Svake godine u svijetu se proizvede velik broj filmova. A ipak svatko od nas može na prste jedne ruke nabrojati one koji nam mijenjaju život i način na koji ga osjećamo. Jedan od takvih filmova je „Moje pjesme, moji snovi“ (The Sound of Music) iz 1965.godine u kojem glume Julie Andrews i Christopher Plummer. Priča je to o obiteljskim vrijednostima i ljudskim idealima, o ljubavi između muškarca i žene, o roditeljskoj ljubavi i ljubavi prema domovini za koju se spremno podnosi žrtva. Film je snimljen prema autobiografiji Marie Auguste von Trapp, a priča je, vjerujem, svima poznata: umirovljeni pomorski časnik nestale k.u.k. monarhije, nakon smrti supruge živi sam s djecom na imanju blizu Salzburga. Kao guvernantu zapošljava mladu Mariju Kutscheru, novakinju iz obližnjeg benediktinskog samostana. Stega i spontanost, glazba, dječji nestašluci i fin kućni  odgoj, rađanje ljubavi između muškarca i žene te bijeg iz nacističke Austrije teme su filma.

Austrijski državnik Wenzel Anton Kaunitz-Rietberg rođen je 2. veljače 1711. u Beču kao izdanak stare češke plemićke obitelji iz Moravske. Njegov otac Maksimilijan Ulrich von Kaunitz i majka Marija von Ernestina Ostfriesland-Rietberg namijenili su mu svećenički poziv, međutim, Wenzel je svoju budućnost vidio u pravnoj znanosti koju je studirao i završio u Leipzigu. Nakon završenog studija Kaunitz počinje graditi državničku karijeru te postaje dvorski savjetnik, zatim austrijski diplomatski poslanik u Italiji, a 1744. ministar austrijske Nizozemske u Bruxellesu. Šest godina kasnije odlazi u Pariz kao veleposlanik, sve dok ga 1753. hrvatsko-ugarska kraljica i austrijska carica Marija Terezija nije imenovala državnim kancelarom i osobom od najvećeg povjerenja u pitanjima vanjske politike i međunarodnih odnosa.

Kosciuszko Tadeusz pripada plejadi najvećih i najznačajnijih poljskih nacionalnih junaka. Nacionalnim herojem smatraju ga u Poljskoj, Litvi, Bjelorusiji, Ukrajini i Sjedinjenim Američkim Državama. Svojim svijetlim primjerom i borbom za univerzalne vrijednosti poput slobode i ravnopravnosti stekao je univerzalnu slavu i poštovanje. Kosciuzsko je rođen 1746. godine u mjestu Mereszowszcyna, koje se nalazi blizu grada Kosave u današnjoj Bjelorusiji, a umro je duboko razočaran i ogorčen zbog tragične i nesretne sudbine svoje domovine 1817. u Solothurnu u Švicarskoj.

Joseph Goebbels bio je njemčki političar i kancelar, te Reichov ministar narodnog prosvjećenja i propagande kao i jedan od najbližih suradnika i najvećih obožavatelja Adolfa Hitlera. Poznat je po svojim energičnim propagandnim govorima koji su sadržavali ogromnu dozu antisemitizma. Prije priključivanja NSDAP- u radio je kao službenik u banci i novinar, a okušao se i u pisanju romana koji nije uspio izdati sve do svog priključenja nacističkoj stranci.

Vercingetorix (82.-46.g.pr.Kr.) je bio vođa galskog ustanka protiv Rima. Cezar je kao upravitelj provincije Gallia Narbonensis vladao uobičajenom rimskom taktikom "zavadi pa vladaj" u kojoj je materijalno i politički pomao dio galske elite u obračuni sa drugima.

Zahvaljujući holivudskoj industriji filma jedna od najpoznatijih ličnosti staroegipatske civilizacije je Imhotep. Imhotep (egipatski "onaj tko dolazi u miru") je prema dosadašnjim istraživanjma živio u 27. stoljeću pr.Kr. (2650.-2600.g.pr.Kr.) i u vrijeme prvog vladara III. dinastije Zosera (Đoser) bio je prvi ministar, liječnik i arhitekt. Smatra se da je prvi u povijesti imenom zabilježeni inžinjer, arhitekt i liječnik.

