Novo:

Stvaranje Albanije (2. dio)

Feljton o stvaranju Albanije

Odluke Berlinskog kongresa dovele su sultana Abdülhamita II u iznimno neugodnu poziciju.[1]  Izgubljeni su neki dijelovi Carstva (Bosnu i Hercegovinu, Bugarsku i Istočnu Rumeliju te Kars, Ardahan i Batum u Aziji koje su preuzeli Rusi), nestali su prihodi iz tih dijelova države, Cipar je došao u posjed Velike Britanija, morale su se plaćati ratne štete Rusiji.  Uz to, izgubljen je autoritet države pa je Sheikh Ubeydullah 1878. pokrenuo ustanak kojem je cilj bio samostalnost područja Hakkaria na granici s Iranom protiv osmanske, ali i iranske vlasti, a uz pomoć Britanaca. Abdülhamit II je na to odgovorio panislamizmom i pokušao je iskoristiti položaj kalifa islamskog svijeta. Ta njegova strategija imala je određenog uspjeha u Aziji, ali dijelom i među Albancima Balkana.

Albanska delegacija na Berlinskom kongresu se nakon donošenja njegovih odluka požalila njemačkom kancelaru Bismarcku. Njegov savjet je bio da prije jasnog izražavanja želje za autonomijom ili samostalnošću ojačaju propagandu preko škola i knjiga na materinjem jeziku te da je nužno da se pokret proširi na sav narod koji je trebao tražiti svoju slobodu i biti spreman da ju izbori oružjem[2]

Sultan II. Abdülhamid (1842-1918)

Sultan II. Abdülhamid (1842.-1918.)

Rad na edukaciji i širenju albanske ideje među stanovništvom nije bio jednostavan. Albanci su bili školovani na različite načine i u različitim tipovima škola. Postojale su državne škole, zatim škole otvarane od Carigradske patrijaršije koje su prozvele najveći broj albanskih intelektualaca, a Abdülhamit II omogućavao je i otvaranje škola na albanskom jeziku, ali sredstva koje su Albanci imali na raspolaganju nisu bila dovoljna za sustavnu edukaciju. Postojale su dijalektalne razlike,  koristila su se razna pisma. Škole su se otvarale i zatvarale i govoriti o nekom sustavnom obrazovanju na albanskom jeziku bilo bi preambiciozno. Većina Albanaca muslimana kao i osmanska vlast preferirali su upotrebu arabo-perzijskog pisma, pravoslavni Albanci podržavali su grčki alfabet, a katolici latinicu. Na terenu je čak bilo i dosta hibrida. Albanci nacionalisti bili su za latinicu te je stvoreno Istanbulsko društvo za izdavanje albanskih knjiga koje je podržavalo latinicu i koje je zabranjeno od vlasti u drugoj polovici osamdesetih godina devetnaestog stoljeća. Na Balkanu su škole otvarali i misionari iz Europe koji su najčešće forsirali narodne jezike i umnogome doprinjeli standardizaciji jezika. Među Albancima najpoznatiji je bio slučaj Charlesa Telforda Ericksona, američkog misionara koji je radio na razvoju kurikuluma baziranog na latinici. Osim njega škole su otvarali i isusovci (najzainteresiraniji su bili Talijani).[3] Konačna odluka o pismu donesena je na kongresu u Bitoli 1908. godine kada su se delegati odlučili za latinicu.

Sudjelovanje Albanaca u mladoturskom pokretu

Mladoturci su sa svojim djelovanjem počeli u osamdesetim godinama 19. stoljeća. To su bili mladi, školovani ljudi koji su iz temelja željeli promijeniti Osmansko Carstvo. Bili su borci za smanjivanje sultanovih ovlasti, povratak ustava, moderniziranje vlade po uzoru na europske države te za povratak statusa velike sile. Tadašnjoj politici secesije neturskih naroda suprotstavljali su osmansku ideju prema kojoj bi svi stanovnici Osmanskog Carstva bili ravnopravni.[4]

