Novo:

Živjeti u Splitu na početku 19. stoljeća

Splitska Riva oko 1800. godine

Split s početka 19. stoljeća karakterizira smjena dviju vlasti, austrijske i francuske. Nakon pobjede nad združenom austro- ruskom vojskom kod Austerlitza, Napoleon je, mirom u Požunu 26. prosinca 1805. dobio Venciju, Istru, Dalmaciju i Mletačku Albaniju. Te su zemlje priključene talijanskom kraljevstvu s Eugeneom Beauharnaisom na čelu. Pod zapovjedništvom generala Molitora i Lauristona, francuske su trupe ušle 1806. u Dalmaciju koja je Napoleonu bila vrlo važna zbog rata s Englezima i Rusima, te zbog veze s prijateljskom mu Turskom. Francusko upravljanje Dalmacijom pokazalo se više korisnim nego štetnim, a maršal Marmont(1) ličnost je koja je u tome odigrala ključnu ulogu.

Auguste- Frédéric- Louis Vièsse De Marmont (1774.- 1852.)

Maršal Marmont

Maršal Marmont

Auguste Frédéric Louis Vièsse de Marmont rođen je 20. srpnja 1774. u Châtillon- sur- Seine. Potjecao je iz građanske obitelji, a njegov otac ratnim je zaslugama stekao skromno plemstvo. Pohađao je vojnu školu u Châlonu, s Napoleonom je počeo surađivati za opsade Toulona. 1798. prati Bonapartea u Egipat, a nakon zauzimanja Malte postao brigadni general. Godine 1800., sa samo 26 godina postaje divizijski general, a 1806. Guverner Dalmacije. Iste godine, nakon što je protjerao Ruse iz Dubrovnika, dobio je titulu vojvode od Dubrovnika (duc de Raguse). 12. srpnja 1809. postao je najmlađi maršal Carstva. Tu je titulu stekao kao tridesetpetogodišnjak. Od listopada 1809., Napoleon ga proglašava guvernerom ilirskih provincija sa sjedištem u Ljubljani. 1812. godine osvojio je Portugal. 1813. se borio u Njemačkoj, u bitkama za Dresden i Leipzig. Nakon što je stupio u pregovore s knezom Schwarzenbergom i ruskim carem Aleksandrom o predaji Pariza, Napoleon ga gleda sasvim drugim očima. Taj čin on mu nikada neće oprostiti. To će komentirati riječima: „Marmont mi je zadao posljednji udarac.“ (2)

Marmont je, nakon Napoleonova pada živio u Nizozemskoj, u Londonu, u Beču, te je putovao istočnom Europom i Bliskim istokom, a ta je putovanja opisao u svojoj knjizi Voyages…
Umro je 3. ožujka 1852. u 78. godini.

Za vrijeme svoje službe u Dalmaciji, Marmont se pokazao kao odličan organizator i poticatelj naprednih ideja i reformi u čijem ostvarivanju je surađivao s providurom Vicenzom Dandolom iako su odnosi između njih dvojice bili prilično zategnuti.

Francuska uprava u Splitu

Krajem veljače 1806. godine, pod zapovjedništvom generala Lauristona, francuske su jedinice ušle u Split. 12. travnja 1806. godine, talijanski potkralj, Eugene Beauharnais, imenovao je Mlečanina Vicenza Dandola za generalnog providura Dalmacije. Beauharnais je tom prilikom istaknuo da je to čovjek neprikosnovene čestitosti, pravedan, učen i pun želje da što više dobra učini(3), ali Dandolo je bio istovremeno i častohlepan i despotične naravi. Napoleon je 12. lipnja 1806. imenovao tada mladog generala Augustea Marmonta za vojnog zapovjednika Dalmacije. Ali kao i Dandolo, on je također bio častohlepan i željan slave. Vojnici su ga voljeli, ali časnici kojima je on bio nadređen nisu prema njemu gajili simpatije.

