Novo:

Šangajski geto

Šangaj je između 1933. i 1941. godine prihvatio gotovo 30.000 europskih Židova koji su bježali pred nacistima, što je više nego Kanada, Australija, Novi Zeland, Južna Afrika i Indija zajedno.

Uvod

Shimon Goldman, rođen 1925. godine u Shedlitzu u Poljskoj, jedan je od bruklinskih Hasida koji su sudjelovali u mojem istraživanju o jeziku u ortodoksnim židovskim zajednicama u New Yorku. Kada je Shimon imao samo četrnaeset godina, pobjegao je pred nacistima iz rodnoga grada u Vilnius. Otišao je sam, ostavivši roditelje, braću i sestre iza sebe. Kako se prijetnja Holokausta širila, on i njegove kolege iz ješive prvo su pobjegli u Moskvu, a potom u Japan. Nakon što se Japan priključuje Silama osovine, dječaci iz ješive bježe iz Japana prema Šangaju gdje su u šangajskom getu dočekali kraj Drugog svjetskog rata. Naposlijetku stižu brodom u Ameriku. Shimon Goldman jedina je osoba iz svoje obitelji koja je preživjela Drugi svjetski rat. Ovo je priča o Šangaju koji je između 1933. i 1941. godine prihvatio gotovo 30.000 europskih Židova koji su bježali pred nacistima.

Povijest Židova u Kini 

Povijesni izvori kažu da su Židovi stigli u Kinu za vrijeme Dinastije Tang koja je vladala u 8. stoljeću. Najpoznatija židovska zajednica bila je ona koja se razvila u doba Dinastije Song (960-1279). U moderno doba, Židovi su naselili Šangaj, Hong Kong, Tianjin i Harbin. Šangaj je na početku tridesetih godina 20. stoljeća imao židovsku zajednicu koju je sačinjavalo oko 5.000  sefardskih Židova koji su se zbog poslovnih prilika doselili iz Bagdada, Bombaja, Singapura i Hong Konga u drugoj polovici 19. stoljeća. Aškenaski Židovi su se doselili iz Sibira i Harbina nakon pogroma, revolucija i građanskog rata u Rusiji na početku 20. stoljeća. Zajednica je imala svoje vlastite udruge, sinagoge, škole, bolnice, klubove, groblja, gospodarsku komoru, političke grupe, izdavaštvo, kao i malu borbenu jedinicu koja je pripadala Šangajskim volonterskim snagama. Nekoliko utjecajnih obitelji, poput obitelji Sassoon, Hardoon i Kadoorie postale su ekonomski snažne ne samo u Šangaju nego u cijeloj Kini te čak i u Istočnoj Aziji.

Važno je napomenuti, da premda su Židovi naseljavali Kinu od drevnih do modernih vremena, autohtono kinesko stanovništvo nije nikada iskazivalo antisemitizam. Prema riječima Pan Guanga, profesora i dopredsjednika Šangajskog centra za međunarodne studije na Šangajskoj akademiji društvenih znanosti, većina Kineza je kulturološki više pod utjecajem konfucijanizama, budizma i taoizma, nego kršćanstva, te, smatra on, kineska i židovska kultura imaju dosta zajedničkog. Kao primjere navodi naglasak na obiteljskim i obrazovnim vezama. Također, premda su obje kulture apsorbirale utjecaje drugih kultura, okosnica njihovog društva nije se promijenila. Na kamenom spomeniku podignutom 1489. godine,  Židovi iz Kaifenga su napisali: ”Naša vjera i konfucijanizam razlikuju se u minornim detaljima. U umu i djelu oboje poštuju Nebeski način, poštuju pretke, lojalni smo vladarima i ministrima, te privrženi roditeljima. Oboje pozivaju na skladan odnos sa ženama i djecom, poštuju hijerarhiju i prijatelje.” Iz ovog razloga, kaže profesor Guang, korijen antisemitizma nikada nije postojao u Kini.

