Novo:

Slomljena Osovina (4) – zbivanja 1943.

5. Važnije vojne akcije okupatora do kolovoza 1943. godine

Kako su se njemačke divizije značajnije uposlile u Dalmaciji tek u drugoj polovini 1943., protupartizanske su operacije na promatranom području tijekom prve dvije ratne godine bile rezervirane za Talijane, četnike i, u manjoj mjeri, domobrane i ustaše. Unatoč pop-kulturom stvorenom [vrlo pogrešnom] percepcijom talijanske vojske – Talijani su kukavice, redikuli, ili oboje - ne smijemo smetnuti s uma da je Italija zajedno s Njemačkom i Japanom sudjelovala u zavjeri protiv mira i ostalih civilizacijskih tekovina s ciljem podjarmljivanja i fizičkog uništenja čitavih naroda. Bila je to, uza sve nedostatke, jaka vojska u službi nemilosrdne diktature, što znači spremna na najgore zločine, i tu se činjenicu ne smije zanemariti, ili podcijeniti.

5.1. Vojne akcije okupatora 1941.-1942.

Osim spomenutog stradanja dalmatinskih partizanskih odreda ljeta 1941. u Dalmaciji nije bilo većih talijanskih akcija, s obzirom da su se partizani morali pregrupirati i konsolidirati što je vodilo manjoj aktivnosti, no već početkom 1942. godine situacija se stubokom promijenila. Izloženi redovitim partizanskim napadima Talijani su ubrzali opremanje četničkih postrojba kako bi ih čim prije napravili učinkovitom protupartizanskom grupacijom. Jači angažman četnika stvorio bi uvjete, kako je novi zapovjednik 2. armije (general Roatta) mislio, za povlačenje velikog dijela talijanskih postrojba iz II. i III. zone[1].

Ustaški režim se bunio protiv takvog pristupa problemu, ali, s obzirom na odnos snaga, vodstvo NDH nije imalo nikakve alternative poštovanju talijanskih zahtjeva. A ti su zahtjevi išli toliko daleko da su od NDH tražili de facto uključivanje četnika u njene oružane snage[2]. Upravo u tom razdoblju „legalizacije“ četnika pri NDH počinju masovni četnički zločini nad civilima, kako Hrvatima, tako i Srbima simpatizerima NOP-a. Srpski živalj ih je ponegdje nazivao „ustašama broj dva“ [3]. Okupatori su redovito u svoje kaznene ekspedicije „vukli“ i četnike koji su pod okriljem svojih mentora izvodili nezamisliva zvjerstva, pogotovo u periodu jesen 1942. – proljeće 1943., kad su u tri navrata popaljena mnoga sela širom Dalmatinske zagore, a na stotine su bespomoćnih ljudi poklane.

Talijani 31. ožujka otvaraju sezonu operacijom većeg obujma, a nikakvog uspjeha, protiv Dinarskog odreda na planini Svilaji. Aktivnost IV. OZ se s proljećem, također, razmahala: partizani blokiraju plovnost Neretve potapanjem glibodera; napadaju talijanske motorizirane kolone u Makarskom primorju i području Biokova; na otoku Hvaru napadaju žandarmerijsku postaju Bogomolju; a kod Ervenika, 21. svibnja 1942., razbijaju dvije talijanske pješačke satnije. Okupatori odgovaraju odmazdama protiv civila, pogotovo u području Bukovice i na otoku Ižu. Pojačavaju djelatnost specijalnih sudova, a shodno tome broj ljudi interniranih u koncentracijskim logorima naglo raste.

Sredinom lipnja dijelovi divizija „Marche“ i „Messina“ izvode operaciju čišćenja Biokova od partizana, prilikom koje stradava stanovništvo devet sela; 25. lipnja 1942. združene snage Talijana, domobrana i četnika napadaju 1. dalmatinski udarni bataljon na Svilaji; a 29. lipnja talijanske brdske jedinice uz podršku ustaša, domobrana i četnika napadaju dio Sjevernodalmatinskog odreda na Promini, no niti jedna od pobrojanih operacija ne uspijeva, ili ne uspijeva u potpunosti.

