Novo:

Slomljena Osovina (2) – Travanjski rat

3. Travanjski rat, okupacija Jugoslavije i uspostava Nezavisne Države Hrvatske

Travanjskim ratom Jugoslavija, a shodno tome i Hrvatska, postaje izrazito aktivno ratište u srcu Europe. Invazija i podjela Jugoslavije dovela je na površinu etničke sukobe između Srba i Hrvata, odnosno muslimana, na području NDH, te kao glavni politički sukob onaj Komunističke partije Jugoslavije i četnika (kao rojalističkih eksponenata) za apsolutnu vlast u poratnoj Jugoslaviji.

Ustaški režim je svoju sudbinu neraskidivo vezao uz nacističku Njemačku, a kako su komunisti i rojalisti predviđali pobjedu Saveznika nisu ustaše smatrali dugoročnom političkom prijetnjom, već pojavom koja će nestati zajedno s III. Reichom i koja neće imati utjecaja na poslijeratnu političku kartu Balkana. Naknadno profiliranje partizanskog, odnosno četničkog, pokreta kao antifašističkog, odnosno kolaboracionističkog, proizišlo je ne samo iz političkih, već i vojno-operativnih ciljeva, jer su četnici u odnosu s okupatorima i snagama NDH težili postizanju statusa „ne diram te – ne diraš me“, dok su partizani protiv njih aktivno ratovali.

3.1. Travanjski rat i okupacija Jugoslavije

Drugi svjetski rat na području Jugoslavije započeo je Travanjskim ratom (6. – 17. travnja 1941.), a povod mu je bio Hitlerov strah od jugoslavenskog istupanja iz „Trojnog pakta“ nakon državnog udara 27. ožujka 1941. godine[1] i smjene vlade. Glavninu udara su izvodile njemačke armije koje su upale na jugoslavenski teritorij iz Bugarske (preko Niša prema Beogradu, odnosno zapadu), Rumunjske (kroz Banat prema Beogradu), Mađarske (prema Beogradu, odnosno Zagrebu) i Austrije (prema Zagrebu). Njemačke oklopno-mehanizirane snage su uz obilnu podršku taktičkog zrakoplovstva brzo savladavale otpor i zauzimale teritorij ne ostavljajući sumnje u konačni ishod kampanje. Italija se napadu pridružila tek 11. travnja upadom u zapadna područja Jugoslavije. Talijani na anektiranom dalmatinskom području („Truppe di Zara“ u zadarskoj enklavi) nisu napali ocjenjujući suprotstavljene jugoslavenske snage prejakima, te su počeli s borbenim djelovanjima tek po spajanju s napredujućom 2. armijom.

Rat je završio potpunim porazom [doktrinarno i materijalno] zastarjele jugoslavenske vojske, a potom komadanjem i okupacijom Jugoslavije. Izuzev Hrvatske, kojom ću se detaljnije baviti u nastavku, Jugoslavija je bila podijeljena između agresorskih država kako slijedi: Slovenija je, ugrubo, podijeljena po osovini istok–zapad – Nijemci su zauzeli veći, sjeverni dio, a Talijani manji, južni dio; teritorij BiH potpao je, barem na papiru, pod jurisdikciju marionetske hrvatske države; najveći dio uže Srbije s Banatom bio je pod njemačkim vojnim zapovjedništvom, istočni je Srijem dodijeljen ustaškom režimu, Bačku je zauzela Mađarska, Kosovo su okupirale Italija, odnosno marionetska albanska država, dok je Bugarska prisvojila komad jugoistočnog dijela uže Srbije; kao i najveći dio Makedonije – uz manje teritorijalne ustupke Italiji, odnosno Albaniji; a Crnu Goru je okupirala, odnosno anektirala [priobalni pojas], Italija.

