policijski agenti iz Stubice su izvještavali kako su oni kartali do kasno u noć te bi se ujutro zaputili prema Šestinama od kuda bi se autobusom vratili za Zagreb, usput ponekad zastajući u gostionici da nešto popiju. Poslije uređenja imanja u Kupincu Maček je sve više zanemarivao Sljeme. Marija Radić živjela je više-manje svakodnevnim životom i rutinom vlasnice knjižare. Gotovo svaki dan prijepodne bi odlazila iz svog stana u Hercegovačkoj ulici autobusom ili pješke (rjeđe taksijem) do Ilice pa na tramvaj do Jelačićplaca pa pješke do knjižare. Tamo bi ostajala do 13 sati kad bi na par sati odlazila kući, vjerojatno na ručak, a zatim bi se vraćala i ostajala do 20 sati kada bi zatvorila radnju te se konačno vratila kući. Vrlo su je često na posao pratile njene kćeri (gđa. Košutić i gđa. Vandekar), rjeđe njezin sin i unuci. Marija Radić voljela je navratiti na tržnicu (najčešće Dolac) kako bi kupila voće i povrće. Taj su običaj imali i Maček i Pernar, koji je posebno cijenio tropsko voće. Marija Radić u prosjeku bi bar jednom mjesečno posjetila grob svoga muža. Do Mirogoja bi došla bilo tramvajem koji se penjao iz smjera Gupčeve zvijezde, bilo taksijem (auti su bili luksuz i rijetko ih je posjedovala čak i politička elita). Nerijetko joj se u tim posjetima grobovima pridruživala obitelj. Na godišnjice pogibije Zrinskog i Frankopana (30. IV.), skupštinskog atentata (20. VI.) i smrti Stjepana Radića (8. VIII.) služene su bile posebne mise zadušnice u zagrebačkoj prvostolnici. Nakon toga bili bi organizirani mimohodi (u kojima bi sudjelovali gotovo svi „praćenici“) uz polaganje vijenaca na Mirogoju, glasno klicanje palim hrvatskim zastupnicima i Vlatku Mačeku koje su vlasti prešutno tolerirale (iako se po zakonu radilo o kažnjivim iskazima protudržavnih osjećaja). Radićeva udovica s obitelji bila je čest gost zagrebačkih kina u kojima su se tada tek počeli prikazivati prvi zvučni filmovi (prvo zvučno kino – „Olimp kino“, zatim je posjećivala „Music Hall kino“, „Balkan kino“, „Croatia kino“, „Edison Palace kino“ i dr.). Treba napomenuti da se Mariju Radić najvjerojatnije ne prati toliko radi nje same, već radi osoba s kojima dolazi u kontakt u radnji, na ulici ili u svom domu. Ipak su ti posjeti bili vrlo rijetki (najčešće obiteljski prijatelji kao Ivo Ivčić, novinar bivšeg HSS-ovog lista Dom, ili pravnik Ivan Dečak, blizak i s Mačekom i Šufflayem). Posjeti istaknutih političara kući ili radnji Marije Radić, kao i zgradi Seljačkog doma na Zrinjevcu bili su prava rijetkost (ponekad Pernar, Šufflay i Rudolf Herceg, jedno vrijeme češće Stjepan Košutić).

Osim svakodnevnih aktivnosti u Zagrebu praćene osobe bi s obitelji u ljetne mjesece znale uzeti „godišnji“ te ga provesti najčešće negdje na moru. U HDA ipak ne nalazimo izvještaje o njihovom praćenju na odmoru. Ponekad se u spisima spominju njihova odredišta. Trumbić tako češće posjećuje rodni Split a Maček svoju obitelj šalje u okolicu Šibenika. Wilder je 1930. godine ljetne mjesece iskoristio za posjetu Sarajevu. Marija Radić je odmore provodila na Rabu, dok je jedno ljeto s obitelji provela u Splitu.

Literatura

  1. JANJATOVIĆ, Bosiljka (2002), Politički teror u Hrvatskoj 1918.-1935., Zagreb: Dom i svijet
  2. JANJATOVIĆ, Bosiljka (1999), Svakodnevnica političke elite u Zagrebu u razdoblju između dva svjetska rata, u: Zbornik Mirjane Gross, Zagreb: Zavod za hrvatsku povijest, 359-369.
  3. STOJADINOVIĆ, Milan (1970), Ni rat ni pakt, Rijeka: Otokar Keršovani
Stipica Grgic
About Stipica Grgic (9 Articles)
Rođen je 13. listopada 1982. u Lekeniku. Osnovnu školu pohađao je u rodnom mjestu. Srednje obrazovanje stječe u zagrebačkoj Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji (1997-2001). Nakon toga upisuje studij povijesti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu koji završava 2007. obranivši diplomski rad. Od svibnja 2008. zaposlen je na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu kao znastveni novak u suradničkom zvanju asistenta na projektu „Hrvatski kulturni krajolici“ (226-2261681-1321), čiji je voditelj dr. sc. Damir Matanović. Iste 2008. je upisao i poslijediplomski doktorski studij povijesti na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu. Dana 9. travnja 2014. obranio je doktorski rad "Uprava u Savskoj banovini (1929.-1939.): Između državnog centralizma i supsidijarnosti". Član je više strukovnih udruga. Bio je sudionikom nekoliko domaćih i međunarodnih skupova.

Ostavite komentar. HPP ne odgovara za izreceno misljenje komentatora. Zabranjeno je vrijedanje, psovanje i klevetanje.

Your email address will not be published.


*