Novo:

Ban Sjepan II. Stipoš (1314.-1353.)

Kako se sve dotadašnje ratovanje Mladena II. Šubića pretvorilo u stalne poraze, u Bosni su osjetili priliku da se konačno otarase bana. Osim tog, krstjani su se ponovo pobunili, a to se vidi iz pisma koje je pisao papa Mladenu. Ipak, prisjetio se da u Dubrovniku borave sinovi i supruga pokojnog bana Stjepana I. Kotromanića i dođe na ideju da ih iskoristi. Osim toga, mogao je sasvim jasno videti da krstjani upravo najstarijeg sina Stjepana I., koji se zvao također Stjepan (II.), priznaju za bana Bosne, smatrajući da po redu naslijeđa njemu pripada banska čast. Za Bošnjake Mladen II. Šubić nije bio ban kojeg bi oni priznavali i smatrali su ga uzurpatorom.

Zato je Mladen II odlučio da na banski prijestol vrati Kotromaniće, tj. Stjepana II., ali da ga drži pod svojom kontrolom. Stupio je u vezu sa njima, a oni su pristali na uvjete koje im je Mladen ponudio, pa su uz njegovu pomoć vratili u Bosnu. Želeći da bana Stjepana II drži u pod svojom kontrolom i da uz njegovu pomoć konačno skrši krstjane dođe na ideju da ga oženi sa jednom princezom iz obitelji grofa Ortenburškog koji je vladao u Koruškoj. Radilo se o bogatoj obitelji pa ni Stjepan II nije imao ništa protiv da se ženidbom orodi sa njima. Papa je pristao i dozvolio ovaj brak imajući pred očima prvenstveno politički cilj. Želio je tim pridobiti Stjepana II u borbama za iskorjenjivanje krstjana.

Stjepan II je bio slab da bi bilo šta samostalno preduzimao, ali u okviru neke koalicije njegova snaga je bila ipak za respekt. Zato je trebalo izabrati pravog partnera, a tu je Stjepan II. bio vrlo vješt. Odmah mu je bilo jasno da su Šubići unapred osuđeni na neuspjeh. Ugarski kralj Karlo Robert je pratio sukobe među hrvatskom vlastelom i imao je svoje planove. Činjenica je da svoj dolazak na vlast imao zahvaliti obitelji Šubić, ali isto tako je bila činjenica i to da su oni koristeći taj svoj položaj toliko ojačali da su mogli ugroziti njegovu vlast. Stoga je mislio da je ova idealna prilika da ih uništi. Tim je Stjepan II došao pod komandu ugarskog kralja. U tome momentu to mu je odgovaralo jer se time otresao vlasti Mladena II i ojačao svoju vlast u Bosni. Ovdje je Stjepan II Kotromanić do krajnosti bio pragmatičan političar koji sasvim jasno vidio realnost i nije patio od bilo kakvih ideja koje bi se mogle nazvati idealističkim, poput zahvalnosti Mladenu II: izabrao je za patrona ugarskog kralja koji je dalje od njega, a ne hrvatskog bana koji mu je pred vratima.

Uskoro su počeli i oružani sukobi između Mladena II. i pobunjenih hrvatskih velikaša, a kulminirali su odlučujućom bitkom 1322. u okolini grada Skradina, gde je bilo Mladenovo sjedište. Kako je ovu bitku izgubio, a time i rat, Mladenu II je jedino ostalo da se zatvori u Klis i da očekuje Karla Roberta koji je najavio svoj dolazak. Mladen je naivno vjerovao da će mu kralj, imajući u vidu svu onu silnu pomoć koju mu je nekad pružila obitelj Šubića, pomoći sačuvati bansku čast. Kralj je stvarno došao i smjestio se u Knin iz kojeg je pozvao Mladena da dođe. Ovaj je došao, ali odmah je bio zarobljen i odveden negdje u Ugarsku gde je u tamnici i umro. Naslijedio ga je Mladen III. Šubić, ali on nije bio ličnost formata svoga oca. Već razočarani ban Stjepan I. Kotromanić je umro nešto prije 1314, dakle skoro istovremeno kad i njegov ljuti protivnik.
Nakon ovoga prve godine vladanja bana Stjepana II. prolaze u relativnom miru i on je uglavnom zauzet sa učvršćivanjem svoga položaja u Bosni. Najbolje sredstvo za sticanje prijatelja on je vidio u dijeljenju privilegija plemstvu.

