Novo:

Stjepan Radić kao ministar prosvjete Kraljevine SHS

U burnim vremenima prve Jugoslavije (Kraljevine SHS) predsjednik Hrvatske Republikanske Seljačke Stranke Stjepan Radić bio je ličnost koja je stajala na braniku težnji za što većom autonomijom hrvatskih krajeva unutar države koja težila unitarizmu. Njegovi zahtjevi za federalizacijom Kraljevine SHS su nailazili, u najmanju ruku, na zgražanje većine političkih krugova u Beogradu, osobito poslije Radićeva povratka iz SSSR-a gdje je učlanio svoju stranku u tzv. Seljačku internacionalu. Zbog toga je ova stranka u očima vlasti proglašena komunističkom.

Sam je Radić početkom 1925., ubrzo po povratku iz Rusije, od policije „izvučen iz rupe“ u kojoj se skrivao u svom domu, te je završio u zatvoru. Beogradski politički krugovi, koje čvrstom rukom vode kralj Aleksandar i premijer Nikola Pašić, preko sinovca Pavla Radića nude zatvorenom Stjepanu nagodbu. Nadajući se da će konačno moći nešto promijeniti Stjepan Radić 27. ožujka 1925. mijenja ime stranci te izbacuje republikanstvo, konačno priznaje državni poredak i vidovdanski ustav (donesen 1921.) te sredinom studenog iste godine ulazi u desetu vladu premijera Nikole Pašića kao ministar prosvjete. Radić se nadao da će ovim potezom umiriti rastuće tenzije između Srba i Hrvata u državi, konačno izići iz neplodonosne apstinencije te pomoći korisnim radom u resoru kojeg je posebno cijenio. S druge strane u ovom radu najviše mu glavobolja zadaju baš njegovi koalicijski partneri koji često kritiziraju njegove pokušaje reformi i pregovora jer smatraju da su postigli svoj glavni cilj – ulaskom u vladu diskreditirali Radića kao najpostojanijeg u legalnom otporu državnoj vlasti. Na položaju ministra prosvjete Radić će ostati samo par dana nakon što Pašića kao premijera zamjeni Uzunović sa svoje tri vlade, od travnja 1926. do siječnja 1927. godine (era tzv. vladi narodnog sporazuma zvane i R-R vlade; radikalsko-radićevske).

Problemi školstva u djelima mladog Stjepana Radića

Već prije osnutka same stranke Stjepan Radić je pokazivao mnogo zanimanja za probleme prosvjete u Hrvatskoj, tada još u sklopu multinacionalne Austro-Ugarske monarhije. Njegova viđenja problema školstva u njegovim mlađim danima su dosta britka i intuitivna te će njih Radić isticati kroz veći dio svog života. Kao glavni problem on vidi izoliranost školstva od društva i njegove kulture što je vidljivo kroz činjenicu da društvo (seljaci, ali i inteligencija) ne posvećuje dovoljno pažnje modernom obrazovanju i odgoju. Inteligencija tako smatra nepismeni narod i nekulturnim, jer radi nepismenosti ne može koristiti svoja ustavna prava niti razumjeti modernizacijske efekte. Za Hrvate kao mali europski narod Radić glavnu prijetnju vidi u većim narodima koji nam žele nametnuti svoju kulturu koju, često i nesvjesno, pomažu širiti sami Hrvati kroz obrazovne sustave. Vrijednosti tuđih kulturnih postignuća ipak treba cijeniti, kako ne bi postali puki „kulturni šegrti“ tuđinaca, posebno kroz učenje stranih jezika čime potičemo i toleranciju. Na Radićeve poglede u segmentu kulture i odgoja čini se da je najviše utjecalo čitanje djela Johna Stuarta Milla preko kojeg je došao do zaključka da veliki narodi nisu veliki radi svoje brojnosti, već radi svoje kulture i obrazovanja. S druge strane Radić je smatrao moderni napredak izrazito važnim jer preko svoje obrazovne komponente stvara preduvjete za materijalno blagostanje. Kao primjer dobrog rada u obrazovanju često je isticao Slobodnu školu političkih znanosti u Parizu, gdje je i sam studirao. Ona je, po Radiću, više razvijala kritičko mišljenje, poticala umni rad i povezivanje ideja i iskustava.

