Novo:

Slomljena Osovina (3) – Razvoj narodnooslobodilačkog pokreta u Dalmaciji

4. RAZVOJ NARODNOOSLOBODILAČKOG POKRETA U DALMACIJI

Istodobno s početkom njemačke invazije SSSR-a, 22. lipnja 1941., u šumi Brezovica pored Siska osniva se prva borbena narodnooslobodilačka postrojba u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Izuzev tog simboličnog prvenstva, tijekom preostalih šest mjeseci 1941. godine Hrvatska je u NOP-u sudjelovala malim udjelom, ali situacija se ubrzo preokrenula. Od druge polovine 1942. godine Hrvatska je preuzela prvenstvo u NOVJ, a tako je ostalo do kraja rata[1]. Na republičkoj razini Dalmacija je, usudio bih se tvrditi, vjerojatno najzanimljivije i najdinamičnije područje što se razvoja NOP-a tiče, iako statički snimci situacije naizgled ne podupiru takvu ocjenu, no o tome više u nastavku izlaganja.

4.1. NOP u Dalmaciji 1941.

Odluka za prelazak sa sabotaža i sporadičnih malih akcija na krupnije operacije donesena je nedugo nakon početka ustanka, 7. kolovoza 1941., pa su shodno tome u razdoblju između 8. i 14. kolovoza osnovani Splitski, Šibenski, Vodičko-zatonski, Primoštensko-krapanjski, Solinski, Trogirski i Sinjski partizanski odred. Prema naređenjima Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske (dalje CK; KPH) ti su odredi u roku od 14 dana trebali osloboditi Sinj i Knin, čitavu Zagoru, te veći dio priobalnog pojasa.

Spomenuta područja okupiralo je oko 50.000 neprijateljskih vojnika i kolaboracionista, pa je planirana operacija bila više u domeni fantazije, negoli ukorijenjena u vojno-političkoj stvarnosti Dalmacije ljeta 1941. godine. Posljedično, odredi su u prvim pothvatima pretrpjeli teške poraze i znatne gubitke, među kojima se posebno ističu kalvarije Splitskog odreda u borbama oko Dicma i Šibenskog odreda oko Promine. Obje su postrojbe bile efektivno uništene[2], a preživjeli raspršeni u male, uglavnom bezopasne grupe[3]. Takav je razvoj događaja privremeno usporio rast NOP-a u Dalmaciji, no već 25. rujna 1941. stvara se Dinarski odred, koji se u prosincu preimenovao u Dalmatinsko-dinarski odred, uz organizaciju stožera pod čiju su nadležnost došle partizanske grupe razasute od Knina do Pelješca.

4.2. NOP u Dalmaciji 1942. 

Za zimskih mjeseci 1941./42. dalmatinski partizani nisu bili dokoni. Postojan, iako ne jak, priliv novih boraca urodio je stvaranjem novih odreda u siječnju 1942. godine: Bukovičkog i Kninskog; dok se u području Vrgorca, Imotskog, Makarske, Metkovića i na Pelješcu osnivaju partizanske grupe i vodovi; a na otocima partizanske grupe. Krajem siječnja 1942. partizanske su postrojbe u Dalmaciji ukupno brojale oko 500 vojnika, što u konvencionalnom ratovanju nije velika udarna snaga, no u asimetričnom ratu[4], kakav su partizani vodili, ta je brojka osiguravala živu aktivnost u napadima na komunikacije i manje neprijateljske postave.

Takva je situacija za okupatore i kolaboracioniste bile krajnje neprihvatljiva, ne samo na visokim zapovjednim razinama, već i među momčadi i mlađim časnicima koji su se svakodnevno nalazili na terenu znajući da ih smrt neprestano vreba. Talijani pokušavaju riješiti situaciju reorganizacijom snaga i dovođenjem pojačanja[5], kao i uključivanjem četnika u akcije protiv partizana i njima sklonog civilnog stanovništva. Sve te protumjere ostaju bezuspješne, a teror nad civilima širi mobilizacijsku bazu NOV, umjesto da, kako su Talijani zamislili, proširi strah i neprijateljstvo prema partizanima.