Kad je došao u Zadar 3. srpnja, Dandolo je izdao proglas Dalmatincima na hrvatskom i talijanskom jeziku. Taj proglas počeo je riječima: „Evo me među vami, o hrabreni i virni narode dalmatinski“, a završio: „Valjani Dalmatinci! Sve vaše potribe i vaše koristi od ovoga časa jesu potribe i koristi moje. Virujte mi toliko je, da naš kralj mogao je za vas odabrati jednoga čovika od mene mudrijega i naučnijega, da li ne veće od mene puna želje i misli za vas učiniti čestite.“(4). 12. srpnja 1806. g. izašle su u Zadru prve hrvatske novine Il Regio Dalmata- Kraglski Dalmatin. Novi ljudi koji su stajali na čelu dalmatinske uprave bili su puni volje i želje da ideje i načela sa zapada ostvare u svojoj pokrajini.

Stanovništvo(5)

Splitsko se stanovništvo (1992), kao i ono ostalih dalmatinskih gradova, u ovom razdoblju dijelilo u pet društvenih slojeva koji su bili međusobno jasno odijeljeni. Što se tiče njihove vjerske strukture, većina stanovništva bila je katolička, dok su ostatak činili Židovi (159) i pravoslavci (14).

Plemstvo

U dugotrajnim turskim ratovima izgubilo je brojne posjede, pa je ekonomski oslabilo. Nije moglo konkurirati u trgovini sposobnijem građanskom staležu, ali je ipak ovaj stalež davao osnovni pečat kulturi toga doba. Svi njihovi javni položaji u upravi grada bili su više počasne titule, nego stvarna vlast. U njihovim salonima odvijao se čitav kulturni život koji je obuhvaćao razne rasprave, glazbene i književne večeri, te razna druga okupljanja.
Plemstvo se uglavnom školovalo u Padovi, a pomodne manire stjecalo je u Veneciji, Rimu i Parizu. Uz svećenstvo, ono je imalo mnogo vremena za naobrazbu i putovanja, te za bavljenje znanošću, pa je tako poznavalo europske jezike i moglo pratiti suvremenu umjetničku i znanstvenu literaturu jer je domaćih knjiga bilo jako malo. Najslobodoumniji naprednjaci, promicatelji novih književnih, znanstvenih i gospodarskih ideja, pristaše Rousseaua i francuskih enciklopedista, kao i francuskih revolucionarnih ideja i demokratskog poretka pripadali su baš ovom društvenom sloju.

Svećenstvo

Ovaj društveni stalež imao je ekonomski osiguran položaj, a njegovi pripadnici  su bili obrazovani u domaćim i stranim sjemeništima ili bogoslovijama. Oni su također mogli imati istaknutu ulogu u javnom, kulturnom, literarnom, glazbenom, pa i znanstvenom životu splita, ali ono je, uz veliku iznimku Markantuna de Dominisa, ostajalo sputano dogmom, te se nije ni u prosvjetiteljskom stoljeću moglo osloboditi konzervativnih moralizatorskih spona, premda je za naš pojam, njihov privatni život bio dosta svjetovan. Istaknutu ulogu svećenstvo je imalo u gajenju hrvatskog jezika, prosvjećivanju i gospodarskom izdizanju puka jer je po svojoj službi bilo u kontaktu s njime i to naročito na selu.

Građanstvo

Građanski društveni sloj zauzeo je mnoge upravne, društvene i gospodarske pozicije, a postupno i one kulturne iako mu je pristup u plemićke krugove rijetko bio omogućen. Ipak, neke su obitelji plemstvo dobile ugledom stečenim ekonomskim položajem (Capogrosso, Cavagnini, Milesi, Baiamonti). Sinovi obogaćenih trgovaca i viših državnih činovnika školovali su se s plemićkim sinovima u inozemstvu, naročito na padovanskom sveučilištu i stjecali zvanja liječnika, odvjetnika, časnika ili pak istaknute položaje u javnim službama. Julije Bajamonti, Juraj Matutinović, pa i Ugo Foscolo, talijanski pjesnik odgojen u Splitu su pripadali tome sloju.

