Novo:

Slomljena Osovina (5) – njemačke operacije u Dalmaciji

7. njemačke operacije u Dalmaciji, rujan 1943. - siječanj 1944.

Sudar njemačkih i partizanskih snaga u Dalmaciji donio je četiri mjeseca izuzetno teških i krvavih borbi u kojima su se dalmatinski partizani, njih ¾ „zelenih“, pokazali dostojnim protivnicima u borbi prekaljenim i dobro opremljenim njemačkim postrojbama. Njemački glavni zapovjednik grupe armija „F“, feldmaršal Weichs, u izvješću Vrhovnom zapovjedništvu od 1. studenog 1943. piše kako su „…borbene akcije… …izgubile karakter gerilskog rata…“, nastavljajući time da „…u ovom trenutku glavna opasnost prijeti iz Hrvatske…“, a zaključuje kako „…polazna točka koja je presudna za rat, a time i polazna točka za angažiranje protumjera, bila je i ostaje – Hrvatska…“[1].

Njemački ulazak u Split 27. rujna 1943. godine

Kako bi adresirale partizansku prijetnju njemačke su snage za jesen 1943. planirale mnoštvo navalnih operacija, od kojih velik dio u Dalmaciji, gdje je, kako su Nijemci mislili, prijetnja koju su predstavljale postrojbe NOVH bila pojačana mogućnošću savezničke amfibijske operacije na istočnoj obali Jadranskog mora.

7.1. Operacija „Geiserich“ – bitka za Split

Iznimna temeljitost u prikupljanju materijala i mobiliziranju dobrovoljaca na splitskom području bila bi nemoguća bez rane podrške 9. dalmatinske divizije (1. i 3. dalmatinska brigada) i 4. dalmatinske (Splitske) brigade, koja će i sama postati dijelom Divizije. Saznavši za talijansku kapitulaciju, Štab IV. OZ naređuje Štabu 9. divizije zaustavljanje njemačkog napredovanja iz Sinja.

Tijekom popodneva 9. rujna došlo je do kontakta između njemačko-ustaških[2] snaga i 1. dalmatinske brigade kod zaseoka Sv. Jakov u polju Dicmo. Nijemci uspijevaju potisnuti partizane i nastaviti put prema Splitu. Do poslijepodneva idućeg dana dolaze u područje Klis-grla, gdje ih napadaju tri bataljuna 1. dalmatinske brigade. Iako teško pritisnuti, esesovci uspijevaju odbiti partizanske nasrtaje i zakloniti se u kliškoj utvrdi pretekavši [partizansku] Kaštelansku leteću četu za, možda, pola sata[3]. Iako je talijanska posada Klisa (njih oko 700) izbjegavala kapitulaciju do dolaska kolone iz 7. SS brdske divizije, Nijemci nisu to mogli kapitalizirati. Jak partizanski otpor ih je ne samo spriječio pri prodoru u Split, već i potpuno zaustavio.

Njemačkim prodorom u Klis nastala je zanimljiva situacija: (i.) njemačke snage u širem području Imotskog okupljale su se za prodor prema Sinju i Splitu; (ii.) Sinj su držale njemačke jedinice, ali izuzev zračnim putem izolirane, jer su sve putove prema gradiću kontrolirale jedinice NOV; (iii.) Klis, u kojem je bila grupacija od oko 1.800 esesovaca, Talijana i ustaša, je bio u poluokruženju jedinica 9. dalmatinske divizije, a ni put do Sinja nije bio siguran. Zahvaljujući takvom rasporedu Sinj je postao ključ za osvajanje, odnosno obranu Splita.

Njemačko zapovjedništvo je odlučilo zračnim transportom ojačati jedinice u Sinju, deblokirati Klis i krenuti u Split. Tijekom popodneva 11. rujna, kao i čitavog sljedećeg dana, na sinjski aerodrom slijeću transportni avioni s pojačanjima i opremom[4]. Od tih je pojačanja formirana borbena grupa „Petersen“ koja se probila do Klisa i 14. rujna započela s pritiskom prema Splitu ostvarivši početne dobitke, poništene uspješnim protunapadom 9. divizije. Neuspjeh je doživjela i njemačka motorizirana kolona koja je 16. rujna napadala pravcem Imotski-Zagvozd-Šestanovac-Žrnovnica, kako bi Dalmatincima kod Klisa izbila iza leđa. Grupa se probila preko Cetine 17. rujna, ali je upala u zasjedu kod sela Zvečanje i bila prisiljena na povlačenje.