Početkom proljeća val ustanka zapljuskuje čitavu Dalmaciju, tako da u travnju broj partizanskih boraca na promatranom području dostiže brojku 1.030. Tijekom travnja 1942. godine dalmatinski partizani stupaju u vezu s Glavnim štabom Hrvatske (dalje GŠH) koji je upravo započeo s ustrojem Operativnih zona[6] (dalje OZ). Prema naređenju GŠH Štab Dalmatinsko-dinarskog odreda pretvoren je 7. travnja 1942. u Štab IV. OZ koja je u početku obuhvaćala Područje od Nina do Neretve, Pelješac, Livno, Duvno, Bosansko Grahovo i Glamoč. Štab IV. OZ se 23. lipnja 1942. dogovorio s partizanskim zapovjedništvom Bosanske krajine da se iz dalmatinske operativne zone izdvoje područja Bos. Grahova i Glamoča, dok je područje Livna ostalo pod nadležnošću IV. OZ.

Organizacijska učinkovitost OZ pokazala se nedugo po formiranju, pa su već u svibnju neprijateljske jedinice širom Dalmacije bile izložene stalnim, dobro koordiniranim i vješto izvođenim napadima, trpeći sve veće ljudske i materijalne gubitke. Talijani dovlače nova pojačanja, tako da su početkom srpnja 1942. u Dalmaciji raspolagali s 54.000 vojnika, potpomognutih s oko 3.000 ustaša i žandara, te oko 4.000 četnika. Toj armadi od oko 60.000 ljudi suprotstavilo se 1.800 boraca IV. OZ (prema stanju 15. srpnja), koji agresivnim izvođenjem navalnih operacija mjesecima uspijevaju zadržati inicijativu, natjerati 33 puta jačeg protivnika(!) u defenzivu i kontinuirano povećavati svoj formacijski sastav!

Tijekom lipnja započelo je i stvaranje organa narodne vlasti za oslobođene, poluoslobođene i okupirane dalmatinske krajeve – Narodnooslobodilačkih odbora (dalje NOO). Odbori su imali zadatak organiziranja narodne uprave, a bili su nadležni za širok dijapazon društveno značajnih pitanja: održavanje mira i reda; ekonomiju; zdravstvenu skrb; obrazovanje; kulturno-umjetnički rad itd. Djelovanje NOO u Dalmaciji osnažilo se osnivanjem „Bihaćke Republike“ u kojoj su obnašali civilnu vlast. Odbori su težili okupiti sve građanske političke opcije s ciljem stvaranja narodnooslobodilačkog fronta široke baze, ne ograničavajući se samo na komuniste. Ti su organi narodne vlasti bili temelj na kojem su kasnije ustrojene više razine republičke vlasti.

Dolaskom Vrhovnog štaba (dalje VŠ) NOVJ i pratećih jedinica u zapadnu Bosnu dalmatinski su partizani postali dijelom snaga „Bihaćke Republike“, ali i dalje pod zapovjedništvom IV. OZ kao tijela neposredno podređenog GŠH. Unatoč organizacijskoj autonomiji NOVH, odnosno njezinih operativnih zona, Vrhovni štab je od zapovjednika IV. OZ, Vicka Krstulovića, zahtijevao ljudstvo za popunu desetkovanih pratećih divizija, pa je sukladno tome 2.850 boraca, od 5.000 Dalmatinaca koji su se pridružili partizanima u razdoblju lipanj-studeni 1942., upućeno u [eksteritorijalne] proleterske brigade, odnosno teritorijalne brigade drugih saveznih jedinica koje su bile okupljene oko VŠ.

Usprkos tom značajnom odljevu ljudstva na teritoriju IV. OZ stvaraju se u razdoblju rujan-prosinac 1942. tri dalmatinske brigade, s ukupno 2.710 boraca. Dvije od tih brigada bile su, također, odvučene u sastav pratećih divizija VŠ: 1. dalmatinska brigada priključena je 3. crnogorskoj diviziji od 9. studenog 1942. do 8. rujna 1943.; a 2. dalmatinska brigada 2. proleterskoj diviziji od 1. studenog 1942. do 23. veljače 1944. godine. Tako je pod Štabom IV. OZ ostala samo najslabija od triju – 3. dalmatinska brigada s 560 boraca.