Podjela okupirane Jugoslavije

Podjela okupirane Jugoslavije

3.2. Talijanska okupacija dijelova Hrvatske i uspostava NDH

Jedan od nusproizvoda Travanjskog rata bila je i Nezavisna Država Hrvatska, kvislinška tvorevina pod njemačko-talijanskim patronatom, a djelomice i pod neprikrivenom okupacijom. Takozvana NDH nije bila ni nezavisna, niti država, niti hrvatska. Ta se tvorevina ne može smatrati „voljom hrvatskog naroda“ kako su tada, a što je žalosno i danas, neki tvrdili, iako je „hrvatsko pitanje“ bilo jedno od najvažnijih političkih problema Jugoslavije. Budući da ju je osnovalo doslovno nekoliko stotina pripadnika opskurne terorističke organizacije pod plaštem njemačko–talijanske agresije, novostvorena država nije imala apsolutno ništa s voljom naroda. Ante Pavelić, vođa ustaškog pokreta, je derogirao hrvatske političke institucije i uveo nacistički Führerprinzip[2] upravljanja zemljom, sasvim oprečan hrvatskoj političkoj tradiciji, dok su rasni zakoni NDH [bili] nespojivi s idejom „hrvatstva“. Dijelovi hrvatskog teritorija predani Italiji za sramoćenje u I. svjetskom ratu ostali su pod talijanskom vlašću, a pridodana su im i nova područja u Dalmaciji, Gorskom kotaru i Primorju; Međimurje i Baranja došli su pod mađarsku vlast, a u „nezavisnom“ dijelu Hrvatske nalazile su se okupacijske snage Italije i Njemačke, čije je uzdržavanje morala plaćati NDH.

Za ovu temu najvažnije su talijanske okupacijske zone. One su obuhvaćale čitavu Dalmaciju i dijelove susjednih regija koji s Dalmacijom predstavljaju jedinstvenu geografsku cjelinu. Talijanska interesna sfera na području Hrvatske sastojala se od triju zona, ili sektora, između jadranske obale i talijansko-njemačke crte razgraničenja: I. zona (Sektor A) je obuhvaćala anektirana područja; ostatak teritorija pod talijanskom vlašću (Sektor B) bio je inicijalno u potpunosti predan pod upravu NDH, no već u razdoblju rujan-listopad 1941. godine Talijani ga reokupiraju [Sektor B], te u širini pedesetak kilometara od obale u unutrašnjost stvaraju II. zonu u kojoj će okupacijska [vojna] uprava obavljati sve civilne i vojne poslove, pa je u tom kontekstu za NDH to bila demilitarizirana zona. Ostatak sektora bio je prepušten institucijama NDH, s izuzetkom strateških točaka pod talijanskom vojnom kontrolom, a shodno različitom upravnom režimu proglašen III. zonom, ili Sektorom C[3].

Uprava NDH je u najvećem dijelu dalmatinskog prostora prisutna samo nominalno[4], dok je stvarnu vlast i moć imala talijanska vojna uprava. Italija je u Dalmaciji po završetku Travanjskog rata držala snage VI. korpusa („Truppe di Zara“, dijelovi divizija „Sassari“, „Bergamo“ i „Perugia“, te druge manje jedinice) od sjeverozapadne granice regije do Neretve i dio XVII. korpusa (dijelovi divizije „Marche“) od Neretve do Crne Gore.

U fluidnoj situaciji formiranja državnih granica i uz zastrašujuću prisutnost talijanskih okupacijskih snaga, Ante Pavelić je već 18. svibnja 1941. potpisao rimske ugovore[5] kojima je velik i gospodarski najvažniji dio kontinentalnog dijela Dalmacije pripao Talijanima, kao i svi dalmatinski otoci izuzev Brača i Hvara[6]. Ugovorom je određeno da Italija ima pravo osnivati garnizone i na [okupiranom] zemljištu NDH, dok se ova izričito obavezala da u „…drugoj zoni „ne će podići ni podržavati nikakvu vojničku utvrdu ili uređaj kopneni, pomorski ili zrakoplovni, nikakvu vojničku (operacionu) bazu i nikakvu napravu, koja bi se mogla iskoristiti u ratne svrhe, niti ikakvu tvornicu ili skladište streljiva i ratnoga tvoriva“ (članak 1)…“[7].

