Tweet

Domenico Scarlatti talijanski je skladatelj razdoblja glazbenog baroka. Ove godine – 2007. trebala bi se obilježiti 250-ta obljetnica njegove smrti, jer je svojim glazbenim stvaralaštvom obogatio i oplemenio cijelo čovječanstvo, ili dio čovječanstva koji toga želi biti ili jest svjestan. Sin je poznatog talijanskog skladatelja Allessandra Scarlattija. Domenico je rođen 1685. godine u Napulju, iste godine kada i još dvojica velikih skladatelja baroka Johann Sebastian Bach i Georg Friedrich Händel.

Već sa šesnaest godina Domenico je počeo raditi kao orguljaš i skladatelj u jednoj crkvi u Napulju. Nakon dvije godine otišao je u Firenzu i Rim te Veneciju kako bi se nastavio obrazovati.

U dobi od 24 godine stupio je u službu poljske kraljice kao skladatelj, učitelj i glazbenik/organizator, koja je bila u izbjeglištvu u Rimu – Marie Casimire Louise de la Grange d’Arquien. Kraljica Marija Kazimira rođena je i umrla u Francuskoj (1641-1716), a okrunjena u Poljskoj 1676. godine. Od svoje 33. godine života do svoje 55. godine života bila je supruga vladajućeg poljskoga kralja Jana III Sobieskog, dakle kraljica Poljske. S Janom je imala 14 djece, od kojih je samo četvero doživjelo zrelost. U 18. stoljeću poljsko je prijestolje bilo manipulirano sa mnogih strana – iz Rusije, Švedske, Prusije, Francuske i Austrije. 1683. godine pozitivno za Europu završila je bitka kod Beča između otomanskog carstva i kršćanske Europe, uz veliku pomoć poljskih oružanih snaga, u vrijeme vladavine Marijinog supruga, koji je bio njihov zapovjednik. 1709. godine, godine u kojoj je Scarlatti radio kao skladatelj kod poljske kraljice u Rimu, Marijin suprug više nije bio kralj Poljske. Na istoku Europe bjesnio je 20-godišnji ‘Veliki sjeverni rat’ tijekom kojeg su Rusija i Švedska nastojali osvojiti prevlast nad istočnom Europom. Pobijedila je Rusija. Na teritoriju Poljske redale su se različite strane agresivne vojske. Osim rata, vladale su bolesti i glad. Početak 18. stoljeća bio je vrhunac krize u Poljskoj pa tako ne čudi činjenica da je kraljica bila u egzilu.

1720. godine, u dobi od 35 godina, Domenico je otputovao u Portugal gdje je pristupio u službu portugalskoj princezi Mariji Magdaleni Barbari Braganza kao učitelj čembala i dvorski kompozitor. Princeza Marija Barbara strastveno je voljela glazbu i vrlo dobro je svirala čembalo i pjevala. Marija je bila kći portugalskoga kralja. Sa 18 godina udala se za budućeg kralja Španjolske Ferdinanda VI. Ferdinand VI je bio kralj Španjolske od 1746 – 1759. godine. Nakon smrti svoje supruge živio je još samo godinu dana nakon nje.

Domenico je skladao mnoga djela za instrumente s tipkama, pa tako i poznatih 555 sonata za čembalo – većina tih sonata nastala je za vježbu Marije Barbare. U međuvremenu je portugalska princeza udajom u španjolski dvor postala kraljicom Španjolske i Domenico je preselio u Španjolsku kako bi nastavio služiti Mariji Barbari – sada na španjolskom dvoru.

Sa 43 godine Domenico se oženio u Rimu, ali je sa suprugom živio u Madridu. Nakon četrnaest godina braka prva supruga je umrla, te je Domenico oženio svoju drugu suprugu – Španjolku. Domenico je bio otac devetoro djece – pet sa prvom suprugom i četiri sa drugom. Domenico je umro 1757. godine u Madridu. Ova je 2007. godina dakle 250-ta obljetnica smrti Scarlattija. Čak je i datum blizu – 23. srpnja 1757. Koliko se o tome piše? Ne onoliko koliko je čovjek zaslužio. Neću ovdje navoditi sve ono o čemu se piše, a što nije zaslužilo prostor u novinskim člancima, jer nije zaslužilo prostor u mojoj kolumni.

Španjolski skladatelji poput Sebastiána Duróna, Antonija Literesa, Joséa de Torresa, Juana Hidalga nisu stekli univerzalnu slavu kakvu je stekao Scarlatti, ali su izuzetno doprinijeli španjolskoj glazbenoj baštini.

Nakon Scarlattijeve smrti rukopisi njegovih sonata i drugih glazbenih djela bili su očuvani, ali ta su djela ostala dugo nepoznata izvan Španjolske. Tek je Carl Czerny 1839 objavio nepotpuno izdanje tih sonata, a 1906 izdano je i prvo cjelovito izdanje. Ranije u 18. stoljeću, tek je nekoliko njegovih ranih sonata bilo tiskano u Engleskoj i samo na tom malom broju djela temeljila se njegova tadašnja – izvrsna –  reputacija kao skladatelja. Značaj njegovih djela dokazala je povijest i mnoge generacije pijanista i čembalista u 19. i 20. stoljeću koji su njegova djela proučavali i svirali. Kao i mnogo puta u povijesti, notno pismo i praksa zapisivanja glazbe pokazali su se najboljim čuvarem glazbene baštine. Da je sve bilo prepušteno krhkome pamćenju i usmenoj predaji, upitno je koliko bi glazbe i koliko vjerno originalnim skladateljevim idejama ostalo za nas danas.

Scarlatti bi svakako trebao biti predmetom proučavanja i sviranja svakoga studenta/studentice klavira, a isto tako dio njegovog/njezinog koncertnog repertoara, ukoliko otkrije sklonost baroku. Scarlatti je vrlo zanimljiv i inventivan skladatelj.

Ovdje možete pogledati jednu video snimku na kojoj Ivo Pogorelić svira Scarlattija:
{youtube}5Mm2RAMqOaY{/youtube}

Ako naiđete na neku od ovih legendarnih snimaka Scarlattijevih sonata, svakako poslušajte: Pogorelićeva, Horowitzova, Michelangelijeva (Arturo Benedetti Michelangeli), Landowskina (Wanda Landowska), Kirkpatrickova (Ralph Kirkpatrick).

Premda dio glazbenika tvrdi da Scarlattija ne treba svirati na suvremenom klaviru već isključivo na čembalu – replici iz 18. stoljeća ili u ‘najgorem’ slučaju na suvremenom čembalu, smatram da Scarlatti jednako izazovno i jednako zanimljivo zvuči i na suvremenom klaviru. Naravno ako je moguće izvoditi Scarlattija na čembalu, to je izvrsno i vrlo zanimljivo. Ja dijelim mišljenje onog dijela glazbenika koji smatra da ne treba pretjerivati u porivu da se djelo izvede na autentičnom instrumentu, već da je glavni cilj glazbenog djela poruka skladatelja, koja u rukama pravih majstora i na suvremenim klavirima – kao naprednijem i moćnijem i rafiniranijem instrumentu – može još više detalja i ljepote iz Scarlattijevog pera uputiti u naše uši. I na klaviru Scarlatti je fascinantan. Možda je dobra usporedba sa izvedbama Shakespearovih djela u kojima su ženske uloge u njegovo doba glumili muškarci – da li će izvedba ili poruka djela danas izgubiti na snazi ako u današnje doba žene glume ženske uloge?

Tante grazie, signore Scarlatti!