Postavlja se pitanje vojno-političke ispravnosti takvog postupka, jer u tom razdoblju težište ratnih operacija NOVJ nije bilo locirano oko VŠ s pratećim divizijama, već upravo u Hrvatskoj i zapadnoj BiH, što i jest bio razlog zašto su VŠ i osjetno prorijeđene prateće divizije u ljeto 1942. došli u spomenuta područja[7]. Kako se pokazalo nakon operacije „Weiss“, Hrvatska i BiH su održale postojan rast broja partizana i operativnih jedinica (dok je VŠ spašavao glavu po crnogorskim vrletima) osiguravajući zdravu bazu za nastavak borbe, čak i u slučaju uništenja Vrhovnoga štaba. Uzme li se u obzir da je 2.850 boraca iz Dalmacije direktno upućeno u brigade drugih republika kao popuna[8], potom daljnjih 2.150 dalmatinskih boraca u organizacijskom ustroju brigada NOVH pridodanih divizijama drugih republika[9] i 3. dalmatinsku brigadu s 560 vojnika uz nekoliko stotina boraca u manjim nezavisnim odredima pod zapovjedništvom IV. OZ, možemo zaključiti da je Dalmacija tijekom jeseni 1942. ostvarila uvjete za formiranje barem šest partizanskih brigada, dvije divizije i jednog korpusa čija bi snaga iznosila najmanje 5.640 ljudi. Dodamo li im preko 2.000 dobrovoljaca iz razdoblja studeni 1942. – veljača 1943., dolazimo do moguće snage korpusa od oko 7.500-8.000 boraca u razdoblju operacije „Weiss I“!

Procjena prema kojoj Dalmacija nije bila pogodno mjesto za velike sustave zbog siromašnih prehrambenih kapaciteta rezultirala je sasvim drukčijim razvojem situacije, te je „svoj“ korpus dobila tek godinu dana kasnije. Rani[ji] ustroj dalmatinskog korpusa omogućio bi ambicioznije operacije i prisilio protivnike na vezivanje znatnih snaga za određeni teritorij. Čak i da je takav korpus pošao u proboj ka Neretvi, kao što je to bio slučaj sa 9. divizijom, VŠ bi imao jednu kohezivnu grupu divizija više (uz Glavnu operativnu grupu), što bi olakšalo rješavanje situacije na Neretvi i kasnija iskušenja na Sutjesci. Osim toga, po kapitulaciji Italije na dalmatinski bi teritorij mogla stupiti dva umjesto jednog korpusa[10], ili ekvivalent jedne [partizanske] armije, što bi, s obzirom na geografiju dalmatinskog područja operacija, bio smisleniji ustroj negoli korpus od četiri divizije.

Osim oslobađanja teritorija velike površine i ustroja novih brigada/divizija NOVH temeljem naređenja VŠ osniva 18. prosinca 1942. i Sekciju za ratnu mornaricu, pod zapovjedništvom Velimira Škorpika, pri Štabu IV. OZ, a Sekcija deset dana kasnije uspostavlja u Podgori postaju Ratne mornarice. Kasnije izdvojena iz NOVH, Ratna mornarica je faktički bila njezin dio, jer su preko 90% pripadnika bili dalmatinski Hrvati, a za čitavog je rata djelovala ponajviše u hrvatskom akvatoriju i pod hrvatskim zapovjedništvom. Pomorske ratne operacije započele su odmah po osnivanju Sekcije za ratnu mornaricu i već 31. prosinca 1942. partizani uspijevaju zaplijeniti pet talijanskih brodova s oko 140 tona hrane. Tijekom prvih nekoliko mjeseci 1943. godine partizanska je aktivnost na moru bila toliko živa i uspješna da su Talijani u dijelu hrvatskog akvatorija bili prisiljeni uvesti sustav konvoja i zabraniti nenaoružanim brodovima pristajanje u luke bez talijanske posade.

partizaniplitvice

4.3. NOP u Dalmaciji od siječnja do kolovoza 1943. 

Tijekom izvedbe operacije „Weiss“ borbom je bilo zahvaćeno i područje IV. OZ, a pri povlačenju ka Neretvi VŠ i prateće divizije odvode pridodane im dalmatinske brigade, kao i one novostvorene početkom 1943. spajajući ih u 9. dalmatinsku diviziju, s kojom Dalmaciju napušta i Štab IV. OZ pretvoren u Štab 9. dalmatinske divizije.

