Novo:

Stjepan Tvrtko I (ban 1353.-1377, kralj 1377.-1391.)

Pošto su sinovi Stjepana II umrli za njegova života iz njegove obitelji nije imao tko naslijediti krunu. Ta čast je pripala Tvrtku, sinu Stjepanovog brata, kneza Vladislava. I do tad je knez Vladislav imao učešće u vlasti pomažući bratu u državnim poslovima. U vrijeme kad je preuzeo banski prijestol Tvrtko je imao petnaest godina, pa je sasvim razumljivo da je u njegovo ime vladao njegov otac, knez Vladislav. Kad mu je umro otac vršenje vlasti u ime Tvrtka I je preuzela njegova mati Jelena Šubić, sestra bana Mladena III Šubića. U prvim godinama vladanja nastojao je umanjiti djelovanje katoličke crkve u Bosni što se otkriva iz prepiske s lektorom đakovačke biskupije koje je otkrio biskup Petar Šikloš o čemu je obaviješten i ugarski kralj Ludvig.

Ludvig I je iskoristio ponudu pape Inocenta VI (1352.-1362.) koji je 1360. dao dozvolu biskupu Šiklošu da može povesti križarski rat protiv krstjana. Kralj Ludvig I pokušao je uzeti u Bosni grad Soko na Plivi kojeg je branio Tvrtkov vojvoda Vukac Hrvatinić i to toliko spretno da je ovaj odustao od opsade. Poslije je Ludvig I poslao palatina Nikolu Kontuda zauzme Srebrenik ali i tada ugarska vojska biva potučena.

Ipak, vrlo česta neposlušna bosanska vlastela dovela je do toga da je u veljači 1366. Tvrtko zajedno s majkom pobjegao u Ugarsku. Tvrtkov brat Vuk preuzeo je vlast, ali već u ožujku 1366. Tvrtko se vraća u Bosnu i zahvaljujući kralju Ludvigu slama pobunu plemića 1367. Brat Vuk nije tražio oproštaj i povukao se u Dubrovnik. Tvrtko se tada osjetio dovoljno jakim pa se počeo na poveljama potpisivati sa „milošću božijom gospodin mnogim zemljam, Bosni, i Soli i Usori i Dolnjim Krajem i Podriniju i hlmski gospodin“.

Poslije bitke na Marici 1371. balkanski velikaši ne uviđajući i dalje opasnost od Osmanlija okrenuli su se osobnom razračunavanju. Sukob je počeo 1373. kad je knez Lazar Grebljanović (1371.-1389.) digao svoju vlastelu, stigli su odredi iz Ugarske, a ban Tvrtko je poslao svoju vojsku, sve u namjeri da njih dvojica podijele zemlje Nikole Altomanovića. Tako je i bilo: Altomanović (1366.-1376.) je oslijepljen i poslan u manastir, Tvrtko je dobio gornje Podrinje, dio Polimlja s manastirom Mileševom i Gacko. Iako je dobio veliko teritorijalno proširenje ban Tvrtko nije bio zadovoljan budući da ga je Đurađ IBalšić preduhitrio zauzevši Konavle, Trebinje i Dračevicu.

Ban Tvrtko je tad imao preko trideset godina, ali nije bio oženjen. Za mladenku je odabrana Doroteja, kćerka bugarskoga cara Ivana Stracimira. Doroteja je boravila na ugarskom dvoru i to kao talac, zbog svoga oca Ivana Stracimira kojeg je na bugarski prijestol postavio ugarski kralj Ludvig I, da bi bio siguran u njegovu vijernost zadržao mu je dvije kćerke na svom dvoru. Jedna od njih je bila i Doroteja. Stoga je vjerovatno da je ideja o sklapanju ovoga braka potekla baš iz Ugarske. Krajem 1374. vjenčanje je obavljeno, a obred je obavio nekad ljuti Tvrtkov protivnik, biskup Petar Šikloš. Vjenčanju je prisustvovao i Tvrtkov brat Vuk, što znači da su oni u to vrijeme bili u dobrim odnosima. Bilo je tu i mnogo drugih gostiju sa stranih dvorova. Samo slavlje, obavljeno je u mjestu sv. Ilija (današnji Ilinci kod Šida) u prosincu 1374.

Nedugo poslije vjenčanja odluči ban Tvrtko raskrstiti sa Đurđem I Balšićem i oteti mu zemlje koje je ovaj zauzeo nakon Altomanovićevog sloma. Digao je vojsku, a sporne zemlje Trebinje, Konavle i Dračevicu dobio tako što je u njima izazvao pobunu i tako olakšao ulazak svoje vojske u njih 1377.

To je ohrabrilo Tvrtka da se okruni za kralja (26. listopad 1377.). Osim kraljevske titule uzeo je i ime Stjepan, po prvom kršćanskom mučeniku Sv. Stjepanu kako bi se dodvorio Vatikanu.