Devetoj dalmatinskoj diviziji 15.-16. rujna dolaze „vanjska“ pojačanja. Prema naredbi VŠ, 1. proleterska, odnosno 4. krajiška divizija, usiljenim maršem pristižu u sektor Aržana, odnosno u Cetinsku dolinu i daju važan doprinos „kupovini vremena“ za izvlačenja plijena iz Splita i okolice. Nijemci, također, dovlače pojačanja: avionima prebacuju u Sinj još dva bataljuna 7. SS divizije; iz Albanije dovlače 92. motoriziranu pukovniju; a s područja Šibenika planiraju upotrijebiti dijelove 114. lovačke divizije. Postrojbe NOV u međuvremenu drže inicijativu i uporno, ali bezuspješno, nastoje slomiti njemački otpor u Klisu, Dicmu[5] i Sinju. Partizanske postrojbe napale su Sinj dvaput, noći 22./23. rujna i noći 23./24. rujna. Oba su napada propala uz osjetne gubitke.

Nijemci su 7. SS divizijom i 92. motoriziranom pukovnijom 22. rujna krenuli u napad iz područja Imotskog i, lomeći svaki otpor, ujutro 23. rujna stvorili mostobran [na Cetini] kod Trilja, da bi 24. rujna ušli u Sinj. Iz Drniša i Šibenika 24. rujna nastupaju postrojbe 114. lovačke divizije prema Vrlici, Muću, Perkoviću i Primoštenu, nanoseći osjetne gubitke protivnicima. Konačni juriš na Split započeo je 26. rujna, a prve njemačke jedinice ušle su u grad, koji su postrojbe NOVH žurno napustile, ujutro 27. rujna. Štab IV. OZ je svim postrojbama na splitskom području zapovjedio odstupanje prema Dinari i na Mosor, a Šibenska i Trogirska brigada koje u tome nisu uspjele izvučene su morskim putem i prebačene na Šoltu i Brač. Bitka za Split je završila, ali pred Nijemcima je ostalo osvajanje ostatka obale i otoka – nimalo lak zadatak.

7.2. Zimske operacije Wehrmachta

Početkom listopada aktiviran je njemački V. SS brdski korpus, te je došlo do prekrajanja XV. brdskog korpusa iz kojeg izlaze 7. SS brdska i 369. legionarska divizija. One će uz 118. lovačku diviziju činiti V. SS korpus u borbama tijekom jeseni 1943. godine. Novoosnovani korpus imao je teritorijalnu nadležnost nad obalom od Stobreča do Boke kotorske, a po dubini sve do rijeke Save. Ostatak dalmatinske obale, kao i pripadajuće zaleđe, spadao je u nadležnost XV. brdskog korpusa u kojem su bile 114. lovačka, 373. legionarska i 264. pješačka divizija (dovedena iz Francuske u listopadu 1943.). Oba su korpusa u periodu listopad 1943. – siječanj 1944. izvela više akcija u Dalmaciji, obilježenih izrazito žestokim borbama i stradanjima civila.

Uporna partizanska obrana Splita pomrsila je njemačke planove koji su uključivali brzo zauzimanje čitave obale u prvoj fazi, konsolidiranje položaja po dubini, s posebnim naglaskom na zračnodesantnu obranu, u drugoj fazi i zauzimanje otoka u trećoj fazi. Stožer 2. oklopne armije prilagodio je planove situaciji i naredio podređenim korpusima čitavu seriju navalnih akcija koje su trebale dovesti do ispunjenja njemačkih ciljeva.

Operacijom „Landsturm“ 7. SS brdske divizije, 24. listopada – 4. studenog, na području od Omiša do Ploča u Makarskom primorju i na Biokovu polučeni su dobri rezultati, no niti jedna veća partizanska jedinica nije bila u potpunosti uništena; operacijom „Spatz“ 114. lovačke i 264. pješačke divizije, 14. – 20. listopada, privremeno je očišćeno područje istočno od Šibenika i Primoštena, te otoci Zlarin i Prvić; operacijom „Haifisch“, početkom studenog, borbe su prenesene na područje Trogira; operacijom „Adler“ 114. i 264. divizije, 22.-25. studenog, zauzeti su sjevernodalmatinski otoci; a posebnu pažnju zaslužuje serija operacija, na poluotoku Pelješcu i otoku Korčuli, nazvanih „Herbstgewitter“, dok je za čišćenje područja Livna i Duvna i zauzimanja aerodroma NOVJ bila poduzeta operacija „Ziethen“, 4.-8. prosinca, koju su uspješno izveli dijelovi 114. i 118. lovačke divizije protiv 9. i 20. dalmatinske divizije.

