Ovih dana sam u nerijetkoj masi slobodnih trenutaka ljetnog vremena pretraživao na internetu listu hrvatskih slikara unutar popularne mrežne otvorene enciklopedije Wikipedije. U tijeku vlastitog zanimanja te pomalo nasumičnog ''klikanja'' po znanim i manje znanim imenima, kliknem tako pod zvučno ime slikara Julija Klovića, a potom malo kasnije u samom članku i pod opciju italiano;(1) dakle talijansku opciju izbornika te ugledavši retke na ekranu u čudu se neugodno iznenadim… Što je bilo u pitanju? Naime, autori - pisci ovog slikara minijaturista (hrv. sitnoslikara) svrstavali su isključivo pod - talijanskog umjetnika - dok je na svim ostalim izbornicima (počevši od engleskog, njemačkog, francuskog, portugalskog, španjolskog ili ruskog) ovaj stvaratelj naveden, barem nekoliko puta kroz pridjev - hrvatski.

Povjesničari i povijest su se maćehinski odnosili prema nomenu Rama jednako kao i prema sintagmi Kraljevina Rama još od vremena kada su to ime i sintagma bili aktivan i vrlo značajan povijesni subjekt pa sve do naših dana. Kroz duga stoljeća to ime je proskribirano, a stjecaj okolnosti svaki put kada se pojmu Rama priđe iznova, rađao je novu proskribiranost jer su se porobljivači smjenjivali, a negativne povijesne silnice održavale i Ramu činile proskribiranom i nepodobnom temom za sve povjesničare u njihovom vremenu. Zamagljivanje povijesti Rame trajalo je kontinuirano iz stoljeća u stoljeće pa danas o Rami mnogi radije govore kao o mitskom prostoru, nego kao o povijesnoj činjenici i datosti. Odbojnost povjesničara prema Rami uvećavao je i sam nomen Rama o čijem postanju su raspravljali mnogi, a jezikoslovac Petar Skok u svezi s tim nomenom veli: Rama f, hidronim... Riječica daje ime kraju, horonim je i značila je 'Bosna'... 'latinski' ime Rama znači 'oružan puk junački'. Budući da je ime rijeke, a hidronimi su od reda predslavenski i predrimski, može se o postanju reći tek toliko da pripada nepoznatom predrimskom (možda ilirskom ili čak još starijem) jeziku.(1) Cjelovita natuknica Petra Skoka o hidronimu Rama unesena je u znanstveni uradak koji smo naslovili «Rex Ramae-Kralj Rame.» u knjizi „Zrnca ramskog sunca“ (2) i ovdje je, kao cjelovita, više nego potrebna i korisna.

Prije analize navedenog naslova smatram da treba poći od neke osnove bez koje nije moguće graditi modernu školu budućnosti, ili pisati ovaj članak.

1. Razredi ne smiju imati više od 20 učenika, zbog mogućnosti individualnog pristupa i rada.
2. Dužnosti prava i obveze moraju se jednako odnositi na učitelje, na učenike i na roditelje, ali i na nadležne institucije.

U sadašnjoj situaciji učitelji imaju dužnosti i obveze bez prava, a učenici samo prava bez  dužnosti i obveza. Takva zakonska regulativa je nužna zbog kvalitete škole, učenja i ostvarenja društva znanja.

Pozdrav g. dr. Anti Ciligi povodom njegova povratka u domovinu, Aula Rektorata Zagrebačkog sveučilišta, dne 22. lipnja 1990.

Poštovani gospodine Ciliga! Pozdravljam Vas u ime Predsjedništva Hrvatske stranke prava i želim Vam sretan život u zavičaju i dobre i uspješne dane koji slijede u idućim godinama. Doživjeli ste ove svoje duboke godine ne bez razloga. Vi ste morali vidjeti ono što ste uvijek sa sigurnošću govorili da će doći.

Povijesno društvo Međimurske županije postoji već šest godina i iako djeluje u vrlo skromnim uvjetima, ostvarilo je iznimne rezultate, koji se ponajviše očituju u nakladničkoj djelatnosti i međunarodnoj suradnji. Mnogi su primijetili naš rad i pismeno ga ocijenili, a samo u Sloveniji je izašlo više pozitivno intoniranih članaka o radu društva, među kojima su neki i iz pera eminentnih znanstvenika. Puno pohvala dobili smo i iz Mađarske, Zagreba, a ponajmanje iz samoga Međimurja. Stoga nas je već sama činjenica da nam je prof. dr. sc. Zvonimir Bartolić posvetio čitav broj "Hrvatskog sjevera" trebala razveseliti bez obzira na sadržaj. Osobito to mislimo zato, jer je riječ o jednom od najkvalitetnijih i najplodnijih autora u Međimurju zadnjih desetljeća. Međutim, tekst koji nam je uputio autor članka "Antihrvatski povijesni pamflet nakon 100 godina nagrađen hrvatskim prijevodom" iznenađujuće je nekorektan, pa smo ipak dužni razjasniti neke stvari javnosti radi.