Naš narod, čiji se rad i pjesma svakodnevno isprepliću, Radić drži jednim od najkulturnijih u Europi. Radi sve većeg siromaštva i nesvijesti o potrebi napretka potrebno je bilo djelovati što prije. Zbog toga je Stjepan zajedno s bratom Antunom predlagao da se na nacionalnoj razini povede borba na opismenjavanje kroz osnutak jednog društva koje bi pomagalo ovakav rad. Kasnije se ovo i ostvarilo kroz djelovanje Kluba ABC koji je do 1941. pod vodstvom Rudolfa Hercega i zalaganjem marljivih studenata zagrebačkog sveučilišta počeo provoditi analfabetske tečajeve za sve generacije i slojeve nepismenog stanovništva (osobito za seljačku populaciju zimi, izvan sezone poljodjelskih radova).

radic-govori-na-jednom-zboru

Što se tiče zadaća školstva (po razdobljima školovanja pojedinca) Radić je na osnovno školstvo gledao kao na davanje preduvjeta za razumijevanje vlastite nacionalne svijesti i njezino širenje kroz učenje pisanja, čitanja i cijenjenja kulture. Korak dalje ovdje bi bio učenje o zajedništvu svih (južno)slavenskih naroda. Osim davanja stručne izobrazbe zadaća srednjih škola, po Radiću, jest da radi na zbližavanju svih svjetskih naroda, najviše kroz učenja stranih jezika. Što se tiče sveučilišne nastave Radić ju je kritizirao zbog njena formalizma, nepraktičnosti i distance u odnosu profesora i studenata. Nadalje, tvrdio je da se u školovanju zanemaruju prirodne i tehničke znanosti, ključne za modernizaciju pa traži da se na zagrebačkom sveučilištu uvedu studiji medicine i tehnike, a posebno agrikulture. Ovdje je važno spomenuti da zbog svojih ideja da se reforme u školstvu ne mogu provesti samo putem naredbi (zakona), već radom na terenu (predavanjima, sastancima, studijama, knjigama, itd.) Stjepan Radić jedan od preteča radne pedagogije u Hrvata. Radiću je neprihvatljiva i činjenica da škole završava tek četvrtina ili petina upisanih te da se u obrazovnom sustavu više pažnje posvećuje „gospodskoj djeci“, a vrlo malo djeci na selu i djevojčicama.

Kako bi pokazao da njegove vizije reforme školstva nisu samo prazno slovo na papiru Radić se sam okušao u prosvjetnom radu izdavši nekoliko knjižica u kojima između redaka ističe Češku kao srodni slavenski primjer Hrvatskoj. Jedna od njih, u kojoj su izabrana djela čeških spisateljica, popraćena je njegovim uvodom o uključenosti čeških žena u odgoj, obrazovanje i kulturu češke nacije. Druga knjiga bila je udžbenik češkog jezika za srednje škole, kojeg je financirala tadašnja hrvatska banska vlada. Ova knjiga još jače ističe zalaganje Radića na korisnom radu prosvjeti. Zasigurno je na njegovu oduševljenost Češkom utjecao njegov dugogodišnji boravak u Pragu, kao i njegova žena Marija (r. Dvořák).

Uz obrazovnu komponentu važna je i ona odgojna. Radićevo je mišljenje da se odnos između učitelja i učenika, kao i među učenicima, mora temeljiti na međusobnom povjerenju, poštenju i iskrenosti. Bio je pristaša uvođenja moralnog odgoja kojeg je u narodu već dugo širila katolička crkva i koji je bio dio kulture. Zbog ovakvih odgojnih i obrazovnih komponenata obrazovanja Radić je zahtijevao da se učiteljima, kao školovanim stručnjacima, da veća sloboda u njihovom radu što bi na eventualno rezultiralo i osamostaljivanjem prosvjete od političkih vlasti. Zalagao se i da im se radi visoke odgovornosti u radu povećaju plaće. Što se tiče neslavenskih odgojno-obrazovnih sustava vrlo je cijenio engleski model, zbog njegovog počivanja na učenju moralnosti i slobodnog širenja znanja, kao i zbog toga jer je među prvima u svijetu počeo primjenjivati tjelesni odgoj.

Mnogi zaključci Stjepana Radića na samom početku stoljeća čine se i danas suvremeni i vrlo liberalni. Radić je bio i protivnik mature koju je osobno smatrao torturom za učenike, osobito nakon osam godina srednje škole. Kritizirao je nedostatak praktičnog rada u školama i preteške školske torbe – jer se debelim i često nepotrebnim udžbenicima ubija volja za učenjem. Što se tiče školskog gradiva držao je da se ono u globalu mora rasteretiti, a u praksi što više prilagoditi svakom učeniku ponaosob.