Uvod u operaciju „Herbstgewitter“ bilo je njemačko osvajanje Stona, 29. rujna, čime su osigurali komunikaciju Dubrovnik-Metković i napravili prvi korak u osvajanju Pelješca. Operacija „Herbstgewitter I“ započela je 23. listopada angažmanom dijelova dvaju pukovnija (ukupno oko 1.600 vojnika) iz 7. SS i 118. lovačke divizije protiv 13. južnodalmatinske brigade (26. dalmatinska divizija) s 1.057 boraca. Istovremenim amfibijskim i kopnenim napadom Nijemci uspijevaju pregaziti obranu i započeti dugotrajne borbe s promjenjivim uspjehom protiv 13. južnodalmatinske brigade, a kasnije i 1. dalmatinske brigade čiji su dijelovi bili poslani na Pelješac kao pojačanje. Jedinice NOVH konačno se povlače 11. studenog na Korčulu (13. južnodalmatinska brigada), odnosno u Podgoru i Makarsko primorje (1. dalmatinska brigada).

Za pothvat „Herbstgewitter II“ određena je pukovnija 118. lovačke divizije, uz potporu obalnih lovaca iz pukovnije za specijalne zadatke „Brandenburg“, diviziona topništva i satnije tenkova. Njemačke snage iskrcale su se na Korčulu u noći 21./22. prosinca, iznenadile obranu 13. južnodalmatinske i 1. prekomorske brigade i prouzročile nered koji je partizane stajao mnogo života i terena. Tijekom 24. prosinca sa Hvara su pristigli dijelovi 1. dalmatinske brigade i zapovjednik 26. dalmatinske divizije, Nikola Martinović, kako bi osobno preuzeo rukovođenje borbom, no istog je dana bio teško ranjen u minobacačkom napadu i nekoliko sati kasnije umro. Tijekom noći 24. prosinca zapovjedništvo 26. dalmatinske divizije ocjenjuje Korčulu neobranjivom i naređuje napuštanje otoka. Evakuacija je bila dezorganizirana, zapravo kaotična, te mnogi partizani nisu bili ukrcani[6], kao i znatne količine dragocjenog teškog naoružanja i ostale opreme.

Borbe na otocima završile su u siječnju 1944. godine operacijama „Morgenwind I“ (osvajanje Brača), „Morgenwind II“ (osvajanje Šolte) i „Walzertraum“ (osvajanje Hvara). Jedino je na Šolti došlo do kratke borbe s partizanskim zaštitnicama, koje su se istog dana evakuirale, dok su Brač i Hvar pali bez borbe, jer su se jedinice NOVH izvukle prije njemačkih napada. Time su do 20. siječnja 1944. godine Nijemci ispunili sve ciljeve zadane još u rujnu, ovladali su čitavom dalmatinskom obalom i neposrednim zaleđem, kao i svim otocima osim Visa i Lastova.

8. USPOSTAVA UPRAVE NDH U DALMACIJI

Unatoč teritorijalnom proširenju, površno gledano – dobitku, NDH je [kao i ostale članice osovinske koalicije] kapitulacijom Italije pretrpjela težak udarac od kojeg se nije uspjela oporaviti. Širenjem u bivšu talijansku I. zonu, NDH dobiva „nove teritorije“ koji su bili velikim dijelom mobilizacijska baza NOVJ, a stanovništvo neprijateljski nastrojeno, ili u najboljem slučaju ravnodušno. Civilna uprava NDH je stoga ovisila o sposobnosti oružanih snaga za uvođenje minimalnog mira i reda potrebnog za rad ostalih dijelova birokratskog državnog aparata. Oružane snage NDH, ionako prenapregnute, odjednom su se psihički, materijalno i kadrovski nepripremljene našle na znatno većem operativnom području ugroženom partizanima, no sad bez podrške Talijana koji su se kako-tako borili protiv NOVJ, što se odlučujuće odrazilo na rad cjelokupne uprave NDH u promatranoj regiji.

8.1. Oružane snage NDH u Dalmaciji

Dok je ustaški vođa oko jedan ujutro 9. rujna 1943. preko radija najavljivao čas oslobođenja i ujedinjenje svih hrvatskih zemalja, oružane snage NDH su dosegnule svoj zenit s 92.000 ljudi pod hrvatskim zapovjedništvom i daljnjih 100.000 vojnika pod njemačkim zapovjedništvom, dok je u Wehrmachtu, odnosno SS postrojbama, služilo oko 70.000 građana NDH [7].