1323. ban Stjepan II. se ponovo oženio. Karlo Robert ga je nagovorio da se oženi daljom rođakom svoje žene, Elizbetom, kćerkom poljskog (kujavskog) vojvode Kažimježa III. Stjepanu II. je prijala misao da se zbliži s ugarskom kraljevskom kućom koja mu je jedina mogla pružiti podršku u mogućim previranjima. Stjepan II je s ovom ženidbom imao materijalne koristi budući da se u nekim poveljama on spominje i kao gospodar nad sjevernim bosanskim oblastima koje su ranije držali kralj Dragutin i Mladen II. Šubić.  Nakon te ženidbe, pominje se kao Stjepanova žena i kćerka bugarskog cara Mihajla III. Šišmana (1323.-1330). Kakva je sudbina ovih žena, nije poznato. Iz ovih brakova, koliko se zna imao je sinove Radišu i Vuka te kćerke Katarinu i Elizabetu.

Iako je Stjepan II. pomagao kralja da se sruši vlast kuće Šubića, 1324. je pomagao da se vlast te obitelji vrati. Sve se to vrlo brzo pretvorilo u rat, kad su se dvije stranke vojno sudarile kod slapova Krke. Stjepan II pružio je u ovoj bitci vojnu pomoć stranci Šubića, ali sam nije sudjelovao. Možda je to bila i sreća za njega jer je stranka Šubića doživjela masakr pod Kninom, čak u tolikoj mjeri da je i vođa stranke Juraj II Šubić pao knezu Nelipcu u zarobljeništvo.

Kako je ban Stjepan II aktivno ratovao po Hrvatskoj nije imao mogućnosti iskoristiti period unutrašnjih smutnji u Raškoj. Budući se Hum nalazio u neposrednoj blizini Dubrovnika, bila je razumljiv interes Republike za tu oblast. Stoga ne iznenađuje to što su ban Stjepan II i Dubrovnik vrlo brzo sklopili savez. Stjepan II. je osvojio Hum i nazvao se „gospodar humski“. Ovim osvajanjem Bosna je na Jadranu imala dio primorja od Dubrovnika pa sve do Omiša i rijeke Cetine.

Nakon ovoga uspješno obavljenog rata u savezu sa Dubrovnikom, moglo je na prvi pogled izgledati da će odnosi bana i Republike biti dobri. Ali nije bilo tako. Banov službenik koji je upravljao Humom počeo je uznemiravati dubrovačke trgovce i pljačkati ih, a da bi nevolja bila još veća zatražio je Stjepan II da Dubrovnik njemu isplaćuje tzv. „mogoriš“, tribut koji su Dubrovčani isplaćivali gospodarima Zahumlja. Dubrovnik je to odbio što je dovelo do spora koji je trebao riješiti Stanak. Međutim ban nije poslao svoje ljude na ovu parnicu, priznajući time da je Dubrovnik u pravu o čemu je izdao i povelju 1332. Ban Stjepan II. je na to iskoristio priliku i preoteo teritorije u Nevesinju i Zagorju. Tu je bilo i direktnih vojnih sukoba u kojima je srpski kralj Dušan (kasnije car) teško porazio jedan bosanski vojni odred 1329. U završnim borbama sudjelovao je i sam Stjepan II., a u jednom je momentu došao u smrtnu opasnost kad je pod njim ubijen konj. Spasla ga je samo intervencija Vuka Vukoslavića koji mu je dao svoga konja, ali je  Vukoslavića ta vijernost banu koštala života jer je bio ubijen.