Prosvjetna politika u Kraljevini SHS/Jugoslaviji

Kada govorimo o prosvjeti u Kraljevini SHS treba spomenuti viđenja većih stranaka koja su se ticala ovog problema u novoj državi. U svom programu iz 1881. godine Radikalna Stranka govori o zalaganju za besplatno, obvezno i opće obrazovanje te brizi za narodno zdravlje. Ipak u svom radu po tim pitanjima radikali se nisu daleko maknuli od proklamacija te su ove riječi bile samo deklarativne prirode. U Kraljevini SHS priznavali su kulturne razlike među narodima, ali nikad nisu imali rješenje kako da se one smanje već su radije prepuštali vremenu da ih ono riješi.

Demokratska Stranka, koja je bila bliža državnom unitarizmu, zahtijevala je unifikaciju školstva na teritoriju cijele države te da osnovna škola bude uzdržavana u cijelosti iz državnog budžeta. Nadalje, tražili su da nastava bude uređena kako se ne bi povrijedila nijedna nacija i nijedna vjeroispovijest, da pohađanje škola bude obavezno za sve učenike te da država više pažnje posveti kulturnom i intelektualnom razvitku cjelokupnog stanovništva s osobitim naglaskom na dotad zanemarene žene. Koncept demokrata o obrazovanom stanovniku koji je i zadovoljan stanovnik države, a samim time i najpouzdaniji njen temelj, ostat će do raspada prve Jugoslavije jedan od lajtmotiva njihova političkog programa. Ali dok su god Demokrati bili na vlasti, pa čak i držali resor prosvjete, ovakva viđenja prosvjetne politike nikad nisu bila pretočena u konkretna rješenja.

Što se tiče HSS-a u istom razdoblju on se zalagao za poticanje narodne kulture u školstvu, a kritizirao veće uplitanje države u školstvo ističući da univerzalnost (unitarizam u školstvu) uništava autohtoni duh (hrvatske) kulture, da je nepraktičan, neprilagođen i nesposoban da odgaja ličnost. U redovima HSS-ovih kulturnih i prosvjetnih djelatnika isticala se misao da ekonomska i kulturna dominacija hrvatskog naroda treba da bude poluga kojom će hrvatski narod ostvariti veća prava u državi. Zbog toga je HSS oštro istupao protiv partikularizma i regionalizma koje je smatrao pogubnima za jedinstvo hrvatske (narodne) kulture. Ovakve ideje su očito bile loše prihvaćene od strane srbijanskih političara.

Inače u Kraljevini SHS prostor Hrvatske, unatoč nekim prigovorima HSS-ovaca, nije bio zapušten. Ako gledamo da je 1920-ih godina samo između 2 i 3% državnog budžeta izdvajano za prosvjetu, a od ukupne sume budžeta više od 40% je odlazilo za Hrvatsku i Sloveniju onda dolazimo do zaključka da je očigledno cijela država bila prosvjetno zapuštena. To još više potvrđuje činjenica da je u istom razdoblju 90% novca prosvjetnog budžeta odlazilo samo na plaće prosvjetnih djelatnika. Godine 1930. jedna osnovna škola je prosječno pokrivala 33,6 km² (u Vrbaskoj banovini jedna škola je pokrivala gotovo 60 km²). Iako se u 1930-im broj škola povećao za skoro 13%, broj učenika u osnovnim školama u odnosu na čitavu populaciju je ostao malih 7,24%, dok je u isto vrijeme u razvijenim europskim zemljama bio oko 15%. Što se tiče samih ministara prosvjete oni su svoj položaj više koristili za svoj politički rad nego za popravljanje položaja prosvjete. U prvoj Jugoslaviji izmijenilo se nominalno 47 ministara prosvjete, a samu funkciju je obnašala 21 osoba (Svetozar Pribićević je bio ministar prosvjete čak 9 puta). Većina ministara bila je bez jasnih smjernica u pitanju jedinstvene državne prosvjete.