Uoči kapitulacije Italije od pobrojanih efektiva na području Dalmacije domobranstvo je držalo 15. pješačku pukovniju u Kninu i Sinju; 1. bojnu 14. pješačke pukovnije u Dubrovniku, Stožer 8. divizije u Mostaru, 1. domobransku doknadnu pukovniju u području Vrgorca, dok su ustaše držale 17. stajaću bojnu u Drnišu; 27. stajaću bojnu u Sinju; 26. s. bojnu u Omišu; te 2. prometnu bojnu u Makarskoj. Postrojbe NDH u Dalmaciji bile su ne samo malobrojne, nego i demoralizirane (pogotovo domobranstvo), što je vidljivo iz brojnih dezerterstava, odnosno prelazaka partizanima[8]. Povrh svega toga, vojska NDH u Dalmaciji patila je od još jednog ozbiljnog hendikepa – potpune logističke ovisnosti o Wehrmachtu, jer im vlastito zapovjedništvo nije bilo u stanju osigurati opskrbu hranom, streljivom i svim drugim potrebnim materijalom.

Nijemci za ozbiljnija borbena djelovanja tijekom preuzimanja obale i razoružavanja Talijana nisu pretjerano računali na pomoć postrojba vojske NDH, a njihov najveći doprinos njemačkim operacijama u Dalmaciji bio je držanje [opsjednutih] garnizona u Omišu i Makarskoj, dok je ustaška 27. stajaća bojna aktivno sudjelovala u borbama oko Sinja i Klisa, pod taktičkim zapovjedništvom 7. SS divizije.

Ustaše su se upustile i u tri amfibijska pothvata. Prvi, 18. rujna, je bio prepad satnije od 90 ljudi iz Drvenika na Sućuraj (o. Hvar), koji je tada imao posadu od samo 3 partizana[9]. Pothvat je završio neuspjehom zahvaljujući borbenosti trojice partizana koji su otvorili vatru iz dva 105 mm topa, oštetili neprijateljski parabrod i natjerali ustaše na prekid operacije. Istu su akciju ustaše ponovili noću 21./22. rujna, kad su uspjeli prodrijeti u Sućuraj, rastjerati partizansku četu i zaplijeniti topove, da bi se zatim povukli na kopno. Treći pothvat nosio je naziv operacija „Seeräuber“, a cilj je bio zauzimanje istočnog dijela otoka Brača. Operaciju je, kao i prethodne, izvodila 2. prometna bojna iz Makarske. Rano ujutro 22. listopada oko 150 ustaša zauzelo je Milnu, kao diverziju prije glavnog udara. Partizani su brzo intervenirali i otjerali napadače u more ubivši ih 35, a zarobivši sedamnaest[10]. Tijekom noći ustaše su se pokušali iskrcati u Pučišćima, Poviju i Sumartinu, ali 1. otočka brigada je sve napade spremno odbila.

Ustaški je režim gajio nade o stvaranju pozitivnog raspoloženja prema NDH među Dalmatincima, a tome je imala doprinijeti i odluka o nemobiliziranju stanovništva krajeva koji su bili obuhvaćeni talijanskom aneksijom i okupacijom. Koliko je takova nada bila opravdana najbolje svjedoči odaziv Dalmatinaca u postrojbe NOVH u tolikom broju da je tijekom nekoliko tjedana u Dalmaciji osnovano tri nove i jedna obnovljena divizija, te jedan korpus. Istovremeno, NDH nije bila u stanju „oslobođene krajeve“ zaposjesti vojskom, jednostavno zato što je nije bilo dovoljno. Početkom listopada Zagreb nije mogao udovoljiti zahtjevu ministra za oslobođene krajeve, Ede Bulata, za slanjem veće ustaške postrojbe u Split, jer se niti jedna nije mogla maknuti s tekućih dužnosti.

Zbog nedostatnosti snaga NDH i zbog vlastite prenapregnutosti, u Jugoslaviji i na drugim bojištima, Nijemci su upošljavali četnike i talijanske fašiste koji su ostali vjerni Mussoliniju. Tako se nedugo nakon kapitulacije Italije u Šibeniku našlo oko 300 četnika (koji su ubrzo otišli), dok je u Kaštelima uspostavljena četnička posada od 40 ljudi. Četnici su bili angažirani na osiguranju prometnih pravaca, a sredstva za izvršavanje zadataka sad su dobivali od Nijemaca, kojima su se priklonili u nedostatku alternative. Njemačko angažiranje četnika uzrokovalo je paniku među dužnosnicima NDH u Dalmaciji, pa je ministar Bulat predložio osnivanje splitske pukovnije snage 2.500 ljudi, koja bi se popunila dobrovoljcima s područja Drniša, odnosno vojnicima iz „Poglavnikove tjelesne straže“. Opremu i naoružanje, zamislio je ministar, trebali su osigurati Nijemci. Kako se ubrzo utvrdilo, zamisao je bila neostvariva, pa je u Split prebačena bojna iz 6. ustaškog stajaćeg zdruga (brigade).

