Ante Pavelić je tijekom svog života bio obrazovanjem odvjetnik, interesom političar pravaš, a najviše je upamćen kao poglavnik nacističke Nezavisne Države Hrvatske. Danas, skoro 50 godina nakon njegove smrti, neki ga ljudi u zabludi nazivaju hrvatskim velikanom. Povijesna istina je puno objektivnija i osobu koja je odgovorna za smrt stotina tisuća ljudi možemo zvati samo ratni zločinac.

Mladost i politički počeci

Ante Pavelić je rođen 14. srpnja 1889. godine (iste godine kao npr. Otto Frank – otac Anne Frank ) u hercegovačkom mjestu Bradina. Nakon mature 1910. godine upisao je Pravni fakultet, koji je i završio 1914. godine. Sljedeće godine stjeće i doktorat prava. Tijekom Prvog svjetskog rata postaje član Hrvatske stranke prava i postepeno se penje u unutarstranačkoj ljestvici. Kao odvjetnički pripravnik radi kod Aleksandra Horvata, koji je od 1916. bio i predsjednik HSP-a. 1918. godina je vrlo značajna u njegovu životu jer te godine počinje raditi kao samostalni odvjetnik, ženi se Marom Lovrenčević i ulazi u vodstvo HSP-a. 1922. godine postaje zagrebački gradski zastupnik. Prvi značajniji politički nastup ima 1927. kada se kao izabrani zastupnik Hrvatskog bloka (1) u zagrebačkoj Oblasnoj skupštini zalaže da se okupe svi zastupnici hrvatskih zemlja kako bi poradili na uspostavi hrvatske neovisnosti. (Goldstein, 2003., 248) Valja istaknuti da je do tada njegovo djelovanje bilo u okviru legalnih političkih akcija. HSP je do ulaska Stjepana Radića u vladu i njegova prihvaćanja Vidovdanskog ustava bio na margini hrvatskih političkih zbivanja, a tek mu je 1927. počela rasti popularnost. Te je godine Pavelić stekao kontakte u makedonskoj revolucionarnoj organizaciji (VMRO) i počeo povezivanje sa talijanskim i mađarskim političarima.

Nakon atentata u Narodnoj skupštini kralj Aleksandar je uzeo kontrolu u svoje ruke i proglasio diktaturu 1929. godine. Kralj je zabranio djelovanje svim strankama sa nacionalnim, vjerskim ili regionalnim obilježjima. Mnogi su protivnici kralja Aleksandra napustili zemlju, a među njima i više pripadnika HSP-a.

UHRO – Ustaša – hrvatska revolucionarna organizacija

Pavelić je u siječnju 1929. napustio Kraljevinu Jugoslaviju i započeo svoj prvi višegodišnji egzil. U Beču se povezao sa Ivanom Perčevićem i drugim bivšim časnicima carske vojske. (2) U kontaktima sa drugim nezadovoljnicima stanjem u Jugoslaviji Pavelić je po uzoru na makedonski VMRO krenuo u organizaciju slične hrvatske organizacije. Osnovna ideja UHRO (Ustaša – hrvatska revolulcionarna organiziacija) bila je stvaranje neovisne i samostalne hrvatske države izvan Kraljevine Jugoslavije svim raspoloživim sredstvima. (3) Vlada u Beogradu je dobro znala njegove pokrete i već je iste godine u odsutnosti osuđen na smrt, a diplomatskim mjerama su potaknuli austrijsku vladu neka ga potjeraju što dalje od granica Jugoslavije. Pavelić je tada zaštitu pronašao među jugoslavenskim neprijateljima i otišao u Italiju. Italija je u mnogočemu imala ambicije što više oslabiti Jugoslaviju i zato je pružila zaštitu teroristima. Tu se povezao sa tadašnjim državnim podtajnikom za informiranjem grofom Cianom (kasnije ministar vanjskih poslova). Od 1930. ustaška organizacija je na raspolaganju imala tri farme u Anconi, Bresci i Piacenzi. Utočište ustašama pružali su i Mađari koji su također na svaki način željeli slabu Jugoslaviju.