Između 10. i 13. srpnja okupatori poduzimaju ofenzivu na Dinari s ciljem uništenja tamošnjih partizanskih jedinica i Štaba IV. OZ – operaciju „Vještića Gora“. Unatoč angažiranju pet i po bataljuna pješaštva, topništva i tenkova iz divizija „Sassari“ i „Bergamo“, uz nekoliko manjih postrojba četnika i žandara, napadači su bili odbačeni uz osjetne gubitke. Više su sreće imali na Biokovu s kojeg se nakon višednevne borbe i pretrpljenih gubitaka morao povući partizanski bataljon „Jozo Jurčević“. Šesnaesti srpnja Talijani (7 bataljuna i divizion topništva) i četnici iz „Dinarske divizije“, uz podršku avijacije, napadaju u zahvatu izvorišta r. Zrmanje dijelove Sjevernodalmatinskog i 3. ličkog odreda potiskujući ih prema Srbu.

Tijekom druge polovine kolovoza izvode operaciju „Albia“ protiv partizana na Biokovu, upošljavajući 12 bataljuna pješaštva i tri topnička diviziona, uz podršku zrakoplovstva. Operaciju je poremetio dolazak 1. proleterske brigade, Odreda za srednju Dalmaciju i bataljona „Vojin Zirojević“, koji su napredovali od Livanjskog polja prema Imotskom i Biokovu. Talijani su morali usmjeriti dio snaga protiv te grupacije, tako da se u Imotskoj krajini razvila živa borbena aktivnost s posljedicom zaustavljanja partizanskog napredovanja, odnosno talijanskim prekidom operacije 23. kolovoza.

Dolaskom VŠ i prateće grupe divizija u zapadnu BiH mijenja se i karakter partizanskih operacija, koje sada teže stvaranju velikog, kompaktnog i za obranu pogodnog teritorija[4]. Tijekom kolovoza postrojbe NOV i okupatorsko-kvislinške vojske planiraju istovremena ofenzivna djelovanja u istom prostoru što je vodilo fluidnoj situaciji i teškim jesenskim borbama. Krajem godine postrojbe NOV oslobađaju područje Vrlike, Livna i Duvna s okolicom i priključuju ih „Bihaćkoj Republici“ koja će uskoro postati veliko bojno polje u novoj ofenzivi Osovine.

5.2. Vojne akcije okupatora od siječnja do kolovoza 1943.

Početkom 1943. godine dolazi razdoblje velikih osovinskih operacija sa sve većim sudjelovanjem postrojba Wehrmachta. Od 20. siječnja, pa sve do 15. lipnja 1943. godine odvijaju se operacije „Weiss“ i „Schwarz“ u kojima VŠ i prateće divizije uspijevaju pobjeći pretrpjevši ogromne gubitke. Iako su na dalmatinskom tlu [i otocima] ostale male partizanske snage, one pojačavaju djelovanja s ciljem smanjenja pritiska na grupaciju oko Tita i VŠ u kotlu kod Neretve i kasnije Sutjeske. Dalmatinski partizani poduzimaju niz manjih akcija, uključujući i 14 napada na talijanske brodove od kojih su neki bili zarobljeni.

Tijekom ožujka i travnja 1943. godine Talijani pokreću više kaznenih pohoda na obali i otocima, a u njima, kako je već postalo uobičajeno, stradavaju uglavnom civili. Samo za ta dva mjeseca je s područja Trogir-ušće r. Krke u logore odvedeno oko 2.100 ljudi. Istovremeno, četnici počinju s prisilnom mobilizacijom na području sjeverne Dalmacije, a u svibnju s Talijanima napadaju partizanske jedinice Kninskog sektora i nanose im ozbiljne gubitke, no odlaskom talijanske divizije „Eugenio di Savoia“ partizani obnavljaju djelovanje u istom prostoru.

Frustrirani neuspjesima okupatori za srpanj pripremaju seriju uništavajućih navalnih operacija. Osim partizana mete su bile i civili, te je plan djelovanja predviđao [ubijanje i] protjerivanje stanovništva, uništavanje sela i zaselaka. Operacije su započele 1. srpnja napadom divizije „Zara“ i četničke „Dinarske divizije“ na postrojbe Kninskog sektora između Unske i Ličke pruge. Borbe su potrajale tri dana, a potom su se napadači povukli u baze uz obostrane teške gubitke. Idući krug borbi započeo je 9. srpnja napadom triju bataljuna divizije „Zara“ i nekoliko manjih četničkih postrojba na glavninu Sjevernodalmatinskog odreda u prostoriji između Vranskog i Prokljanskog jezera. Unatoč opkoljavanju odred se uspio probiti 11. srpnja, iako trpeći osjetne gubitke, ostavivši protivnike još jednom praznih ruku.