Naziv pokreta dugujemo Halilu Ganimu koji je objavio napis La Jeune Turquie (Mlada Turska). Komitet Jedinstvo i napredak nastao je na Carskoj medicinskoj akademiji u svibnju 1887. godine, a na čelu pokreta bio je Kazim Nami Duru. Nakon neuspjeha prvotne jezgre 1889. Ibrahim Temo, Reşid Mehmed, Abdullah Cevdet i Ishak Sükûti obnavljaju pokret te su vrlo brzo prisiljeni svoje djelovanje preseliti u inozemstvo.[5] Na samom početku u pokretu su i brojni Albanci: Mit’hat Frasheri, Ismail Qemali, Ibrahim Temo, Kadri Hoxha Prishtina i još neki intelektualci.[6] Paralelno s djelovanjem unutar mladoturskog pokreta Ibrahim Temo radio je i na autonomiji Albanije te je sa skupinom istomišljenika 1905. stvorio Komitet za slobodu Albanije, a još 1896. je pisao memorandum velikim silama s istom temom u kojem naglašava povijest krajeva nastanjenih Albancima, zločine koje su nad njima činili Osmanlije i susjedne države, ali i nezainteresiranost Europe za albansko pitanje.[7]

Što je bilo zajedničko tim albanskim intelektualcima i mladoturskom pokretu? Želja da se svrgne apsolutizam Abdülhamita II, da se vrati Ustav iz 1876. godine te davanje garancija neturskim narodima Carstva za određeni stupanj autonomije.[8] Glavni zahtjevi albanskih progresivnih elita prezentiranih u njihovom političkom programu mogli su se ukratko svesti na parolu Albanija Albancima pod osmanskim sultanom pri čemu su posebno zahtijevani priznanje etnije, vladanja Albanijom od strane domaćih ljudi u decentraliziranom Carstvu, slobodu okupljanja, govora i tiska te školovanje na albanskom jeziku koji je trebao postati i službeni na području koje bi dobilo autonomiju.[9]

Problem je što unutar mladoturskog pokreta nije postojalo jedinstvo mišljenja što i kako s neturskim narodima. Dio ljudi iz vodstva bio je stava da se jednakošću građana Osmanskog Carstva briše potreba za narodnosne garancije. To je bila strategija- svi smo mi Osmanci i ne treba postojati ni pozitivna ni negativna diskriminacija. Za strategiju centralizirane države još od kongresa u Parizu 1902. godine zalagao se Ahmet Riza-beg, dok je skupina oko princa Sabahattina bila za decentraliziranu državu.[10] Već 1898.-1900. u vrijeme antiosmanskog ustanka kojeg je predvodila Pećka liga[11] (surađujući s Austro-Ugarskom) došlo je do razmimoilaženja između albanskih članova mladoturskog pokreta koji su podržavali savez i ostalih vodećih ljudi pokreta koji su se oštro protivili oružanom otporu Albanaca. Polemika je bila toliko oštra da Ibrahim Temo nije ni išao u Pariz na kongres 1902. godine.[12]

Mladoturska vlast i Albanci

Mladotursku pobunu započeo je Albanac, major Ahmet Niyazi-beg, odmetnuvši se s 300 ljudi iz garnizona u Resenu. Vrlo brzo priključilo mu se još sedamstotinjak uglavnom Albanaca. Razlog pobune bilo je kašnjenje s isplatom plaće u vojsci zbog lošijeg pritjecanja poreza uslijed loše žetve 2007. godine. Pobunu je također trebao ugušiti Albanac, novi zapovjednik Makedonske armije Şemsi-paša.[13]

Ovih nekoliko rečenica dobro nam pokazuje položaj Albanaca u osmanskom društvu. Bili su na različitim pozicijama i različito su se ponašali prema mladoturskoj vlasti. Uz njihove plemenske i religijske razlike postojala je i možda ključna razlika u dotadašnjem položaju u društvu. Isa Boletini, jedan od najvažnijih Albanaca Kosova opredijelio se za čuvanje legitimiteta vlasti te su tako već na prve glasove o mladoturskoj pobuni postojale suprotstavljene skupine ljudi koje su demonstrirale ili se priključivale pobunjenicima ili redovnoj vojsci. Isa Boletini je u vrijeme  vladavine Abdülhamita II bio u dobrom položaju, kontrolirao je veliki dio Kosova i nikakve promjene mu nisu odgovarale.[14]

Mladoturci su nakon preuzimanja vlasti uveli Ustav, proveli izbore za osmanski parlament u koji je izabrano 27 Albanaca od 278 zastupnika.[15] Krenuli su u neuspjele pregovore s manjinama unutar Carstva oko njihovih prava, ali su Albanci u tome preskočeni. Razlog je bio njihov položaj. Oni su zahvaljujući velikom broju visokih državnih dužnosnika smatrani ravnopravnima. Kako je unutar mladoturskog pokreta pobijedila ideja o centraliziranoj državi i prestanku diskriminacije bilo koje skupine stanovništva, zamišljeno je da i nemuslimani počnu služiti vojsku, a Albancima bi se maknule neke privilegije u poreznom sustavu i bila bi ukinuta dozvola za posjedovanje oružja.