Tvrtko je okrunjen tzv. „sugubim“ (dvostrukim) vijencem, odnosno bio je okrunjen za kralja Bosne (ta mu titula pripada od davnina, samim time što je Kotromanić) i za kralja Srbije (budući da mu je baka Jelisaveta Nemanjić i da drži neke srpske zemlje). Od tad je nosio ime „kralj Bosne, Srba, Pomorja i zapadnih strana“. Logotet Vladoje, vrlo je vješto razradio Tvrtkovu vladarsku ideologiju; naime, Tvrtko nije uzeo titulu koju je nosio car Dušan i njegov sin Uroš, već se vratio ranijem kraljevskom dostojanstvu.

Nakon svoje krunidbe, kralj Tvrtko I se počeo baviti događajima koji su se dešavali na Jadranu. Drugog izbora nije ni imao jer ni na jednu drugu stranu nije mogao širiti svoj utjecaj. Njegovi odnosi sa Dubrovnikom nisu bili baš najbolji budući da mu Republika nije vjerovala, stalno misleći da on ima nekakvih dogovora s Venecijom. Najveća je kriza nastala kad je 1378. došlo do rata između Ugarske i Venecije. Kako je Dubrovnik priznavao ugarsku vlast, u jednom je momentu zaprijetila opasnost da će Venecija zauzeti Ston koji se nalazio pod dubrovačkom vlašću. Republika se obratila kralju Tvrtku za pomoć, ali je ovaj iz nekih razloga oklijevao. To je bio razlog da se Dubrovčani požale kralju Ludvigu I. Daljnji događaji oko ovih sukoba postaju jako zamršeni. Kako je Kotor pao u ruke Veneciji, jedno vrijeme su Dubrovčani razmišljali da uz pomoć brodova iz Đenove konačno unište Kotor. No, tad je i kralj Tvrtko počeo spletkariti s Kotorom, jer su ovi obećali da će se predati njemu, pod uvjetom da ih oslobodi od Venecije. To nije nikako odgovaralo Dubrovniku pa su se odnosi između Republike i Tvrtka naglo zaoštrili. No, tokom 1379. su se ipak izmirili.

Kako bi dobio prevlast na moru Tvrtko je sagradio u Boki Kotorskoj tvrđavu Sv. Stjepan, a kasnije joj je promenio ime u Novi (današnji Herceg Novi). To je zapravo bio novi trg soli kao konkurencija Dubrovniku pa već 1382. počela trgovina.

Iste godine umro je ugarski kralj Ludvig I, a naslijedila ga je kćerka Marija, (unuka Stjepana II Kotromanića) djevojčica od dvanaest godina, a umjesto nje je vladala majka Elizabeta (kćerka Stjepana II). Tvrtko je znao da će u Ugarskoj i Hrvatskoj izbiti nezadovoljstvo i da će se postaviti pitanje novog ugarskog kralja. Ocijenio je da će mu te smutnje pružit priliku da još više proširi svoju kraljevinu. Kako flotu skoro da nije ni imao od Venecije je zatražio i dobio Nikolu Baseju, koji je postao admiral bosanske flote. Nešto kasnije Tvrtko je od Venecije kupio jednu galiju, a naručio da se izgrade još dvije. Osim toga, 1383. imenovan je mletačkim građaninom. Naravno sve ovo nije moglo proći nezapaženo u Ugarskoj.

I pored toga zauzeo je one dijelove Huma koje je držala Ugarska i koje je morao svojevremeno predati kralju Ludvigu I. Osim toga uzeo je neke župe koje su se nalazile na samoj granici sa Hrvatskom: Hlijevno (Livno), Tomislavgrad (Duvno), Dlamoč (Glamoč). Bilo je očigledno da se spremao za političku trgovinu. To su kraljica Ugarske, Marija i svemoćni palatin Nikola Gorjanski vrlo brzo shvatili. Zbog toga je došlo do osobnog susreta između kralja Tvrtka i palatina Gorjanskog 1385. gdje je postignut politički sporazum. Tvrtko se obavezao da neće pomagati pobunjenike protiv ugarske kraljice riječima da će biti vijeran saveznik. Za uzvrat je od Ugarske dobio ono što mu je već duže vrijeme izmicalo: grad Kotor. Time je uspio u potpunosti naplatiti svoju buduću političku lojalnost prema ugarskoj kraljici.