Dalmatinske su brigade sudjelovale u ključnim borbama za spas VŠ i Centralne bolnice, a posebno su se iskazale razbijajući četnike na lijevoj obali Neretve i tijekom operacije „Schwarz“. Dalmatinci su na Sutjesci stradali posebno teško, tako da u ukupnim gubicima NOVJ dalmatinske brigade sudjeluju s oko 29%, ili 2.126 poginulih[11], dok jedinice NOVH u ukupnim gubicima [na Sutjesci] sudjeluju s oko 54,5%, ili 4002 poginula. Udio gubitaka dalmatinskih brigada u gubicima NOVH na Sutjesci iznosi oko 53%[12]. Iz navedenog je očita iznimna kvalitativna i kvantitativna važnost dalmatinskih partizana u odlučujućim ratnim operacijama, kao i činjenica da je njihova požrtvovnost bila jedan od glavnih razloga opstanka VŠ i Josipa Broza „Tita“.

Nakon odlaska [dalmatinskih] brigada tijekom operacije „Weiss“ u regiji ostaje svega 400-500 partizana, razasutih u nekoliko odreda pod zapovjedništvom novoosnovanog Štaba Grupe partizanskih odreda Dalmacije. Krajem travnja GŠH osniva Kninski sektor pod svojim neposrednim zapovjedništvom, kako bi se suprotstavio sve jačim četničkim jedinicama u tom području. Tijekom svibnja partizani u toj oblasti vode borbe s neprijateljem pretrpjevši teške gubitke, a početkom ljeta Talijani pokreću seriju operacija na čitavom području Dalmacije. Unatoč velikoj ljudskoj i materijalnoj nadmoći okupatori i kolaboracionisti nisu ostvarili značajne rezultate, tako da partizani preuzimaju inicijativu odmah po završetku neprijateljskih djelovanja, 1. kolovoza 1943. godine.

Važan događaj na republičkoj i saveznoj razini bilo je konstituiranje Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (dalje ZAVNOH) u Otočcu i na Plitvičkim jezerima 13.-14. lipnja 1943. godine. Ratni uvjeti nisu dozvoljavali široku političku akciju, pa su zadatak osnivanja ZAVNOH-a preuzeli delegati AVNOJ-a iz Hrvatske. Najvažniji dokumenti osnivačke sjednice ZAVNOH-a bili su Proglas narodima Hrvatske i Rezolucija prvog zasjedanja (poznata i kao Plitvička rezolucija). Proglasom ZAVNOH poziva sve nacionalne, političke i ostale svjetonazorske grupacije na ujedinjenje u borbi za oslobođenje zemlje, a Rezolucijom definira status hrvatskog naroda kroz povijest, napose za Jugoslavije, daje presjek trenutačne vojno-političke situacije i postavlja ciljeve za iduće srednjoročno razdoblje. Oba dokumenta ističu ZAVNOH i AVNOJ kao vrhovna predstavništva narodnooslobodilačke borbe i oba invociraju pravo na samoodređenje naroda, a shodno tome i demokratsku vlast[13].