Važno je napomenuti da tijekom tridesetih godina XX. stoljeća ustaška organizacija nema veze sa nacistima, koje općenito hrvatska država nije zanimala. Nacistima je Kraljevina Jugoslavija izgledala kao potencijalni saveznik u skorom ratu. Čak je krajem 1933. ustašama onemogućeno djelovanje u Njemačkoj.
Političko glasilo UHRO-a je "Ustaša – vijesnik hrvatskih revolucionaraca" u kojem Pavelić i suradnici objavljuju ideje i 1933. "Načela ustaškog pokreta". U Načelima je definirana buduća samostalna hrvatska država koja bi se trebala prostirati na svim hrvatskim povijesnim prostorima gdje su živjeli Hrvati. Već je tada njihva politika otvoreno protusrpska.

Važnu ulogu u potpori UHRO ima organizacija Hrvatski domobran koja je počela djelovati sredinom 1931. godine. Ta je organizacija sa najvećim centrima u Južnoj Americi financijski i propagandno pomagala djelovanje Pavelića i njegovih pristaša.

Nakon neuspješnog "velebitskog ustanka" u jesen 1932. godine najveći prijeratni uspjeh Pavelićevih ustaša je organizacija atentata na kralja Aleksandra, kojeg je Makedonac Vlada Černozemski ubio u listopadu 1934. godine. Sve europske države su bile zgrožene atentatom i pripadnici VMRO-a i ustaše su bili proganjani. Mađarska je zatvorila ustašku farmu kod Janka Puszte, kao i Talijani na svom području. Pavelić i Kvaternik su pritvoreni, ali nisu izručeni Jugoslaviji. U Italiji je tada bilo oko 600 ustaša, dok se njihov broj do 1938. smanjio na oko 300. Ukupan broj ustaša do 1941. godine mogao se kretati do blizu 2.000. (Goldstein, 2003., 258) Pavelić je uspio u barem jednom naumu – pozornost javnosti se barem nakratko usmjerila na Hrvate i njihov položaj u Jugoslaviji.

Nakon napada na Jugoslaviju u travnju 1941. godine Hitler je na tom području želio formirati savezničku hrvatsku državu. Za vođe te države je predvidio Vladka Mačeka kao najutjecajnijeg hrvatskog političara i kao predsjednika najveće stranke u Hrvatskoj. No, budući da Maček takvu funkciju nije želio kao drugi izbor se pojavio Pavelić. Pavelića je kao svog kandidata predložio Mussolini vjerujući da će ga lakše kontrolirati jer ga je ovaj desetak godina štitio. Slavko Kvaternik je uz njemačku vojsku ušao u Zagreb i 10. travnja 1941. proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku i Pavelića za poglavnika. Pavelić je stigao u Zagreb nekoliko dana kasnije kada se stanje primirilo.

Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske nije mogao djelovati nezavisno jer je tijekom cijele vladavine do svibnja 1945. godine zavisio od svojih talijanski i njemačkih zaštitnika.(4) Već u svibnju 1941. potpisao je Rimske ugovore kojima su Talijani dobili znatne teritorije na našoj obali.(5) Tijekom postojanja NDH Talijani i Nijemci su materijalno iskorištavali zemlju (odvozili su poljoprivredne proizvode, drvo, rude i dr.). NDH je morala plaćati uzdržavanje talijanske i njemačke vojske na svom teritoriju, a preko 100.000 radnika iz Hrvatske je upućeno na rad u Njemačku. Pavelić je vladao kao hrvatski diktator – sve su stranke osim ustaške zabranjenje, uvedeni su rasni zakoni po uzoru na njemačke, otvoreni su radni i koncentracijski logori za političke neistomišljenike i nepodobne. NDH je pristupila Trojnom paktu i hrvatske postrojbe su sudjelovale u djelovanjima nacističke koalicije. Članice Trojnog pakta su priznale postojanje NDH dok su ostale države slobodnog svijeta ignorirale postojanje još jedne Hitlerove marionetske državice. Uz progon Židova, Roma i neistomišljenika ustaška organizacija je vršila progon i nasilno pokrštavnje Srba. Na području NDH je djelovalo nekoliko logora smrti od kojih su najpoznatiji Stara Gradiška i Jasenovac u kojima su ubijani (ručno zaklani) muškarci, žene i djeca. U tim je logorima stradalo i mnogo Hrvata antifašista. (6)
Nakon kapitulacije Italije 1943. godine Pavelić se našao u još težem položaju jer je morao angažirati više vojnih jedinica za borbu protiv partizana i moliti Hitlera za pomoć. Kod ustaša se sve više bilježio porast prebjega koji su ustaško znakovlje mijenjali za partizansku petokraku. Pavelić je ostao vjeran Hitleru i prilikom pokušaja ministara Lorkovića i Vokića da NDH promijeni stranu. Ostao je nacistički saveznik čak i nakon Hitlerova samoubojstva, ali je 6. svibnja 1945. kukavički napustio Zagreb i pobjegao u inozemstvo.