Najveća pljuska Dalmatincima, i Hrvatima uopće, bila je Pavelićeva molba talijanskoj kraljevskoj kući da odredi jednog savojskog princa za nositelja „hrvatske dinastije“. Talijanske tiskovine taj su događaj bučno popratile tako da je, primjerice, u torinskom listu „La Stampa“ bilo napisano: „Hrvatska se rodila živa i živjet će u kolotečini talijanskog imperija… Nije moguće zamisliti samostalnost Hrvatske van imperijalne kolotečine Italije… Ona spada k Italiji u njenu apsolutnu i potpunu vlast…“[8].

Osvajači se nisu libili odmah pokazati tu apsolutnu i potpunu vlast na anektiranim i okupiranim područjima. Stožer talijanske 2. armije[9] imao je zapovjedništvo nad vojskom i vojnom upravom, za koordiniranje aktivnosti vojske i ratne mornarice u obalnom području i na otocima osnovano je Vojno-pomorsko zapovjedništvo Dalmacije (Comando militare marittimo della Dalmazia), dok je za obavljanje upravnih poslova u anektiranim područjima osnovan Civilni komesarijat za Dalmaciju, a taj je ubrzo prerastao u pokrajinsku upravu (Governo della Dalmazia) sa sjedištem u Zadru.

Ta je Uprava anektirano područje odmah podvrgnula nemilosrdnoj talijanizaciji, proganjanju političkih protivnika i fašističkoj strahovladi uopće. Početkom 1942. godine Uprava Dalmacije uvodi talijanski ustav i zakone što vodi ukidanju niza sportskih društava, znanstvenih, obrazovnih i kulturnih ustanova i svega ostalog što bi moglo očuvati hrvatski duh, a učestale su eksproprijacije, rekvizicije i sekvestri. Povrh pobrojanog, Talijani inauguriraju dalmatinske četnike u svoje štićenike[10], pribavljajući si time alat za „prljave poslove“.

3.3. Razvoj četništva u Dalmaciji nakon talijanske aneksije/okupacije

Inicijalno talijansko prepuštanje II. zone upravi NDH imalo je za rezultat pokolj srpske nacionalne manjine na tom području. Talijani su, naravno, takvo što mogli spriječiti u samom začetku, no to bi bilo protivno njihovoj politici „zavadi, pa vladaj“[11], stoga su intervenirali tek kad su ustaški pokolji nanijeli nepopravljivu štetu režimu NDH.

Dvadeset i sedmi srpnja 1941. dolazi do masovnog ustanka srpskog stanovništva u NDH, ponajviše zbog ustaških divljanja, a paralelno se osnivaju ustaničke partizanske jedinice, odnosno četničke jedinice i [srpske] seoske straže – ne nužno četničkog karaktera. Potpuno neočekivani ustanak izazvao je paniku među ustašama i žandarima, koji se povlače iz nekoliko mjesta (uključujući i Knin čija je ustaška posada pobjegla u Drniš) prepuštajući prostrani teritorij ustanicima oba predznaka. Opravdavajući se, ustaški dužnosnici svaljuju najveći dio krivnje na Talijane koji pružaju potporu „…četnicima i ostalim subverzivnim elementima, koliko na području Nezavisne Države Hrvatske toliko ili još mnogo više na području pripalom Italiji… …moglo bi se pouzdano utvrditi, da su Italijani na ovom teritoriju i organizirali ove bande, a sve s prozirnom namjerom da se i dalje mogu zadržavati na našem teritoriju, a konačno i okupirati ga i staviti pod svoju vlast…“[12]. Citirani dijelovi izvješća nesumnjivo su uvelike istiniti, no činjenica je da NDH nije bila u stanju kontrolirati, a kamoli riješiti, situaciju vlastitim snagama i da je rješenje mogla tražiti jedino kroz okvir suradnje s talijanskom vojskom. Talijansko taktiziranje i koketiranje s ustanicima velikosrpskog predznaka – nasuprot brzoj, odlučnoj i nemilosrdnoj vojnoj akciji protiv svih ustanika – i omalovažavanje organizacijsko-mobilizacijskih mogućnosti Komunističke partije ubrzo im se [Talijanima i NDH] osvetilo jačanjem Narodnooslobodilačkog pokreta (dalje NOP) u Hrvatskoj.