Prosvjeta za ministra Stjepana Radića

Jedna od prvih i važnijih odluka ministra Radića bila je ona iz prosinca 1925. godine o uzdizanju Visoke škole za trgovinu i promet u Zagrebu na rang fakulteta pritom mijenjajući joj ime u Ekonomsko-komercijalnu visoku školu. Školovanje na novom fakultetu je produženo na osam semestara. Ova je ustanova dobila tako prave sveučilišne profesore, kao i pravo da samostalno provodi diplomske ispite i nostrifikaciju doktorata iz ekonomsko-komercijalnih znanosti. Značaj ove odluke leži u tome što se smatralo da će ekonomski stručnjaci povećati i ekonomski razvitak. Na ovaj potez Radića nije se lijepo gledalo u Srbiji jer je on zapravo prenamijenio sredstva koja su početkom 1925. bila namijenjena otvaranju Akademije trgovine u Beogradu. I neke druge odluke na visokoškolskom pitanju nisu dobro prihvaćene kao npr. reorganizacija (ispita) Medicinskog fakulteta i otvaranje vježbaonice uz Visoku pedagošku školu u Zagrebu te otvaranje novog seminara na Filozofskom fakultetu u Skoplju, pogotovo jer nije bilo ni jedne odluke o investicijama u visokoškolske ustanove Srbije i Slovenije (Univerziteti u Beogradu i Ljubljani). Radić je u svim ovim odlukama nastojao protegnuti pozitivne zakone o visokom školstvu koji su vrijedili iz doba Kraljevine Srbije na cijelu državu jer su oni zagovarali veću autonomiju sveučilišta od zakona koji su (doneseni 1891.) tada još vrijedili u Hrvatskoj. Ipak, sam je narušavao tu autonomiju kada je poslao u mirovinu devetoricu tada istaknutih profesora zagrebačkog sveučilišta koje je postavio njegov prethodnik Svetozar Pribićević (Milana Preloga, koji je ujedno bio i dekan, zatim Branka Vodnika, Vladimira Dvornikovića, Ferdu Kocha, Grgu Novaka, i dr.). Ovo je izazvalo proteste akademske zajednice koje ga je optuživala da je u prosvjetu ušao kako bi zaposlio članove svoje šire obitelji (nepotizam i korupcija) te da pristupa problemima prosvjete s tendencijom da iz njega izvuče političku korist. Općenito je u Narodnoj skupštini Radić trpio teške uvrede na račun svoga rada – da je njime opstruirao ujednačavanje prosvjetnih programa, propisa i udžbenika te da takvim postupcima ugrožava nacionalno jedinstvo. U prosvjetnim postupcima Stjepana Radića zastupnici nisu vidjeli jasnih metoda rada i vidljivih ciljeva.

Prigovori o nezalaganju za unifikacijom školstva na teritoriju cijele države ipak nisu toliko vidljivi u srednjem školstvu u kojem je nastavljen rad na zakonodavnom izjednačavanju srednjih škola (po klasifikaciji starog zakona Kraljevine Srbije) i građanskih škola (kategorija viših srednjih škola u bivšim Austro-ugarskim krajevima). Tako je unificiran i reguliran prijelaz učenika srednjih škola u više razrede građanskih škola te je ukinuta matura koju su svi učenici srednjih škola morali položiti između 4. i 5. razreda. Umanjene su za polovicu sve takse za polaganje razredbenih, dopunskih i završnih ispita te je regulirano vrijeme školskih satova i odmora učenika. Slovenskim građanskim školama, uz povratak djela nastavnih planova i programa, vraćen je njemački jezik kao obavezni. U srednje učiteljske škole uvedeno je održavanje satova gimnastike za koje se odredilo dva sata u tjednu, a regulirano je i naknadno polaganje grupe nacionalnih predmeta za one učitelje koji svoje školovanje nisu završili u Kraljevini SHS.

Što se tiče osnovnog školstva ovdje se nastoji ublažiti neke negativne posljedice koje su utjecale na nepopularnost školovanja. Tako su disciplinske mjere prema učenicima koji su bili isključeni iz škola regulirane i često ublažene pa su oni odsada mogli polagati ispite u školama iz kojih su bili isključeni s nastave. Što se tiče nastavnika nastojalo se povećati broj radnih mjesta, osobito u seoskim školama, a u natječajima se tražilo iskusnih učitelja. Otvorene su i neke nove osnovne škole: u Karlovcu, Brešću kod Osijeka, Bubanu kraj Grubišnog Polja, Cerovcima kraj Gračaca, Ostrošcu kraj Cazina, itd. Raspisani su i natječaji za izradu i preradu školskih udžbenika. Za vrijeme Radića kao ministra prosvjete vraćen je islamski vjerski nauk u škole tadašnje južne Srbije. Osim sveg navedenog ministar Stjepan Radić je nastojao da se mnogim školama omogući redovito financiranje pretplate prosvjetnih časopisa kao Almanaha Jadranske straže ili Poljoprivrednog glasnika. Po jednom dopisu s početka 1926. Radić je zahtijevao da se oblasna i sreska školska nadzorništva, preko poticanja osnivanja lokalnih prosvjetnih odbora, uključe u upoznavanje stanovništva s korisnostima javnih predavanja. Prosvjetni odbori na terenu bi bili odgovorni za održavanje ovakvih predavanja, osobito u zimskim mjesecima kada stanovništvo nije opterećeno poljodjelskim poslovima. Također je prosvjetnim inspektorima dana ovlast da postavljaju zamjenske učitelje u slučaju dužeg izbivanja postojećih (npr. zbog bolesti).