Obrtnici i težaci

Obrtnici i težaci živjeli su u predgrađima Velog Varoša i Lučca. Bili su veoma patrijarhalnih i konzervativnih nazora, pod izravnim utjecajem svećenstva s jedne strane i komunalne i državne administracije s druge strane. Svećenstvo im je bilo prisno zbog uporabe materinjeg jezika i gajenja vjerske tradicije, a državnu administraciju su slijepo poštivali. Oni su tako bili fanatično odani Crkvi, a lojalno odani državnoj vlasti, pa nisu mogli ni zamisliti da bi nekakvi jakovljevci(6) mogli srušiti ugled i moć Crkve.

Reforme

Anonimni splitski kroničar zapisao je: „24. veljače 1806. došle su u Split francuske trupe kao i u čitavu dalmaciju, a otišle su austrijske trupe…“ S dolaskom Francuza u Split mnogo se toga promijenilo. Provedene su reforme koje su pridonijele poboljšanju općih prilika u Splitu.

Uprava Dalmacije

Generalni providur Vicenzo Dandolo

Generalni providur Vicenzo Dandolo

Krajem 1806. organizirana je uprava Dalmacije na čijem je čelu stajao generalni providur i uz njega providurija (la proveditoria generale)(7) sa šest odijeljenja: za unutrašnje poslove, za pravosuđe, za financije, za javnu nastavu, vojne poslove i računovodstvo. Cijela Dalmacija bila je podijeljena u četiri okružja: zadarsko, šibensko, splitsko i makarsko. Okružjima su upravljali delegati. Okružja su se dijelila na kantone s vicedelegatima na čelu, a kantoni su se dijelili na općine kojima je upravljala Općinska uprava (Amministrazione Comunale) s načelnikom (Podestà) na čelu. Selima su upravljali starješine (anziani).
Sudstvo i kazne bili su u razdoblju francuske vladavine humaniji nego za vrijeme prijašnje austrijske i mletačke vlasti. Francuzi su imali načelo da su pred sudom svi jednaki dok su prema starom splitskom Statutu i prema mletačkim propisima pučani bili strože kažnjavani nego plemići.

Opće prilike

Svakodnevni život na splitskoj rivi na početku 19. stoljeća

Svakodnevni život na splitskoj rivi na početku 19. stoljeća

Marmont i Dandolo posvetili su veliku brigu Dalmaciji i nastojali su je oživjeti u svakom pogledu iako su protiv njih bili brojni konzervativni krugovi. U Kraglskom Dalmatinu ukazivao je Dandolo na bogatstva Dalmacije i savjetovao kako ih iskoristiti, posebno što se tiče rudarstva, poljoprivrede, ribarstva, trgovine. Tako je osnovao i Trgovačku komoru u Splitu, snizio carine između mjesta, organizirao sajmove u Splitu, Zadru, Makarskoj i Šibeniku. Uređena je i pošta koja je povezivala Dalmaciju sa svijetom, a francuska je vlast veliku brigu posvetila i osnivanju različitih obrazovnih ustanova (liceji, gimnazije, zanatske škole, osnovne škole).

1809. godine Marmont je, u dogovoru s Dandolom započeo projekt čistoće splitskih ulica, a 1810. postavio se u Splitu 81 fenjer(8) kako bi se zbog sigurnosti građana i ljepote grada ulice osvijetlile. Marmont je također našao sredstva kako bi se uredila splitska obala s javnim parkom na njoj i dovršio započeti perivoj.

Francuzi su također posebnu pažnju posvetili javnim zgradama koje su do tada bile prilično zapuštene. Lazareti, koji su bili nekada vrlo prometni, zbog pomorske blokade nisu djelovali, pa su se ti prostori koristili za smještaj zapovjednika mjesta i francuskih časnika, a koristili su se i kao vojna skladišta. 1806. godine izgrađeno je novo sklonište za nahočad, osnovana je dobrotvorna udruga Javno milosrđe.