Iako je na početku ustan[a]ka bilo ograničene suradnje između partizana i četnika (na saveznoj, republičkoj i regionalnoj razini), vrlo je brzo došlo do sukoba oko operativnog cilja borbe – partizani su zagovarali operacije protiv domobrana, ustaša i Talijana, dok su se četnici skanjivali upustiti u sukob s Talijanima i zagovarali isključivo borbu protiv postrojba NDH. Sukladno svojoj politici, četnici i predstavnici srpske građanske politike u razdoblju srpanj-kolovoz 1941. kontaktiraju talijanske vojne vlasti ne bi li ih nagovorili na djelovanje kojim bi obuzdale ustaško divljanje i masakr srpskog stanovništva. Talijani to objeručke prihvaćaju, pa narednih mjeseci sustavno organiziraju četničke postrojbe pod svojim zapovjedništvom. Osim toga, nanovo okupiraju II. zonu u razdoblju rujan-listopad 1941., uvelike sputavajući stvarnu vlast NDH. Kako su Talijani kao isključivi uzrok ustanka srpskog (nekomunističkog) življa držali ustašku politiku prema toj etničkoj skupini, zanemarujući utjecaj velikosrpskog programa, smatrali su da ih mogu kontrolirati i upotrijebiti u gušenju ustanka pod vodstvom Komunističke partije.

Četničke grupe u sjevernoj Dalmaciji nisu bile pod centraliziranim vojno-političkim vodstvom, već su bile područno-lokalnog karaktera i prvenstveno usmjerene na lokalno djelovanje zbog nevoljkosti seoskog stanovništva za napuštanje svojeg kraja. U rujnu 1941. po naređenju Draže Mihailovića u Split dolazi Ilija Trifunović-Birčanin, te preuzima zapovjedništvo nad postrojbama MVAC i „nelegalnim“ četničkim postrojbama u jugozapadnoj Hrvatskoj, Lici, sjevernoj Dalmaciji i zapadnoj BiH, a služi i kao časnik za vezu pri talijanskoj 2. armiji. Trifunović organizira Štab četničkih odreda za Hercegovinu, Dalmaciju, zapadnu Bosnu i Liku koji kasnije postrojava pukovnije ujedinjene u „Dinarsku diviziju“, čijim se v.d. zapovjednika proglasio Momčilo Đujić. On je, kao i ostatak [izrazito fragmentiranog] četničkog pokreta, bio vođen idejom stvaranja „Velike Srbije“ koje je uključivalo etničko čišćenje nesrpskog stanovništva[13]. Đujić je zbog neuspjelih operacija protiv partizana kasnije smijenjen, a mjesto zastupnika komandanta divizije (vojvode Trifunovića) dodijeljeno je Dimitriju Uzunčeviću.

Osnivanje „Dinarske divizije“ u prvoj trećini 1942. označilo je početak stvaranja četničkih operativnih postrojba i njihov pojačan angažman protiv NOVJ, uglavnom u svojstvu talijanskih pomoćnih trupa. Krajem godine počinje osnivanje četničkih korpusa, dok se pojam „Dinarske divizije“ sve više gubi u korist Dinarske četničke oblasti. Divizijski pukovi reorganizirani su u korpuse s dvije (501.), odnosno tri brigade (502.), da bi u ožujku 1943. od treće brigade 502. puka bio osnovan četnički korpus Velebit. Kako ću u nastavku izlaganja pokazati, četničke brigade i korpusi bili su kvalitativno, kvantitativno i organizacijski daleko slabiji od partizanskih postrojba istih ustrojstvenih razina, te su četnici, iako politički najopasniji protivnici NOP, vojnički bili inferiorni postrojbama NOVH u promatranom području i šire.

