Tweet

Od početka XV. Stoljeća, pa do druge polovice XVI st. Venecija je bila suveren Jadranskog mora. Smatrala ga je svojim morem, a realno – tako i je bilo. Velika geografska otkrića su oslabila položaj Venecije, ali ona je još uvijek bila najjača pomorska sila Sredozemlja. Tada se pojavio protivnik kakvog Mlečani niti u snovima nisu mogli zamisliti – uskoci. Sukob s malobrojnim ratnicima iz Senja potrajao je 70 godina i koštao Veneciju puno novaca, a što je možda važnije, i puno prestiža.

Pojava uskoka

Po padu Hercegovine u turske ruke mnogi su kršćani napustili svoj kraj i otišli u Klis kojim je tada zapovijedao hrvatski velikaš Petar Kružić. Te su izbjeglice nazivali «uskocima». Oni su pojačali posadu Klisa, koji je bio važan ključ za prolaz iz dalmatinskog zaleđa i Bosne na more. Turci su 1537. opsjeli Klis i nakog krvavih bitaka ga i osvojili. Uz mnoge branioce poginuo je i sam Petar Kružić. Oni uskoci koji nisu poginuli povukli su se u Senj gdje su uzeti u carsku (austrijsku) službu kao plaćenici. Uskoci su prvenstveno ratovali na kopnu, ali ubrzo spoznaju prednosti pomorskih akcija protiv Turaka te dobavljaju brodove i započinju s prodorima kroz Planinski kanal i ušće Zrmanje. U svojim su pohodima često prelazili preko mletačkog teritorija, ali Venecija se nije bunila jer je uskočka aktivnost išla na ruku i samim Mlečanima. Nakon Mletačko – turskog mira 1540. godine to se promijenilo. Mlečanima uskočka protuturska aktivnost više nije išla niz dlaku jer su bili prisiljeni štititi turske brodove, kao i druge koji su prevozili tursku ili židovsku robu, od uskočkih gusarskih napada. I uz mletačku zaštitu napadi su se nastavili te je sultan Sulejman zaprijetio da će poslati svoju flotu da uvede red u Jadranu. Kako bi to spriječili Mlečani su počeli progoniti uskoke, a 1557. blokiraju i sam Senj.

Tijekom Ciparskog rata (1570.-1573.) Venecija je opet podržavala uskoke, e da bi im po potpisivanju mira s Turcima opet počela braniti gusarenje. Uskoci se nisu previše zabrinjavali već su nastavili svoje aktivnosti protiv Turaka. Mletačke galije su potom dobile naputak da zarobljene uskoke vješaju, ili iskoriste kao galijote. Te su mjere povećale uskočku odlučnost te su uskoro u svoje poduhvate počeli odlaziti u flotilama s velikim brojem momčadi. Venecija je zbog sve intanzivnijeg sukoba s uskocima morala stvoriti posebnu funkciju «kapetana protiv uskoka», a prvi je na toj dužnosti bio Almoro Tiepolo. Tiepolo je sa svojih 5 galija bio u stalnom pokretu štiteći promet turske robe. Osim toga počeo je hvatati austrijske lađe te su carski činovnici u Senju počeli uskocima braniti izlazak na more kako bi se ti incidenti izbjegli. Povrh svega Tiepolo je na zadarskim i šibenskim otocima objesio 5, a na veslanje osudio 90 mletačkih podanika zbog pomaganja uskocima.
Tiepolo je vodio računa i o uskočkoj gerilskoj taktici te je svakoj galiji dodijelio i po jedan manji naoružani brod da je čuva noću. Sve te ošte mjere, skopčane s velikodušnom suradnjom senjskog kapetana uspjele su smanjiti uskočku djelatnost na zanemariv nivo.
Mlečani su mislili da je s uskocima gotovo, ali kroz nekoliko godina opet postadoše živahni. Tiepolo se na svoj stari zadatak vratio nakon 16 godina kao «generalni providur na Jadranu protiv uskoka», kako bi opet pokušao iskorijeniti tu napast. Nakon 19 mjeseci Tiepolo je izvijestio svoje pretpostavljene da je uskoke gotovo nemoguće uništiti, a niti ih onemogućiti u pothvatima postojećom taktikom. Zapravo, tražio je odobrenje za brutalnim mjerama odmazde te ga i dobio.