Francuska je vlast imala i negativnih strana. Stanovništvo se bunilo (ustanci u Poljicima i Splitu 1807. i 1809.) najviše zbog novačenja vojnika i zbog prevelikih poreza koji su bili nametnuti zbog opće krize izazvane ratnim stanjem, te zbog gusarenja s obiju strana. Tijekom stoljeća Dalmacija je razvila vrlo moćnu crkvenu instituciju, a Marmont i Dandolo, jakobinci, nastojali su što više oslabiti njezinu moć, pa je razumljivo da se svećenički stalež najviše usprotivio francuskim reformama. Baš među pripadnicima ovog društvenog staleža nalazimo austrijske obavještajce. Fra Andrija Dorotić(9) u svojim je izvještajima vrlo pronicljivo kritizirao Napoleona i Revoluciju. Samostane sv. Frane, sv. Marije de Taurello na Dosudu i Sv. Arnira do sjevernog zida Dioklecijanove palače zaposjela je vojska kako bi ih koristila za svoje potrebe. Pučani i konzervativniji slojevi stanovništva posebno su osuđivali njihov odnos prema Crkvi(10), ali Marmont, iako je ideološki bio ateist, poštovao je svećenike i njihov rad, čak je postao i njihov pokrovitelj što mu je omogućilo da pridobije jaku struju uperenu protiv francuske uprave(11).

Pozitivne i negativne strane francuske uprave u Splitu

Francuska vlast donijela je mnogo značajnih promjena Splitu koje su povoljno utjecale na njegov cjelokupni život. Kad je riječ o općim prilikama, ona se tu pokazala više korisnom nego štetnom. Gospodarstvo, školstvo, zdravstvo i životni uvjeti općenito su se pokušali poboljšati. O tome svjedoče Dandolovi savjeti u Kraglskom Dalmatinu, trgovačka komora, pošta, obrazovne ustanove, kulturne priredbe, uređenje grada i brojne druge njihove aktivnosti, ali veliki porezi i stalna novačenja Dalmatinaca u Napoleonovu vojsku naišla su na veliki otpor stanovništva. Veliku moć među nižim, neobrazovanim slojevima imalo je svećenstvo preko kojeg je Austrija pristupala stanovništvu, a koje je francuska vlast nasojala pridobiti na svoju stranu, posebno Marmont koji im se dodvoravao, pa čak i postao pokrovitelj franjevaca kako bi to postigao. Usprkos tome, njihove moderne ideje bile su previše za konzervativni puk, a može se čak i reći da su bili ispred svoga vremena. U usporedbi s austrijskom vlasti, Francuzi su imali mnogo nepromišljenih i politički pogrešnih mjera, a jedna od njih bila je kad su Dalmaciju pripojili Kraljevini Italiji, a kasnije od dijelova hrvatskog nacionalnog teritorija pokušali stvoriti novu naciju(12). Rezultat tog odnosa bilo je stvaranje dviju skupina: frankofila i austrofila. Ipak, to ne treba doslovno shvaćati. Skupina koja se opredijelila za francuske ideje željela je promjene i poboljšanje životnih uvjeta, a oni koji su bili na austrijskoj strani nisu bili reakcionari, nego je to bio odraz njihove težnje da se ustroje kao suvremena nacija.