Konačno rješenje” u Šangaju i ”Hongkew geto”

Kada je Japan objavio rad Sjedinjenim Američkim Državama u prosincu 1941. godine, nacistička Njemačka pretpostavila je da će Japan sigurno implementirati njemački tip antisemitskih odredbi. U srpnju 1942. godine, osam mjeseci nakon izbijanja Pacifičkog rata, pukovnik Josef Meisinger, glavni predstavnik nacističkog Gestapa u Japanu, stigao je u Šangaj s prijedlogom ”Konačnog rješenja u Šangaju”  i predočio ga japanskim vlastima. Plan je trebao biti proveden u dvije faze. Prva je bila uhićenje svih Židova u Šangaju u napadu iznenađenja koji se trebao dogoditi na Roš Hašanu. Druga faza bila je ”rješavanje problema”. Predložena su tri plana. Jedan je bio da se Židove ukrca na stare brodove i da ih se pusti da otplutaju na Istočno kinesko more gdje bi naposlijetku umrli od gladi, drugi plan je bio da ih se iskoristi kao radnu snagu do iznemoglosti u napuštenim rudnicima soli na gornjem dijelu rijeke Huangpu, a treći je bio da Japanci otvore koncentracijski logor na otoku Chongming gdje bi se na Židovima vršili medicinski eksperimenti do smrti. Premda ”Meisingerov plan” nije bio sproveden, japanske vlasti utemeljile su ”Određenu zonu za izbjeglice bez državljanstva”, naredivši svim židovskim izbjeglicama iz Središnje Europe da se presele na to područje koje se zvalo Hongkew.

Postavlja se pitanje zašto ”Meisengerov plan” nije sproveden. Postoje četiri glavna razloga: (1) japanski lobi koji se zalagao za mirno rješenje sukoba sa Sjedinjenim Američkim Državama smatrao je da bi tretman Židova u Šangaju mogao utjecati na ponovno uspostavljanje dobrih odnosa s Amerikom, (2) japanski lideri još uvijek su se nadali da neće ući u sukob sa Sovjetskim Savezom. Ako  Židovi Šangaja budu pogubljeni, kako su nacisti zahtijevali, Japanci su se bojali da će rusko židovstvo utjecati na stav Sovjetskog Saveza, (3) Židovi u Harbinu i Japanu koji su pregovarali sa japanskim visokim dužnosnicima također su imali određeni utjecaj, (4) prema profesoru Guangu – konfucijanizam, uslijed kojega Istočna Azija nije gajila vjerske, rasne ili kulturne predrasude prema Židovima kakve su postojale u kršćanskoj Europi.

Čak je i Japancima koji su bili oficiri-marionete u Šangaju bilo teško prihvatiti ”Meisingerov plan”.  Na primjer, gospodin Shibata, japanski vice-konzul u Šangaju, je bio uhićen zbog tajne potpore Židovima.  Bez obzira na opisano, japanski fašisti još uvijek su bili Hitlerovi saveznici i mogućnost iznenadne akcije u Šangaju bila je uvijek prisutna. Pritisak japanske politike prema Židovima držao je Židove Šangaja u teškom, nepredvidivom i opasnom položaju gotovo četiri godine.

Život u getu

Život u getu nametnuo je židovskim izbjeglicama ekonomski, fizički i psihološki teret. Pothranjenost i zarazne bolesti uzele su 1943. godine 311 života u getu u kojem su se svi borili za opstanak. Unatoč teškim uvjetima, čitava zajednica pokazala je visoki stupanj solidarnosti. Zatočenici geta obnovili su brojne trošne ulice, a od otpadnog materijala sagradili su zgrade i dućane, uslijed čega je Hongkew počeo sličiti na male njemačke i austrijske gradove. Stotine malih dućana i obrta bile su otvorene: dućani prehrambenim namirnicama, apoteke, pekarnice, bravarske radionice, brijačnice, krojačnice, postolarske radnje i mali kafići. Neki poduzetnici čak su utemeljili male tvornice u kojima su proizvodili sapun, svijeće, kožnu galanteriju, salame, slatkiše i napitke. U getu je živjelo oko 200 liječnika koji su uspostavili ambulante, te čak i bolnicu sa 120 ležaja. Jedan od osnovnih faktora koji je život u getu učinio podnošljivim bila je mogućnost slobodnih aktivnosti. Glumci su organizirali dramske grupe – čak i jidiš teatar, glazbenici su osnovali grupe, nekoliko pjevača je čak izvodilo operete. Profeor Alfred Wittenberg, poznati violinist iz Njemačke, kasnije je postao profesor na Šangajskom glazbenom konzervatoriju. Osnovani su nogometni klubovi. Između 1938. i 1947. godine, izlazilo je 10 njemačkih izdanja te nekoliko na poljskom i jidišu.