Tiepolo se sa svojom flotom zaletio do Vinodola, tamo popalio nekoliko kuća te zaplijenio i zapalio sve brodove. Zauzeo je kulu Žrnovicu koja je pripadala Daničićima, porušio je zajedno s mlinovima, a svu stoku zaplijenio. Zabranio je i trgovinu između dalmatinskih krajeva pod mletačkom vlašću i teritorija pod vlašću nadvojvode. Naposljetku je napao Bag (Karlobag) dio posade kojeg su činili uskoci, zauzeo grad i tvrđavu i pobio skoro sve zarobljene branioce. Razaranje Karlobaga i stradanje drugova samo je razbjesnilo ostale uskoke i pojačalo njihovu odlučnost. Od sada nadalje bila je to na obje strane borba bez milosti.

Bitka za Klis 1596.

Mlečani su u svoje diplomatske aktivnosti protiv uskoka uvukli i papu, koji je 1580. primio u Rimu Jurja Daničića i ostatak uskočkog izaslanstva te ih nagovorio za rat protiv Turaka, kako bi pustili Mlečane na miru. Već 1581. sklopljen je ugovor između Anđela Trogiranina i nadvojvode Karla o zajedničkim operacijama protiv Klisa, Solina i Sinja, s početkom zakazanim za 1583. godinu. Juraj Daničić je sa svojim uskocima i pridruženim Dalmatincima stigao pod Klis 2. siječnja, ali je zbog loše taktičke pripreme odbijen i bio prisiljen uzmaknuti. S njima je izbjeglo i oko 800 kršćanskih porodica.

To nije značilo odustajanje od Klisa. Splitski vlastelini Ivan Albertis, Nikola Cindro, Franjo Martinis, te arhiđakon Nikola Albertis i nadbiskup Nikola Marulić pripremahu novi napad. Šesti travnja 1596. godine je  Ivan Albertis zauzeo veliki dio Klisa malom četom od 80 uskoka i 40 – što Splićana, što Kaštelana. Dva dana pristiglo je pojačanje od 800 uskoka i novim snagama su uspjeli osvojiti ostatak Klisa, osim kule Oprah posada koje se nakon kraće opsade predala.

Osvajanje Klisa odjeknulo je čitavom Evropom, a Turci su se pjenili od bijesa i srama! Otposlali su snage jačine 10.000-15.000 vojnika kojima je naređeno osvajanje grada. Klis je ubrzo stavljen pod opsadu i nalazio se u nezavidnoj situaciji. Počelo je nedostajati hrane i vode. Pojačanje se iskrcalo 25. svibnja u Vinišće kraj Trogira. Bile su to čete snage 1000 bajuneta i 36 brodova, a pod vodstvom generala Jurja Lenkovića. Napavši jače turske snage doživjeli su poraz i morali su se povlačiti prema Klisu dok su Turci pokušavali odsjeći odstupnicu. Posada Klisa odaslala je van odred ususret Lenkoviću. U tom je ispadu poginuo Ivan Albertis, kao i 300 Lenkovićevih ljudi. Iscrpljena obrana predala je Klis 31. svibnja i bio im je dopušten slobodan odlazak.

Obnova gusarenja

Nakon pada Klisa uskoci se vratiše svom starom poslu – pljačkanju mletačkih i dubrovačkih lađa s turskom i židovskom robom. Od Istre do Kotora svi su živjeli u strahu od uskoka, a bio je uspostavljen i sustav konvoja s vojnom pratnjom!
Tako se krajem ožujka zaputilo nekih 500 uskoka na 17 brodova, a pod vodstvom Meslarde, Margetića, Domazetića i drugih, na oveći pohod. Cilj je bio Rovinj pun turskih i mletačkih brodova. U noći sa subote na Cvjetnu nedjelju izveli su prepad, opljačkali blago, zaplijenili 7 brodova i utekli, a u visini Fažane su zaplijenili još 2 manja broda. Naposljetku su se sklonili u luku Sv. Marka na Krku gdje su plijen podijelili na 906 dijelova, koliko je uskoka ukupno u to doba bilo i vratili se u Senj.