Između 11. srpnja i 1. kolovoza odvijale su se operacije na Biokovu, Mosoru i obali od Splita do Graca, u kojima je sudjelovalo 15 bataljuna pješaštva i 14 topničkih bitnica iz divizija „Murge“, „Messina“ i „Bergamo“, zatim dva domobranska bataljuna i jedan njemački iz 7. SS brdske divizije „Prinz Eugen“. Biokovski odred je bio praktički uništen, a partizani koji su preživjeli borbu rasuli su se u manje grupe i pokušali (uglavnom uspješno) izbjeći neprijatelje i dokopati se slobodne teritorije sjeverno od Biokova. Na Mosoru je uspjeh izostao, jer su Splitski odred i Mosorska četa dokučili neprijateljske namjere i utekli iz pripremljenog obruča, ali su civili platili cijenu partizanskog pravovremenog bijega. Prilikom operacija na Biokovu, Mosoru i obali spaljeno je oko 900 zgrada u 23 sela i zaseoka, strijeljano 97, a internirano 883 civila i uništeno oko 150 plovila. Bile su to posljednje veće talijanske ofenzivne akcije u Dalmaciji, a završile su 1. kolovoza 1943. godine. Došao je red na partizane da uzvrate udarac.

6. Kapitulacija Italije

talalbgrkgranica

Kapitulacija Italije pokrenula je čitav niz događaja: njemačku reakciju na Apeninskom i Balkanskom poluotoku; uvlačenje zapadnih Saveznika duge, iscrpljujuće, krvave i u svakom, osim političkom, pogledu besmislene borbe u Italiji; jačanje NOVJ, a posebno NOVH, uz stvaranje novih operativno-strateških sustava i pojačavanje djelovanja protiv Nijemaca i kolaboracionista; formalno teritorijalno širenje NDH, uz istovremeno opadanje njezine vojne moći, što je ograničilo stvarnu vlast ustaškog režima na čitavom teritoriju te tvorevine.

6.1. Raspored talijanskih snaga u Dalmaciji

Neposredno prije kapitulacije Italija je u Dalmaciji držala snage dvaju armijskih korpusa: divizije „Messina“, odnosno „Marche“, u Metkoviću, odnosno Dubrovniku, te 28. obalnu brigadu u Opuzenu (sve iz VI. korpusa); a divizije „Bergamo“, odnosno „Zara“ u Splitu, odnosno Zadru i 17. obalnu brigadu u Trogiru (sve iz XVIII. korpusa). Talijani su na području Hrvatske držali još dva korpusa: V. korpus u prostoru Primorja, Gorskog kotara, Like i dijelove Korduna; a u Istri XXIII. korpus. Osim pobrojanih, u mnogim su malim mjestima bile omanje posade vojske i mornarice.

6.2. Njemačke pripreme za intervenciju u Dalmaciji

Tijekom druge polovine kolovoza Talijani se počinju pripremati za očekivanu kapitulaciju pomičući se bliže obali i rutama za povratak u Italiju, dok Nijemci pripremaju izvedbu operacije „Konstantin“ (preuzimanje talijanskih područja na Balkanu), pa u tu svrhu s Istočnog ratišta dovode na područje Jugoslavije stožer 2. oklopne armije (general Lothar Rendulic) i daju mu snage dva brdska, jednog rezervnog i jednog oklopnog korpusa. Dalmacija je potpala pod nadležnost XV. brdskog korpusa[5], koji je krajem kolovoza brojao četiri divizije (114. lovačku diviziju, 373. i 369. pješačku div., 7. SS brdsku div.).