Tijekom 1909. počela je kampanja otvaranja turskih škola po albanskim krajevima s ciljem eliminacije albanskih škola. Već tada dolazi do prvih pobuna Ise Boletinija na Kosovu.[16] Potezi mladoturske vlasti, ukidanje nacionalnih stranaka i naziva pomagali su Boletiniju u njegovoj borbi protiv mladoturaka. Dobar dio osnivača mladoturske partije se distancirao od nje, vojska se našla usred reformi i od 1910. Albanci su konstantno podizali ustanke.

Prvi je u proljeće 1910. izbio na sjeveru i sjeveroistoku Kosova, a kasnije se raširio i na zapad. Vlasti su tu pobunu suzbile, ali ona izbija ponovo početkom 1911. godine. Ta pobuna je počela među Albancima katolicima, ali su joj se priključile i tisuće muslimana. Ta situacija je primirena dolaskom sultana na Kosovo  u srpnju 1911. gdje je potpisao amnestiju za pobunjenike, dopustio albanske škole, upotrebu jezika i suspendirao poreze na dvije godine.[17]

Talijanski napad na Tripoli koji je počeo 30. studenoga 1911. još je oslabio snagu države i njenu moć da se suprotstavi albanskoj pobuni, a postalo je očito da ključa među osmanskim susjedima na Balkanu i da se sprema novi rat. Na proljeće 1912. je izbila opća albanska pobuna protiv koje vlasti šalju veliku vojsku. Nakon albanskih pobjeda dolazi do postizanja dogovora s Albancima 18. kolovoza 1912. godine. Vlast je odlučila prihvatiti albanske zahtjeve, a oni su prema pisanju Riječkog novog lista bili:

  1. Tražimo podpunu slobodu izučavanja arnautskog jezika, otvaranjem privatnih i javnih škola arnautskih koje bi uživale sve one povlastice, koje i carske državne škole.
  2. Tražimo za arnautski narod sva ona prava i privilegija, koje uživaju i ostali narodi.
  3. Tražimo da se prizna zakonska sila i važnost svima onim dobrim običajima arnautskim, koji nisu protivni državi i ne stoje u opreci sa ustavom i zakonima.
  4. Tražimo, da se narodni poslanici slobodno biraju i da broj arnautskih poslanika bude u razmjeru sa brojnim stanjem albanskog stanovničtva.
  5. Tražimo za Arbaniju upravu zasnovanu po načelu decentralizacije.
  6. Tražimo da se za šefove vilajeta postavljaju ljudi sposobni i čestiti i da se pri tom daje prvenstvo onima, koji poznaju arnautske običaje. Ostali policijski i sudski činovnici imaju biti porieklom isključivo Arnauti, koji poznaju zakone. Žandarmerija će biti sastavljena izključivo od domorodaca.
  7. Tražimo, da se za Arbaniju postavi jedan carski delegat, kao inspektor, a čije bi se postavljanje i periodično obnavljalo, a čija bi dužnost i nadležnost bila, da se stara o pravilnom i savjestnom radu činovnika i održavanju poredka.
  8. Tražimo da se u Arbaniji arnautski jezik smatra za zvanični kako u odnosu vlasti medju sobom, tako i u odnosu naroda sa vlastima.
  9. Tražimo, uz vojnu obavezu Arnauta, da oni svoj rok imaju služiti u svome rajonu. Oni obaveznici, koji bi svoj rok imali služiti u pograničnim rajonima balkanskih država, bili bi u isti mah čuvari pogranični, o čemu bi se imao sastaviti pravilnik.
  10. Tražimo, da se svi lokalni prihodi, osim prihoda od pošta i telegrafa, upotrebljuju na pokriće troškova mjestne uprave i da se jedan utvrdjeni dio tih prihoda, upotrebi na podizanje putova i prosvjete. Osim toga da se i 4 % povišene carine a dobijene u Arbaniji, ima trošiti za arbanaske škole.
  11. Tražimo, da vilajetske skupštine mogu sklapati vilajetske budgete i kontrolisati njihovo trošenje.
  12. Tražimo, da se odmah iz državne kase odredi suma koja će biti dovoljna da se podignu porušene i popaljene kuće i zgrade, da se radi trošenja te sume odredi naročita komisija.
  13. Tražimo, da se narodu vrati oduzeto oružje, a da se sopstvenici oružja podvrgnu specijalnom zakonu.[18]