Četnička kolaboracija prouzročila je trvenja između vlasti NDH i Talijana koji su ustaške proteste uglavnom marginalizirali, te uporno održavali i povećavali četničke efektive pod svojim zapovjedništvom smatrajući njihovu protupartizansku ulogu važnijom od potreba i želja „saveznika“, kojima su često podastirali netočne, umanjene brojke žive sile i naoružanja četničkih postrojba. Destabilizacija NDH, u kojoj su ulogu igrali i četnici, bila je u talijanskom interesu, jer su bez obzira na „savezništvo“ s tom tvorevinom željeli proširiti anektirana područja, odnosno poništiti znatne privredne koncesije dane Njemačkoj[14], koja se, talijanskoj povijesnoj „podršci“ ustašama unatoč, privredno najviše okoristila uspostavom marionetske hrvatske države. Ono s čime Talijani nisu računali bilo je paralelno stvaranje i organiziranje NOP-a, koji je u svakom pogledu ubrzo zasjenio četničke takmace.

3.4. Teritorijalno-administrativno ustrojstvo NDH

Kroz prizmu opisane situacije jasna je frustriranost dužnosnika i službenika, kao i neučinkovitost područnih teritorijalno-administrativnih jedinica NDH – velikih župa, na znatnom dijelu državnog teritorija. Velike župe su svojim nazivima, rasporedom i teritorijalnim obuhvatom nastojale invocirati tradiciju hrvatskih srednjovjekovnih župa i jedinstvo „hrvatskih povijesnih zemalja“, a bile su osnivane temeljem zakonske odredbe o velikim župama od 10. lipnja 1941. godine. Ukupno ih je organizirano dvadeset i dvije 1941., odnosno dvadeset i tri nakon kapitulacije Italije.

One su [velike župe] organizirale i nadgledale rad javnih služba u svojoj nadležnosti i rješavale upravne predmete prvog i drugog stupnja. Kao prvostupanjska upravna tijela rješavale su upravne poslove koje su im prenijela ministarstva tijekom 1942.[15] prema zakonskoj odredbi za prijenos nadležnosti na velike župe, iz studenog 1941., a kao drugostupanjska upravna tijela rješavale su sve upravne predmete u prvostupanjskoj nadležnosti lokalnih upravnih tijela na svojim područjima. Velike su župe mogle izdavati zapovijedi u zakonom propisanoj nadležnosti lokalnim [samo]upravnim jedinicama u svom sastavu, odnosno van svoje nadležnosti, a na zahtjev nadležnog ministarstva. Iako je stvarna nadležnost velikih župa na papiru izgledala suvislo, na terenu je vlast nekoliko velikih župa bila gotovo sasvim osporena okupacijskim režimom talijanske II. zone, ili djelomično osporena okupacijskim režimom III. zone.

Četiri su velike župe pokrivale prostor Dalmacije i shodno tome se nalazile pod okupacijskim režimom II. zone: „velika župa Bribir-Sidraga“ u sjevernoj Dalmaciji[16], kojoj su prirodne gravitacijske točke, Šibenik i Zadar, bile oduzete i stavljene pod suverenitet druge države; „velika župa Cetina“ sa sjedištem u Omišu, koja je obuhvaćala središnji dio Dalmacije[17], ali odvojen od Splita kao logičnog gravitacijskog centra u privrednom, prometnom, geografskom, demografskom i kulturnom smislu; „velika župa Hum“ koja je, između ostalog, obuhvaćala sjeverni dio južne Dalmacije[18] i; „velika župa Dubrava“ koja je, između ostalog, obuhvaćala preostali dio južne Dalmacije[19]. Bez obzira na upravu NDH, ili upravo zbog nje[zine impotentnosti], možemo reći da je Dalmacija bila de facto pod apsolutnom talijanskom vlašću, unatoč ugovorno utvrđenim ograničenjima i razgraničenjima.