Robovanje mnogobrojnim i raznovrsnim stereotipima vrlo je raširena pojava, iako bi se na prvi pogled ova konstatacija možda i mogla smatrati ponešto pretjeranom. No, zamislimo li se na trenutak, vrlo brzo uvjerit ćemo se u suprotno. Nije nam ovdje, dakako, cilj nabrajati bezbrojne primjere stereotipa u svakodnevnici. Kad se, međutim, određeni stereotip jednom uspije ukorijeniti i u znanosti, onda to prestaje biti banalnost i pretvara se u problem. Nažalost, upravo je povijesna znanost, više od ikoje druge, plodno tlo za svakojake stereotipe, koji ne samo da zamagljuju povijesnu sliku već vrlo često iskrivljuju povijesnu istinu.

Viteštvo, kao povijesna i crkvena institucija, ne zaslužuje da se upotrebljava na pogrešan način u sredini koja nema dovoljna znanja o povijesnim, pravnim i kanonskim korijenima viteštva. U hrvatskom se tisku u posljednje vrijeme može čitati o nizu udruga koje sebe nazivaju viteškim redovima. Njihovi se članovi, odjeveni u razne mantije i s viteškim križevima oko vrata, sve češće pojavljuju u javnosti. U više smo navrata čitali u javnim glasilima o nekoliko vrsta takozvanih »Templara« te o brojnim drugim udrugama koje sebe nazivaju »viteški redovi«. Kako ova pojava ne bi zbunila našu javnost, koja je relativno neupućena u dublje poznavanje viteštva kao institucije, želimo razjasniti nekoliko važnih pojmova.

To pitanje već nekoliko godina golica maštu mnogima. Može li to biti? Jesu li postojali neki pra-Bosanci koji su bili vrhunski graditelji? Nisam strulnjak ali ću pokušat ću malo proanalizirati argumente onih koji potvrđuju takvu teoriju i mišljenja protivnika.

Hrvatska povijest starijeg, srednjeg i novog vijeka danas je nažalost neiskorišteno područje ili bolje rečeno čitav svijet koji čeka da se potvrdi, otkrije i odašalje u javnost putem projekta domaćih računalnih igara. I dok primjerice jedna Mađarska (Ministarstvo za obrazovanje) podupire i financira izlaske igara sa temom narodne revolucije tj. Rata za nezavisnost 1848. god., Hrvatske već duže vrijeme nema nigdje. Hrvatska publika je što se tiče ovakvog te sličnih softverskih uradaka samo promatrač i konzument stranoga. Možda malo napredniji konzument i korisnik ali ipak samo korisnik, i to uglavnom američkih naslova i proizvoda. Pitajmo se – gdje su naši mladi umovi, nadareni programeri i domoljubi? Gdje je naše bogato naslijeđe, pripovijesti, usmene predaje, zapisi i kronike o borbi i suverenitetu, mitovi, blaga..? Zašto se tolika baština, pisani i nepisani dokazi ne pretaču u igre danas kada je tehnologija tako i u tolikoj mjeri dostupna? Zašto ministarstva ne podupiru takvu vrstu napretka, promidžbe, učenja? U nas zasad cvijeta samo sumnja, cinizam i kompleks manje vrijednosti. Na svim područjima, od tehnologije, školstva i suvremenog obrazovanja pa da ne govorimo o politici.

Govoreći o tome Zašto proučavamo rani srednji vijek? U ovom slučaju ne mislimo na filozofsku opravdanost ili intrinzičnu motivaciju bavljenja poviješću. Također, bespredmetno je raspravljati zaslužuje li neko razdoblje više pozornosti od drugoga. Ovo Zašto? usmjereno je prema jasnoj definiciji ciljeva i traženju odgovora na pitanja koja si povijesna znanost postavlja kako bi se dobila potpunija i jasnija slika toga vremena. Razlog zbog kojega je ovo razdoblje važno proučavati leži u činjenici da je rani srednji vijek doba u kojem je zapadna Europa ucrtala smjer svog povijesnog razvitka, doba u kojem će ona postati ono što je dobrim dijelom i danas - prostor razjedinjen politički, ali kulturno i duhovno blizak. U razdoblju od 5. do 11. stoljeća, prostor čitave Europe, a osobito njezinoga kršćanskoga zapada, bio je poprištem vrlo dinamičnog slijeda događaja koji su u mnogome promijenili lice kontinenta. Kroz nekoliko stoljeća ta će Europa izaći iz višetisućljetne sjene civilizacija na istočnoj obali mediteranskoga bazena i započeti ekspanziju koja će je pri kraju srednjeg vijeka na dulje vrijeme postaviti u središte svjetskih zbivanja.