Židovske zajednice i organizacije diljem svijeta pomagale su židovske izbjeglice u Šangaju. JDC (American Jewish Joint Distribution Committee) je otvorio svoj predstavnički ured u Šangaju 1938. godine  i mjesečno je distribuirao pomoć u vrijednosti od 30.000 dolara. Nakon izbijanja Pacifičkog rata, bojavši se reakcija američke vlade, JDC je u svibnju 1942. godine prestao slati pomoć. Tadašnju predstavnicu JDC-a u Šangaju, Lauru Margolies, Japanci su poslali u koncentracijski logor, iz kojega je puštena koncem 1943. godine. U ožujku 1944. godine, JDC je poslao oko 25.000 dolara u Šangaj preko Švicarske. Zahvaljujući stopi inflacije u Šangaju tijekom 1944. godine, ovaj iznos je učetverostručen.

Izbjeglicama u getu je pomagao i kineski narod. Kada su tisuće izbjeglica stigle u Šangaj između 1937. i 1941. godine, sami stanovnici Šangaja bili su raseljeni nakon što je Japan okupirao dio Šangaja. Unatoč tome, Kinezi su pomagali izbjeglicama na razne načine. Prije nego što su uspostavljene židovske bolnice, kineski liječnici stavili su se na raspolaganje. Unatoč jezičnim i kulturološkim barijerama, bili su povezani zajedničkom patnjom.

Većina izbjeglica iz Njemačke i Austrije živjela je u trošnim zgradama. Oni koji su bili najsiromašniji živjeli su u barakama koje je plaćao JDC. Ured za izbjeglice bez državljanstva kojega je vodio bivši mornarički časnik Tsutomu Kobota nadgledao je područje na kojemu su Židovi bili prisiljeni živjeti, ali imali su vrlo malo izravnog dodira sa Židovima. Premda su Židovi u Šangaju bili getoizirani, nisu bili podvrgnuti teroru poput Židova u Europi.

Poljski pisci koji su pisali na jidišu Šangaj su opisivali kao “shond khay” – “sramota života”. Iako su Japanci zabranili javno iznošenje političkih stavova, cionisti i bundisti bili su tajno aktivni tijekom čitavog rata.

Ješiva Mir

Ješiva Mir utemeljena je 1815. godine u bjeloruskom gradu Miru gdje je bila otvorena do 1914. godine. Na početku Prvog svjetskog rata, ješiva se preselila u Poltavu u Ukrajini, pod vodstvom rabina Eliezera Yehude Finkela, sina legendarnog rabina Nossona Tzvi Finkela. Godine 1921. ješiva se vratila natrag u Mir gdje je ostala do 1939. godine kada je nacistička Njemačka okupirala Poljsku. Premda su mnogi učenici napustili ješivu kada je sovjetska armija napala sa istoka, ješiva je nastavila s radom sve dok nadiranje nacističkih snaga nije prisililo vodeće ljude ješive da presele čitavu ješivu u Kiedan u Litvi. Kako su nacističke snage nastavile prodirati prema istoku, polaznici ješive i rabini su se preko Sibira prebacili vlakom do Dalekog Istoka i uspostavili ješivu u japanskom Kobeu. Godine 1941., nekoliko manjih ješiva uspjelo je pobjeći na sličan način kao ješiva Mir. Unatoč teškim prilikama, ješiva Mir uzela ih je pod svoje te im pomagala novčano osiguravši smještaj i hranu za učenike. Ubrzo nakon toga ješiva se ponovno preselila u Šangaj gdje je ostala do kraja Drugog svjetskog rata. Učenici iz ješive proveli su ratne godine nastavivši sa svojim naukom. Koristili su knjige koju je nekolicina donijela iz Poljske ili one koje su im bile poslane iz inozemstva. Rabini i učenici iz ješive Mir okupljali su se u Beth Aharon sinagogi koju su sagradili imućni članovi sefardske šangajske zajednice.

Heroizam japanskog konzula u Litvi, Chieune Sugihare, koji je izdao nekoliko tisuća tranzitnih viza Židovima, čime im je omogućeno da otputuju u Japan, bio je presudan u spašavanju ješive Mir.  Nakon završetka rada, većina izbjeglica iz šangajskog geta preselila se u Britansku Palestinu i u Sjedinjene Američke Države. Među njima su bili i preživjeli iz ješive Mir koji su ponovno uspostavili svoje ješive u Jeruzalemu i u Brooklynu. Ješiva Mir jedina je istočnoeuropska ješiva koja je netaknuta preživjela Holokaust.