Ocjena rada ministra Radića

Stjepan Radić na čelu ministarstva prosvjete pokušao je provesti neke reforme koje je najavljivao već u počecima svoje političke karijere. Ipak većina njegovih ideja se pokazala kao neizvediva za vrijeme njegova boravka u kabinetu Ministarstva prosvjete. Osobitu brigu je posvetio razvoju školstva na prostorima hrvatskih krajeva te se opirao donošenju korjenitijih reformi koje bi išle k unifikaciji prosvjetnih sustava na prostoru čitave Kraljevine. Radić je bio kritiziran radi korupcije, nepotizma i protudržavnog rada u svom resoru. Neke njegove ideje koje je osobno najavljivao zbog teških optužaba nikad nisu mogle biti ostvarene ili su povučene (npr. uvođenje u osnovne i srednje škole obrnutog ocjenjivanja od 1 do 5 u kojem je 1 najbolja ocjena ili ideja da bi svaki srednjoškolac već u prve četiri godine morao izučiti jedan zanat, itd.). Njegovi potezi kao ministra koji su ostvareni, u kojima se očituje Radićev liberalizam i optimizam, često su bili dočekivani od javnosti „na nož“ pa do korjenitijih promjena u resoru prosvjete nije moglo ni doći. Valja naglasiti da za ovakvo stanje ne treba kriviti Stjepana Radića, već cjelokupni državni i društveni sustav Kraljevine Jugoslavije u kojem je prosvjeta bila dobrim djelom zanemarena.

LITERATURA

1.    BAJAGIĆ, Dušan (2006), Stjepan Radić kao ministar prosvjete Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, u: Tokovi istorije, vol. 4/2006, Beograd, Institut za noviju istoriju Srbije, 139-158.
2.    BOBAN, Branka (2004), Stjepan Radić o odgoju i naobrazbi, u: Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, vol. 34-35-36, Zagreb, Zavod za hrvatsku povijest,135-156.
3.    DIMIĆ, Ljubodrag (1997), Kulturna politika Kraljevine Jugoslavije 1918-1941, sv. II, Beograd, Stubovi kulture
4.    DIMIĆ, Ljubodrag (2000), Kulturna politika u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (mogućnosti i ograničenja), u: Dijalog povjesničara – istoričara, vol. 2, Zagreb, Zaklada Friedrich-Naumann, 307-324.
5.    RADIĆ, Stjepan (1911), Češka vježbenica za srednje i njima slične škole, Zagreb, Trošak i naklada Kraljevske hrvatsko-slavonsko-dalmatinske zemaljske vlade
6.    RADIĆ, Stjepan (1902), Djevojački sviet: Izabrane pripoviesti čeških spisateljica/ s češkog preveo i uvodom o kulturnom radu češke žene popratio Stjepan Radić, Zagreb, Matica hrvatske
7.    TODOROVIĆ, Mitar (2006), Aleksandar Prvi – kralj Jugoslavije 1918-1934, Beograd, Arhiv Srbije i Crne Gore
8.    http://dns.pravo.hr/PRAVO/1_o_fakultetu/povijest/englsfeld/englsfeld1.htm,
3. studeni 2008.
9.    http://www.efzg.hr/default.aspx?id=3, 4. studeni 2008.

Stipica Grgic
About Stipica Grgic (9 Articles)
Rođen je 13. listopada 1982. u Lekeniku. Osnovnu školu pohađao je u rodnom mjestu. Srednje obrazovanje stječe u zagrebačkoj Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji (1997-2001). Nakon toga upisuje studij povijesti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu koji završava 2007. obranivši diplomski rad. Od svibnja 2008. zaposlen je na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu kao znastveni novak u suradničkom zvanju asistenta na projektu „Hrvatski kulturni krajolici“ (226-2261681-1321), čiji je voditelj dr. sc. Damir Matanović. Iste 2008. je upisao i poslijediplomski doktorski studij povijesti na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu. Dana 9. travnja 2014. obranio je doktorski rad "Uprava u Savskoj banovini (1929.-1939.): Između državnog centralizma i supsidijarnosti". Član je više strukovnih udruga. Bio je sudionikom nekoliko domaćih i međunarodnih skupova.
  • budimo realni

    Svaka čast kolega!Ovo je dobar članak.