BILJEŠKE

[1] Puč su organizirali i proveli časnici jugoslavenske vojske, no literatura daje različite odgovore na pitanje tko je stajao iza travanjskih demonstracija –  KPJ, ili druge političke snage:

„… Hitler gave Yugoslavia an ultimatum of entering the anti-British ‘Tripartite Pact’… The massing of German troops on the Bulgarian border accelerated the accession… …to the pact, which was signed in March 1941. When this became public, demonstrations took place in Belgrade led by the KPJ…

Vuksic, Velimir, Tito’s partisans 1941-45, Osprey Publishing Ltd., 2003, str. 8;

Srpske opozicione stranke i patriotske grupe, te srpska pravoslavna crkva, sve protivnici kneza Pavla i potpisivanja Trojnog pakta, s oduševljenjem su primili vijest o državnom udaru. U Beogradu i drugim srpskim gradovima, te u mnogim gradovima širom čitave Jugoslavije, izbile su masovne ulične demonstracije, neke inscenirane, a mnoge nesumnjivo spontane… U mnogima od tih demonstracija sigurno je igrala ulogu Komunistička partija, iako ni posredno ni neposredno nije imala ništa sa samim pučem.

http://www.znaci.net/00001/40_12.htm (pristupano 1. listopada 2010.): Tomasevich, Jozo, Četnici u II. svjetskom ratu 1941-1945;

Vidi: http://www.history.army.mil/books/wwii/balkan/intro.htm (pristupano 30. kolovoza 2010.): The German campaigns in the Balkans (Spring 1941), United States Army Center of Military History, Washington, D.C., CMH Pub 104-4, str. 21

[2] Nacisti su upravi nametnuli princip svemogućeg i nepogrešivog vođe koji je natprirodni zakonodavac, a sam izuzet iz odnosne regulacije koju „daruje“ naciji. Takav princip djelovanja je upravo oprečan biti državne uprave, jer uništava funkcionalnu hijerarhijsku strukturu birokracije u kojoj neosobna podređenost proizlazi iz logike diobe rada, a uvodi potpunu vezanost nižeg u hijerarhiji za svog nadređenog i zahtjeva apsolutnu poslušnost prema njemu, te daje apsolutnu moć prema podređenom. (op. a.);

Prije svih daljih objašnjenja valja nam naglasiti da je politički sustav te novoproglašene NDH od početka do kraja bio po uzoru na onaj u nacističkoj Njemačkoj. Zasnivao se na tzv. “Fuhrer principu”. Poglavnik, koga su u Hrvatskoj na vlast doveli njemački i talijanski okupatori, držao je svu zakonodavnu i izvršnu vlast, a imenovao je i suce. Imenovao je ministre koji su samo njemu odgovarali. Zakonske odredbe donosio je sam, ili su ih donosili ministri uz njegovo ovlaštenje. U vršenju te vlasti nije bio ograničen ni ustavom, niti Saborom, a ni narodnom voljom očitovanom na neki drugi način.

Degan, Vladimir Đuro, Pravni aspekti i političke posljedice rimskih ugovora od 18.  svibnja 1941. godine, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 45, 2/2008., str. 268

[3] „The three areas of Croatian territory between the Adriatic Sea and the German-Italian demarcation line… …were henceforth reffered to as three zones: Zone I, the area annexed by Italy; Zone II, the demilitarized territory; and Zone III, the reminder of the territory to the demarcation line.

