Novo:

Što istažuje ekohistorija ili povijesti okoliša?

Nastanak povijesti okoliša ili ekohistorije u svijetu je bio pod utjecajem ekološkog pokreta koji se počeo razvijati početkom 1960-tih godina   U to je vrijeme naročit odjek u javnosti imala knjiga američke biologinje mora Rachel Carson (1907.-1964.) «The Silent Spring».

Franjevački grb Franjevački grb

Povijest okoliša (ekohistorija, ekopovijest, ekološka povijest) ne proučava u prošlosti samo djelovanje čovjeka u prošlosti. Ona ne posvećuje pozornost samo prirodnim i kulturnim uvjetima koji su djelovali na čovjeka i na koje je čovjek djelovao, nego je jedan od njenih prvih ciljeva objasniti postanak svih prirodnih pojava. Povijest okoliša koordinirati aktualne spoznaje u cilju proučavanja okoliša u prošlosti.

Novo izdanje mekih korica možete naručiti već od 30ak kuna na Amazon portalu.

Pojava povijesti okoliša je bila izravna posljedica rastuće svijesti o sveukupnim svjetskim ekološkim problemima, kao što su zagađenje vode i zraka pesticidima, osiromašenje ozonskog omotača i pojačan efekt staklenika, koju je skrivila ljudska aktivnost. U ovakvom razvoju povjesničari su počeli tražiti ishodišta i podrijetlo sadašnjih problema, crpeći saznanja iz cijelog niza znanstvenih disciplina i specijalističkim saznanjima, koje su se razvile ranije.

Možemo razlikovati dva značajna izvorišta povijesti okoliša (ekohistorije) iz 19. stoljeća. To su ekologija i geografija (pogotovo humana geografija). U modernoj povijesti okoliša, ekološki koncepti koriste se za analizu okoliša u prošlosti. Površina planeta stalno se mijenja i preoblikuje pod utjecajem geoloških, klimatskih, bioloških i ljudskih utjecaja. Na početku 20.stoljeća geografi su istaknuli da je utjecaj fizičkog okoliša bio važan i za razvitak ljudskog društva.

Ideju analize utjecaja fizičkog okoliša na civilizacije prvi su u historiografiju uveli povjesničari francuske historiografske škole «Anala» i to s razlogom kako bi objasnili razvitak koji je oblikovao ljudsku povijest.

Dva ostala korijena povijesti okoliša (ekohistorije) su arheologija i antropologija, od kojih je ova zadnja uvela ekologiju u humanističke znanosti. S vremenom je povijest okoliša uvela interdisciplinarnost i međukontinentalni pristup u povijesna istraživanja. Ekologija i interdisciplinarna metoda kasnije su postale dvije važne osobine povijesti okoliša.

Povijest okoliša od svojih početaka govori o ljudskoj interakciji s prirodnim svijetom, ili, da kažemo drugačije, ona proučava interakciju između kulture nekog društva i prirode. Glavni cilj povijesti okoliša je produbljivanje našega razumijevanja  kako je na ljude utjecao prirodni okoliš u prošlosti, te kako su ljudi utjecali na sam okoliš i s kojim rezultatima. To se može nazvati bilateralnim pristupom povijesti okoliša.

Najopćenitija i pojednostavljena definicija povijesti okoliša bila bi ova: povijest okoliša proučava interakciju između ljudi i okoliša u prošlosti. Da bi proučavali odnose između ljudi i svijeta koji ih okružuje, potrebno je pokušati razumjeti kako njihova interakcija djeluje. Povijest okoliša je u svijetu postupno formirana tijekom 1960-tih i 1970-tih godina. U Hrvatskoj se javlja krajem 20. stoljeća unutar međunarodnog istraživačkog projekta «Triplex Confinium» voditelja prof. dr. Drage Roksandića. Društvo za hrvatsku ekonomsku povijest i ekohistoriju je osnovano 2005. godine, a objavljuje časopis «Ekonomska i ekohistorija».

Drago Roksandić

Drago Roksandić

Jedan od pionira povijesti okoliša, Donald Worster kroz pristup «Ecological History» (ekološka povijest) smatra da se povijest okoliša bavi ulogom i mjestom prirode u ljudskom životu. On je prepoznao tri grupe problema (stupnja) koje bi ekohistoričari ili povjesničari okoliša trebali proučavati.

Svijet, prema njemu, nije statičan, pa reagira na naša djelovanja kojima utječemo na prirodni svijet. Uz učinke ljudskog djelovanja na prirodu, ulazimo na prvi stupanj (grupa problema) povijesti okoliša koji obuhvaća prirodnu povijest odnosno okoliš i prirodu u prošlosti. Ovaj stupanj bavi se razumijevanjem same prirode, prirodnog svijeta. To uključuje klimu, geologiju, biljni svijet, životinjski svijet, insekte i mikroorganizme: stope rasta i razmnožavanja organizama, te uspjehe i neuspjehe reprodukcije. Ekosustav lokalnih ili regionalnih grupiranja biotskih i nebiotskih komponentni koje funkcioniraju zajedno. Ekolozi su stvorili koncepte kao što su  ravnoteža u prirodi, hipoteza stabilnosti kroz raznolikost, teorija kaosa, od kojih neke prolaze ponovno razmatranje i reviziju, kako se ekološka znanost nastavlja razvijati.