Ješiva u šangajskom getu, 8. rujna 1944. godine

Ješiva u šangajskom getu, 8. rujna 1944. godine

Chiune Sugihara, Tadeusz Romer i Ho Feng Shan

Smatra se da je Chiune Sugihara, japanski konzul u litavskom Kaunasu, surađivao s poljskom tajnom službom u sklopu većeg japansko-poljskog plana suradnje. Židovi kojima je izdana tranzitna viza uspjeli su pobjeći preko teritorija Rusije vlakom do Vladivostoka, a potom brodom do Japana. Između kolovoza 1940. i lipnja 1941. godine, u Japan je stiglo 2.185 izbjeglica. Tadeusz Romer, poljski ambasador u Tokiju, uspio im je pribaviti tranzitne vize za Japan, azilantske vize za Kanadu, Australiju, Novi Zeland i Burmu, useljeničke certifikate za Palestinu, kao i useljeničke vize za SAD i još neke latinoameričke države. Naposlijetku, Tadeusz Romer stigao je u Šangaj 1. studenog 1941. godine kako bi nastavio pomagati židovskim izbjeglicama.

Slično tomu, tisuće austrijskih Židova spasio je Ho Feng Shan koji je izdavao vize između 1938. i 1940. godine, unatoč zabranama svojeg nadležnog ambasadora u Berlinu, Chen Jiea.

Kraj rata i ukidanje šangajskog geta

Netom prije kraja rata, američki zračni napad na industrijski dio Hongkewa ubio je 40 židovskih izbjeglica i stotine Kineza. Ulazak američkih trupa u Šangaj dočekan je s oduševljenjem koje je brzo splasnuo nakon što su izbjeglice čule za vijesti iz Europe. Većina izbjeglica nije ništa znala o svojim obiteljima sve od kada su pobjegli. Geto je službeno ukinut u kolovozu 1945. godine. U ožujku 1946. godine Agencija Ujedinjenih Nacija za pomoć i rehabilitaciju registrirala je 15.511 izbjeglica u Šangaju od kojih su 87% bili Židovi. U prosincu 1946. godine, židovska zajednica imala je članstvo od 11.586 osoba, sinagogu, dva rabina, sedam kantora, školu i tečajeve hebrejskog za odrasle.

Prema podacima Simon Wiesenthal centra za istraživanje Holokausta, Šangaj je prihvatio više židovskih izbjeglica nego Kanada, Australija, Novi Zeland, Južna Afrika i Indija zajedno.

sangajski-geto-3

Izvori

  1. Svjedočanstva sudionika.
  2. Goldman, Shimon. 2004. From Shedlitz to Safety: A Young Jew’s Story of Survival (privatno izdanje), Brooklyn.
  3. Guang, Pan. Shanghai: A Haven for Holocaust Victims, Shanghai Centre for International Studies at the Shanghai Academy of Social Sciences. Internet izdanje (zadnji pristup 4.1.2014.): http://www.un.org/en/holocaustremembrance/docs/pdf/chapter6.pdf
  1. United States Holocaust Memorial Museum. Polish Jewish Refugees in the Shanghai Ghetto, 1941-1945. Internet izdanje (zadnji pristup 4.1.2014.): http://www.ushmm.org/wlc/en/article.php?ModuleId=10005589
Gabi Abramac
About Gabi Abramac (25 Articles)
Lingvistica i stručnjakinja za međunarodne odnose. Doktorirala je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu iz područja sociolingvistike, radom o jeziku i identitetu hasidskih zajednica u Brooklynu. Stručna usavršavanja iz područja međunarodnih odnosa završila je u New Yorku i Washingtonu. U Jeruzalemu je pohađala međunarodni program Yad Vashem instituta. Radila je za organizacije UN, OSCE i World Learning. U Zagrebu vodi školu stranih jezika Sokrat i osnivač je jedinog centra za učenje jidiša u ovom dijelu Europe. Autorica je knjige ”Dos heylike yidish vort” i brojnih drugih članaka o židovskim zajednicama i jezicima u dijaspori. Redovito organizira predavanja iz područja židovske povijesti, jezika i kulture, te gostuje u televizijskim i radijskim emisijama.
Contact: Website