Oružane snage NDH u Dalmaciji su bile nedovoljne s obzirom na površinu teritorija i postavljene zahtjeve, a uz to su patile od niskog [borbenog] morala koji je uvelike ograničavao njihovu pouzdanost. Ustaško-domobranske postrojbe u Dalmaciji su u potpunosti ovisile o njemačkoj opskrbi. Bez njemačke pomoći vojska NDH u Dalmaciji bila bi u potpunosti neodrživa, čak i tako malobrojna kao što je bila. Vojna prisutnost NDH u danoj prostoriji može se promatrati jedino kroz prizmu prisutnosti Wehrmachta, što se pokazalo ujesen 1944. kad je protjerivanjem njemačke vojske iz Dalmacije nestala i vojska NDH.

8.2. Ministarstvo oslobođenih krajeva

Nakon talijanske kapitulacije ustaški režim 3. studenog 1943. osniva Ministarstvo oslobođenih krajeva s Edom Bulatom kao ministrom. Ministarstvo je postojalo do 20. svibnja 1944., a osnovna mu je zadaća bila integracija „oslobođenih krajeva“ u državno-pravni ustroj NDH. Ministar je bio nadređen svim tijelima državne uprave na dotičnim teritorijima, a ostala ministarstva su mu bila dužna staviti na raspolaganje sve službenike koje je ovaj smatrao potrebnima.

Zanimljiva je institucija Glavara državne uprave[11], ustanovljena zakonskom odredbom od 18. siječnja 1943., neposredno povezana s izvanrednim stanjem. Naime, u slučaju proglašenja izvanrednog stanja Glavari su postajali direktno podređeni područnom vojnom zapovjedniku, a direktno nadređeni svim organima područne i lokalne [samo]uprave. Dužnost im je bila nadziranje i vođenje svih građanskih upravnih poslova, primjenjujući moguća ograničenja zakona i prava na zahtjev područnog vojnog zapovjednika.

8.3. Preustroj velikih župa na dalmatinskom području

Padom Italije pojavila se potreba za preustrojem velikih župa NDH. Posebnom zakonskom odredbom od 1. listopada 1943. godine osnovana je jedna nova župa, a teritorijalni ustroj postojećih je u nekim slučajevima bio izmijenjen, sve u cilju reintegracije anektiranih krajeva. Preustroj je bio završen do kraja studenog, a broj velikih župa NDH povećao se sa 22 na 23. Stvarna nadležnost velikih župa nije bila mijenjana, osim u slučaju proglašenja izvanrednog stanja[12] koje je građansku upravu podređivalo vojnoj.

Nova „velika župa Sidraga i Ravni kotari“ osnovana je na bivšem talijanskom području sa sjedištem u Zadru, u kojem nikada nije stolovala zbog njemačke odluke o zaštiti prijeratnih jugoslavensko-talijanskih granica i uvođenja njemačke vojne uprave. Nijemci velikom županu uopće nisu dopustili ulazak u Zadar, pa je kao „privremeno“ rješenje sjedište župe bilo u Zemuniku. Osim nesuđenog sjedišta nova je velika župa obuhvaćala kotareve Benkovac, Biograd i Preko.

„Velika župa Bribir i Sidraga“ je preimenovana u „veliku župu Bribir“, a proširena područjem Šibenika koji je, umjesto Knina, postao sjedište. Unatoč tim „papirnatim“ promjenama sjedište je ostalo u Kninu, najvjerojatnije zbog savezničkih bombardiranja Šibenika. Po teškom bombardiranju Knina u ožujku 1944. sjedište župe bilo je premješteno u selo Badanj, blizu Drniša, u kojem je živjela obitelj velikog župana[13]. Split je postao sjedište velike župe Cetina, umjesto dotadašnjeg sjedišta u Omišu, a ukinuta je kotarska oblast Omiš i formirana kotarska oblast Split. „Velikoj župi Dubrava“ pripojeni su Korčula, Lastovo, Kotor i Herceg Novi, ali je njemačka vojska zabranila državnom aparatu NDH pristup na crnogorsko tlo, istovremeno podupirući crnogorske nacionaliste.