Ovdje ulazimo u drugi stupanj problema koje treba proučavati: stupanj socio-ekonomskog područja odnosno načine proizvodnje. Primjeri su skupljanje, lov, ribolov; pastoralne ili ekonomije uzgoja stoke (u krdu); ekonomije korištenje hidraulike ili irigacije; industrijski kapitalizam. Materijalna baza ekonomije razlikuje se u različitim regijama, kao npr.sjeverna arktička područja od tropskih, te u različitim temperaturnim slojevima ili regijama. Ljudi iz eko-sustava uzimaju resurse za prehranu ili tržište, od čega je najvažnija hrana. Agro ekosustav organiziran je  za agrikulturnu proizvodnju hrane za prehranu grupe ljudi. Kapitalistički način proizvodnje u agronomiji je širi od  od same organizacije rada. On također uključuje zemlju i prirodu (posebno kapitaliziranu prirodu)  kao utržive robe. Ideje imaju utjecaj na politiku, postupanja i ekonomiju preko kojih se ideje materijaliziraju u prirodnom svijetu. To uključuje tehnologije i načine organiziranja proizvodnje.

Treći se stupanj odnosno grupa  problema bavi idejama odnosno ljudskim intelektom i razumom, koji se sastoji od percepcija. etike, zakona, mitova i ostalih mentalnih konstrukcija povezanih sa svijetom prirode. Ideje o svijetu oko nas utječu na način kako mi razrješavamo prirodno okruženje. Ona obuhvaća ideologiju, percepcije i vrijednosti, religije, mitove, filozofiju, (prirodne) znanost(i) itd. Ideja «Prirode» ima mnoga značenja koja se vremenom mijenjaju, uključujući i ljudsku percepciju svijeta prirode, te ideja poretka stvari  i samog procesa.

Carolyn Merchant

Carolyn Merchant

Carolyn Merchant  pristupa povijesti okoliša kroz pristup «Ecological Revolutions» (Ekološke revolucije). Prema njoj su ekološke revolucije procesi kroz koje različita društva mijenjaju svoj odnos prema prirodi. One proizlaze iz tenzija između proizvodnje i ekologije, te između proizvodnje i reprodukcije. Rezultati su nove konstrukcije prirode, u materijalnom smislu i  u ljudskoj svijesti.

Prva razina je ekološka, a obuhvaća razmjenu energije, materijala i informacija među živim i neživim bićima  u prirodnom okruženju. Merchant ukazuje na proizvodnju: vađenje, procesiranje te razmjena dijelova i resursa prirode kao darove u tradicionalnim ekonomijama, razmjenu roba i usluga u siromašnim ekonomijama osnovnih potreba, ili kao razmjenu roba u tržišnim ekonomijama. Merchant obrađuje i reprodukciju kao drugu razinu. Ona obuhvaća biološke i društvene procese kroz koje se ljudi rađaju, odgajaju, socijaliziraju i vladaju. Reprodukcija ima dvije biološke i dvije društvene manifestacije: (1) međugeneracijska reprodukcija vrsta (i ljudskih i neljudskih), (2) međugeneracijska reprodukcija u svakodnevnom životu, (3) reprodukcija društvenih normi u okviru obitelji i društvene zajednice, (4) reprodukcija zakonskih-političkih struktura koje održavaju društveni poredak u okviru društvene zajednice i države. Nakon toga upozorava i na svijest odnosno način, na koji se svijet doživljava, razumijeva i interpretira u bilo kojem trenutku od strane društva ili društvene grupe kao treću razinu. Individualna svijest je ukupnost nečijih misli, osjećaja, impresija, svijest nečijih radnji i htijenja, snage volje. Prema Merchant grupna svijest je kolektivna svijest zbira svih pojedinaca.

Hrvoje Petric
About Hrvoje Petric (89 Articles)
Rođen 1972. u Koprivnici. Završio studij geografije i povijesti u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu zaposlen od 2001. Stručno se usavršavao u Sjedinjenim Američkim Državama, Sloveniji, Mađarskoj, Austriji, Njemačkoj i Izraelu. Doktorirao 2008. u Zagrebu. Sudjelovao na brojnim znanstvenim skupovima u zemlji i inozemstvu. Autor je brojnih radova. Za svoj je rad nagrađivan. Predsjednik je Društva za hrvatsku ekonomsku povijest i ekohistoriju. Urednik je znanstvenih časopisa «Ekonomska i ekohistorija» i „Podravina“. Izvodi nastavu na preddiplomskom i diplomskom studiju povijesti iz predmeta: Ekohistorija, Ekonomska historija, Hasburška Monarhija: imperijalna baština te Europske regije i hrvatska povijest ranoga novog vijeka.

Ostavite komentar. HPP ne odgovara za izreceno misljenje komentatora. Zabranjeno je vrijedanje, psovanje i klevetanje.

Your email address will not be published.


*