BILJEŠKE

[1] Hrvatska je u razdoblju 1. srpnja – 31. prosinca 1942. držala 18 brigada NOV, ili 50% operativnih snaga na saveznoj razini – što je gotovo apsolutna većina – dok je u periodu 1. siječnja 1943. – 15. svibnja 1945. ostvarila relativnu većinu operativnog sastava na saveznoj razini.
Vidi: Dubravica, Branko, Vojska antifašističke Hrvatske (1941-1945), Zagreb, 1996., str. 15-24;
Enciklopedija Jugoslavije 2 Bosna-Dio, Leksikografski zavod FNRJ, Zagreb, 1956., str. 207-220
[2] „Splitski partizanski odred je odmah razbijen kod Košuta u blizini Dicma… …zarobljeno je 24 partizana i potom su strijeljani u Sinju.
Anić, Nikola, Antifašistička Hrvatska, Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Hrvatske 1941.-1945., Zagreb, 2005., str. 36-37
[3] „Došlo je i do stradanja Šibenskog partizanskog odreda oko Promine, spasilo se samo nešto boraca koji su se jedva probili do Drvara i Livanjskog polja.“
Ibid., str. 37-38
[4] Asimetrično ratovanje pretpostavlja pretvaranje vlastitih nedostataka u prednosti, odnosno relativiziranje neprijateljske nadmoći. Partizani su brojčano nadmoćnim, teško naoružanim i o pozamašnoj komori ovisnim – ukratko tromim – neprijateljima suprotstavili male, pokretne postrojbe, neopterećene komorom i teškim naoružanjem. Često pod vodstvom taktički potkovanih španjolskih boraca i/ili jugoslavenskih oficira te su postrojbe izvodile napade iz zasjede na neprijateljske ophodne jedinice, odnosno iznenadne napade na manje neprijateljske posade na načine koji su im omogućavali maksimalizaciju vatrene moći i iznenađenja, a ponekad i stvaranje lokalne brojčane nadmoći. (op. a.)
[5] „Talijani su… …18. I. formirali novi, 18. armijski korpus, čije su trupe zaposjele Dalmaciju od Zrmanje do Neretve i dio Bosne.U njegovom sastavu nalazile su se divizije Bergamo, Sassari, Perugia, i Truppe di Zara… …pojačavane trupama iz 2. armije: bataljonima M, teritorijalno-mobilnim, posadnim i konjičkim grupama, posadnim četama i drugim jedinicama… Jedinice 18. armijskog korpusa, pored ostalih, brojile su tada 50.247 ljudi.
Enciklopedija Jugoslavije 2 Bosna-Dio, Leksikografski zavod FNRJ, Zagreb, 1956., str. 644-645
[6] Operativne zone, preteče korpusa NOVJ, bile su organizirane regionalno i s jasnim linijama razgraničenja, svaka sa svojim zapovjedništvom direktno podređenim GŠH. Teritorij Hrvatske je bio podijeljen u pet OZ, a formirane su u razdoblju travanj-srpanj 1942.: I. OZ (1. lipnja 1942.) obuhvaćala je Liku, Kordun i Baniju; II. OZ (13. travnja 1942.) obuhvaćala je Žumberak, Pokuplje, Turopolje, Kalnik, Prigorje i Hrvatsko zagorje; III. OZ (travanj 1942.) obuhvaćala je čitavu Slavoniju i Srijem do Beograda, prema Titovoj direktivi Fruškogorskom p. odredu iz siječnja 1942.; IV. OZ (travanj 1942.) prostirala se od Nina do Neretve, a obuhvaćala je i Pelješac, te susjedna područja BiH koja s Dalmacijom čine logičnu geografsko-demografsku cjelinu; V. OZ (4. svibnja 1942.) je obuhvaćala teritorij Gorskog kotara, Hrvatskog primorja i Istre.
Vidi: Anić, Nikola, Antifašistička Hrvatska, Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Hrvatske 1941.-1945., Zagreb, 2005., str. 75-80;
Dubravica, Branko, Vojska antifašističke Hrvatske (1941-1945), Zagreb, 1996., str. 68-71
[7] „Tokom prvih šest mjeseci 1942. partizani su u drugoj i trećoj neprijateljskoj ofenzivi pretrpjeli velike gubitke u istočnoj Bosni, Hercegovini, Sandžaku i Crnoj Gori. Zbog tih gubitaka, kao i zbog uspješne četničke subverzije u mnogim partizanskim odredima… …partizanska je aktivnost na spomenutim područjima skoro zamrla, a partizanski položaj postao je kritičan… Posljedica tih događaja bila je da su partizani krajem juna 1942. bili primorani krenuti prema zapadnoj Bosni, gdje su druge partizanske jedinice pod svojom kontrolom držale velika područja… Partizanska odluka da se krene na zapad pokazala se veoma razboritom iz niza razloga, od kojih je najvažniji bila činjenica da su Talijani, na temelju zagrebačkog sporazuma zaključenog 19. juna, povukli veliki dio svojih trupa iz zona II i III, a hrvatska marionetska država nije imala ni vremena ni snage da ta područja u dovoljnoj mjeri zaštiti.