Administrativno-teritorijalne promjene nisu riješile osnovni problem koji je NDH imala u Dalmaciji – prometnu povezanost s ostatkom države i prometnu vezu između različitih krajeva Dalmacije. Između listopada 1943. i siječnja 1944. njemačkim zauzimanjem otoka i obale s neposrednim zaleđem olakšana je komunikacija diljem regije, no ostao je problem povezanosti sa sjeverom. Dva su pravca povezivala Dalmaciju i unutrašnjost: Bihać – Knin (automobilski transport) i Brod – Mostar vlakom, a dalje cestom preko Imotskog za Split. Oba su puta bila izrazito ranjiva na partizanske napade, te su ih Nijemci brižljivo osiguravali prevozeći prioritetno materijal za vlastite [i pomoćne] postrojbe, dok je briga za stanovništvo bila sekundarna.

Takve su okolnosti dovele do izbijanja gladi širom regije, a zabilježeno je nekoliko smrtnih slučajeva[14], iako je nesumnjivo velik dio umrlih od drugih uzroka za zime 1943./44. bio u direktnoj vezi s neishranjenošću. Njemačke isporuke raži, organiziranje prikupljanja hrane u sjevernim velikim župama i sretan slučaj nasukavanja talijanskog teretnjaka punog žita nisu mogli ublažiti kroničnu nestašicu hrane. Dalmacija je od rujna 1943. do siječnja 1944. primila oko 50 vagona raznovrsnih prehrambenih namirnica, a mjesečne su potrebe samo u krušaricama bile oko 300 vagona. Kako su za vrijeme talijanske okupacije isporuke hrane za civilno stanovništvo bile redovite, dok je dolaskom NDH izbila glad, lako se može zaključiti kakvu je reputaciju ta država imala među Dalmatincima. Čak je i ministar Bulat zapisao da bi trebalo shvatiti „…podsviesno raspoloženje stanovništva u oslobođenim krajevima, koje je… …nakon oslobodjenja ostalo skoro bez ikakve hrane…“, dodajući nepotvrđene informacije „…da se čak i Englezi brinu za još neoslobodjene otoke…“ [15].

Može se zaključiti da je uprava NDH u Dalmaciji bila podjednako neučinkovita kao u razdoblju talijanske okupacije, ali s tom razlikom što je nestankom Italije nestao minimum reda i sigurnosti za civilno stanovništvo u čitavoj regiji. Kontinuirano jačanje NOP-a i novi krug borbi proljeća 1944. doveli su do konačnog kolapsa, a nedugo potom i nestanka ustaške uprave u Dalmaciji pobjedom snaga NOVH početkom prosinca 1944. godine.

8.4. Četnici u Dalmaciji nakon kapitulacije Italije

Četnici su se kapitulacijom Italije našli u potpuno novoj situaciji. Nestala je talijanska sila koja im je pružala materijalnu potporu bez koje četnici u NDH ne bi mogli opstati i to ih je stavilo pred jednostavan izbor – s Nijemcima, ili protiv njih. Iako su sudjelovali u operacijama sila Osovine protiv partizana, to je uvijek bilo u talijanskoj režiji, kao njihove pomoćne snage, dok im Nijemci nisu pretjerano vjerovali, ali su prihvaćali talijansko stajalište o pouzdanosti četnika koje su ovi opremili. Četnici su, s druge strane, izbjegavali otvorenu suradnju s Nijemcima, pokušavajući održati mit o svojoj oslobodilačkoj borbi.

Potrebom pritisnute, obje su strane jeseni 1943. svoja razmimoilaženja stavila na stranu i započeli suradnju na ostvarenju zajedničkog operativnog cilja – uništenja partizana. Obje su strane tome pristupile nevoljko, Nijemci zbog nedostatnosti vlastitih snaga i katastrofalnog stanja oružanih snaga NDH, a četnici zbog propasti svojih talijanskih sponzora i ubrzanog gubitka kredibiliteta na zapadu što je značilo nestanak, ionako nevelike, zapadne pomoći. Đujić se u međuvremenu vratio na mjesto zapovjednika „Dinarske divizije“ nakon Trifunovićeve i Uzunčevićeve smrti, te mu je jedini ozbiljni oponent unutar četničkog pokreta u Lici, sjevernoj Dalmaciji i zapadnoj BiH ostao Mane Rokvić, kojeg je uspio izbaciti iz organizacije. Krajem 1943. Đujić je postao glavni četnički vođa u regiji, te je kao takav izravno zaslužan za uspostavu bliske suradnje s Nijemcima, unatoč njegovom proklamiranom neprijateljstvu. Osim toga, promijenio je i odnos prema institucijama NDH s kojima je uspostavio ograničenu suradnju, nasuprot njegovoj ranijoj nespremnosti na bilo kakve koncesije ustaškom režimu.