U spoljnoj politici banu Stjepanu II sve je išlo relativno lako, jer su mu osvajanja udvostručila obim države. Do toga momenta Crkva bosanska je bila uglavnom jedinstvena i krstjani su apsolutno prevladavali, a uticaj katoličke crkve je bio relativno slab dok pravoslavna crkva skoro da nije ni postojala. Međutim, osvajanje Huma je to znatno izmjenilo budući da je u toj oblasti bila razvijena pravoslavna crkva. Uz to, na teritoriji koja je tih godina osvojena pripojeno je i mnogo katoličkog elementa. Sad krstjani više nisu bili u apsolutnoj većini kao do tada.

Došlo bi ponovo do novog križarskog rata da se franjevci i dominikanci nisu posvađali oko toga kome pripada pravo da progoni, sudi i spaljuje krstjane. 1327. dominikancima je inkvizicija zabranjena, a franjevac Fabijan je dobio taj „ekskluzivitet“. Kako bez pomoći ugarskog kralja Karla Roberta i bosanskog bana, Fabijan nije mogao ništa uraditi tad se sada papa obratio ugarskom kralju. U pismu ga je molio da utječe na Stjepana II ne bi li ovaj pomagao inkviziciju. Ban Stjepan II se našao u vrlo neugodnoj situaciji jer su svi njegovi uspjesi postignuti isključivo zahvaljujući pomoći i podršci krstjana. Kad je 1334. umro did Crkve bosanske Petar nastalo je otimanje tko će nametnuti svoga kandidata za njegovog nasljednika. Karlo Robert je naturio svoga kandidata, s čime se nije složio Vatikan. Taj spor se otezao sve do 1336. kad je konačno pobijedila papska volja. No, to nije ništa značilo jer su biskupi bosanske biskupije od 1252. živjeli u Đakovu, niti su u Bosnu smjeli doći.

Zato je papa Benedikt XII (1334.-1342.) prihvatio ponudu kneza Nelipca da ovaj pod maskom križarskog rata protiv krstjana sruši Stjepana II koji je mislio za nagradu zatražiti od pape Bosnu. Cijeloj ovoj akciji oduprli su se Šubića jer su trajali pregovori o tome da se orode obitelji Šubića i Kotromanića. Radilo se o vjenčanju Vladislava Kotromanića (brata Stjepana II) i Jelene, sestre Mladena III Šubića. To venčanje je obavljeno tokom 1338. u gradu Klisu. Uz to je došlo je do naglog zbliženja Šubića i s kraljem Srbije, Dušanom Nemanjićem pa je sklopljen brak 1347. Mladena III Šubića i Jelene, rođene sestre kralja Dušana.

Sukobi u Hrvatskoj za Stjepana II su bili spasonosni. Knez Nelipac se bavio sada sa sasvim drugim stvarima i Bosna mu više nije padala na pamet. Tada dolazi jedan pravi diplomatski potez Stjepana II., čin koji će od Bosne da za sva vremena otkloni križarske ratove. 1339. u Ugarskoj je nekim poslom boravio general franjevačkog reda Gerard. Kralj Karlo Robert zamoli ga da ode u Bosnu i izvidi s kakvim se problemima susreće katolička crkva i da predloži rješenje. Franjevca Gerarda na samoj granici Bosni ljubazno dočeka sam ban Stjepan II. Od samoga početka ban se pokazivao kao popustljiv i spreman da pomogne da katolička crkva postepeno istisne krstjane, ali se nikako nije mogao složiti da se to radi silom budući da u susjedstvu Bosne borave „šizmatici“ (mislio je na Srbiju) koji bi mogli krstjanima pristupiti u pomoć. Tada bi u pitanje došao i opstanak Bosne. Uspio je papinog legata ubijediti i u tome duhu legat piše papi. Poslije svega prestaje progon krstjana, a dopušta se 1340. osnivanje franjevačke vikarije u Bosni. U svakom slučaju ban Stjepan II je uspio dobiti ono što je htio: mirnu Bosnu.

