Dolazak Adolfa Hitlera na vlast u Njemačkoj 1933. godine predstavljao je početak najveće tragedije u povijesti židovskog naroda. Hitle-rova teorija o superiornosti arijske rase i o Nijemcima kao narodu gospodara ubrzo se pretvorila u pohod protiv slobode svih naroda Europe i gole egzistencije židovskog naroda, gdje god se nalazio. Zlostavljanja, pljačke, progoni, ubijanja i likvidacija u koncentracijskim logorima započela su u Njemačkoj da bi se početkom Drugoga svjetskog rata širila svim zemljama pod njemačkom okupacijom. I tako se u 20. stoljeću pojavio jedan novi pojam - genocid.

Tweet

Sustavni progoni Židova u Hrvatskoj započeli su osnivanjem Nezavisne Države Hrvatske, 10. travnja 1941. godine. Odmah nakon uspostave NDH, stupili su na snagu brojni rasni zakoni kojima su ustaše štitile arijsku krv i čast hrvatskog naroda, širili antisemitsku propagandu i raspirivali mržnju prema Zidovima. Slijedeći primjer nacističke Njemačke, provodili su teror protiv Židova, a isto su tako zločinački postupali i prema svima koji nisu podržavali fašistički režim. Uz brojne stalne i privremene zatvore bili su osnivani i koncentracijski logori u Koprivnici, Jadovnu na Velebitu, logori Metajna i Slano na Pagu te poseban logor za žene u Loborgradu. Najveći i po zlu najpoznatiji bio je logor u Jasenovcu.

Prvi zloglasni koncentracijski logor novonastale države NDH osnovan je nedaleko od Koprivnice, u napuštenim objektima nekadašnje tvornice kemijskih proizvoda Danica. Formirao ga je ustaški povjerenik grada Koprivnice Martin Ne-mec, krajem travnja 1941. godine. Logor se vrlo brzo punio Židovima, Romima, Srbima, antifašistima, osobama nepodobnim tadašnjem režimu. Među prvim uhapšenim koprivničkim intelektualcima bio je dr. Željko Selinger, liječnik iz Koprivnice, veliki humanist te ogorčeni protivnik fašizma. Uhapšen je već u svibnju 1941., gotovo dva mjeseca ranije od ostalih koprivničkih Židova. Nakon maltretiranja u Danici, s prvim transportom otpremljen je u Gospić, odnosno Jadovno, gdje je ubijen.

Već pri prvom kontaktu s logorom, mnogi su logoraši bili toliko isprebijani da su ih drugi morali unositi u barake. Bili su meta iživljavanja ustaških stražara. Prema izjavama preživjelih logoraša, stražari su najviše tukli intelektualce i domaće Koprivničance, a najgore je prošao dr. Željko Selinger. Masovna ubojstva u logoru Danica nisu bila prisutna, iako je oko 200-300 ljudi izgubilo život u samom logoru ili njegovoj neposrednoj blizini.

Uprava ustaškog logora Danica namjerno ili zbog primitivne administracije nikad nije znala točan broj logoraša koji su prošli kroz logor. Jedini je vjerodostojan podatak o ukupnom broju logoraša na saslušanju UDB-e u Koprivnici 4. kolovoza 1946. godine iznio bivši blagajnik logora Martin Kokor. Prema njegovoj izjavi, kroz logor Danica prošlo je oko 5600 zatočenika.

Cjelokupni život židovske zajednice u Koprivnici bio je zadovoljavajući građanski život, a temeljio se na činjenici da tu nije bilo izraženije vjerske netolerancije i pojave antisemitizma kao što je bilo u drugim sredinama. Međutim, sve se promijenilo 1941. godine, kada je osnovan NDH te uspostavljena ustaška vlast. Ustaški povjerenici za grad i kotar Koprivnice savjesno su provodili sve donesene rasne zakone, a uveli su i neke lokalne zabrane. Židovima je u Koprivnici bilo zabranjeno svako kretanje od 19 do 7 sati, ulazak u gradski park i nežidovske lokale. Uveden je i prisilan rad pa su Židovi po posebnom rasporedu čistili gradske ulice, a umjesto košenja trave čupali su je rukama. U početku su nosili žutu traku na rukavu, a nešto kasnije na prsima i leđima prišivenu žutu tkaninu veličine 15 cm s oznakom “Ž” i Davidovom zvijezdom. U skladu s Pavelićevom naredbom, i koprivnički Židovi su isključeni iz gospodarskog, kulturnog i javnog života grada, a židovskoj djeci je zabranjen polazak u školu.

Odlukom tadašnjeg Ministarstva unutrašnjih poslova u koprivničke židovske radnje, kao vladini kontrolni organi, postavljeni su povjerenici kojima su se vlasnici morali pokoravati. Odmah bi popisali sav inventar, preuzeli gotovinu iz blagajne, potpisivali i naplaćivali račune, otvarali poštu i primali pristigle pakete. Postavljanjem povjerenika i posebnih ploča s oznakom Židovska tvrtka započeo je zapravo proces konfiskacije židovske imovine. Ugledni koprivnički građani, sposobni trgovci, liječnici, istaknuti kulturni djelatnici preko noći su postali građani drugog reda , poniženi, fizički i psihički maltretirani.

U stravičnoj noći s 23. na 24. srpnja 1941. ustaški logornik, emigrant Pižeta, proveo je masovno hapšenje i odvođenje gotovo svih koprivničkih Židova prvo u logor Danica, da bi već sljedeći dan stočnim vagonima bili transportirani u Zagreb, a zatim u Gospić, gdje su muškarci odvojeni i otpremljeni u Jasenovac, a žene i djeca u Loborgrad. Muškarci su u Jasenovcu likvidirani, a žene i djeca, 8. srpnja 1942. iz Loborgrada odvedeni u nepoznatom pravcu (danas se zna da je to Auschwitz).

I židovsko groblje bilo je meta iživljavanja. Dio mramornih spomenika je porušen, dio slomljen, namjerno uništen. Na nekima se vide tragovi bombardiranja i ispaljenih metaka. Židovska sinagoga ostala je sačuvana do danas, ali nakon 1941. više nema svoju osnovnu funkciju -vjersku i obrazovnu. Naime, tijekom Drugog svjetskog rata sinagoga je poslužila ustašama za čuvanje i prodaju konfiscirane židovske imovine te kao zatvor za ugledne koprivničke građane.

Samo jedna noć bila je dovoljna da se prekine život zajednice koja je djelovala na ovim našim prostorima više od sto godina. Ostala su tek sjećanja i dužno poštovanje prema koprivničkim građanima, pripadnicima židovske zajednice koji su svojom marljivošću, znanjem i sposobnošću utisnuli trajni pečat gospodarskom, društvenom i kulturnom razvoju našega grada. Dr. Leander Brozović ostavio je u zabilješkama Muzeja grada Koprivnice detaljan popis svih odvedenih, stradalih i spašenih Židova iz grada Koprivnice 1941. godine.