Bjegunac

Nakon neuspješne avanture zvane NDH Pavelić je ostatak života proveo skrivajući se u inozemstvu. U Argentini 1956. zajedno sa još nekoliko bivših ustaša osniva Hrvatski oslobodilački pokret sa ciljem pokretanja teroristički akcija u Jugoslaviji i dizanje pobune u Hrvatskoj. HOP-u se pripisuje neuspješna "Akcija 10. travanj" u kojoj su ustaški teroristi pokušali podići narodni ustanak u Hrvatskoj. Agent UDB-e je 1957. teže ranio Pavelića koji preko Čilea bježi u Francovu Španjolsku. Tu od posljedica atentata umire 28. prosinca 1959. godine.

Bilješke

1. Hrvatski blok čine Hrvatska stranka prava i Hrvatska federalistička seljačka stranka Ante Trumbića (do 1926. djelovali pod nazivom Hrvatska zajednica).
2. Percević je vodio autonomistički pokret "Željezni krug".
3. Početak djelovanja UHRO je prva polovica 1930. godine.
4. NDH je dogovorno podijeljena na dvije interesne zone utjecaja.
5. Talijani su dobili dalmatinsku obalu od Zadra do Omiša, sve otoke osim Brača, Hvara i Paga te veliki dio Gorskog Kotara. NDH je Mađarskoj predala Međimurje.
6. Točan broj žrtava logora je teško utvrditi, ali npr. trenutna potvrđena brojka ubijenih u Jasenovcu se kreće preko 80.000 ljudi.

Korišteni izvori

• "Ante Pavelić", http://moljac.hr/biografije/pavelic.htm (pristupano 8.10.2008.)
• "Arrival of Ante Pavelic in Argentina", http://www.jasenovac-info.com/cd/biblioteka/pavelicpapers/pavelic/ap0031.html, (pristupano 8.10.2008.)
• Goldstein, I., "Hrvatska povijest", Novi liber, Zagreb, 2003.
• Grupa autora, "Ante Pavelić", Opća enciklopedija. sv. 6, str. 346, JAZU, Zagreb, 1980.
• Hajdarović, M., "Hrvatski oslobodilački pokret",  http://povijest.net/sadrzaj/hrvatska/sr-hrvatska/50-hop.html (pristupano 8.10.2008.)
• Hajdarović, M., "Međunarodno priznanje NDH", http://povijest.net/index.php/Nezavisna-Drzava-Hrvatska/Medunarodno-priznanje-NDH.html (pristupano 8.10.2008.)
• Jareb. M. "Ustaško-domobranski pokret", Školska knjiga, Zagreb, 2007.
• Matković, H., "Povijest Jugoslavije", Naklada Pavičić, Zagreb, 1998.
• "Pavelić, Ante." Encyclopædia Britannica. Ultimate Reference Suite.  Chicago: Encyclopædia Britannica, 2008.
• " Poglavnik dr. Ante Pavelić", http://www.stormfront.org/forum/showthread.php/poglavnik-dr-ante-paveli-263-518583.html (pristupano 8.10.2008.)
• "Ustaša." Encyclopædia Britannica. Ultimate Reference Suite.  Chicago: Encyclopædia Britannica, 2008.
• Venner, D., "Povijest terorizma", Alfa, Zagreb, 2005.

Komentari (0)

Prikaži/Sakrij komentare