Novo:

Samostalni istraživački radovi u osnovnoj i srednjim školama

Upute i pojašnjenja za provedbu natjecanja iz povijesti

Učenje kroz istraživanje jest način učenja koji u najvećoj mogućoj mjeri uključuje načelo aktivnosti. Njime se učenicima istovremeno omogućava učenje sadržaja i procesa: učenici stječu, šire i produbljuju znanja te razvijaju različite opće i predmetne vještine i sposobnosti. Istraživački radovi učenika predstavljaju simulaciju znanstvenog istraživanja: učenici se uvode u znanstvenu metodologiju, organizaciju istraživanja te ovladavanje pojedinim tehnikama i metodama. Uče se predvidjeti ili postaviti hipoteze, samostalno opažati, potkrijepiti primjerima, uređivati, razvrstavati, analizirati, statistički oblikovati podatke i zaključivati.


Koraci pri istraživanju su sljedeći:

  1. Izbor područja i teme.
  2. Određivanje problema i ciljeva: određivanje istraživačkog/istraživačkih pitanja i postavljanje istraživačkih ciljeva.
  3. Izrada nacrta istraživanja: odabir izvora i literature (tako da odražavaju odabranu temu), metode i tehnike sakupljanja (anketa, intervju, analiza teksta, plansko opažanje, dnevnik, itd.), uređivanja i analiziranja podataka.
  4. Prikupljanje podataka: proučavanje literature i izvora; pronalaženje i komentiranje podataka; navođenje izvora.
  5. Analiziranje, uređivanje i interpretiranje rezultata (opisivanje, klasificiranje, povezivanje, statistička obrada podataka, itd.)
  6. Pisanje izvještaja i/ili pripremanje rezultata za prezentaciju.

Kako treba izgledati esej?

Povijesna istraživanja najčešće se predočuju u pisanom obliku, od kratkog prikaza neke knjige do dužeg istraživačkog zadatka. Zato je pisanje rada od velike važnosti i treba mu posvetiti dužnu pozornost. Pritom uvijek treba imati na pameti kome je rad namijenjen i tko će ga čitati. Jasnim i čitkim pisanjem postižu se dva važna cilja. Prvo, čitatelju se demonstrira vaša sposobnost logičkog mišljenja o predmetu istraživanja. Ne možete jasno pisati o nečemu što ne razumijete. Drugo, tako se čitatelju na uvjerljiv način prenosi ono što bismo željeli da razumije. Jasno pisanje je uvjerljivo. Mislite na svoje čitatelje dok pišete. Recite im ono što želite da znaju. Recite im to jasno, sažeto, no ipak na prikladan način.

U svim pisanim radovima glavni je zahtjev podjela rada na tri dijela: uvod, glavni dio i zaključak. Uvodni dio sadrži određivanje problema: ukratko se objašnjava odabir teme i istraživačko pitanje, navode se hipoteze, opisuje se metodologija rada (postupak istraživanja i način prikupljanja podataka), objašnjava struktura rada te daje osvrt na izvore i literaturu korištene prilikom izrade rada. Može se također navesti kome je rad namijenjen te zahvale. Središnji dio sadrži preglednu i sistematičnu razradu odabrane teme – prikaz dobivenih podataka i obrazloženje rezultata. Zaključni dio sažima rezultate istraživanja i sadrži odgovor na istraživačko pitanje postavljeno u uvodu. U njemu se također mogu kritički vrednovati postignuti rezultati, upozoriti na neriješena pitanja i iznijeti prijedloge za daljnja istraživanja.

Nekoliko savjeta za pisanje eseja:

  1. Esej treba imati jasan početak. Stoga se u prvom odlomku jasno i kratko izlaže koja je tema rada (najava teme) te objašnjava zašto je važna. Također se mogu kratko navesti osnovne teze, no ne i zaključak rada. Kod kraćeg eseja ovaj se dio može izložiti u jednom odlomku, dok se kod dužeg eseja tome može posvetiti posebno uvodno poglavlje.
  2. Prije nego što se započne s pisanjem, dobro je napraviti kratak pregled pitanja kojima će se esej baviti. Ovaj nacrt treba odražavati istraživanje za esej, tj. teme i teze koje će biti uključene. Ako rad ima ograničen broj stranica, nacrt treba odražavati i zadanu dužinu rada. Ako se uključi previše točaka, rad će prijeći zadani broj stranica ili će se pitanja obraditi površno; ako se uključi premalo točaka, rad će biti prekratak i nedostatan. Tijekom istraživanja možda će se mijenjati točke koje su prvobitno uključene u nacrt: neke će možda biti odbačene, a druge dodane.
  3. Rečenice trebaju biti jasne tako da nema dvojbe što je njihov subjekt te koja je njegova uloga (što čini, govori, osjeća, itd.). Ako o subjektu treba napisati više toga, dobro je to podijeliti u nekoliko rečenica, a ne pretrpavati ih nepotrebnim frazama.
  4. Kad se piše o prošlim događajima, treba upotrebljavati prošlo vrijeme. Izuzetak su slučajevi u kojima se opisuju određeni pisani dokumenti ili predmeti (umjetnička djela, zgrade, itd.) koji još uvijek postoje; u tom ih se slučaju opisuje u sadašnjem vremenu.
  5. Odlomci trebaju biti jasni i razumljivi. Obuhvaćaju niz rečenica koje jasno povezuje jedna glavna ideja (tema) na koju se trebaju odnositi sve rečenice unutar odlomka. Svaka rečenica treba donositi nešto novo; ako ponavlja ono što je već rečeno, treba je izostaviti. Svaka rečenica treba biti logički povezana s ostalim rečenicama u odlomku. Jasna veza između riječi, rečenica i odlomaka još je jedna odlika dobrog pisanja.
  6. Odlomci mogu biti kraći i duži. Ipak, treba izbjegavati odlomke koji se sastoje od samo jedne rečenice ili predugačke odlomke u kojima se gomila više tema.
  7. Novi odlomak treba započeti kada se prelazi na novu temu. No, svaki odlomak treba biti logički povezan s ostalim odlomcima u radu, a čitateljima treba pomoći da shvate vezu između odlomaka. Nepovezani odlomci (kao i nepovezane rečenice) mogu izazvati zabunu kod čitatelja. Rečenice koje služe kao veza između dva odlomka mogu se smjestiti na kraj jednog odlomka ili na početak drugoga.
  8. Rad treba završavati zaključkom gdje se sažimaju najvažniji dokazi/ argumenti/ zaključci. Također treba ponuditi odgovor na istraživačko pitanje iz uvoda.
  9. Prvu verziju teksta treba pažljivo pročitati i po potrebi preraditi. Pritom treba obratiti pozornost na jasnoću, kontinuitet i dokaze kojima se podupiru argumenti. Tako nastaje konačna verzija teksta. Konačna verzija treba biti precizna i uredna i u skladu sa zadanim uputama. Osobito treba provjeriti pravopis i gramatiku.
  10. Istraživački rad bi u pravilu treba uključivati bilješke. One služe za identifikaciju izvore i literature. Pažljivo treba koristiti rečenice i fraze koje se preuzimaju iz drugih knjiga: ako ih se doslovce kopira, treba ih staviti u navodnike, a njihov izvor identificirati u bilješci na kraju stranice ili teksta. U protivnom, rad može biti proglašen plagijatom. Isto vrijedi i za zaključke koji se prepričavaju vlastitim riječima, no preuzeti su od drugih autora. Njih ne treba stavljati u navodnike, ali se u bilješci svejedno navode djela iz kojih su preuzeti.
  11. Ako to zadatak zahtijeva, u rad se može uključiti i bibliografija. Djela u bibliografiji navode se abecednim redom po prezimenu autora ili naslovu djela. Ako se to zahtijeva zadatkom, mogu se odvojiti različite kategorije djela unutar bibliografije (npr. objavljeni izvori, neobjavljeni izvori, monografije, članci, enciklopedije i leksikoni, itd.).

Kako pisati bilješke?

«Bilješke su način dokumentacije koji govori čitatelju otkuda dolazi materijal koji se koristio u nekom radu.» Mogu se pisati na dnu stranice ili na kraju teksta. Također, mogu se ispravno pisati na više različitih načina.
Kako bi radovi učenika bili ujednačeni, odlučili smo se za sljedeća pravila pri izradi bilježaka:

  1. Bilješke se pišu na dnu stranice, a ne na kraju teksta.
  2. Kada se knjiga navodi prvi puta, treba navesti puno ime i prezime autora, puni naziv knjige (uključujući i podnaslov), naziv izdavača, mjesto izdanja, godina izdanja, stranica. Ivan Jelić, Povijesna čitanka: za VIII. razred osnovne škole, Školska knjiga, Zagreb, 1991., 66
  3. Ako se u prvoj sljedećoj bilješci ponovno navodi ista knjiga, možemo koristiti riječ Isto ili Ibid. (od latinske riječi ibidem, što znači «na istom mjestu).
    Isto, 67 ili Ibid., 67
    Ako se u kasnijim bilješkama koje ne dolaze neposredno nakon prvog citiranja navodi ista knjiga, onda prilikom citiranje treba koristiti samo prezime autora i broj stranice.
    Jelić, 89
    Ako se u istom tekstu citira više knjiga istog autora, onda druga ili sljedeće bilješke moraju uključivati skraćeni oblik naslova kako bi čitatelju bilo jasno koje se djelo citira.
    Jelić, Povijesna čitanka 8, 123
  4. Ako za istu knjigu postoje dva ili tri autora, navode se njihova imena onim redoslijedom kojim se pojavljuju na naslovnoj stranici.
    Ivan Kampuš i Ivo Makek, Povijesna čitanka: za VI. razred osnovne škole, Školska knjiga, Zagreb, 1991., 48
    5. Ako za istu knjigu postoje četiri ili više autora, navodi se ime autora koji je naveden prvi na naslovnoj stranici te zatim «i drugi» ili «et al.» (lat.).
    Suzana Leček i drugi, Povijest 4: Udžbenik za četvrti razred (opće) gimnazije, Profil, Zagreb, 2006.
    Suzana Leček et al., Povijest 4: Udžbenik za četvrti razred (opće) gimnazije, Profil, Zagreb, 2006.
    6. Ako je autor djela nepoznat, bilješka započinje s naslovom knjige.
    Nastavni plan i program za osnovnu školu, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, Zagreb, 2006.
    7. Ako se koristi samo određeni tekst iz djela koje je netko uredio, započinje se s imenom autora čiji se rad koristi, zatim se navodi naslov djela, urednik te informacija o publikaciji.
    Marc Bloch, «Za komparativnu historiju europskih društava», u Uvod u komparativnu historiju, Drago Roksandić (ur.), Golden marketing – Tehnička knjiga, Zagreb, 2004., 55
    8. Ako se navodi članak iz zbornika ili časopisa, bilješka započinje s imenom autora članka, zatim slijedi naziv članka, naziv zbornika ili časopisa te podaci o časopisu koji se nalaze na naslovnoj stranici.
    Danijela Trškan, «Motivacijske tehnike u nastavi», Povijest u nastavi, br. 1 (2006), 37
    9. Ako se citira članak objavljen na web stranici navode se sljedeći podaci:
    Richard Hooker, «The Idea of America», http://www.wsu.edu/ (pristup ostvaren 21. siječnja 2003.)

Kako izraditi bibliografiju?

Bibliografija je abecedni popis djela koja su se koristila prilikom izrade rada.» Bibliografija se navodi na posljednjoj (zasebnoj) stranici koja slijedi nakon zaključka. Treba odvojeno navesti popis izvora (ako su korišteni) i literaturu. Unutar svakog od ta dva popisa djela se navode abecednim redoslijedom po prezimenu autora; ako djelo nema autora, stavlja se na popis prema početnom slovu naslova. Ako djelo ima dva i više autora, u bibliografiji se obično navode sva imena. Evo primjera:

Izvori:
Izvori za hrvatsku povijest II., priredila Nada Klaić, Školska knjiga, Zagreb, 1958.
Historijska čitanka za hrvatsku povijest. I. Do ukidanja feudalnih odnosa u Hrvatskoj g. 1848., uredio J. Šidak, Školska knjiga, Zagreb, 1952.
Hrvatski državni arhiv, Fond Ministarstva prosvjete Narodne Republike Hrvatske 1945. – 1951., Spisi Odjela za školstvo, HRHDA-291, MPRO NRH, 8.6
Statistički godišnjak Kraljevine Hrvatske i Slavonije I. 1905., Zagreb 1913.
Literatura:
Bloch, Marc, «Za komparativnu historiju europskih društava», u Uvod u komparativnu historiju, Drago Roksandić (ur.), Golden marketing – Tehnička knjiga, Zagreb, 2004.
Leček, Suzana, Najbar-Agičić, Magdalena, Agičić, Damir, Jakovina, Tvrtko, Povijest 4: Udžbenik za četvrti razred (opće) gimnazije, Profil, Zagreb, 2006.
Mišetić, Anka, Gradski rituali: Retradicionalizacija društvenog života u hrvatskim gradovima nakon 1990., Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2004.
Nastavni plan i program za osnovnu školu, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, Zagreb, 2006.
Trškan, Danijela, «Motivacijske tehnike u nastavi», Povijest u nastavi, 1 (2006)

Kako treba izgledati prezentacija i obrana rada?