Vezivanjem uz Nijemce četnici u Hrvatskoj napokon su otvoreno izabrali stranu, ne shvaćajući kako će pobjednička strana biti ona u potpunosti posvećena borbi protiv sila Osovine, kao osnovnom kriteriju pripadnosti antifašističkoj koaliciji. Birajući suradnju s Nijemcima četnici su, upravo kao i ustaše dvije i pol godine ranije, svoju sudbinu neraskidivo vezali s nacističkom, ostavljajući NOP jedinim domaćim faktorom s dovoljno snage za uspostavljanje poslijeratne vlasti nad čitavom Jugoslavijom.

BILJEŠKE

[1] Anić, Nikola, Hitlerov Wehrmacht u Hrvatskoj od travnja 1941. do svibnja 1945., Zagreb, 2009., str. 105
[2] Uz ojačani njemački 1. bataljun 1. brdske SS pukovnije nadirao je i dio ustaške 27. stajaće bojne (bataljuna).
Vidi: Šalov, Mate, Četvrta dalmatinska (Splitska) brigada, Split, 1980., str.  34-35
[3] Partizan Miro Britvić o sukobu s Nijemcima na prilazima Klisu:
„ „Drugi dan po kapitulaciji Italije naređeno je Kaštelanskoj letećoj četi da sa zapadne strane krene prema tvrđavi radi razoružavanja Talijana. Mi smo, ja kao puškomitraljezac s pomoćnikom Milišić Franom iz Solina i još tri druga, kao patrola prethodnica izbili poslije podne oko 4 sata do prvih kuća u Klisu. Primijetili smo bježanje naroda iz mjesta. Kada smo bolje osmotrili opazili smo gore na putu prema tvrđavi kolonu njemačke pješadije i bijelu zastavu na tvrđavi. Ja sam na tu kolonu iz daljine opalio nekoliko kratkih rafala i oborio nekoliko Nijemaca. Oni su odmah na mene usmjerili vatru mitraljeza i lakih bacača. U prebacivanju preko ceste poginuo je jedan borac iz patrole. Za približavanje tvrđavi bilo je već kasno, pa se četa povukla.“ (Arhiv VII, mikroteka NAV—N—T—314/556/739—747).“
Ibid., str. 35
[4] „U Štabu 7. SS divizije sagledava se značaj Klisa i opasnost kojoj su izložene tamo isturene snage. Zbog toga on ubrzano 11. i 12. 9. prebacuje junkersima na sinjski aerodrom 4. bataljon 1. SS puka i 1. divizion 7. artiljerijskog SS puka, pionirsku četu istog puka i topovski vod. Štab 1. SS puka, koji se 10. 9. prebacio u Sinj, formira od ovih snaga borbenu grupu „Petersen“ i upućuje je prema Klisu.
Ibid., str. 37
[5] Odmah po slijetanju u Sinj, 2. bataljun 1. SS brdske pukovnije upućen je prema Klisu. Kod zaseoka Sv. Jakov u Dicmu naletjeli su na 3. dalmatinsku brigadu koja ih je potisnula, dok se dio njemačkog bataljuna utvrdio oko željezničke stanice i ostao pod opsadom do završetka borbi na sinjskom području.
Vidi: Ibid., str. 43
[6] „Prema izvještaju štaba Dvadeset šeste divizije, od 6. januara 1944. godine, upućenom štabu Osmog korpusa o borbama na Korčuli, iznesen je podatak da je iz sastava Trinaeste južnodalmatinske brigade evakuirano svega 525 ljudi od kojih su 90 bili ranjenici (ne računajući u taj broj dvije čete iz Prvog bataljona, koje su se povukle s Mljeta i Lastova). Oko trideset je poginulo, a tridesetak je zarobljeno. Oko 300 onih koji su ostali na otoku bilo je izgubljeno za brigadu, ali ne i za borbu.
Ferenca, Ivo, Partizani južne Dalmacije (Trinaesta južnodalmatinska narodnooslobodilačka udarna brigada), Beograd, 1975., str. 48
[7] „Izvještaj što ga je dr Pavelić podnio njemačkom poslaniku u Zagrebu 1. septembra 1943. u vrijeme kad su njegove kvislinške snage bile brojčano na vrhuncu, daje nam najvjerodostojniju informaciju o sastavu tih snaga. U kategoriji trupa pod njemačkom komandom izvještaj navodi: 62.020 vojnika u sastavu njemačkih oružanih snaga; 9.000 novih regruta za te snage; 36.300 hrvatskih vojnika koje su opremili Nijemci i koje su pod njemačkom komandom, i 62.760 vojnika koje su opremile vlasti NDH ali su pod njemačkom komandom – ukupno 170.080 vojnika. U drugoj kategoriji, u trupama pod hrvatskom komandom, bilo je 92.246 oficira, podoficira i vojnika. Zbroj tih dviju kategorija iznosi ukupno 262.326 ljudi. Od tog zbroja 28.500 ljudi ili 11 posto bili su u ustaškoj vojnici i u Pavelićevoj osobnoj gardi. Najveća pojedinačna formacija, od otprilike 92.000 ljudi pod hrvatskom komandom, bila je žandarmerija s oko 18.000 ljudi.