Venecija je kipila od bijesa, a stari i bolesni Tiepolo pozvan je upomoć i po treći put. Ovaj put je Tiepolo unajmio arbanaške borce, nih 300 te na Krku i Cresu raspisao nagradu za uskočke glave. No na samom početku rada Tiepolo umire, a nasljeđuje ga Giovanni Bembo. On je do srpnja 1597. godine prikupio snage od 18 galija i 20 naoružanih brodova s nekoliko tisuća vojnika. Svi prolazi do Senja bili su pod totalnom blokadom. No uskoke to nije slomilo. Usprkos blokadi iskradali su se u gusarske pothvate neprimjećeni zahvaljujući dobrom poznavanju plićina i vjetra. Organizirali su i kopnene prepade kako bi oteli stoku i drugu hranu.

Uskoro je blokada popustila i uskoci su intenzivirali djelatnost, ali Bembo je vrebao svoju priliku. U veljači 1598. iz Senja je krenula velika ekspedicija od 700 uskoka i 70 njemačkih strijelaca na 18 brodova. Dana 13. veljače iskrcali su se u blizini Šibenika i na turskom teritoriju navodno opljačkali 8000  grla stoke. Sklonili su se u zaljev Peleš južno od Primoštena, gdje ih je Bembo stisnuo s 3 galije i nekoliko naoružanih brodova, a iz Šibenika je stizala kopnena vojska. Izgledalo je da će Bembo smlaviti uskoke, ali oko ponoći se podigla jaka bura koja je Bembovo brodovlje natjeralo u zaklon Primoštenskog zaljeva. Uskoci su iskoristili priliku i otplovili u Rogoznički zaljev koji je zbog plićina pogodniji za obranu. Nisu se dugo zadržali na novom položaju, već su usred oluje u noći 17. veljače pobjegli iz luke. Kad je Bembo ujutro uplovio u rogozničku luku nije pronašao ni traga od uskoka, koji su odlučili Arbanase naučiti lekciju. Otišli su do Krka te 17. veljače uvečer, između 21 i 22 sata, izvršili prepad na arbanaške barke i ubili svakog Arbanasa kojeg su našli. Ovaj je poduhvat Veneciju koštao 150 arbanaških glava, a preostali su se toliko uplašili da su ih Venecijanci imali teških problema nagovoriti na ostanak u službi.

Bembo se riješio osvetiti blokiranjem Senja i bombardiranjem Novoga. Uz to, Venecija se Austriji spremala oteti Trst i Rijeku, tako da je uskoro blokada proširena na čitavo austrijsko primorje. Uskoro su Mlečani počeli sa svojim gusarskim pohodima na austrijsko i hrvatsko primorje i činilo se da je rat neizbježan. Istovremeno, rogozničkim debaklom shrvani Bembo je tražio razrješenje, a naslijedio ga je Antonio Giustignano kao izvršitelj dužnosti, da bi naposljetku u rujnu ili u listopadu 1598. godine na dužnost stupio Nikola Donado.

Komesar Josip Rabata

Donado se ozbiljno prihvatio zadatka i nakon nešto više od godinu dana (2. prosinca 1599.) podnio izvještaj. U tom izvještaju on ocjenjuje da je uskoka oko 400 te da raspolažu s 50 bracera sa 6-8 vesala. U svaki brod ih se ukrcava 24 te se mogu često izmjenjivati na veslima i tako održavati zavidnu brzinu i okretnost. Donado je dao sagraditi kule na tjesnacima Ljubač na Pagu i Sv. Marko na Krku čime su zatvorena dva važna tjesnaca koje su uskoci često koristili. Osim te dvije utvrde Donado je postavio i velik broj stražarskih postaja na mjestima gdje su se uskoci često pojavljivali. Osim toga zalagao se za korištenje većeg broja bracera s arbanaškom posadom, jer su galije stradavale u svakom sukobu s bržim i pokretnijim uskočkim brodicama, a osim toga trebale su i dobro opremljene arsenale za redovno održavanje.

Mletačka blokada hrvatskog i autrijskog primorja prilično je smetala kraljevskom dvoru u Pragu, kao i nadvojvodinom dvoru u Grazu i to u prvom redu zbog smanjenja carinskih prihoda. Naposljetku dvor u Senj šalje komesara Josipa Rabatu sa zadatkom kažnjavanja uskočkih vođa i raseljavanjem ostalih. Došavši u Senj Rabata nagovara uskoke da polože oružje, obećavši im opću amnestiju, što su ovi i povjerovali, ali čim su se odazvali Rabatinom pozivu ovaj ubija kneza Martina Posedarskog i vojvodu Marka Margetića, 2. veljače 1601. godine. Osim njih pogubio je još nekoliko nižih zapovjednika te raselio oko 200 uskoka što u Otočac, što u Brinje i Brlog. Ipak, nakon nekog vremena uskoci se stadoše vraćati u Senj te Rabata utamničuje istaknutog uskoka Jurišu. To je ogorčilo i uskoke i građane Senja koji su 31. prosinca 1601. provalili u gradsku tvrđavu, ubili Rabatu i njegovih 12 vojnika. Rabati je glava odrubljena i izložena na tvrđavi. Navodno su udovice kneza Martina Posedarskog i Marka Margetića pile krv mrtvog Rabate.