Zapovjednik tog korpusa, general Rudolf Lüters, 3. rujna dogovara s talijanskom 2. armijom pravce ulaska njemačkih prethodnica u njezinu zonu operacija[6], a u narednim danima te se postrojbe raspoređuju na zadane položaje stavljajući njemački ratni stroj u „niski start“. Stožer 2. oklopne armije izdaje 9. rujna 1943. podređenim korpusima zapovijed za početak [„Achse“], koju Lüters odmah provodi u djelo pokrećući svoje divizije prema jadranskoj obali[7], čime su započele višemjesečne ogorčene borbe njemačkih i divizija NOV.

6.3. Pripreme NOVJ za kapitulaciju Italije

Tito se, također, pripremao za kapitulaciju Italije, pa je VŠ NOVJ iz Jajca, gdje se nalazio od 26. kolovoza, po objavi kapitulacije Italije poslao u Dalmaciju 1. proletersku i 4. krajišku diviziju, kao i 1. dalmatinsku brigadu. Te su postrojbe mogle stići u Dalmaciju i ranije, da Saveznici nisu Titu zatajili potpisivanje trećerujanskog primirja s Italijom[8]. Druga dalmatinska brigada je bila upućena u Crnu Goru kao dio 2. proleterske divizije sa zadatkom razoružanja talijanskih postrojba u toj republici i pokretanjem Crnogoraca na ustanak.

Osim 1. dalmatinske brigade u Dalmaciju se vratio i Štab IV. Operativne zone, pa se 22. kolovoza gasi Operativni štab za Dalmaciju. Iako kratkotrajan[9], Operativni štab za Dalmaciju odigrao je nezaobilaznu ulogu u reorganizaciji partizanskih snaga u toj regiji. Početkom kolovoza formirana je Grupa udarnih bataljona Dalmacije[10], 13.-14. kolovoza je formirana 5. dalmatinska brigada (kninska) [11], a pristupilo se i obnovi 9. dalmatinske divizije (rasformirane u posljednjoj fazi operacije „Weiss“) u koju su se uklopile 1. i 3. dalmatinska brigada, a nešto kasnije i 4. dalmatinska brigada. Osim 9. dalmatinske divizije [u formiranju] Štab IV. OZ preuzeo je, od Operativnog štaba za Dalmaciju, i Grupu bataljona sjeverne Dalmacije, Grupu bataljona iz Muća, Grupu bataljona Trilja, te Šibenski, Splitski, Cetinski i Biokovski partizanski odred.

6.4. Utrka s neprijateljem

Već u 04:00 izjutra 9. rujna započeo je njemački pokret iz unutrašnjosti prema Dalmaciji. Motorizirane kolone krenule su prema Zadru, Šibeniku, Splitu i Dubrovniku, dok je sinjski aerodrom bio zauzet postrojbama prebačenim zrakoplovima, a talijanske jedinice u tom gradiću razoružane. Njemačka 114. lovačka divizija ušla je u Zadar 10. rujna, a u Šibenik 11. rujna. Sedma SS brdska divizija je, nakon kraće borbe s Talijanima, zauzela Dubrovnik i okolicu 12. rujna, dok su nadiranje avionima prebačenih dijelova divizije od Sinja ka Splitu zaustavile postrojbe NOV u blizini Klisa. Nijemci su na području sjeverne i srednje Dalmacije razoružali diviziju „Zara“, jednu pukovniju divizije „Bergamo“ (u Sinju i okolici) i manje dijelove 17. obalne brigade, a u južnoj Dalmaciji, odnosno susjednom hercegovačkom području, diviziju „Marche“ i 28. obalnu brigadu, odnosno diviziju „Messina“.

Jedinice NOVH uspjele su razoružati dio talijanskih okupacijskih snaga[12] i privremeno osloboditi čitavu dalmatinsku obalu od Obrovca do poluotoka Pelješca, osim uporišta u Zadru, Šibeniku, Omišu i Makarskoj. Narod se spontano, ili organizirano, pridružio akcijama postrojba NOVH, a ponegdje je razoružavanje talijanske vojske preraslo u općenarodni ustanak[13]. Najveći se takav događaj odigrao u Splitu, prvom oslobođenom velikom gradu u Hrvatskoj i Jugoslaviji.