Johann Ludwig Heinrich Julius Schliemann je rođen 1822. godine u njemačkom gradiću Neu-Bukow. Većinu obrazovanja tijekom djetinstva stekao je uz pomoć oca evangeličkog pastora. Gimnaziju nije završio jer je morao napustiti školu kada je otac optužen za malverzacije crkvenih financija. Prema vlastitom pričanju već se sa osam godina zainteresirao za arheologiju kada je na poklon dobio knjigu Weltgeschichte (recimo Povijest svijeta). Zainteresirao se za grčku i rimsku mitologiju. Sa 14 godina kada je bio trgovački praktikant čuo je Homerove stihove i sve se više zanimao za grčku povijest učeći grčki jezik. Igrom slučaja je završio u Amsterdamu gdje je proširio znanje jezika za koje je bio nadaren. Govorio je i pisao njemački, nizozemski, engleski, francuski, ruskim, antički i moderni grčki. Zahvaljujući toj vještini brzo je napredovao do mjesta trgovca u St. Petersburgu.

Kroz svjetsku su se povijest vodili mnogobrojni krvavi ratovi i sukobi, ali Drugi svjetski rat bio je najrazorniji i općenito proizveo najveće gubitke u ljudskim, materijalnim, infrastrukturalnim, kulturološkim i gospodarskim resursima. Nesumnjivo najveći krivac za taj, gotovo kataklizmički scenarij, bio je Adolf Hitler. On je, zajedno sa svojim suradnicima, započeo sukob koji će životima, bijedom, nesrećom i koncentracijskim logorima platiti milijuni ljudi. Taj poluobrazovani propali slikar, neradnik, mediokritet i fanatični obožavatelj germanske mitologije i Wagnera tridesetih se godina XX. stoljeća iz besposličara i boema pretvorio u najspominjaniju osobu novije povijesti. Zbog svojih je fantazija i iluzija o rasnoj superiornosti Njemačku gurnuo u katastrofu od koje se oporavljala desetljećima nakon završetka rata, a svastiku – stari hinduistički simbol koji personificira Sunce i plodnost, dakle život – pretvorio u najomraženiju insigniju kroz čitavu povijest ljudskoga roda.

Fra Ljubo Lucić (1), krsnog imena Tadija; rođen je 2. listopada 1931. u Jaklićima, općina Prozor - Rama, od oca Stjepana i majke Kate r. Sliško. Osnovnu školu završio je na Šćitu (1939. - 1942.), srednju školu u Franjevačkoj gimnaziji Visoko u ratnom vremenu, s prekidima (1942.-1949. i 1950.-1952.), godinu novicijata u  Kraljevoj Sutjesci (1949.-1950), a filozofsko-teološki studij na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu (1953. - 1958.). Za svećenika je zaređen 1957. godine.

Jeronim Vladić rođen je 2. ožujka 1848. godine u selu Ustirama - donja Rama. Pripada nedvojbeno skupini počasnih, znanjem prosvijećenih, za to vrijeme učenih, požrtvovnih te ujedno i skromnih ljudi Ramskog kraja. Jeronim Vladić gotovo se do potpunosti ostvario u franjevačkom svećeničkom redu u kojem je kroz vlastito obrazovanje i obogaćivanje znanjem unaprjeđivao i svoju okolinu. Istodobno pomagao je nevoljnima, siromašnima te onima koji su tragali za boljim životnim uvjetima. A takvih je u Bosni, Hercegovini i Rami u njegovo vrijeme među kršćanskim pukom bilo doista mnogo. Turska je u vrijeme kada je ovaj franjevac živio, odnosno s kraja 19. stoljeća, bila carevina na izdisaju no u unutrašnjim dijelovima zemlje još je vladao strogi i prema nemuslimanskom stanovništvu okrutni zakon.