Kulin ban je sa ženom Vojislavom imao sina Stjepana (1204.-1232.) koji ga je naslijedio na prijestolu Bosne, zapravo izabran je na Stanku Bosne (vlada) i bosanskom državnom Saboru od velikaša. Od početka vladanja ban Stjepan je imao dobre odnose s ugarskim dvorom i tamo je često boravio. U Bosni nije bio mnogo omiljen budući da je progonio krstjane, što govori da se na vlasti održavao isključivo zahvaljujući ugarskoj pomoći. Ban Stjepan je imao ženu Anku i sina Sebislava. Iz 1223. potiču prvi podaci o utjecaju Crkve bosanske na zapadne heretičke crkve u Italiji – katare i Francuskoj – albigenze.

U Bosni je Crkva bosanska toliko ojačala da je papa Grgur IX (1227.-1241.) odlučio ovaj put stvarno pokrenuti križarski rat kako bi konačno iskorjenio Crkvu. U okviru tog plana pokrenuo je vrlo živu diplomatsku aktivnost. Za sve to vrijeme o banu Stjepanu nema nigdje nikakvih pomena, a ni Vatikan ga ne spominje. Po svemu sudeći bio je gorljivi katolik i zbog toga se u Bosni se njegova riječ nije mnogo slušala. Pred kraj njegove vladavine u Bosnu dolazi inkvizicija i u Vitezu u trajanju od desetak godina spaljuje nekoliko desetina heretika. To je dovelo do toga da bude u Bosni omrznut i da 1232. (ili dvije do tri godine kasnije) bude svrgnut s vlasti. Povukao se u Usoru kod svoga sina, kneza Sibislava, gde je najkasnije do 1336. umro.