http://www.znaci.net/00001/40_27.htm (pristupano 17. listopada): Tomasevich, Jozo, Četnici u II. svjetskom ratu 1941-1945;
Poglavnik mu je… …iznio tvrdnje prema kojima se 170.000 hrvatskih vojnika nalazi u njemačkoj vojsci, odredima Waffen-SS i policiji ili pak pod njihovom (njemačkom) komandom… Hrvati sami imaju 92.000 ljudi koji izuzevši poglavnikovu tjelesnu gardu (PTS), stražarske jedinice, formacije osiguranja i žandarmeriju pripadaju samo školama, tehničkim uređajima, uredima, štabovima i radnim jedinicama.
Krizman, Bogdan, Ustaše i Treći Reich 1, Zagreb, Ljubljana, 1983., str. 168;
Tih 70.000 građana NDH koji su služili u jedinicama Wehrmachta, odnosno Waffen-SS, ne mogu se organizacijski ni u kojem slučaju smatrati „hrvatskim vojnicima“, preciznije „vojnicima NDH“. Ti su ljudi po svim kriterijima bili njemački vojnici (bez navodnika!). To nam ostavlja oko 192.000 ljudi koji su organizacijski pripadali vojsci, odnosno stranačkoj miliciji NDH, bez obzira pod čijim su se operativno-taktičkim zapovjedništvom nalazili. (op. a.)
[8] „Postojeće snage, posebno domobranske, su i u Dalmaciji patile od svojih karakterističnih slabosti. Krajem listopada 1943. u Sinju je posebno težak problem predstavljalo dezertiranje domobrana, „kojih je unazad od 20 dana prema dobivenim podatcima pobjeglo blizu dvjesto a nezna se dali svojim kućama ili u odmetničtvo.“
Barić, Nikica, Uspostava i djelovanje uprave NDH u dijelovima Dalmacije nakon kapitulacije Italije (rujan 1943.-studeni 1944.), Radovi – Zavod za hrvatsku povijest, vol. 31, Zagreb, 1998., str. 64
[9] Partizanska posadna četa je baš tada bila otišla u Podgoru.
Vidi: Anić, Nikola, Dvanaesta dalmatinska udarna brigada (Prva otočka), Supetar, 1984., str. 29
[10] Ibid., str. 34-35
[11] Bruno Nardelli bio je Glavar državne uprave na području Dalmacije, dok je Oskar Turina obnašao istu dužnost za područje Istre, Hrvatskog primorja i Gorskog kotara. Kako su Nijemci 10. rujna 1943. osnovali Operativnu zonu Jadransko primorje, većina dodijeljenih područja je Turini ostala nedostupna. (op. a.)
[12] Izvanredno stanje na području čitave Dalmacije bilo je proglašeno već 20. svibnja 1944.
Vidi: Bućin, Rajka, Prilog poznavanju institucija: zakonski okvir rada velikih župa NDH, Arhivski vjesnik, god. 44 (2001), str. 214
[13] Vidi: Barić, Nikica, Uspostava i djelovanje uprave NDH u dijelovima Dalmacije nakon kapitulacije Italije (rujan 1943.-studeni 1944.), Radovi – Zavod za hrvatsku povijest, vol. 31, Zagreb, 1998., str. 58
[14] Zabilježeno je 8 slučajeva na Braču i nekoliko u Drnišu, gdje su umrli članovi obitelji ustaških vojnika.
Vidi: Ibid., str. 63
[15] Ibid., str. 63

Dinko Odak
About Dinko Odak (42 Articles)
Diplomirao sam politologiju na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, smjerove: javne politike; međunarodni odnosi. Radio sam kao radio-voditelj i urednik, DJ, pomotor, državni službenik i u sektoru usluga zaštite okoliša. Povijest, pogotovo vojna, mi je hobi posljednjih četvrt stoljeća, a bavim se i analizom (i sintezom) stvarnih, a ne medijskih, međunarodnih odnosa i/ili događaja. Nepopravljivi sam antropopesimist i kolapsist.

Ostavite komentar. HPP ne odgovara za izreceno misljenje komentatora. Zabranjeno je vrijedanje, psovanje i klevetanje.

Your email address will not be published.


*