Nakon što se gradom uvečer 8. rujna pronio glas o talijanskoj kapitulaciji građani su bili u prazničnom raspoloženju i već su rano ujutro 9. rujna u tisućama izašli na ulice. Gradski Narodnooslobodilački odbor i Mjesni komitet KPH znali su iskoristiti priliku, pa iste večeri započinju manifestacije s ciljem stvaranja atmosfere koja će uvjeriti stožer divizije „Bergamo“ da nema alternative predaji. Pregovori o kapitulaciji Divizije trajali su 9.-10. rujna, a u njima su sudjelovali general Becuzzi s talijanske strane, odnosno Ivo Lola Ribar (predstavnik VŠ) i Vicko Krstulović (predstavnik IV. OZ GŠH) u ime NOVJ. Talijanski je zapovjednik nastojao izbjeći predaju oružja, no partizanska ga je delegacija suočila s ultimatumom za prihvaćanje zahtjeva. Becuzzi nije imao izbora, tim više što su građani samoinicijativno krenuli u razoružavanje okupatora prije podneva 10. rujna. Vojnici nisu pružali otpor i dobrovoljno su predavali oružje, pa su u kratkom roku građani i pripadnici NOO osigurali sva skladišta hrane i bojnog materijala, zauzeli upravne urede, luku i brodogradilište, te započeli s lovom na policijske agente i doušnike. Povrh dezintegracije Divizije u samome gradu, popodne 10. rujna karabinjerske posade Stobreča i Kamena (ukupne snage pola bataljuna) sa kompletnim naoružanjem i opremom prelaze na stranu NOVH. Stožer Divizije formalno je kapitulirao 12. rujna, razoružano je oko 13.000 Talijana, a od prebjeglih karabinjera osnovan je 13. rujna bataljun „Garibaldi“ od oko 350 boraca[14].

Gradski NOO objavio je 11. rujna dobrovoljnu mobilizaciju koja je premašila sva očekivanja, pa je već 12. rujna obnovljena 4. splitska brigada i odmah ubačena u borbu protiv Nijemaca u području Klisa. Računa se da je prilikom Splitskog ustanka (9.-26. rujna) u NOVH pristupilo oko 6.000 novih boraca iz samog grada, te uže mu i šire okolice! Materijalna dobit je bila kolosalna, jer sad ne samo da su partizani mogli naoružati masu novih boraca, nego i stvoriti rodovske postrojbe poput Tenkovskog bataljona IV. operativne zone NOVH.

Osim u Dalmaciji, snage NOVH uspjele su se domoći velikih količina bojnog materijala i u drugim dijelovima zemlje koji su bili pod talijanskom vlašću. Tako su na području Primorja i Gorskog kotara snage NOVH razoružale najveći dio talijanskog V. korpusa (tri divizije i obalna brigada), a u Istri je razoružana divizija „Sforzesca“ iz XXIII. korpusa. Uspjehe pri razoružavanju Talijana zabilježili su i slovenski partizani, dok je u Crnoj Gori glavnina dviju talijanskih divizija prešla na stranu NOVJ. Unatoč požrtvovnosti jedinica NOVJ i podrške naroda, Nijemci su na potezu od Slovenije do Crne Gore u potpunosti razoružali tri talijanske divizije, većim dijelom četiri, a manjim dijelom daljnje četiri divizije.

BILJEŠKE:

[1]„U namjeri da izradi smjernice za politiku (Linea di condotta)svoje komande prema NDH, četnicima i partizanima, general Roatta uputio je između 30. januara i 9. februara 1942. niz memoranduma generalu Vittoriu Ambrosiu, svom prethodniku na položaju komandanta Druge armije, koji je sada bio načelnik generalštaba kopnene vojske. Roattu je najviše zanimalo povlačenje velikog dijela talijanskih trupa iz Zone II i III i pregrupiranje ostatka u niz jakih garnizona, kako bi smanjio gubitke; problem je bio u tome kako ispuniti prazninu koja će nastati, a da se ozbiljno ne oštete talijanski interesi. Budući da su glavnu opasnost predstavljali partizani, glavnu protutežu su očito, pored hrvatskih kvislinških snaga, predstavljali četnici.
http://www.znaci.net/00001/40_48.htm (pristupano 3. listopada 2010.): Tomasevich, Jozo, Četnici u II. svjetskom ratu 1941-1945
[2] „Ustaška vlada… …je po uvjetima talijansko-hrvatskog ugovora (zaključenog u Zagrebu 19. juna 1942.) koji se ticao povlačenja oko polovice talijanskih snaga iz Zona II i III, morala preuzeti teret održavanja četničke antikomunističke milicije, koju su osnovali i do tog vremena izdržavali Talijani — naravno, s tim da četnici priznaju suverenitet NDH.
http://www.znaci.net/00001/40_48.htm (pristupano 3. listopada 2010.): Tomasevich, Jozo, Četnici u II. svjetskom ratu 1941-1945;
Četničke će odrede potrebnom municijom opskrbiti vojne vlasti NDH. Četnici ranjeni u operacijama protiv partizana dobit će njegu u vojnim bolnicama NDH, a udovice i siročad četničkih vojnika poginulih u borbi protiv partizana dobit će državnu novčanu pomoć ravnu onoj koju dobivaju udovice i siročad vojnika NDH.
Ibid. (pristupano 3. listopada 2010.)
[3] http://www.znaci.net/00001/41_14.htm (pristupano 1. studenoga 2010.): Jelić-Butić, Fikreta, Četnici u Hrvatskoj 1941.-1945.
[4] „Bihaćka republika“ se prostirala na oko 50.000 km². Za usporedbu, moderna Hrvatska ima površinu od oko 55.000 km² teritorija i oko 30.000 km² akvatorija. (op. a.)
[5] „Od jedinica i Zapovjedništva zapovjednika njemačkih postrojbi u NDH 26. kolovoza formiran je njemački 15. brdski armijski korpus…
Anić, Nikola, Hitlerov Wehrmacht u Hrvatskoj od travnja 1941. do svibnja 1945., Zagreb, 2009., str. 97
[6] Vidi: http://www.znaci.net/00001/4_12_3_129.htm (pristupano 17. rujna 2010.): Radiogram Grupe armija „F“ od 3. septembra 1943. komandi 2. oklopne armije o zaposedanju Gračaca, Knina, Drniša i Sinja i o korišćenju puteva dotura duž jadranske obale, Zbornik dokumenata Vojnoistorijskog instituta: tom xii – Dokumenti jedinica, komandi i ustanova nemačkog Rajha – knjiga 3
[7] General Lüters izdao je 9. rujna svojim divizijama zapovijed za početak izvršenja operacije, „Achse“, u kojoj je, između ostalog, pisalo:
„…a) 114. lov. div. treba da posedne odsek Zadar — Šibenik i brani obalu. Obezbediti dotur od Gračaca (uključno). Aerodrome koji se nalaze na tom području obezbediti od neprijateljskog desanta. U slučaju potrebe minirati, ali prethodno tražiti odobrenje K-de korpusa.
b) SS-div. „Princ Eugen” treba da posedne i brani obalski odsek Split — Dubrovnik — Gruda. Posle prebacivanja vazdušnim putem jednog bataljona za Sinj, treba tamo prevesti 1 pukovski štab i najmanje još jedan bataljon, da bi se što pre angažovali za zauzimanje Splita…
c) 373 (hrv.) pd obezbeđenje dotura za 114. div. od Bos. Novog (isključno) do Gračaca (isključno), kao i aerodrom Bihać. U tu svrhu treba osloboditi inž. bataljon i pt divizion. 4. lov. brigada smenjuje 373. inž. biataljon u Bos. Gradiški, a 3. brd. brigadu treba razvući na istok do Kozarca, uključno. Štab i 3/202. tenk. bat. potčinjava se diviziji. U Bos. Krupu se dovodi 3. tenkovska četa. Štab treba prebaciti u Banju Luku. Treba ubrzano izvršiti potrebno pomeranje radi smenjivanja delova 114. divizije,