Tomasevich, Jozo, War and revolution in Yugoslavia, 1941-1945: occupation and collaboration, Stanford, 2001, str. 247;

Vidi: http://www1.yadvashem.org/odot_pdf/Microsoft%20Word%20-%204803.pdf (pristupano 28. kolovoza 2010.): Carpi, Daniel, The Rescue of Jews in the Italian Zone of Occupied Croatia, str. 5/43;

Pavlowitch, Stevan K., Hitler’s new disorder: the Second World War in Yugoslavia, Columbia  University Press, 2008, str. 22-49

[4] Vlast NDH u II. zoni bila je osporena naređenjem generala Ambrosia, 7. rujna 1941., kojim talijanske vojne vlasti preuzimaju sve vojne i civilne upravne poslove u II. zoni, dok u III. zoni obnašaju vojnu vlast, a nadgledaju civilnu upravu NDH.

Vidi: Tomasevich, Jozo, War and revolution in Yugoslavia, 1941-1945: Occupation and collaboration, Stanford, 2001, str. 248

[5] To su bili: (i) Ugovor o određivanju granice između Kraljevine Hrvatske i Kraljevine Italije; (ii) Sporazum o pitanjima vojničkog značaja, koja se odnose na jadransko primorsko područje i; (iii) Ugovor o jamstvu i suradnji između Kraljevine Hrvatske i Kraljevine Italije.

Vidi: Degan, Vladimir Đuro, Pravni aspekti i političke posljedice rimskih ugovora od 18.  svibnja 1941. godine, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 45, 2/2008.,  str. 272-275

[6] Dana 20. svibnja 1941. objavljen je u talijanskom tisku „Ugovor o određivanju granica između Kraljevine Hrvatske i Kraljevine Italije“ kojim su kao sastavni dijelovi posljednje priznati sljedeći dijelovi Dalmacije:

„…svi otoci zadarskog otočja; područje obuhvaćeno linijom, koja polazi od rta Privlaka, dostiže Planinski kanal, slijedi njegovu unutarnju trasu  do Novigradskog mora, nastavlja se uzduž gornje obale rečenog mora, zahvaća Bukovicu i, stigavši do toka Krke ispod mjesta Pađene, silazi duž rijeke te se od nje odvaja tako da obuhvaća cijelo područje Šibenika i Trogira, te grad Split uključivši predgrađa, a isključivši otoke Brač i Hvar; otoci Čiovo, Drivenik, Šolta, Vis, Biševo, Sv. Andrija, Jabuka i ostali manji koji leže oko njih; otoci Korčula i Mljet; kotar koji obuhvaća cijelu Boku Kotorsku linijom koja napušta obalu na jednoj točci između mjesta Cavtat i Vitaljine i ulazi prema sjeveroistoku, uključivši mjesto Grudu i masiv planine Orjen, dok ne dostigne granicu s Crnom Gorom…“

Gizdić, Drago, Dalmacija 1941, Zagreb, 1957., str. 160-161

[7] Degan, Vladimir Đuro, Pravni aspekti i političke posljedice rimskih ugovora od 18.  svibnja 1941. godine, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 45, 2/2008.,  str. 273

[8] Gizdić, Drago, Dalmacija 1941, Zagreb, 1957., str. 160

[9] Stožer 2. armije postao je 9. svibnja 1942. Više zapovjedništvo oružanih snaga Slovenija-Dalmacija (Supersloda). (op. a.)

[10] „Talijani su u skladu sa svojom politikom prema četnicima radili i na osnivanju posebnih jedinica koje bi se borile protiv partizanskih snaga, pa je tako i nastala antikomunistička milicija, koja je imala karakter paravojne formacije…“

http://povijest.net/sadrzaj/hrvatska/hr-ww2/840-odnos-dinarske-cetnicke-divizije-i-talijanskog-okupatora.html (pristupano 23. kolovoza 2010.): Zovak, Domagoj, Odnos dinarske četničke divizije i talijanskog okupatora, Hrvatski povijesni portal, ISSN 1846-4432, 13.04.2010.