Povratak uskoka

Rabatu je na dužnosti senjskog kapetana naslijedio Danilo Frankol koji je objesio vođu napada na Rabatu, a ostale uskoke pustio na miru. Vidjevši da im Frankol ne želi zla uskoci se vratiše u Senj i malo pomalo se opet odvažiše na more. Uskoro su opet zadavali ozbiljne udarce venecijanskoj trgovačkoj mornarici, osokoljeni austrijskim političarima kojima je bilo dosta mletačke premoći na Jadranu.

U prosincu 1604. uskoci poduzimaju veliki pohod u kojem je sudjelovalo 400 ljudi na 20 brodova. Iskrcali su se u trogirskom kotaru i preko šibenskog kotara prodrli u Tursku, pred nosom mletačke posade iz Šibenika, gdje su oteli 15.000 grla stoke te se istim putem vratili. Mlečani su čuli za pothvat i odlučili sačekati uskoke u visini otoka Ugljana. Ugledavši mletačku flotu uskoci se dadoše u bijeg prema Ižu gdje su našli pogodnu luku i izvukli brodove na kopno. Usred posla su ih napali Arbanasi na nekoliko naoružanih bracera, ali su uskoci tako žestoko uzvratili da su se ovi morali povući van dometa. Generalni providur Dalmacije Andrija Gabrijel stigao je pred Iž, a odmah za njim i kapetan protiv uskoka sa svojom flotom. Usred pripreme napada udarila je bura i sasvim onemogućila manevre Mlečana. Jaka bura puhala je čitavu tu noć te sutrašnji i preksutrašnji dan. Uskoci su to vrijeme iskoristili za izradu oblica od maslinovog drveta. Treće noći (26./27 prosinca) uskoci prevukoše svoje brodove preko brda na oblicama, ukrcaše se i nestadoše dok je bura svejednako bjesnila. Tako su još jednom zahvaljujući buri uskoci pobjegli, ali su ovaj put ostali bez plijena, što ih je razbjesnilo te su nastavili pljačku po srednjodalmatinskim otocima i ušću Neretve. Venecija je bila vrlo uzbuđena zbog tih drskih napada i protestirala je u Senju, a i na dvoru, ali bezuspješno. Austrija je bila u ratu s Turskom i nije joj bilo ni na kraj pameti s izvrsnim vojnicima poput uskoka loše postupati.

Novi poduhvati i njihove međunarodne implikacije

Kad se španjolski dvor, odnosno napuljski potkralj, stavio na čelo balkanskih kršćana u ratu protiv Turaka željelo se skršiti i venecijansko gospodstvo na Jadranu. Španjolci su sklopili i dogovor s uskocima, koji su time postali njihovi štićenici. Naravno, pljačkali su tursku i židovsku robu kao i uvijek, te je kao i ranije sultan zahtijevao od Venecijanaca propisnu zaštitu turskih trgovačkih interesa.

Venecija nije imala dovoljno financijskih mogućnosti za ozbiljnu borbu protiv uskoka i Španjolace te zaštitu Lastova od eventualnog španjolskog napada. Venecija se posebno plašila stvaranja španjolske baze na Lastovu. Tako su pokušali nagovoriti Prag na davanje Senja i okolice u zakup. Na taj bi se način riješili uskoka i oslobodili sve svoje efektive na Jadranu za borbu protiv Španjolaca. Sve spekulacije su pale u vodu kad je dvor u Pragu odbio dati Senj u zakupa, uz obećanje da će krivci biti kažnjeni, a šteta nadoknađena. Ništa od to dvoje se nije dogodilo, već je dvor ulagao sve napore u otezanje i relativiziranje čitave stvari.

