Svake godine u svijetu se proizvede velik broj filmova. A ipak svatko od nas može na prste jedne ruke nabrojati one koji nam mijenjaju život i način na koji ga osjećamo. Jedan od takvih filmova je „Moje pjesme, moji snovi“ (The Sound of Music) iz 1965.godine u kojem glume Julie Andrews i Christopher Plummer. Priča je to o obiteljskim vrijednostima i ljudskim idealima, o ljubavi između muškarca i žene, o roditeljskoj ljubavi i ljubavi prema domovini za koju se spremno podnosi žrtva. Film je snimljen prema autobiografiji Marie Auguste von Trapp, a priča je, vjerujem, svima poznata: umirovljeni pomorski časnik nestale k.u.k. monarhije, nakon smrti supruge živi sam s djecom na imanju blizu Salzburga. Kao guvernantu zapošljava mladu Mariju Kutscheru, novakinju iz obližnjeg benediktinskog samostana. Stega i spontanost, glazba, dječji nestašluci i fin kućni  odgoj, rađanje ljubavi između muškarca i žene te bijeg iz nacističke Austrije teme su filma.

Austrijski državnik Wenzel Anton Kaunitz-Rietberg rođen je 2. veljače 1711. u Beču kao izdanak stare češke plemićke obitelji iz Moravske. Njegov otac Maksimilijan Ulrich von Kaunitz i majka Marija von Ernestina Ostfriesland-Rietberg namijenili su mu svećenički poziv, međutim, Wenzel je svoju budućnost vidio u pravnoj znanosti koju je studirao i završio u Leipzigu. Nakon završenog studija Kaunitz počinje graditi državničku karijeru te postaje dvorski savjetnik, zatim austrijski diplomatski poslanik u Italiji, a 1744. ministar austrijske Nizozemske u Bruxellesu. Šest godina kasnije odlazi u Pariz kao veleposlanik, sve dok ga 1753. hrvatsko-ugarska kraljica i austrijska carica Marija Terezija nije imenovala državnim kancelarom i osobom od najvećeg povjerenja u pitanjima vanjske politike i međunarodnih odnosa.

Kako se sve dotadašnje ratovanje Mladena II. Šubića pretvorilo u stalne poraze, u Bosni su osjetili priliku da se konačno otarase bana. Osim tog, krstjani su se ponovo pobunili, a to se vidi iz pisma koje je pisao papa Mladenu. Ipak, prisjetio se da u Dubrovniku borave sinovi i supruga pokojnog bana Stjepana I. Kotromanića i dođe na ideju da ih iskoristi. Osim toga, mogao je sasvim jasno videti da krstjani upravo najstarijeg sina Stjepana I., koji se zvao također Stjepan (II.), priznaju za bana Bosne, smatrajući da po redu naslijeđa njemu pripada banska čast. Za Bošnjake Mladen II. Šubić nije bio ban kojeg bi oni priznavali i smatrali su ga uzurpatorom.

Kosciuszko Tadeusz pripada plejadi najvećih i najznačajnijih poljskih nacionalnih junaka. Nacionalnim herojem smatraju ga u Poljskoj, Litvi, Bjelorusiji, Ukrajini i Sjedinjenim Američkim Državama. Svojim svijetlim primjerom i borbom za univerzalne vrijednosti poput slobode i ravnopravnosti stekao je univerzalnu slavu i poštovanje. Kosciuzsko je rođen 1746. godine u mjestu Mereszowszcyna, koje se nalazi blizu grada Kosave u današnjoj Bjelorusiji, a umro je duboko razočaran i ogorčen zbog tragične i nesretne sudbine svoje domovine 1817. u Solothurnu u Švicarskoj.