Iznenada je 1342. umro kralj Karlo Robert, a naslijedio ga sedamnaestogodišnji sin Ludvig I. Veliki (1342.-1382.) tako da je poslove vodila njegova mati, vlastoljubiva  ali vrlo pametna žena, kraljica Elizabeta, sestra poljskog kneza Kažimježa III. od Kujavije. Stjepan II. je u smjeni kralja vidio mogućnost da se u potpunosti odcijepi od uticaja Ugarske, pa stupi u pregovore s Venecijom koja je držala neke dalmatinske gradove uzete od Ugarske. 1343. Bosna predlaže savez. Venecija je tu ideju prihvatila, ali uz izvjesne rezerve. No Stjepan II je ubrzo uvidio da od ovog savezništva nema ništa.

U to vrijeme dolazilo je i do nekih sukoba između bana Stjepana II. i Mladena III. Šubića, ali je Venecija posredovala da se nesporazumi izglade ne zbog toga što voli mir, nego zbog trgovine i jer je više voljela u svom susjedstvu dvije manje sile, nego jednu veliku – Ugarsku.

U međuvremenu u Srbiji se dotadašnji kralj Dušan proglasio carem 1346. u Skoplju i počeo pokazivati sasvim otvorene aspiracije na osvajanje Bizanta. Car Dušan nije zaboravio da je Stjepan II preoteo Hum od Srbije pa je bio uporan u zahtjevima da se on vrati. Povod za oružani sukob između Bosne i Srbije pružio je Stjepan II odlučivši u Humu izgraditi tvrđavu. Osim toga, ban se toliko ludo ohrabrio da je izvršio napad na careve teritorije; 1349. prodro je do Konavala i opljačkaju sve krajeve kroz koje su prolazili. Venecija je pokušala posredovati između cara i bana, a Dušan im je odgovorio da jedino iz obzira prema Veneciji nije do sada navalio na bana. I sada je spreman preći preko svih uvreda, ali pod uvjetom da mu ovaj vrati Hum i naknadi svu pričinjenu štetu. Kako je Stjepan II odbijao svaki razgovor, Dušan 1350. pokrene veliku vojsku na Bosnu. Taktikom gerile Stjepan II carevoj je vojsci nastojao nanijeti što više štete. Ali Dušan je podmitio Stjepanovu vlastelu, pa je dosta njegovih ljudi prešlo na carevu stranu. Zbog toga otpor koji je zamišljen nije mogao biti i sproveden. S ono malo preostalih povjerljivih ljudi Stjepan II se povukao u planine. Dušan je stigao pod Bobovac, ali je grad bio tako dobro utvrđen pa je car odustao od opsade, a na vijest da je Bizant napao Makedoniju našao je izgovor da se povuče iz Bosne.

To je Stjepanu II. podiglo ugled, čak toliko da je odbio bilo kakve daljnje pregovore sa carem oko Huma. Car Dušan je tad dopao na ideju da svoga sina Uroša oženi s banovom kćerkom Elizabetom. Kao miraz trebao je ban uz kćerku predati i Hum. Po svemu sudeći ovu ideju su caru nametnuli Dubrovčani i Venecijanci kojima nikako nije odgovaralo da se ratuje po Bosni, budući da im je to ometalo trgovinu, ali je i tu ponudu Stjepan II naduto odbio.

Daljnja vladavina Stjepana II. Kotromanića bila je uglavnom mirna. Uspio je svoje rođačke veze još više proširiti tako što je svoju kćerku Mariju udao za grofa Ulrika od Helfenštajna, a kćerku Katarinu je udao za grofa Hermana I. Celjskog. Ipak, najveći uspjeh je bio u tome što je svoju kćerku Elizabetu u junu 1353. udao za ugarskog kralja Ludviga I.  Stjepan II. Umro je vjerovatno krajem septembra 1353. I pokopan je u franjevačkom samostanu u Visokom 1353.

About Zlatko Lukic (14 Articles)
Pisac i novinar. Autor 14 knjiga: romani, pripovijetke, poezija, drame, leksikografija, genealogija. Više puta nagrađivan za svoj literarni rad i zastupljen u BiH antologijama.

Ostavite komentar. HPP ne odgovara za izreceno misljenje komentatora. Zabranjeno je vrijedanje, psovanje i klevetanje.

Your email address will not be published.


*