[11] „…U vezi s tim treba razumijevati i Dalmazzovo mišljenje, da bi za talijanske snage u tom trenutku bilo najbolje rješenje da se njihove trupe povuku iz Druge zone, »puštajući da se borba odvija medu zainteresiranim, držeći je daleko od Dalmacije (misli se na anektirano područje, op. F.j.B.), s poznatim pojasom ograničene sigurnosti«…

http://www.znaci.net/00001/41_5.htm (pristupano 23. kolovoza 2010.): Jelić-Butić, Fikreta, Četnici u Hrvatskoj 1941.-1945.

[12] Ibid.

[13] „Zadatak divizije: Što jača organizacija srpskog naroda u ovim krajevima radi uspostavljanja srpskih vlasti u danom momentu, radi obračuna sa Hrvatima i na koncu radi čišćenja Hrvata i Muslimana iz Like, Severne Dalmacije, Bosne i Hercegovine i stvaranja jedne homogene i čisto pravoslavne srpske države, oslanjajući se na Srbiju i Crnu Goru.

http://povijest.net/sadrzaj/hrvatska/hr-ww2/744-programska-osnova-cetnickog-pokreta.html (pristupano 23. kolovoza 2010.): Zovak, Domagoj, Programska osnova četničkog pokreta, Hrvatski povijesni portal, ISSN 1846-4432, 12.09.2009.

[14] Primjerice: „Iz boksitnih jama u NDH moglo se (bez novih investicija) eksploatirati najmanje 500.000 tona godišnje, što je za njemačku proizvodnju aluminija bilo „od životne važnosti“, jer je činilo nešto više od 40% ukupnih njemačkih potreba.

Goldstein, Ivo, Hrvatska 1918.-2008., Zagreb, 2008., str. 245

[15] Bućin, Rajka, Prilog poznavanju institucija: zakonski okvir rada velikih župa NDH, Arhivski vjesnik, god. 44 (2001), str. 210-211

[16] „Od 27. lipnja 1941. do 30. listopada 1943. djeluje pod nazivom Bribir i Sidraga. Sjedište je do 26. listopada 1943. u Kninu, a tada je premješteno u Šibenik. U njenom sastavu su kotarske oblasti Bosansko Grahovo (od 1. siječnja 1942, do tada u velikoj župi Krbava i Psat), Drniš (djeluje od 1. kolovoza 1941), Knin te kotarska ispostava Drvar.“

Ibid. str. 215

[17] „Djeluje od 25. lipnja 1941. sa sjedištem u Omišu. Kotarske oblasti: Hvar, Imotski, Makarska, Sinj, Split, Supetar. Kotarska oblast Omiš osnovana je naknadno, te je počela djelovati 1. kolovoza 1941, zamijenivši time kotar Split.Uključilaje područje bivšeg kotara Split koje je ostalo u granicama NDH.

Ibid., str. 216

[18] „Djeluje od 5. kolovoza 1941. sa sjedištem u Mostaru. Kotarske oblasti: Mostar, Nevesinje, Metković, Konjic, Ljubuški; kotarska ispostava Posušje; grad Mostar. Dotadašnja kotarska ispostava Posušje djeluje kao kotarska oblast od 1. rujna 1941…“

Ibid., str. 217-218

[19] „Djeluje od 30. lipnja 1941. sa sjedištem u Dubrovniku. Kotarske oblasti: Bileća, Čapljina, Dubrovnik, Gacko, Ljubinje, Stolac, Trebinje; grad Dubrovnik. Umjesto kotarske oblasti Ljubinje, od 15. rujna 1941. djeluje kotarska oblast Ravno, dok je Ljubinje nadalje imalo status kotarske ispostave…“

Ibid., 216

Dinko Odak
About Dinko Odak (44 Articles)
Diplomirao sam politologiju na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, smjerove: javne politike; međunarodni odnosi. Radio sam kao radio-voditelj i urednik, DJ, pomotor, državni službenik i u sektoru usluga zaštite okoliša. Povijest, pogotovo vojna, mi je hobi posljednjih četvrt stoljeća, a bavim se i analizom (i sintezom) stvarnih, a ne medijskih, međunarodnih odnosa i/ili događaja. Nepopravljivi sam antropopesimist i kolapsist.