Od ženidbe sa Dragutinovom kćerkom potpao je ban Stjepan I pod njegov utjecaj i mnoge stvari koje je činio bile su plod Dragutinove volje. Nakon smrti ugarskog kralja Ladislava IV. 1290.  stvari su se promijenile. Pošto Ladislav IV. nije imao djece postavilo se pitanje nasljednika ugarske krune. Ipak, vrlo brzo nakon kraljeve smrti okrunjen je za novog kralja njegov rođak Andrija III. Mlečanin (1290.-1301.). Pošto je imao jaku opoziciju odmah su počele intrige. Kao najopasniji protivnik pojavio se napuljski kralj Karlo II (pripadnik Anžujske dinastije), muž Marije, inače sestre kralja pokojnog Ladislava IV. (1272.-1290.), koji je za svoga sina Karla Martela zatražio ugarski prijestol Arpadovića. Ova je stranka bila vrlo jaka pa je na kraju papa Nikola IV. okrunio Karla Martela (1290.-1295.) za ugarskog kralja. Uz ovu stranu tada su pristupili i najjači hrvatski velikaši, bribirski knezovi Šubići: Pavle I., Juraj II. i Mladen I. Kako je Dragutinova kćerka Urošica bila udata za Pavla I. Šubića sasvim je razumljivo da su Dragutin i njegov zet, ban Stjepan I. Kotromanić, pristupili odmah uz njih.

Četrdesetih godina osamnaestoga stoljeća u Europi se razbuktao Rat za austrijsku baštinu u kojemu su glavni protagonisti bili Austrija s jedne, te Prusija u savezništvu s Bavarskom i Francuskom s druge strane. Austrijska carica Marija Terezija u takvoj konstelaciji snaga nije imala gotovo nikakve šanse. Mlada i vladarski neiskusna stajala je nasuprot jednom od najvećih vojnih stratega toga vremena, Fridrika II. Pruskog, čovjeka koji je cijeli život odgajan u krutoj vojničkoj stegi pod paskom militaristički nastrojenog oca Fridrika Vlima I. U toj situaciji novoustoličenoj austrijskoj carici i hrvatsko-ugarskoj kraljici svaka je vojnička pomoć bila prijeko potrebna. Godine 1741., na samom početku sukoba za austrijsko nasljeđe, tu joj je neophodnu potporu pružio barun Franjo Trenk, osnovavši 29. travnja 1741. postrojbu od oko tisuću vojnika, koja je po svom osnivaču nazvana Trenkovi panduri.

Joseph Goebbels bio je njemčki političar i kancelar, te Reichov ministar narodnog prosvjećenja i propagande kao i jedan od najbližih suradnika i najvećih obožavatelja Adolfa Hitlera. Poznat je po svojim energičnim propagandnim govorima koji su sadržavali ogromnu dozu antisemitizma. Prije priključivanja NSDAP- u radio je kao službenik u banci i novinar, a okušao se i u pisanju romana koji nije uspio izdati sve do svog priključenja nacističkoj stranci.

U Splitu je 18. kolovoza 1450. rođen, kako ga je nazvao Ivan Kukuljević „otac hrvatske književnosti“, Marko Marulić. Bio je najstariji od devetero djece Nikole i Dobrice Pečenić, plemićke obitelji koja je svoje hrvatsko prezime tijekom petnaestog stoljeća latinizirala u De Marulis ili Marulus.

Vercingetorix (82.-46.g.pr.Kr.) je bio vođa galskog ustanka protiv Rima. Cezar je kao upravitelj provincije Gallia Narbonensis vladao uobičajenom rimskom taktikom "zavadi pa vladaj" u kojoj je materijalno i politički pomao dio galske elite u obračuni sa drugima.

Zahvaljujući holivudskoj industriji filma jedna od najpoznatijih ličnosti staroegipatske civilizacije je Imhotep. Imhotep (egipatski "onaj tko dolazi u miru") je prema dosadašnjim istraživanjma živio u 27. stoljeću pr.Kr. (2650.-2600.g.pr.Kr.) i u vrijeme prvog vladara III. dinastije Zosera (Đoser) bio je prvi ministar, liječnik i arhitekt. Smatra se da je prvi u povijesti imenom zabilježeni inžinjer, arhitekt i liječnik.