Iako je dao obavezu da neće pomagati pobunjenike u Hrvatskoj, Tvrtko je riječ brzo prekršio i s njima je održavao i dalje bliske veze. U ljeto 1385. Žigmund Luksemburški se oženio s kraljicom Ugarske Marijom, više silom negoli njenom željom, pa se poslije ženidbe vratio u Češku. Dok je on odsustvovao pojavio se u Ugarskoj novi pretendent na krunu, Karlo III Drački (1385.-1386.), a doveo ga je biskup Pavle Horvat. Karlo je okrunjen za ugarskog kralja, ali je uskoro ubijen. Zbog toga što su ovo ubojstvo organizirale kraljica Marija i njena mati Elizabeta, počeo je u Ugarskoj građanski rat, a jedne od prvih žrtva su bile njih dvije. Uhvatili su ih pobunjenici kod Đakova i obje su kao zarobljenice odvedene u Novigrad kod Zadra. Tada je, braneći ih, poginuo i palatin Gorjanski. U Zadru je Elizabeta, kći bana Stjepana II Kotromanića pred očima kćerke Marije, zadavljena u znak odmazde za ubojstvo Karla III Dračkog. To je bio znak za Žigmunda Luksemburškog da se aktivnije uključi u ove borbe ne bi li oslobodio suprugu Mariju. To mu je pošlo za rukom 1387.

Tvrtkova Bosna

Tvrtkova Bosna

Tokom srpnja 1387. postigao je Tvrtko prvi veći uspjeh zauzevši grad Klis. Iz Klisa su tada počeli njegovi ljudi napadati na Split, zatim na okolinu Zadra, razjurili su opsadu grada Vrane i konačno oslobodili njegove branitelje. Kolika je bila snaga bosanske vojske vidi se iz toga što su Žigmundove pristalice morale predvođene novim priorom Albertom Lackovićem da se pred njima zatvore u Nin. To im nije mnogo pomoglo jer Bošnjaci su odmah napali i Nin. Ovaj grad se ipak nekako održao, ali je zauzeta Ostrovica 1388. Međutim, malo po malo, predvođeni idejom Trogira koji je prvi izrazio namjeru da se stavi pod zaštitu, a u strahu da Tvrtko ne poruši sve gradove pristali su na njegov patronat: Split, Trogir i Šibenik.

Ali, pritisak na dalmatinske gradove počeo je popuštati jer je već  1386. došlo do prvog upada Turaka u Bosnu, a veliki turski odred pod vođstvom vojskovođe Šahina kod Bileće je 27. kolovoza 1388. od strane Tvrtkovog vojvode Vlatka Vukovića dočekan i sasječen.

Dok se sve to dešavalo, dalmatinski gradovi su čekali rok predaje, a Split je imao najduži rok i to do 15. lipnja 1389. Ali sudbonosna bitka na Kosovu, za koju se znalo da će doći do nje, gdje su se sudarile srpska vojska pod vođstvom kneza Lazara i turska vojska koju je vodio sultan Murat I (1359.-1389.). omogućila je dalmatinskim gradovima kratkotrajni predah. Uočivši jasno da od Turaka prijeti velika opasnost, kralj Tvrtko I je poslao svoje najbolje odrede, pod vođstvom vojvode Vlatka Vukovića, u pomoć knezu Lazaru. Bitka na Kosovu je završena strašnom pogibijom na obje strane, a u kreševu su poginula oba vladara: sultan Murat I i knez Lazar.

Sada je već svima na Balkanu postalo jasno da je kralj Tvrtko I najjači na tom području. Ne želeći se više izlagati pogibelji, koje je i do tada bilo dovoljno, uputili su dalmatinski gradovi Tvrtku poslanstva koja su stizala u Bosnu tokom travnja 1390. Pod Tvrtkovom vlašću su se tako našli Split, Trogir, Šibenik i otoci Brač, Hvar, Korčula, Šolta i Čiovo. Od tada se počinje Tvrtko nazivati sa „božjom milošću slavni kralj Bosne, Dalmacije, Hrvatske, Primorja i Raške“.

Tvrtkove posljednje političke aktivnosti bile su usmjerene prema austrijskom hercegu Albertu III Habsburškom, želeći od njega dobiti jednu princezu za ženu, budući da je u to doba već bio udovac. Kraljica Doroteja je umrla 1382. Albert III je posredovao između Tvrtka i ugarskog kralja Žigmunda, ali dok su pregovori trajali iznenada je 10. ožujka 1391. umro kralj Tvrtko I.  Imao je nešto više od pedeset godina. Ne zna se ni kako je umro, ni gdje je sahranjen. Sve to deluje pomalo čudno tako da se stiče dojam da se nešto krupno desilo na bosanskom dvoru i da je u to umiješan ugarski kralj Žigmund. Taj utisak se pojačava još i time što je skoro istovremeno umro i Ivan Paližina, najbliži Tvrtkov saveznik.

About Zlatko Lukic (14 Articles)
<p>Pisac i novinar. Autor 14 knjiga: romani, pripovijetke, poezija, drame, leksikografija, genealogija. Više puta nagrađivan za svoj literarni rad i zastupljen u BiH antologijama.</p>