Bilješke uz tekst

  1. Poznat je kao veliki zaljubljenik u grad Split gdje je boravio više nego u Zadru gdje se nalazilo sjedište francuske vlasti. Tadašnji francuski pisac Charles- Augustin Sainte- Beuve opisao je njegov lik ovako: “Bio je živahne, pokretne, iskrene, inteligentne, prave francuske, pomalo slavohlepne naravi, ali i pun velikodušnosi, čak i prostodušnosti… Oštar na riječi, prodoran u sudovima, o ljudima je uvijek govorio podrugljivo ili s oduševljenjem, o stvarima angažirano, vatreno i maštovito. Jednom rječju, bio je savršeno zavodljiv kao onaj koji nije uvijek hladno razuman. Bio je naočit, crne izbočene obrve natkrivale su plavo oko koje nikada nije skrivalo ono što misli.“
  2. Francuzi su, zbog tog čina, potaknuti njegovom titulom vojvode od Dubrovnika, skovali izraz marmonter ili raguser koji označava izdajicu. Napoleon je u svojim Memoarima razočarano zapisao: „Takav potez Marmonta, čovjeka s kojim sam dijelio svoj kruh, kojega sam izvukao iz tmine, kojemu sam pružio sreću i ugled… Nezahvalnik, on će biti nesretniji od mene.“, ali Marmont je svoj odnos prema Napoleonu tumačio ovako: „Dok je govorio: ‘Sve za Francusku’, služio sam ga s oduševljenjem. Kada je kazao: ‘Francuska i ja’, služio sam ga gorljivo. Kada je kazao ‘Ja i Francuska’, služio sam ga odano. Napustio sam ga tek kada je kazao: ‘Ja bez Francuske’.“
  3. Novak, Grga: Povijest Splita, sv. 3, Split 2005., str. 47
  4. Novak, Grga: Povijest Splita, sv. 3, Split 2005., str. 47
  5. Bajamonti, Julije: Zapisi o gradu Splitu (izbor, prijevod i komentar: Duško Kečkemet), Split 1975., str 12- 14
  6.  pučki izraz za jakobince
  7. Novak, Grga: Povijest Splita, sv. 3, Split 2005., str. 48
  8. Novak, Grga: Povijest Splita, sv. 3, Split 2005., str. 69
  9. posebno se istakao u svojim energičnim govorima protiv Revolucije i Napoleona, za više informacija o njemu pogledati knjigu Dorotić, Andrija: Politički spisi, Split 1995.
  10. O tome kakav je bio stav pučana prema tom njihovom činu svjedoči nam nepoznati Splićanin, vjerojatno pučanin koji svoj Ljetopis 1811. godine završava ovako: „Opljačkao francuski zatirač Kršćanstva Napoleon sve crkve u svim dalmatinskim gradovima, otocima i selima u kojima su se nalazila viseća kandila, svijećnjaci, pokaznice (monstrance), srebrne cartelle (uokvirene oltarske molitve) i srebrns koplja zastava bratovština, a u nekim crkvama i srebrna Raspela, sa svim voštanicama što su se koristile na oltarima i u rukama bratima i sve su odnijeli i naredili zatvoriti sve crkve po gradu i predgrađima, ne dozvoljavajući da se u njima više služe mise i da se ukinu brativštine.“
  11. Marmont je u svojim Memoarima i u izvještajima Napoleonu o franjevcima pisao ovako: „Imao sam prilike uočiti veliki utjecaj franjevaca u Dalmaciji. Ovi vrlo prosvijećeni redovnici, u svako slučaju daleko superiorniji od ostalog klera u pokrajini, smješteni su u jedanaest samostana. Milosrdni, marljivi u vršenju svojih dužnosti, opsluživali su veliki broj župa. Bilo je od velike koristi pridobiti ih, jer imati njih za prijatelje značilo je pridodati vlasti svu onu moralnu snagu kojom su oni raspolagali…“
  12. Pederin, Ivan: Otpor francuskoj vlasti u Dalmaciji i Ilirskim pokrajinama poslije 1806., Rad. Zavoda povij. znan. HAZU Zadru, sv. 45/2003., str. 291–308.

Literatura

  • Novak, Grga: Povijest Splita
  • Kečkemet Duško: Maršal Marmont i Split, Slobodna Dalmacija, Split 2006.
  • Julije Bajamonti: Zapisi o gradu Splitu
  • Šišić, Ferdo: Povijest Hrvata, Pregled povijesti hrvatskoga naroda 1526.- 1918., drugi dio, Marjan tisak, Split 2004.
  • Pederin, Ivan: Otpor francuskoj vlasti u Dalmaciji i Ilirskim pokrajinama poslije 1806., Rad. Zavoda povij. znan. HAZU Zadru, sv. 45/2003., str. 291–308.

Preporuke za čitanje

  • Marmont, Auguste Frederic Louis Viesse de: Memoari, Split 1984.
  • Dorotić, Andrija: Politički spisi, Split 1995.
Ivana Tucak
About Ivana Tucak (7 Articles)
Diplomirala je povijest i talijanski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Splitu, nastavnički smjer. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem. 2010. godine izdala je roman prvijenac "Grofova tajna".

Ostavite komentar. HPP ne odgovara za izreceno misljenje komentatora. Zabranjeno je vrijedanje, psovanje i klevetanje.

Your email address will not be published.


*