Nakon grubog odbijanja obratili su se nadvojvodi u Grazu. On se, također, nije namjeravao odreći uskoka, ali je stvarno poduzeo mjere za nadoknadu štete. Hrvatski general barun Kisel je u Senju proveo istragu, zabranio uskocima izlazak na more i prikupio 3.000 dukata za odštetu Mlečanima. Uto dobije vijest da mu je umro brat te napusti Senj i ode u Španjolsku.

Tako su uskoci opet ostali bez nadzora i u lipnju 1605. su poduzeli još jedan veliki pothvat. Njih 600 je brodovima zaplovilo na jug, iskrcalo se kod Slanog te preko dubrovačkog teritorija prodrli u Tursku. Došli su do Trebinja i prikupli veliki plijen te krenuli natrag. Putem su opljačkali jednu tursku karavanu, neke Turke pobili a neke zarobili. Bili su u Slanom prije no što su se bili Dubrovčani, bilo Turci snašli. Tamo su nekoliko brodova nakrcali plijenom i poslali u Senj, dok su ostali pili u Slanom. Grupa s plijenom je naletila putem na kapetana protiv uskoka Grimanija te napustila veći grip i razbježala se u manjim brodovima. Čuvši za to pijani uskoci iz Slanog krenuše u obračun s Mlečanima, ali ih je topovska paljba brzo dovela svijesti i rastjerala. Tom je prilikom poginulo 20, a ranjeno 40 uskoka. Venecija se tim prvim većim uspjehom protiv malobrojnih uskoka dugo hvalila Turcima i isticala ga kao dokaz venecijanske kontrole Jadrana.

Cilj: Skradin

Mlečani su bili uvjereni kako je posljednji poraz primirio uskoke koji se neće uskoro odvažiti na nove pothvate. Uskoci su i sami širili takve glasine, dok su se istovremeno pripremali za nove operacije. Njih 500 na 14 brodova isplovilo je 13. kolovoza 1605. godine prema Skradinu. Uhvatili su sve glasnike koje je šibenski providur poslao Turcima da ih upozori, te postigli potpuno iznenađenje, osvojili Skradin i opljačkali ga. Venecija je protestirala u Pragu i Gracu, ali bezuspješno jer su uskoci 1605. i 1606. godine nastavili sa svojim upadima na turski teritorij kao i pomorskim akcijama. U tom su razdoblju poharali turske teritorije oko Obrovca, Šibenika i Neretve prelazeći preko mletačkog tla. Opljačkali su i fregatu s plaćama za dalmatinske posade i s nekim povjerljivim dokumentima. To je bilo previše za generalnog providura Dalmacije koji je naredio blokadu Hrvatskog primorja. Blokada je prisilila generala Kisela na posao kroćenja uskoka. Vratio je Veneciji dokumente i veći dio novca te kaznio smrću dvojicu od počinitelja. To je odobrovoljilo providura Contarinija koji je oslabio blokadu i počeo propuštati trgovačke brodove. Izgledalo je da su se uskoci pod Kiselovim nadzorom napokon smirili.

Kopar – Kotor

Sklapanjem ugovora između cara i Porte u studenom 1606. uskoci su morali Turke i Mlečane smatrati prijateljima i prestati s gusarskim napadima. To im je teško padalo zbog toga što ih je car plaćao vrlo neredovito te su im glavni izvor prihoda bili pljačka i gusarenje. Tim okolnostima pritisnuti uskoci 1607. obnavljaju gusarenje i ubrzo je čitava istočna obala Jadrana bila nanovo u strahu od njihovih pothvata. Godine 1608. napadaju i pljačkaju čak i Pulu! Tijekom 1611. su se uskoci odvažili zaploviti i do Pirana gdje su opljačkali nekoliko brodova i pobili nekoliko uglednih stanovnika. U naredne 3 godine operirali su na prostranstvu od Kopra do Kotora, a Turcima u blizini Šibenika nametnuše godišnji danak koji su ovi rado plaćali, samo da ih uskoci ostave na miru.