Prezentacijske kompetencije učenika sastavni su dio kulture učenja i poučavanja koju promiču brojni europski planovi i programi. One su također jedan od važnih ciljeva nastave povijesti koji se najčešće definira kao razvijanje vještina usmenog i pismenog priopćavanja povijesnih informacija (npr. govor, pisanje, uporaba informacijsko-komunikacijske tehnologije).

Vještine usmenog i pismenog priopćavanja povijesnih informacije pripadaju ključnim učeničkim kompetencijama, no one se mogu steći i uvježbati samo na predmetnim sadržajima. Strah od govorenja pred širim auditorijem često je prisutan kod velikog broja ljudi; vjerojatnije je da će biti manji ako imaju što više prilika govoriti u javnosti. Kod usmene i pismene prezentacije u nastavi povijesti treba uzeti u obzir «kriterije kvalitete poput sadržajne i jezične korektnosti, poznavanja povijesnih struktura i međusobnih povezanosti ili primjene povijesnog znanja».

Kako pripremiti izlaganje – upute za učenike:
Govor: Vokabular treba biti razumljiv i odgovarati nivou slušatelja, a rečenice precizne, jasne i gramatički korektne. Treba izbjegavati dugačke i složene rečenice koje su prikladnije za pisani tekst – prilikom izlaganja slušatelji ne mogu ponovo čuti ono što nisu razumjeli. Za razliku od pisanih tekstova, u izlaganje je poželjno primjenjivati strategije koje će pridonijeti slušateljevu razumijevanju: ugraditi ponavljanja, preformulirati ključne ideje i teze, naglašavati ključne riječi, služiti se primjerima.

Izlaganje treba dobro planirati i organizirati, tj. podijeliti ga na uvod, glavni dio i zaključak. Izlaganje se može započeti izlaganjem određene teze, navođenjem citata, postavljanjem pitanja. Na početku je također poželjno predstaviti temu i kompoziciju izlaganja, te održavati fokus na tome tijekom cijele prezentacije. Dobro je uključiti dokaze i primjere koji podupiru i razvijaju ideje. Svaki odsječak S vremena na vrijeme poželjno je direktno se obratiti slušateljima. Na kraju je poželjno izlaganje još jednom sažeti.

Način izlaganja: Preduvjet za razumijevanje su prikladna jačina glasa, razgovijetan izgovor i odgovarajući tempo govora (ni prespor ni prebrz). Dok se priprema izlaganje, dobro je nekoliko puta ga isprobati i uvježbati (možda i snimiti), kako bi se dobro upoznao materijal i utvrdilo njegovo trajanje. Izlaganje ne bi trebalo trajati duže od 15 do 20 minuta jer slušatelji gube koncentraciju.

Govor tijela: Držanje tijela, gestikulacija i izraz lica također pridonose uspješnosti izlaganja. Držanje tijela trebalo bi biti što je više moguće opušteno, što je lakše postići kad se stoji nego kad se sjedi. Dobro je što više direktno se obraćati slušateljima, a ne isključivo čitati bilješke ili govoriti napamet naučeni tekst. Također je dobro održavati kontakt očima sa slušateljima, te se umjereno služiti gestikulacijama.

Vizualna pomagala: Veoma je korisno kad se izlaganje podupre vizualno jer to može pomoći slušateljima da usvoje ključne ideje te unijeti raznolikost u ritam govora. To se može učiniti na razne načine. Slušateljima se unaprijed mogu podijeliti papiri s ključnim tezama i kompozicijom izlaganja. Ključne točke mogu se projicirati pomoću grafoskopa ili PowerPoint prezentacije. Dobro je uključiti slike ili grafikone, no važno je da se oni odnose na sadržaj predavanja jer inače samo odvraćaju pažnju. Važna imena i datumi mogu se također zapisati na ploču.

 

Snježana Koren
About Snježana Koren (4 Articles)
Dr.sc. Snježana Koren radi na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Autorica je više udžbenika i priručnika za nastavu povijesti.