d) 369 (hrv.) pd obezbeđivaće liniju dotura za SS-div. prema do sada izdatim naređenjima. Treba ubrzano smeniti SS-jedinice na odseku Konjic (do Rame isključno).
1 bataljon 1. rez. lov. puka dodeljuje se 369. div. za angažovanje na zaštiti pruge (po mogućnosti do Sarajeva). Obezbeđivati aerodrom u Sarajevu. U tu svrhu izvršiti pripreme za angažovanje ostalih delova 1. rez lov. puka ...” (AVII, NAV-T-314, r. 557, s. 1002—7).
http://www.znaci.net/00001/4_12_3_134.htm (pristupano 17. rujna 2010.):
Zapovest 2. oklopne armije od 9. septembra 1943. potčinjenim komandama za posedanje teritorije Jugoslavije pod italijanskom okupacijom i razoružanje na njoj zatečenih italijanskih oružanih snaga, Zbornik dokumenata Vojnoistorijskog instituta: tom xii – Dokumenti jedinica, komandi i ustanova nemačkog Rajha – knjiga 3
[8] „Vest o kapitulaciji Italije dospela je u Jugoslaviju tek sa zvaničnim obaveštenjima preko radija. Ali usprkos tome što ga nismo ni na koji način opomenuli, Tito je reagovao brzo i ubrao plodove.“
Čerčil, Vinston, Drugi svetski rat. Tom V., Krug se zatvara, Beograd, 1964, str. 445
[9] Operativni štab za Dalmaciju bio je formiran 2. kolovoza i obuhvaćao je sve snage NOVH od Nina do Neretve, a s radom je prestao 22. kolovoza kad je bio obnovljen Štab IV. Operativne zone.
Vidi: Dubravica, Branko, Vojska antifašističke Hrvatske (1941-1945), Zagreb, 1996., str. 118;
Anić, Nikola, Antifašistička Hrvatska, Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Hrvatske 1941.-1945., Zagreb, 2005., str. 168
[10] Grupu udarnih bataljuna Dalmacije činili su 1. splitski, 1. biokovski, Mosorski i Sinjski bataljun. Od te je grupe 8. rujna 1943. stvorena 3. dalmatinska brigada. Pri formiranju je brojala oko 950 boraca.
Vidi: Ibid. Anić; Dubravica
[11] Brigada je [po drugi put] formirana 14. kolovoza 1943. od jedinica Kninskog sektora, pa se u početku zvala 1. brigada Kninskog sektora. Pri formiranju je imala 1.300 boraca u 4 bataljuna.
Vidi: Ibid. Dubravica, str. 119
[12] Dvije pukovnije divizije „Bergamo“, stožerne postrojbe XVIII. korpusa i najveći dio 17. obalne brigade.
Vidi: Vasiljević, Jovan, Dejstva na Jadranu u Narodnooslobodilačkom ratu, Beograd, 1957., str. 67, 70
[13] „Dok su Nijemci nastupali glavnim komunikacijama sjeverne Dalmacije i razoružavali talijanske garnizone, većinu manjih talijanskih posada na tom području razoružali su partizani. Tako su novoformirani partizanski odredi s terensko-političkim radnicima na čelu, bili razoružali talijanske posade u Zlarinu, Prviću, Kapriju, Žirju, Stankovcima, Preku, Ugljanu, Molatu, Istu, Pašmanu, Velom Ratu i većinu talijanskih posada na području Bukovice.
Kvesić, Sibe, Dalmacija u Narodnooslobodilačkoj borbi, Zagreb, 1960., str. 613
[14] „…dva puka divizije „Bergamo“ i prištapske delove 18 korpusa razoružali su Splićani.
Vasiljević, Jovan, Dejstva na Jadranu u Narodnooslobodilačkom ratu, Beograd, 1957., str. 67;
U Splitu je razoružano ukupno 12.000 – 13.000 Talijana. Od onih Talijana, uglavnom bivših karabinjera, koji su prešli na stranu NOV-a, 13. rujna formiran je bataljun Garibaldi, jačine oko 350 ljudi.
http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20030912/feljton01.asp (pristupano 17. kolovoza 2010.): Trgo, Fabjan, 60 godina od Splitskog ustanka u rujnu 1943., feljton, Slobodna Dalmacija, 12. rujna 2003.

Dinko Odak
About Dinko Odak (44 Articles)
Diplomirao sam politologiju na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, smjerove: javne politike; međunarodni odnosi. Radio sam kao radio-voditelj i urednik, DJ, pomotor, državni službenik i u sektoru usluga zaštite okoliša. Povijest, pogotovo vojna, mi je hobi posljednjih četvrt stoljeća, a bavim se i analizom (i sintezom) stvarnih, a ne medijskih, međunarodnih odnosa i/ili događaja. Nepopravljivi sam antropopesimist i kolapsist.