http://www.znaci.net/00001/40_51.htm (pristupano 22. listopada 2010.): Tomasevich, Jozo, Četnici u II. svjetskom ratu 1941-1945
[8] Vidi: Anić, Nikola, Antifašistička Hrvatska, Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Hrvatske 1941.-1945., Zagreb, 2005., str. 88
[9] Vidi: Ibid. str. 89;
Dubravica, Branko, Vojska antifašističke Hrvatske (1941-1945), Zagreb, 1996., str. 18-20, 116-118
[10] Budući da ću nadalje u kontekstu NOV govoriti najčešće o „brigadi“, „diviziji“ i „korpusu“, smatram da je dobro raščistiti značenje tih pojmova iz vojne terminologije u slučaju NOV Hrvatske, odnosno NOV Jugoslavije. Pod pojmovima „brigada“, „divizija“ i „korpus“ u suvremenoj vojnoj terminologiji podrazumijevaju se brojčano veliki sustavi, tako da brigada u punom sastavu rijetko može brojati manje od 3.000 ljudi, divizija manje od 10.000, a korpus manje od 20.000.
Partizansko ratovanje ne spada u konvencionalno, na nj se ne mogu primijeniti uobičajena shvaćanja spomenutih formacija. Brojno stanje nije jedini kriterij za određivanje kategorije nekog vojnog sustava, već su tu bitne operativno-taktička doktrina, strategija vođenja rata, brojnost mobilizacijske baze itd. Narodnooslobodilačke brigade, divizije i korpusi su tijekom rata najduže primjenjivali partizansko ratovanje, pa su i veličine organizacijskih sustava bile podređene tom cilju, da bi krajem rata ostvarili brojčani rast i proveli reorganizaciju, što ih je osposobilo za izvođenje kombiniranih borbenih operacija, tj. za ratovanje u konvencionalnom smislu. Partizanske divizije bile su najčešće sastavljene od tri, ponekad četiri brigade, prosječno su brojale 3.000-4.000 vojnika, a u zadnjoj ratnoj godini i 6.000-8.000 vojnika. Te su divizije, prema mogućnostima, inkorporirale (najbrojnije) pješačke postrojbe; sredstva podrške u vidu topničkih baterija i mitraljeskih vodova, ponekad četa; specijalizirane postrojbe poput izviđačkih i inženjerskih četa, četa za vezu i sanitetskih četa; te službe poput divizijske bolnice i komore. Partizanska divizija prema ratnoj vještini nije bila samo viša taktička, već i operativna postrojba, dok je prema organizacijskim načelima bila univerzalna s obzirom na vremenske uvjete, karakteristike zemljišta i zadatak. (op. a.)
[11] Pridodamo li tom broju poginule Dalmatince u sastavu drugih (ne-dalmatinskih) brigada, tada dolazimo do brojke od oko 2.900, ili oko 39,4% udjela u ukupnim gubicima na Sutjesci.
Vidi: Šalov, Mate, Četvrta dalmatinska (Splitska) brigada, Split, 1980., str. 17
[12] Vidi: Kučan, Viktor, Sutjeska – dolina heroja, Beograd, Ljubljana, 1978., str. 367-368
[13] Vidi: Sirotković, Hodimir, ZAVNOH. Rasprave i dokumenti, Zagreb, 2002., str. 110-112

Dinko Odak
About Dinko Odak (41 Articles)
Diplomirao sam politologiju na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, smjerove: javne politike; međunarodni odnosi. Radio sam kao radio-voditelj i urednik, DJ, pomotor, državni službenik i u sektoru usluga zaštite okoliša. Povijest, pogotovo vojna, mi je hobi posljednjih četvrt stoljeća, a bavim se i analizom (i sintezom) stvarnih, a ne medijskih, međunarodnih odnosa i/ili događaja. Nepopravljivi sam antropopesimist i kolapsist.

Ostavite komentar. HPP ne odgovara za izreceno misljenje komentatora. Zabranjeno je vrijedanje, psovanje i klevetanje.

Your email address will not be published.


*