Veneciji je sad već bilo stvarno dosta uskočkog zuluma te okupi flotu od 20 galija i 50 naoružanih brodova za ratne operacije protiv smjelih gusara. Na samom početku kampanje Mlečani zarobiše pet uskoka te ostatak za osvetu ote mletačkog providura Marcella na Krku, koji bijaše pušten tek uz carevu intervenciju. Tek 1613. godine uspjeli su Mlečani ostvariti veći uspjeh kad su presreli tri uskočka broda puna plijena opljačkanog na Neretvi. U sukobu je poginulo 70 uskoka kojima su Arbanasi odrubili glave i odnijeli ih u Zadar. Za osvetu su uskoci navalili na galiju u paškoj luci, osvojili ju i pobili sve časnike, a veslače oslobodili. Galiju su odveli u Senj, a njenog zapovjednika Kristofora Veniera su pogubili te mu po arbanaškom primjeru odsjekli glavu. Potom je generalni providur Paqualigo opsjeo Senj s 6 galija i 85 naoružanih arbanaških brodova – ukupno 12.000 ljudi. Istovremeno Senj s kopna opkoliše turski konjanici, njih 4.000. Kako bi smirio situaciju nadvojvoda posla u Senj 800 ljudi pojačanja i svog povjerenika koji je morao kazniti krivce u slučaju Veniera. Komesar Tiefenbach je pogubio 14 uskoka, a mnoge raselio, no unatoč svemu su se uskočki brodovi i dalje znali probijati na more i pljačkati. Čak su uspjeli namamiti paškog providura u Karlobag pod izlikom predaje te iz zasjede likvidirati i njega, i njegovih 100 ljudi nakon što su ovi «osvojili» grad. Nadvojvoda je počeo ozbiljno razmatrati mogućnost micanja uskoka iz Senja, jer je čitavo austrijsko primorje trpilo teške posljedice zbog mletačke blokade.

Kraj puta senjskih uskoka

Slučaj Karlobaga je imao ozbiljne diplomatske posljedice, jer su Mlečani napali carski grad, a osim toga su počeli i sa provođenjem vlastitih gusarskih operacija protiv austrijskog trgovačkog brodovlja. Austrijski materijalni gubici su iznosili oko 20.000 škuda mjesečno. Situacija je postala još napetija po mletačkom napadu na Novi. Car se toliko razbjesnio da nije čak htio ni primiti mletačke poslanike. Uz carevo odobrenje i pomoć nadvojvoda Ferdinand poče rat s Venecijom u studnome 1615. godine. Do srpnja 1616. godine Mlečani su izgubili 10.000 ljudi, ali su uspjeli stabilizirati situaciju i sukobe lokalizirati na području Furlanije, Istre i Primorja. Rat se s jednakim (neodlučnim) rezultatom nastavio kroz 1617., kad je u proljeće došlo do preokreta ulaskom španjolske flote u Jadran. Prva eskadra je bila odbijena, ali se vratila ojačana i napala Hvar, gdje je opet bila odbijena. Shvativši da će protiv «tvrdih» gradova posao biti težak, Španjolci se usmjeriše na rat protiv mletačke flote, koja je uskoro bila raspršena i prisiljena na skrivanje u lukama. Sad su uz uskoke i Španjolci gusarili po Jadranu te je mletačka vlada smijenila poraženog komandanta Jakopa Zanea i postavila na njegovo mjesto Lorenza Veniera koji je za obračun sa Španjolcima prikupio 28 galija, 18 nava i 22 naoružana broda. Sukob se odigrao pred Dubrovnikom i završio je neriješeno, ali je naknadno 5 oštećenih mletačkih galija potonulo u oluji.

Napokon Mlečani pristadoše na sklapanje mira posredstvom španjolskog kralja Filipa. Mirovni ugovor je bio potpisan 6. rujna 1617., a sadržavao je 5 točaka, od kojih je najvažnija bila ona kojom su se Austrijanci obavezali na dovođenje njemačke posade u Senj i raseljavanje uskoka. Obje su strane u roku 2 mjeseca ispunile ugovorom preuzete obaveze i uskoci bijahu raseljeni u unutrašnjost. Time je nakon 80 godina završio sukob koji je Veneciji uskratio titulu «gospodarice Jadranskog mora», tim više uzme li se u obzir odnos snaga sukobljenih strana i uzme li se u obzir da Venecija nikada nije vojno potukla uskoke, već da je njihovo pitanje riješeno diplomacijom. Uskoci su još jedan u nizu dokaza da je mala i jeftina, ali odlučna, vješta i pokretna vojska u stanju poraziti velike, skupe i trome vojne sustave.

IZVORI:

• Grga Novak: Jadransko more u sukobima i borbama kroz stoljeća II. dio, Split: 2004.
• Catherine Wendy Bracewell: Senjski uskoci, Zagreb: 1997.