Albanska autonomija, postignuta ovim dogovorom, nije zaživjela jer je neposredno nakon dogovora izbio Prvi balkanski rat.

Bilješke

[1] O tome sam već pisao na HPP u feljtonu Armensko pitanje na kraju Osmanskog Carstva. Izgubljeno je dvije petine teritorija i petina stanovništva.

[2] Бислими, Музафер, Албанците и младотурската револуција, Скопје, 2008, 37

[3] Tallon, James, ”The Albanian Vilayets of th Ottoman Empire: Beetwen Young Turks(or cup) and Balkan Players, 1909-1912“, Balkan nationalism(s) and the Ottoman Empire, vol 3, Young Turk Revolution and Ethnic Groups, (Dimitris Stamatopoulos ed), Istanbul, 2015, 176-180.

[4] Parvanova, Zorka, „ Birth of the Conflict: The Young Turk Regime and the National Movements in European Turkey 1908-1910“, Études balkaniques XXXVI, Sofia, 2000, 4 (23-43),23

[5] von Hammer, Joseph, Historija Turskog/Osmanskog Carstva 3, Zagreb, 1979, 502. Zanimljivo je da je u toj prvoj jezgri bio jedan Turčin, jedan Čerkez i dva Kurda. Time se oslikava kasnije djelovanje pokreta. Bez obzira na proklamiranu jednakopravnost, nju su uglavnom uživali muslimani, što je konzervativnim elementima u društvu također bilo pretjerano jer im se nije svidjela tolika jednakost Albanaca, Kurda i drugih nacionalnosti.

[6] Бислими, М, 41.

[7] Despot, Igor, Balkanski ratovi 1912.-1913. i njihov odjek u Hrvatskoj, Zagreb, 2013, 24.

[8] Бислими, М, 40-41.

[9] Mehmeti, Armend, “Balkan Wars and the role of Balkan Alliances regarding the division of Albanian lands”, The Centenary of the Balkan Wars (1912-1913) Contested stances, 946.

[10] Despot, I, 25.

[11] Pećka liga nastaje s ciljem ometanja reformi u Osmanskom Carstvu. Nastala je u suradnji s Austro-Ugarskom Monarhijom, a glavna meta bili su im Srbi iz vilajeta Kosovo. Vođa lige bio je bivši član Prizrenske lige Haxhi Zeka.

[12] Бислими, М,43-44.

[13] Despot, I, 25.

[14] O društvenom položaju bitnih pojedinaca više u Blumi, Isa, “Impacts of the Balkan Wars, the Uncharted Paths from Empire to Nation-State”, War&Nationalism. The Balkan Wars, 1912-1913, and their socio-political implications, Salt Lake City, 2013. (528-557)

[15] Ovo su brojke iz Kondis, Basil, Greece and Albania 1908-1914, Solun, 1974, 42. Dimitar Vlahov pak u svojim memoarima objavljenima u Skopju 2003. godine navodi 20 Albanaca, ali umanjuje i broj ostalih zastupnika. Влахов, Димитар, Мемоари, Скопје, 2003,102.

[16] Despot I., 28 i 29.

[17] Mehmeti, A, 946,947.

[18] Riečki novi list, 8.8.1912.

Igor Despot
About Igor Despot (11 Articles)
Završio je studij povijesti i filozofije u Zagrebu, potom magistrirao, a kasnije i doktorirao na svojoj omiljenoj povijesnoj temi - Balkanskim ratovima. Istraživanja o spomenutoj temi objedinio je u knjizi "Balkanski ratovi 1912.-1913. i njihov odjek u Hrvatskoj".

Ostavite komentar. HPP ne odgovara za izreceno misljenje komentatora. Zabranjeno je vrijedanje, psovanje i klevetanje.

Your email address will not be published.


*